Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Zašto smo voleli „Ranjenog orla“
Kulturna politika

Zašto smo voleli „Ranjenog orla“

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
subota, 17. januar 2009.

Novi rekorder gledanosti

Pre neku noć premijerno je pala zavesa na najnoviju seriju Zdravka Šotre „Ranjeni orao“, ljubavnu melodramu smeštenu između dva rata. Milion fanatičnih gledalaca ostao je da uzdiše za najgledanijim TV ostvarenjem svih vremena, još dva puta toliko ostalih koji su se, voljno i nevoljno, povremeno uključivali u ovu ljubavnu sagu, mogli su da udare sa zaključnim pohvalama i pokudama, ushićenjem i podsmehom. Bez obzira na to šta ima da kaže kritika, osnovne cifre pokazuju da je Šotra „još jednom uspeo“. Snimio je filmsko delo koje je do te mere probilo sve rejtinge gledanosti, da svaka ozbiljna „kritika“ njegovog režijsko-produkcijskog angažmana unapred postaje unekoliko deplasirana. Poput romana Milice Jakovljević Mir-Jam pre više od pedeset godina, Šotra je naprosto snimio jedan bestseler i njegovo postojanje svim namrštenim kritičarima opravdao jednostavnom logikom tržišta.

Pošto se okončala poslednja, sedamnaesta epizoda serijala, možemo da podvučemo svojevrsnu „crtu“ i pogledamo šta je to tačno, ovog puta, Šotra (ponovo) podario televizijskoj publici. Ko u međuvremenu nije na brzinu pročitao knjigu (pored malobrojne grupe srećnika koji je poznaju od ranije), grozničavo je iščekivao rasplet u kome je Anđelka najzad „pošla“ za mladog avijatičara Nenada, sticajem spleta sudbine teško stradalog u avionskoj nesreći, čime je serijal najzad opravdao svoje ime, a fabula dobila mogućnost da dramskim obrtom izvuče glavne junake iz njihovih društveno determinisanih životnih tokova u istinski holivudski hepiend.

Kraj ove serije bio je odlična prilika za mnoge da poslednji put prezrivo zakolutaju očima, zgražajući se bilo razvučenom „sapunastom“ naracijom, bilo nazadnim, šovinističkim zapletom, ili prosto uobičajenim Šotrinim „nedostatkom talenta“ umnoženim „nesposobnošću publike da taj netalenat uoči“. Iznenađuje, ipak, toliko često negodovanje zbog malog kulturnog udara koji je projekat učinio u zemlji, kada se uzme u obzir činjenica da su ulice srpskih naselja od ponedeljka do četvrtka redovno pustele u periodu od osam do devet časova. Kao svojevremeno sa vrhuncem žanra telenovele, ruskom kostimiranom serijom Bednaя Nastя (kod nas prevedene kao „Kneginja Anastasija“), mnogi od stida nisu smeli da priznaju da su se „upecali“, uporno tvrdeći da, eto, gledaju to samo da bi se čudom načudili gluposti onih kojima se tako nešto zaista dopada. Pri tome je „Ranjeni orao“ daleko, daleko više od telenovele.

Priča iz „bel epok“

Naravno da se može jadikovati za zlatnim vremenom srpske televizije, kada je sniman „Vuk Karadžić“, „Više od igre“, „Grlom u jagode“, pa čak i često prozivani „Otpisani“. Ove serije su dojmile skoro svime – budžetima, kamerom, inovativnošću i kultnim statusom koji su brzo sticale. Naše vreme je daleko od kulturne atmosfere sposobne da izbaci nešto takvog kvaliteta (a još manje da tako nešto finansira). Takođe, izvanredni svetski projekti poput „Rima“, „Bekstva iz zatvora“ ili ruske „Brigade“ u protekloj deceniji postavili su nove, veoma visoke standarde dobre serije. Ni sa kim od njih Šotra se ne takmiči, niti pretenduje da poseduje tehničke mogućnosti da ostvari nešto približno nalik navedenom. Nakon filmskih superhitova poput „Lajanja na zvezde“ i „Zone Zamfirove“, nakon simpatičnih i veoma zapaženih obrazovnih filmova o istoriji Srbije do kraja I svetskog rata, ovaj izuzetno produktivni i u publici omiljeni režiser stvorio je jednostavno i nepretenciozno delo po oprobanom obrascu. Taj obrazac se svodi na TV film sa jakim elementima pozorišta, zasnovan na pažljivo odabranom i brižljivo adatiranom klasičnom književnom delu, začinjenim bravuroznom glumom protagonista i naročitim darom režisera da publiku prenese u osobitu atmosferu epohe.

U tome leži prvi i najuočljiviji kvalitet „Ranjenog orla“. Priča je smeštena u jedno lepo vreme koje u plan ističe jednu lepu zemlju, namerno i svesno apstrahovanu iz svoje tragične istorijske sudbine, kako bi se bolje videli karakteri i običaji raznolikih ljudi koji su u njoj živeli – a koji variraju od mondijalističkog kosmopolitizma, preko osobitog balkansko-srednjeevropskog malograđanstva, do naročitih lokalnih, nacionalnih i etničkih toposa koji su oduvek predstavljali glavni ukras lepe književnosti negdanje Jugoslavije. Iako produkcija serije nije mogla ni da pomisli na sredstva koja su stvarala „Indijanu DŽonsa“, „Engleskog pacijenta“, pa čak i „savremenika“, „Čarlston za Ognjenku“, kostimografima, scenografima i scenaristima „Ranjenog orla“ mora se odati priznanje za uspešno i uverljivo prenošenje radnje u međuratnu epohu. Frizure, držanje i odeća podsećaju nas izvanredno na stare fotografije naših baba i deda, a jezik dijaloga upućuje na osobito vreme kada je rasla i stasavala srpska moderna, o koju se Jakovljevićeva u najmanju ruku bar očešala.

Šotrin dar da nas prenese u jedno drugo vreme očitava se, međutim, pre svega u sposobnosti da milionsku publiku prikuje uz zaplet koji je kulturološki i civilizaciono potpuno passé – mlada i obrazovana žena ne može da se ukopi u društvo zato što ju je, neposredno nakon venčanja, odbacio muž jer nije bila nevina. Koliko god nama danas to izgledalo licemerno, nazadno, pa i šovinistički, Šotra nas uspešno usisava u norme društva u kojima postoje veoma čvrsto određene društvene uloge koje se moraju igrati doslovce, a koje se ne mogu prevazići ni na koji način sem preuzimanjem drugog društvenog tipa. Anđelka je tokom svih sedamnaest epizoda determinisana svojom nesrećom koja se svodi na gubljenje nevinosti pre braka, zbog koje ne samo da je izgubila čast u očima svog muža, inače opet tipičnog patrijarhalnog Crnogorca, već je ona samu sebe ubedila da je „nedostojna sreće“, beznadežno pokušavajući samu sebe da kazni za sopstveni „pad“, ne bi li se tako iskupila u očima onih koji je osuđuju. Nespremna i nesposobna za iskren i sretan brak, ona je primorana da izigrava nekog drugog ne bi li makar mogla da mašta o sretnoj budućnosti pored čoveka koga voli, dok joj istovremeno preti „javno posrnuće“ budući da je čovek koji ju je „obeščastio“ progoni u nameri da je definitivno učini svojom ljubavnicom, a njen posrnuli status svede do prezrene „žene sumnjivog morala“. Iz pozadine svega izbija jedna duboka fašisoidnost društva koje „palom“ pojedincu ne daje praktično nikakvu mogućnost iskupljenja, budući da Anđelka postaje dostojna ljubavi svoga avijatičara Nenada tek kada ovaj ostane bogaljem nakon svoje nesreće, čime oni u svojoj „oštećenosti“ najzad postaju kompatibilni, bez suštinske mogućnosti emancipacije.

Prvobitni otpor prema ovim, kulturološki nama već toliko dalekim postavkama javnog morala, naracija serije nekako uspeva da prebrodi i usisa nas u sistem vrednosti onog vremena, omogućujući nas da tragično beznađe likova doživimo kao svoje sopstveno. Šotra tako nastavlja put započet u svojim istorijskim TV dramama, nastojeći uvek i da svoje gledaoce nečemu nauči, ali pre svega da ih poveže sa njihovom tradicijom, a običaje prošlog vremena učini razumljivim i bliskim. Podsećanje na „stara vremena i vrednosti“ Šotrin je lajt-motiv od „Lajanja na zvezde“ naovamo, i on ga se drži veoma dosledno i nikako bez uspeha.

Jezik i običaji

Naravno, ono što ovakva postavka dalje nudi gledaocima jeste prilika da njihovi omiljeni glumci napuste manir večno ponavljanih „drama svakodnevnog života“, izađu iz uloga vazda jednih istih uličnih protuva, urbanih riba i bivše srednje klase koju je pregazilo vreme i pojele promene, i da pokažu sav svoj raskošni talenat u jednom neuobičajenom svetlu, a kroz jedan pomalo zaboravljen, književni jezik. Posledica burnih, ali kinematografski izuzetno plodnih devedesetih, ostavila nam je čitavu generaciju izvanrednih glumaca koja je sa neverovatnom vernošću ulazila u likove kriminalaca, narkomana, sponzoruša, zatupastih sportista i bešćutnih karijerista, ali se vidno spetljavala svaki put kada treba da odigra nešto istinski „klasično“. Činilo se da svaki tekst koji nije prožet psovkama i žargonom, naši glumci po nuždi izvode sa drvenošću i deklamatorstvom „Gospođe ministarke“ na nekoj srednjoškolskoj dramskoj sekciji. Činilo se da nas je sopstvena kinematografija (isto se verovatno može reći i za savremeno pozorište) odaljila od našeg vlastitog književnog jezika, sa glumcima koji kao da nisu bili sposobni da prenesu emocije izražene bez žargonskih poštapalica koje krase našu epohu, a publika izgubila svako razumevanje za sve što nije izrečeno surovim jezikom njene svakodnevice.

Naravno, upravo je Šotra dobrim delom zaslužan što je na našoj televizijskoj sceni došlo do svojevrsnog oporavka, ako ne baš i vaskrsnuća, lepog govora i književnog jezika. On nam je prvi ponudio izvanredno gledano „Lajanje na zvezde“ i u rečnik obaveznih filmskih citata uneo mnoštvo aforizama oslobođenih svake vulgarnosti i profanosti našeg vremena, zatim je bukvalno digao iz mrtvih jedan strogo lokalni dijalekat preko „Zone Zamfirove“, pokazavši zapanjenoj publici koliko su sve te „urbane face“ sposobne da se unesu u provincijalni i duboko narodski duh Sremčevog Niša. U „Ranjenom orlu“ nam je kroz izmešani i šaroliki svet Kraljevine Jugoslavije još jednom prikazano mnoštvo dijalekata u koje se naši glumci sa ponekad zadivljujućom lakoćom uživljavaju, ali je pre svega prikazana mogućnost iskazivanja emocija i nošenja uzbudljivog zapleta na lećima običnog, književnog srpskog jezika.

Daleko od toga da su svi glumci u Šotrinoj ekipi ostvarili ovaj laskav kulturološki zadatak, ali njegove glavne zvezde su to učinile do te mere izvanredno, da je to zasenilo sve propuste koji se mogu dogoditi kod eventualnih epizodnih scena. Sjajni trio Anđelkinih udvarača prosto se utrkuje u izvanrednosti svojih klasičnih književnih likova. Nesuđeni Anđelkin muž, Vojin Ćetković, posle uspešne transformacije u kujundžiju Maneta, pokazao je neobičnu uverljivost igrajući konzervativnog Crnogorca, sudiju Tomu. Marinko Madžgalj, obično uziman neozbiljno zbog svog veselničkog angažmana u svetlucavom pop-ansamblu „Flamingosi“, pokazao je zavidan talenat u liku šarmantnog i simpatičnog trebinjskog muslimana Safeta. Ali sve je, naravno, nadmašio poslovično brilijantni Nenad Jezdić, sa likom gazde Mitića dostojnog gazda Mitke kod Stankovića ili Rogožina kod Dostojevskog. Kada se na ovu trojicu nadovežu odlična Mićalovićeva, čije su mogućnosti unekoliko sputane ograničenjima njenog pomalo introvertnog lika, ali recimo i Nataša Ninković u stoprocentno vernom hercegovačkom govoru, držanju i mentalitetu, stvara se dramska atmosfera dostojna i dela znatno ozbiljnijih i pretencioznijih od ljubavnih romana Mir-Jam.

Između kneginje Anastasije i Ane Karenjine

Svi ovi uslovi bili su dovoljni da se stvori nešto što bi moglo izgledati kao čudo, da nije potpuno prosto i samorazumljivo – kvalitetna kostimirina serija sa odličnim odzivom kod publike. Naravno da ljubitelji ozbiljnih istorijskih ostvarenja imaju pravo da jadikuju nad neponovljivim starim serijama, a pogotovo nedostižnim standardom kvaliteta koje postavljaju kinematografije bogatijih zemalja (Amerika, Britanija, Francuska, Rusija), kao što kritičari imaju pravo da se bune što serija ne odražava unutrašnje turbulencije ondašnjeg jugoslovenskog društva, što ne reflektuje više na istorijske stihije i moralno-kulturološke lomove koje izlaze iz okvira perspektive mladih udavača i raspuštenica da nađu „dobru partiju“. Ali treba biti realan – Šotra je ekranizovao ljubavni roman, ni više, ni manje. Nije u pitanju „Doktor Živago“, niti Andrićeva „Gospođica“ – tekst potiče od Mir-Jam i nosi samo onoliko koliko može pružiti laka ljubavna književnost. I upravo ako to imamo na umu, možemo videti da je „Ranjeni orao“ daleko više od svi „Kasandri“ i „Dinastija“ koje su toliko sati iz života otele našim domaćicama, da je on znatno više čak i od „Kneginje Anastasije“ koja, istina, jako lepo prikazuje jezik i epohu nikolajevske Rusije, ali tone u manirizmu zapleta sapunice i gubi težinu posle žezdesete epizode večnog vraćanja istog.

Tematika „Ranjenog orla“ ipak je i dublja i teža od prosečnog TV ljubića. Njeno razumevanje traži poznavanje i tempora i mores predratne Jugoslavije, sa njenim lokalnim finesama i etničkim koloritom. Najzad, Anđelka ima problem daleko ozbiljniji nego da li će „ostati sa Pedrom kome se obećala, ili pobeći sa Huanom koga voli“ – ona se suštinski ne razlikuje mnogo od Ane Karenjine, koja visi u procepu između strasti koju nema hrabrosti da sledi i dužnosti koju nema snage da ispuni. Najzad, samo je par koraka od meksičke sapunice do Tolstojevog romana – a tih par koraka čini svu razliku između bofla i ozbiljne književnosti. Šotra prevazilazi prvo otvoreno ne pretendujući na univerzalni patos i ograničavajući se na dimenzije romana, što njegovu ljubavnu riču svodi na podnošljivih 17 epizoda tokom kojih svi likovi imaju dovoljno vremena da se pokažu, ali ne i toliko da dosade i počnu da se ponavljaju. Istovremeno, Anđelka definitivno nije ni Nastasja Filipovna ni Larisa Fjodorovna, kao što „Ranjeni orao“ nije ni „Varljivo sunce“ ni „Engleski pacijent“, ni „Kabare“. Možda je naš greh što bi tako nešto od njega očekivali, ili naša tragedija što naša kinematografija nije u stanju da nam tako nešto pruži. Uostalom, „Čarlston za Ognjenku“ je uvek tu za sve nas koji od međuratne epohe hoćemo više strasti, beznađa i kategorijalnih lomova.

„Ranjeni orao“ se ni sa kim od navedenih ni ne poredi, niti mu je to namera. On može mirno da stane uz bilo koju TV ekranizaciju bilo kog ljubavnog romana iz bilo kog dela sveta i da se ne obruka. Nije sporno da bi mnogi od nas voleli da na televiziji vide ekranizovano nešto drugo, ali nije ni sporno i da većina od nas nije imala ništa protiv da na televiziji gleda upravo „Ranjenog orla“. To je zakon televizijskog tržišta i kome se ne dopada – taj menja kanal. Ali ostaje činjenica da je Šotrina serija osveženje posle previše mnogo sumornih serija o sumornoj svakodnevici, sa beskrajno profanisanim dijalozima rastegnutim tako da jedna scena zahvati što više epizoda i likovima koji se pretaču jedan u drugog do neprepoznavanja. Takođe ostaje činjenica da je „Ranjeni orao“ samo jedan od pokazatelja oživele lokalne TV produkcije na srpskom jeziku, koja je još daleko od konkurencije svojoj anglosaksonskoj „velikoj braći“, ali svakako dobar znak da u budućnosti od naših producentskih kuća možemo da očekujemo nešto još bolje. Jedno je sigurno – nijedna britanska serija, ma koliko dobra bila, neće nam reći ništa o životu u predratnom Beogradu, Trebinju i šumadijskim selima, niti će nam, pored sveg svog budžeta i režiserskog majstorstva reći išta o vremenu naših baba i deda. „Ranjeni orao“ je tu nenadmašan – barem do sledeće domaće kostimirane serije.

U Beogradu, 17. januara 2009. god.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner