Početna strana > Prenosimo > Platforma i prištinski božićni šamar Tomislavu Nikoliću
Prenosimo

Platforma i prištinski božićni šamar Tomislavu Nikoliću

PDF Štampa El. pošta
Milan Dinić   
sreda, 09. januar 2013.

(Svedok, 8.1.2013)

Umesto teksta koji čitate sada na ovim stranicama „Svedoka“ bilo je planirano da se da analiza tekst, u trenutku pisanja ovih redova (nedelja 6. januar), još uvek ne do kraja usaglašene platforme i najavljene rezolucije srpskih vlasti o Kosovu.

Međutim, odluka kosovskih vlasti da ne dozvole predsedniku Srbije da ode na, kako se tim povodom Tomislav Nikolić izrazio – „naše Kosovo“ i prisustvuje proslavi Božića, neminovno je nametnulo pitanje smisla bilo kakvog ozbiljnog bavljenja novom, ko zna kojom po redu, strategijom / platformom / rezolucijom, ili nazovimo to kako hoćemo – o Kosovu.

Jer, o kakvoj mi (država Srbija) platformi da pričamo, u kojoj se predviđa „autonomija unutar autonomije“ kada prvi čovek Srbije, predsednik, ne može ni da kroči na tlo te „naše“ nazovi „autonomije“?!

Međutim, ni novi (ko zna više koji po redu) šamar iz Prištine, preko Euleksa, i to na Božić, nije bio prepreka našim političarima da nastave da „guslaju“ o „ozbiljnom radu“ na strategiji, ozbiljnim naporima i planovima, „velikim“ mislima i delima o Kosovu, EU integracijama, i, naravno, o boljem životu.

Posle svega, ali i pre svega, imajući u vidu situaciju u kojoj se nalaze Srbija i srpsko društvo danas, čini se da pitanje koje objedinjuje sva pitanja naše sulude realnosti glasi: Dokle ćete više da nas zaj...?

Ovo pitanje, uzevši u obzir, rečnikom političkih floskula rečeno – „kompleksnost izazova situacije“, upućeno je na više adresa.

Pre svega, ovo pitanje mora biti upućeno našima, ili nazovi „našima“ - srpskoj vladi (aktuelnoj, bivšoj, budućoj), predsedniku (sadašnjem, bivšem) i političarima (sadašnjim, bivšim)...

Dokle ćete više da nas zaj... oko Kosova?!

Od 2000. godine parlament i vlada usvojili su nekoliko rezolucija, odluka, deklaracija, osuda i svaki put smo kretali iz početka, „planski“, nazovi ozbiljno i, naravno, „državnički“.

Prvo je 2000. Nebojša Čović, kao čelnik Koordinacionog tela za KiM, izašao sa predlogom da se Kosovo podeli na dva entiteta, potom je to navodno radio i Đinđić, a tim putem je, kako je i sam izjavio, išao i Zoran Živković u vreme svoje vlade.

Zatim je 2004. došao Koštunica i doneo ideju o „suštinskoj autonomiji“ i odluku o bojkotu ustanova, pa je potom usledio skupštinski manevar sa predlogom kantonizacije, pa Labusov plan stvaranja entiteta, a onda je usledila Tadićeva preporuka za izlazak na izbore 2004. i povratak u kosovske ustanove...

U 2005. smo osmislili možda najčuveniju diplomatsku kovanicu srpskog političkog novogovora – Draškovićevo “više od autonomije, manje od nezavisnosti”, da bi i on sam, kada je izgubio sve funkcije, priznao da nije u to verovao i otvoreno podržao zagovornike priznavanja kosovske države. U 2006. smo doneli Ustav koji “čuva Kosovo”, a koji sada svi vide kao “ograničavajući faktor” u pregovorima.

Imali smo i “čuveni” sporazum nazvan “Dogovor o šest tačaka” koji je postignut sa UN 2009, a koji javnost, em nikada nije videla, em nikada nije zaživelo ni slovo tog sporazuma. U 2010. smo pošli sa jednom rezolucijom u UN, a izašli sa drugom. Pritom, sve vreme se ponavljalo kako Srbija neće odustati od celovitosti i integriteta i da nema ni govora o podeli, da bi pred kraj mandata prethodne vlade to prestali da pominjemo da bismo napokon došli do takozvanih “Briselskih sporazuma“ prethodnih vlasti koji su, kako zvaničnici nove vlade kažu – „štetni“, ali „ozbiljna država mora da ih poštuje“.

Ako samo pogledamo ove letimično pobrojane “planove” i “strategije” oko Kosova – ko nas ozbiljno da shvati i kako, a da ne doživi da ga neko sa ove “naše strane”, precizno rečeno – zaj...?

A ako ni najnovija platforma (oko koje su se navodno svi u vlasti dogovorili, ali već nedeljama nikako da ozvaniče taj dogovor) nije Sveto pismo, kao što je Dačić izjavio – ima li Srbija ikakvo Sveto pismo, odnosno nacionalni interes i plan iza koga godinama stoji?

Koga država Srbija laže kada kaže da hoće “ozbiljno da pregovara” kada se ne pridržava nijednog ozbiljnog dokumenta, pa čak i svoj ustav vidi kao “ograničavajući faktor” u pregovorima?

Drugo, dokle će više i sam predsednik Vlade da nam se obraća kao da je Knez Lazar, Tito i Karađorđe - zajedno, pa da nam sa visine, gromoglasno objašnjava kako je “Kosovo izgubljeno” i kako javnost mora to sebi da “utuvi u glavu”?

Nismo valjda ama baš svi toliko maloumni pa da nam predsednik vlade sad “otkriva novost” da je Kosovo oteto?! Nego, kada će on da iznese neki plan oko Kosova, a ne sve da svodi na “mora se pregovarati” i pokoju oštriju reč Albancima i EU radi podgrevanja (potencijalnih) glasača na budućim (sve izvesnije – prevremenim) izborima u Srbiji?!

Treće, dokle će više “koalicioni partneri” i u sadašnjoj i u prethodnoj vladi da nas zaj... pričama o tome kako im je najvažnija saglasnost oko Kosova, kada, sem Koštuničine vlade iz 2008, nijedna vlada posle 2000. nije pala niti ušla u krizu na pitanju Kosova? Uostalom, i nedavna dešavanja su pokazala da veću pretnju po stabilnost vladajuće koalicije predstavlja “estradni menadžer” nego “večito pitanje” Kosova!

Četvrto, dokle će više da nas zaj... pričama o ulasku u EU? Predstavnici EU koji godinama dolaze ovde “ubiše” se da nam ljubazno i na druge načine objasne da nas naročito ne žele, da nema govora da uđemo s Kosovom, da očekuju ustupke u Crnoj Gori i u Republici Srpskoj, kao i da preuzmemo kompletan teret krivice za prethodni rat… Međutim, svaki put, i prethodne i nove vlasti, “ubiše se” objašnjavajući našim “zapadnim partnerima”, a pogotovo domaćoj javnosti, šta su oni u EU “zapravo rekli” ili “hteli da nam kažu”!

A, kada je reč o našim “evropskim partnerima” i njih bi već jednom trebalo jasno pitati – dokle? Jer, ovo kroz šta prolazi Srbija više od dve decenije, nije prošla nijedna država, i ni od jednog naroda nije traženo ono što je traženo od Srba i Srbije: da predaju teritorije na kojima su živeli, da ćutke prihvate etničko čišćenje i genocid, da preuzmu celokupnu krivicu za rat na sebe (što će u jednom trenutku verovatno značiti i plaćanje odštete) i budu izdvojeni kao najveći krivac koji bi trebalo da nosi večito obeležje zločinca.

Da li Evropa, koja želi da se nametne kao faktor odlučivanja, koji samostalno vodi racionalnu i konstruktivnu politiku, može da izdrži da se na Balkanu stvore neki novi, evropski Kurdi, a da se primat da državama u kojima, ili nikada nije došlo do demokratske smene vlasti (recimo, u Crnoj Gori gde od komunizma vlada jedna ista garnitura u raznim varijantama), ili “državama” u kojima se politička kampanja vodi kroz likvidacije neistomišljenika i njihovih porodica, kao recimo u “državi Kosovo”?!

Koji je cilj i koje su posledice politike da se Srbija obeleži kao glavni krivac za rat na Balkanu, i da joj se uskrati ono što je dato i jednoj Nemačkoj kao osvedočenom krivcu za dva svetska rata?

Tu, naravno, nisu daleko ni Rusi, koje bi takođe trebalo otvoreno da pitamo – dokle? Dokle će da nas podržavaju slično kao što su nas podržavali devedesetih, ili kao što su podržali Gadafija u Libiji, ili sada Asada u Siriji? Dokle će da vode prema nama politiku doktora koji umiruje pacijenta dok mu testerišu nogu, tako što usporava testerisanje?

Čini se logičnim, da ako “braća Rusi” već žele veće prisustvo i uticaj ovde (ako smo im toliko značajni koliko se nama ovde čini i koliko nama u Srbiji to oni sami govore kada dođu u posetu) onda bi trebalo da ulože u NVO sektor barem onoliko koliko je proteklih 12 godina (od 2000) tu uloženo iz zapadnih zemalja, a reč je o sumi od preko milijardu dolara.

Godinama pominjana priča kako se Rusima ne dozvoljava da uđu u Srbiju možda i stoji, ali – i oni koji su od Srbije napravili “nevladinu tvorevinu” koja se ponaša kao da zaista i nema vladu, nisu agitatore takve politike našli “na izvolte”, već su u to debelo ulagali i još ulažu.

Na kraju, pitanje je i dokle ćemo više mi sami da zaj...? Ko pogleda kako se u Srbiji glasalo proteklih 20 godina, stvarno može ozbiljno da posumnja u to da li smo ovde svi maloumni...

Dokle ćemo više da lažemo kako je “Kosovo srce Srbije” a pitaj boga kada smo tamo otišli, ili nekome tamo pomogli? Dokle ćemo više da slušamo priče kako ovde ništa ne valja i kako je sve korumpirano, a da gotovo redovno koristimo priliku da ne platimo kartu za prevoz, završimo nešto “preko veze” ili telefoniramo s posla zato što to “država ili neko drugi plaća”?

Odgovore na ova pitanja verovatno nećemo dobiti u skorije vreme, a možda i nikada. Ipak, ako je verovati glasnogovornicima koje decenijama biramo na izborima, ima mesta za optimizam u ovoj godini jer pred nama je ozbiljan početak: “nova platforma”, “nove ideje”, “novi ljudi”… Negde sam pročitao da su Turci devedesetih skovali poslovicu: “Daj bože da nam kraj bude kao Srbima početak”.

Sa druge strane, predsednik Srbije je u božićnoj poruci rekao da će Srbija celu godinu posvetiti pomirenju, pa eto još jedne prilike, i to jednogodišnje, da se pomirimo sa našom sudbinom... Do neke nove „ozbiljne“ i „državničke“ zajebancije.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner