Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Srpski identitet u svetu teksta – gerilski rat za ćiriličko pismo (u kome, začudo, pobeđujemo)
Kulturna politika

Srpski identitet u svetu teksta – gerilski rat za ćiriličko pismo (u kome, začudo, pobeđujemo)

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
nedelja, 30. april 2023.

Sistematsko suzbijanje ćiriličkog pisma

Tokom hiljadu godina srpske književnosti, ćiriličko pismo uvek je bilo kulturni simbol Srba po kome su se lako prepoznavali njihovi spomenici i književna dela. Ćirilica je istovremena bila jedan od elemenata baštine pravoslavnog, istočnog hrišćanstva, i stoga je bila neprekidna meta što mekih i manipulativnih, što agresivnih i nasilnih boraca za dominaciju zapadne hrišćanske (a kasnije samo zapadne) civilizacije na teritorijama oko linije razgraničenja Istočnog i Zapadnog rimskog carstva koje je naseljavao srpski narod. Suzbijanje ćiriličke pismenosti i latinizacija jezika su tako postale opšte mesto kulturnih politika svih imperija koje su sa zapada pružale svoje pipke prema srpskim zemljama, od Venecije, preko Habzburške monarhije, Austrougarske, i Trećeg rajha, pa sve do globalističkih institucija poput NATO i Evropske unije.

Tokom dugog perioda života Srba pod austrijskom i mađarskom vlašću, ćirilica je čas dozvoljavana, čas zabranjivana, čas nezvanično potiskivana, čas ponovo zabranjivana. Kada su nemačko-austrougarske snage okupirale Srbiju i Crnu Goru, među prvim rešenjima okupacionih vlasti 1916. godine našla se i zabrana ćirilice i zamena srpskog književnog jezika za tadašnji hrvatski standard i pravopis. Identična odluka bila je doneta u samoj Austrougarskoj neposredno nakon početka rata 1914. godine. Nepunih 30 godina kasnije vlasti fašističke Nezavisne države Hrvatske bile su još prilježnije – zakon o zabrani ćirilice bio je jedan od prvih koje je doneo ustaški režim, i Ante Pavelić ga je potpisao svega dve nedelje nakon proglašenja NDH.

Da nije srpskog inata koji proradi svaki put kada se vide olupane ćiriličke table u Hrvatskoj, srušeni nadgrobni spomenici na Kosmetu, ili srednjevekovne freske sa grozničavo izgrebanim natpisima na srpskom jeziku, sasvim je moguće da bi srpska ćirilica odavno završila u muzejima. Srećom, ipak nije tako

I u XXI veku srpska ćirilica ostaje predmet progona na teritorijama koje su nekada bile pod uticajem Venecije, Austrije, i Trećeg rajha – uništavanje ćiriličkih spomenika i ploča je rutinska pojava u Republici Hrvatskoj (koja je, u duhu istorijske ironije, početkom ove godine ukinula svoju nacionalnu valutu i zamenila je evrom na čijim se apoenima, pored latinice i grčkog pisma, koristi i ćirilica), prešarani ćirilički putokazi su čest prizor na teritoriji Federacije BiH, a gradske vlasti Vukovara su nedavno još jednom zabranile javnu upotrebu srpske ćirilice u gradu, pravdajući se da je „procenat Srba u gradu pao ispod trećine stanovništva“.

Situacija nije mnogo bolja ni u nominalno srpskim zemljama – Srbiji, Republici Srpskoj, i Crnoj Gori, gde se o zaštiti ćirilice mnogo govori, ali je ona i dalje u velikoj meri potisnuta u javnoj upotrebi, dok se u nekim aspektima kulturnog života – kao što su poslovni dokumenti i ugovori, reklamni materijali, i elektronski mediji – nalazi na granici iščeznuća. Da nije srpskog inata koji proradi svaki put kada se vide olupane ćiriličke table u Hrvatskoj, srušeni nadgrobni spomenici na Kosmetu, ili srednjevekovne freske sa grozničavo izgrebanim natpisima na srpskom jeziku, sasvim je moguće da bi srpska ćirilica odavno završila u muzejima. Srećom, ipak nije tako.

Leš Austrougarske i šovinistički prezir prema „seljačkom pismu“

U tom smislu su glavni faktor tihog i prećutnog suzbijanja latinice u SFRJ bili Hrvati koji su jednostavno odbijali da koriste ćirilicu, terajući tako srpske konformiste da im se prilagođavaju, kao i srpska pokondirena gradska elita, patološki fascinirana austrougarskom sitnoburžujskom Kultur

U krugovima srpskih nacionalista popularno je govoriti o „zaveri“ koja je postojala među vrhuškom KPJ/SKJ da se ćiriličko pismo sistematski potiskuje iz Jugoslavije (takav predlog je navodno razmatrao i kralj Aleksandar, ali ga je odbacio), ali time se u velikoj meri simplifikuje inače složen proces koji je potrebno razumeti. U SFRJ su postojala dva ključna faktora latinizacije, jedan kulturološki, i drugi tehnološki. Ovaj prvi se s pravom može nazvati „austrougarskim“, budući da predstavlja nastavak procesa poluraspada leša K und K monarhije i njene šovinističke i srbofobne politike koja je nastavila da očarava jugoslovensku, a pogotovo hrvatsku elitu sve do dana današnjeg. U tom smislu su glavni faktor tihog i prećutnog suzbijanja latinice u SFRJ bili Hrvati koji su jednostavno odbijali da koriste ćirilicu, terajući tako srpske konformiste da im se prilagođavaju, kao i srpska pokondirena gradska elita, patološki fascinirana austrougarskom sitnoburžujskom Kultur.

Zajedničko i za jedne i za druge bio je duboki šovinistički prezir prema srpskim (odnosno „srbijanskim“) „seljacima“, „pučanstvu“, i „rajetini“, čija se „civilizacijska zaostalost i primitivizam“ između ostalog manifestovala preko pisma koje su koristili. Kao pomoćni faktor na to se dodala i rusofobija podgrevana sa Zapada, koja je ćirilicu prokazivala kao „rusko pismo“ i simbolički znak pripadnosti Istočnom bloku, što u Jugoslaviji, pogotovo nakon rezolucije Informbiroa ’49. nije bilo nešto na šta partijska elita gledala sa blagonaklonošću. Sve to je dovelo do vidljivog trenda rasta latiničnih štampanih izdanja među Srbima i sve češće upotrebe latinice u medijima, na filmu, i u grafičkom dizajnu. Istovremeno, bilo koji dokumentarni snimak Beograda, Kragujevca, ili Šapca iz ’80. godina prošlog veka dovoljan je da posvedoči da je u to vreme ćirilica i dalje dominirala na plakatima, firmama, i uopšte u javnoj upotrebi u Srbiji.

Tehničke prepreke za upotrebu ćirilice krajem XX veka

Najveći udar na ćiriličnu pismenost, koji se događa upravo pred raspad Jugoslavije, nije stoga plod nikakve komunističke zavere, već prirodnih ekonomskih procesa koji su se događali u toj ekonomski i tehnološki sve zaostalijoj zemlji. Naime, Jugoslavija je već tada uveliko bila prinuđena da uvozi softver, računarsku i komunikacionu tehniku koja jednostavno nije bila prilagođena njenom tržištu, i koja najčešće nije omogućavala čak ni korišćenje svih znakova (srpsko)hrvatske latinice. Situacija se dodatno pogoršala tokom ’90. godina, kada u Srbiji, Crnoj Gori, i Srpskoj praktično niko nije koristio legalan softver, već isključivo piratske kopije programa koje su pravljene za strano, najčešće anglojezično tržište. To je značilo da na komunikacionoj karti sveta srpski jezik praktično nije postojao, pa se softverske kompanije uopšte nisu ni trudile oko lokalizacije svojih proizvoda za srpski jezik, niti prilagođavanja njegovih sadržaja za potrebe srpskog tržišta.

 U najboljem duhu nacionalne tradicije koja „više truda i energije ulaže u zaobilaženje zakona nego u sam zakon“ srpska državna administracija je izmislila razliku između „službene“ i „javne“ upotrebe pisma, što joj je omogućilo da Ustav primenjuje samo na „službena dokumenta“ javnih i državnih službi Republike Srbije

Ovo je stvorilo čitavu generaciju Srba koja je, nezavisno od stepena obrazovanja, potpuno nesposobna da se ponaša pismeno u računarskom okruženju, iako su sve tehničke prepreke za to odavno uklonjene. Veliki broj profesionalnih programa za obradu teksta i grafički dizajn (pogotovo oni najskuplji, koji se i dalje najčešće koriste u piratskim verzijama) i dalje nemaju opcije za korišćenje srpskog jezika i pisma, a čak i kada imaju – izbor raspoloživih ćiriličkih fontova prilagođenih srpskoj tipografiji neuporedivo je manji od analognih latiničnih fontova, pa kada grafički dizajner hoće da napravi plakat ili korice knjige koristeći neki naročito lep font, kudikamo mu je lakše da nadomesti dijakritike za nekoliko latiničnih slova, nego da radi redizajn celog fonta na srpskoj ćirilici. Ovo su objektivni tehnički problemi koji su za 30 godina upornog rada i truda mogli da budu rešeni, ali, nažalost, srpske jezičke i kulturne institucije su ih u najvećoj meri ignorisale, zadržavajući se na jeftinom lamentiranju nad tužnom sudbinom srpskog pisma.

Potpuno identično bilo je i ponašanje pravosudnih institucija, koje su od 1990. godine pod ustavnom obavezom da naročito brinu o upotrebi ćirilice kao službenog pisma u Srbiji. U najboljem duhu nacionalne tradicije koja „više truda i energije ulaže u zaobilaženje zakona nego u sam zakon“ srpska državna administracija je izmislila razliku između „službene“ i „javne“ upotrebe pisma, što joj je omogućilo da Ustav primenjuje samo na „službena dokumenta“ javnih i državnih službi Republike Srbije, dok su u „javnu upotrebu“ pisma ugurani i poslovni ugovori, i deklaracije proizvoda, medijski sadržaji, pa čak i univerzitetski udžbenici i izdanja državnih naučnih instituta i fakulteta. Naravno, za 30 godina nikome nije palo na pamet ni da izmeni zakonsku regulativu koja je u nizu slučajeva direktno protivrečila Ustavu, a kamoli da obrazovni sistem u zemlji prilagodi izazovima novog vremena.

„Ćirilica je samo za Srbe“

Sve je to dovelo do nove negativne pojave među Srbima koji su zaista bili zabrinuti za sudbinu ćirilice u uslovima u kojim je ona bez ikakvih zabrana i represija zaista preko noći iščezavala iz srpskih medija, iz izloga srpskih knjižara, i sa ulica srpskih gradova. Veliki broj njih je pristao na podelu karata koju su nametnuli hrvatski nacionalisti i vođe njihovih srpskih navijačica, a koja je podrazumevala da ćirilica nije prosto „srpsko pismo“, već upravo pismo srpskog nacionalizma. U svojoj odbrani ugrožene srpske baštine oni su i sami postali agresivni i isključivi, čime su samo igrali na ruku svojih protivnika, i još brže bacali svoje sluđene i kulturološki dezorijentisane sunarodnike u zagrljaj ideoloških Zagreba i Sarajeva, odnosno zapadne propagande koja je uveliko prepoznala ćirilicu kao jedno od čvorišta otpora globalizmu.

Ništa bolje ne ilustruje ovaj trend od nesrećnog slogana BUDI SRBIN, PIŠI ĆIRILICOM. Taj slogan je jedno vreme bio glavni nacionalni (sic!) poklič za odbranu pisma, ali njegove ideološke implikacije su bile katastrofalne: ne samo da su njegovi autori podrazumevali ono isto na čemu insistira „hrvatski lobi“ – da je latinica „neutralno pismo“ koje treba da koriste svi narodi koji nisu Srbi, ali se koriste srpskim jezikom

Ništa bolje ne ilustruje ovaj trend od nesrećnog slogana BUDI SRBIN, PIŠI ĆIRILICOM. Taj slogan je jedno vreme bio glavni nacionalni (sic!) poklič za odbranu pisma, ali njegove ideološke implikacije su bile katastrofalne: ne samo da su njegovi autori podrazumevali ono isto na čemu insistira „hrvatski lobi“ – da je latinica „neutralno pismo“ koje treba da koriste svi narodi koji nisu Srbi, ali se koriste srpskim jezikom (ne samo Hrvati, ne samo i Bošnjaci i Crnogorci, nego i Mađari, Rumuni, Slovaci, Vlasi, Albanci, Makedonci i dr.), nego su istovremeno implicirali i da sami Srbi koji pišu latinicom „nisu nikakvi Srbi“, već samim tim nisu „ništa bolji“ od Hrvata, Bošnjaka i društva. Dodajte u tu otrovnu mešavinu i trunku srpskog inata, i dobijate stotine hiljada Srba koji nisu „deca Austrougarske“ niti „hrvatske navijačice“, a koji odbijaju da pišu, postuju, tvituju, štampaju, i objavljuju ćirilicu jer im je to pismo ideološki odbojno.

Dvopismenost kao oruđe latinizacije

Tako smo, početkom novog veka, dobili situaciju u kojoj Srbi imaju jedno službeno pismo, u praksi koriste dva, ali de facto ono „neslužbeno“ pismo dominira na svim planovima korišćenja jezika, osim u čituljama i na nadgrobnim spomenicima (pa je i tu polako počelo da ustupa pred naletima latinice). Istovremeno, prezir i odbojnost prema ćirilici je sasvim mali broj građana bio spreman da otvoreno izrazi, kao i da se založi da se ćirilica potpuno ukine i zameni „modernom i svetskom“ latinicom. Oni bi najčešće govorili kako „oni vole ćirilicu“, ali im je „žao da vide kako je ona postala pismo nacionalista i primitivaca“.

I svaki put kada Hrvati naprave neku novu pasjaniju sa uništavanjem ćiriličkih natpisa, niko od njih se nikada ne seti da „komšijama“ objasni kako su dva pisma njihovo bogatstvo i kako bi trebalo svuda da stavljaju ćiriličke natpise „zbog turista iz regiona“

U pitanju su ljudi koji će na sav glas insistirati kako „srpski narod ima dva ravnopravna (sic!) pisma, kako su „dva pisma naše blago“, i kako je „latinica takođe deo srpske tradicije“. Istovremeno, u praksi oni ćirilicu ne koriste nigde i nikada, nikada ne reaguju kada vide da se jedno od ta dva „blaga“ potiskuje ili uništava, a o srpskim tradicijama osim latinice uglavnom ne brinu uopšte. I za to uvek imaju sasvim dobra opravdanja koja, kako oni isistiraju, nikako nemaju veze sa bilo kakvom ideološkom indoktrinacijom niti sa tzv. „kulturom samoprezira“: koristiti latinicu je „lakše“ (nije), „tako su navikli“ (tako su se naterali), „latinica je ipak pismo novih tehnologija“ (nije), „koriste ćirilicu kada pišu olovkom“ (ne koriste) itd. I svaki put kada Hrvati naprave neku novu pasjaniju sa uništavanjem ćiriličkih natpisa, niko od njih se nikada ne seti da „komšijama“ objasni kako su dva pisma njihovo bogatstvo i kako bi trebalo svuda da stavljaju ćiriličke natpise „zbog turista iz regiona“.

Najčešće će osoba koja vam je do malopre naširoko pričala o „dva pisma koja su naše blago“ dobiti histerični napad kada od nje zatražite reakciju na neki eklatantan primer diskriminacije ćirilice poput odsustva ćirilički izdanja kod velikih izdavača ili u medijima, dok će postati i otvoreno agresivna kada je zapitate „zašto onda jedno od ta dva ravnopravna blaga nikada ne koristi“

Ukratko, insistiranje na dvopismenosti u najvećem broju slučajeva podrazumeva prećutno očekivanje da će latinica „prirodno“ istisnuti ćirilicu iz upotrebe, i da će se prezreni rudiment prošlosti zadržati po crkvama, nacionalističkim portalima, i guslarskim večerima, odakle neće uznemiravati pristojan svet koji na takva mračna mesta nikada ne zalazi. Bez ikakve sumnje, svako od nas poznaje ljude koji zaista veruju da ćirilica i latinica u srpskom jeziku nisu nikakva konkurencija i ne pokušavaju da jedno drugo istisnu iz upotrebe, i taj svoj stav demonstriraju time što svoje knjige, svoje dizajnerske projekte, odnosno svoje postove na društvenim mrežama ponekad ispisuju jednim, a ponekad drugim pismom. Ali takvi ljudi su ubedljiva manjina. Najčešće će osoba koja vam je do malopre naširoko pričala o „dva pisma koja su naše blago“ dobiti histerični napad kada od nje zatražite reakciju na neki eklatantan primer diskriminacije ćirilice poput odsustva ćirilički izdanja kod velikih izdavača ili u medijima, dok će postati i otvoreno agresivna kada je zapitate „zašto onda jedno od ta dva ravnopravna blaga nikada ne koristi“.

Latiničari, ćiriličari i konformisti

Sve to je stvorilo atmosferu veoma nalik na onu koju smo imali SFRJ, gde su zvanično oba pisma bila ravnopravna, ali su svi prećutno znali da jedan značajan deo javnosti prezire jedno od ta pisma, pa se to pismo izbegavalo „da se neko ne uvredi“. To se pretvorilo u jednu vrstu podsvesnog refleksa da se ćirilica izbegava. Jedan deo stanovništva, pritom, o ovim pitanjima nikada ne razmišlja, i nesvesno prelazi na isključivu upotrebu latinice zato što je svi koriste, nalik na ljude iz one stare skrivene kamere koji se u liftu uvek okreću u onom smeru u kome stoje svi ostali. Ljudi su po svojoj prirodi konformisti i oni vide da „sa ćirilicom nešto nije u redu“. Ako se uključite u raspravu na internet forumu ili u komentarima na objavu na društvenim mrežama i vi ste jedini koji koristi ćirilicu, prirodno se postavlja pitanje „zašto“. I podrazumevani odgovor je – zato što ste srpski nacionalista.

Sve se to, pogotovo u tzv. „građanskim“ krugovima, veoma dugo uzimalo zdravo za gotovo i bez ikakvog preispitivanja, pa tako niko nije primećivao ni banalnu činjenicu da je njihov „liberalni“ i „antinacionalistički“ otpor ćirilici u svakom pogledu identičan sa odnosom koji prema ovom pismu gaje hrvatski, bošnjački, ili montenegrinski nacionalisti.

Sve se to, pogotovo u tzv. „građanskim“ krugovima, veoma dugo uzimalo zdravo za gotovo i bez ikakvog preispitivanja, pa tako niko nije primećivao ni banalnu činjenicu da je njihov „liberalni“ i „antinacionalistički“ otpor ćirilici u svakom pogledu identičan sa odnosom koji prema ovom pismu gaje hrvatski, bošnjački, ili montenegrinski nacionalisti. I da taj stav podrazumeva već dobro poznati paket šovinističkih predrasuda o osobi koja se u javnosti koristi ćirilicom – da je osoba nacionalista, šovinista, ili „nacoš“, da „prezire evropske vrednosti“ (i verovatno je pritom rusofil), da je „zaostala“, „nazadna“, i pritom „netolerantna“. I da stvar bude još gora, osobe koje jesu takve počele su da tretiraju ćirilicu kao da prestavlja njihovu ekskluzivnu intelektualnu svojinu.

U prvoj deceniji XXI veka je to zaista tako izgledalo, i ćirilica je bila nedvosmisleni barjak ideološke pripadnosti u svetu teksta – na forumima, u komentarima, i na društvenim mrežama – koji su u sve većoj meri postajali surogat za tradicionalno shvaćenu „javnost“. U ovim kontekstima zapadnjaci su koristili isključivo latinicu, nacionalisti – isključivo ćirilicu, a konformisti – uglavnom opet latinicu. Isto pravilo je važilo i za književna izdanja, i za medije, i za kulturne događaje. Pritom su štampani materijali i medijski portali pod kontrolom Evropske unije uvek koristili latinicu, dok je većina političkih partija – uz izuzetak radikalnih građanista, koji se ideološki ni po čemu ne razlikuju od hrvatskih nacionalista – na svojim plakatima i programima uglavnom koristili ćirilicu, „da se Vlasi ne dosete“. I za sve to vreme državni organi i kulturne institucije nisu ništa radili da bi se situacija izmenila. Uostalom, državni činovnici su takođe narod – neko je zapadnjak, neko je nacionalista, ali većina su ipak i pre svega ekstremni konformisti.

Kategorijalni lom i uzlazni trend

U okviru opšte defanzive „autošovinista“, „drugosrbijanaca“ i „slučajnih Srba“ u srpskom javnom diskursu velikom delu javnosti postalo je očigledno da u pitanju nisu nikakvi „liberali“ niti „progresivci“, već – obični hrvatski nacionalisti

Pažljiv čitalac svakako će primetiti da je sve što je do sada napisano o odnosu srpske javnosti prema ćirilici pisano u prošlom vremenu, a oni još pažljiviji su svakako primetili i da je situacija po ovom pitanju danas ipak primetno drugačija. Ćirilica je na ulicama srpskih gradova i u srpskim medijima i dalje u ubedljivoj manjini, ali već neko vreme primetan je uzlazni trend njene javne upotrebe – kako na planu književnih izdanja i dnevne štampe, tako i na planu brendiranja srpskih preduzeća i proizvoda, ali pre svega u širokoj upotrebi u elektronskim komunikacijama. Takođe, insistiranje na zaštiti ćirilice prestalo je da se shvata kao manifestacija šovinizma i srpskog nacionalizama, a ljudi koji pišu i štampaju svoja dela ćirilicom više nisu u obavezi da objašnjavaju i da se pravdaju zašto su se opredelili za tako nešto. Ideološki pritisak na ćirilicu je oslabio, iako efekti toga nisu još uvek toliko vidljivi. Stoga se prirodno postavlja pitanje – šta se u izmenilo u međuvremenu?

Izmenilo se mnogo toga. Pre svega, globalni Zapad je u velikoj meri izgubio oreol autoriteta među Srbima i široki slojevi naroda su jednostavno izgubili bilo kakvu volju da Zapadu ugađaju, da se konformiraju njegovim „vrednostima“, i da uopšte razmišljaju o tome „šta će na Zapadu da pomisle o nama“. Drugo, mržnja prema ćirilici kod Hrvata, Bošnjaka, Montenegrina i njihovih srpskih klonova postala je toliko očigledna i nametljiva, da se više nije mogla tako lako gurati pod tepih. U okviru opšte defanzive „autošovinista“, „drugosrbijanaca“ i „slučajnih Srba“ u srpskom javnom diskursu velikom delu javnosti postalo je očigledno da u pitanju nisu nikakvi „liberali“ niti „progresivci“, već – obični hrvatski nacionalisti.

Ipak, najvažniji preokret dogodio se na planu informatičkih i komunikacionih tehnologija. Veliki svetski brendovi, globalni sinonimi za modernost, progres i tehnološki razvoj, počeli su rutinski da svoje popularne proizvode izbacuju na tržište lokalizovano za srpsko tržište, i na ćirilici. Gugl, Fejsbuk, kasnije i Majkrosoft počeli su da tretiraju ćirilicu kao „difolt“ pismeno okruženje za sve korisnike u Srbiji, koji su odjednom u virtualnom svetu oko sebe počeli da viđaju neuporedivo više srpskog pisma nego što je to bio slučaj desetak godina ranije. To je uskoro dovelo i do toga da se i na srpskom internetu sve više sajtova opredeljuje za ćirilicu, i da dostupnost sajta na oba pisma (uz ćirilicu kao osnovnu verziju) u sve većoj meri postaje svojevrsni standard, pečat kvaliteta i dokaz ozbiljnosti urednika i moderatora.

Teško je opisati njihov šok i nevericu kada se nad otvorenom prvom kafeterijom u lancu pojavio natpis firme na ćirilici. Histerične reakcije dizale su se do neba, pri čemu su se neki ostrvili na državu Srbiju koja „mora da je naterala“ poštene kafedžije da tako simbolički nagrde svoj ugostiteljski objekat, drugi su pokušavali da „objasne firmi“ kako je to što su uradili „ružno i nepotrebno“, a treći su samo nemo posmatrali kako u pitanju nije bila nikakva greška

Ovaj kategorijalni lom se može naročito lepo ilustrovati na dve važne simboličke pobede koje će ćirilica odnela upravo u okruženju „velikih svetskih brendova“. Prvo je tviter – platforma inače ozloglašena kao leglo „drugosrbijanaca“ i „domaći teren“ za autoklonijaliste i „slučajne Srbe“ – lokalizovala svoje usluge za srpski jezik, i to isključivo u ćiriličnoj varijanti. Ovo je bio toliki šok za „autohtono stanovništvo“, da su se mnogi odmah počeli hvaliti kako su tviter (baš kao i fejsbuk) odmah prebacili na englesku lokalizaciju, jer srpski prevod „ne mogu da gledaju“. A nedugo zatim bili su primorani i da se pohvale kako druge korisnike ove društvene mreže „blokiraju čim vide ćirilicu“. I da to rade sve češće, jer je novo okruženje prirodno pozitivno uticalo na upotrebu srpskog tradicionalnog pisma na ovoj platformi.

Druga simbolična pobeda bio je dolazak u Srbiju globalnog lanca kafeterija „Starbaks“, koji je predstavljao jedan od brendova koji su značajni upravo kao statusni simbol provincijalnih zapadnjaka. Teško je opisati njihov šok i nevericu kada se nad otvorenom prvom kafeterijom u lancu pojavio natpis firme na ćirilici. Histerične reakcije dizale su se do neba, pri čemu su se neki ostrvili na državu Srbiju koja „mora da je naterala“ poštene kafedžije da tako simbolički nagrde svoj ugostiteljski objekat, drugi su pokušavali da „objasne firmi“ kako je to što su uradili „ružno i nepotrebno“, a treći su samo nemo posmatrali kako u pitanju nije bila nikakva greška, i kako je zeleno ćiriličko STARBAKS počelo da niče na svakom koraku. Što je, dakako, trend kome su se pridružili brojni domaći kafići, restorani, i klubovi.

Gerilski rat bez podrške javnih institucija

Ključno pitanje koje ovde treba postaviti jeste zašto se sve to dogodilo? Ko je doveo do ovog sporog i postepenog, ali ipak dramatičnog preokreta u odnosu prema službenom pismu Srbije? To svakako nije bila država, čiji je Zakon o upotrebi jezika u javnom životu i očuvanju ćiriličkog pisma od pre dve godine ostao mrtvo slovo na papiru, budući da nisu predviđene nikakve konkretne mere za njegovo sprovođenje u delo. To sigurno nije bio ni samo inat prema Hrvatima i Bošnjacima, iako je on svakako igrao svoju ulogu. Ne, glavni razlog za ovu promenu leži u tome što su se srpski programeri, ajtijevci, i kompjuteraši – sa kojima su se sve ove svetske kompanije konsultovale radeći na svojim lokalizacijama – pokazali kao iskrene srpske patriote, kao kulturni i obrazovani Srbi bez kompleksa niže vrednosti, i pre svega i nadasve kao pismeni ljudi.

I ne samo oni. Veliki deo prevođenja tekstualnih sadržaja svetskih komunikacionih platformi i društvenih mreža na srpski radili su volonteri. A ljudi koji su spremni da volontiraju da bi neki sadržaj bio dostupan Srbima na njihovom vlastitom jeziku istovremeno su ljudi koji će biti skloni da naročito vode računa o pismenosti, pravopisu, i pismu uopšte. Samim tim se prilikom lokalizacije velikog broja ovih sadržaja pitanje izbora pisma uopšte nije ni postavljalo.

Istovremeno, pokazalo se da se računarska pismenost u velikom broju slučajeva prevodi i u tradicionalnu pismenost, u najmanju ruku zato što programeri imaju svest o značaju simboličke jasnoće i sintaksičke preciznosti u izražavanju, baš kao što ih niko nije mogao obmanjivati floskulama o tome kako „za ćirilicu nema mesta u novim tehnologijama“.

Istovremeno, pokazalo se da se računarska pismenost u velikom broju slučajeva prevodi i u tradicionalnu pismenost, u najmanju ruku zato što programeri imaju svest o značaju simboličke jasnoće i sintaksičke preciznosti u izražavanju, baš kao što ih niko nije mogao obmanjivati floskulama o tome kako „za ćirilicu nema mesta u novim tehnologijama“. Ne samo da su se ovi ljudi svojim vrednim radom bez ikakvih patriotskih pokliča i optužbi na bilo čiji račun izborili za to da je jedan od najvažnijih onlajn obrazovnih resursa – Vikipedija – sadržinski najveća i najbogatija među zemljama regiona, istovremeno primarno bude dostupna na ćiriličkom pismu, nego su istovremeno učinili da ćirilica na internetu postane nešto normalno, sveprisutno, i podrazumevano.

Pre par godina je u Srbiji predstavljen programski jezik zasnovan na srpskom jeziku i ćiriličkom pismu (Ć++) i predviđen za podučavanje dece školskog uzrasta osnovama programiranja bez potrebe da prethodno savladaju engleski jezik. Druga grupa programera je razvila dodatak za internet pregledače otvorenog koda Ćirilizator koja automatski sve srpske sajtove koji nemaju takvu mogućnost preslovljava sa latinice na ćirilicu. I sve je to učinjeno bez ikakve državne podrške i bez trunke novca iz famoznih evropskih fondova, kao istinska narodna inicijativa „odozdo nagore“, i kao spomenik svim onim nastavnicima i profesorima srpskog koji su ličnim naporom polako i uporno kod novih pokoljenja menjali odnos prema sopstvenom jeziku i pismu.

Ćirilica u trendu

Kao što smo videli, efekti tog upornog truda i rada još uvek nisu dovoljni da se situacija na terenu radikalno izmeni, ali se bez obzira na to vide i osete na svakom koraku. Ćirilica ne samo da je postala prisutnija i vidljivija u štampi i javnoj komunikaciji, ne samo da je počela da pravi prodore i na bastionima latinice koje predstavljaju reklamni bilbordi, televizije i domaći elektronski mediji, već je iznad svega toga postala delom mode i trenda. I što neka robna marka ovih dana više vodi računa o sopstvenom „modernom imidžu“, to su veće šanse da će svoj proizvod ili firmu hteti da brendira upravo ćirilicom. I ne samo to, ćirilica za mnoge od njih više nije prosto „naslovno pismo“, već se sve češće koristi i u javnim obaveštenjima, memorandumima, reklamama, jelovnicima i sl.

Ipak, ono što je najvažnije, i što je najveći uspeh u ovom tihom, gerilskom ratu za srpski jezik i pismenost, jeste raskidanje otrovne i spolja nametnute veze ćirilice sa srpskim nacionalizmom i šovinizmom. Ćirilica jeste i uvek će biti pismo sprskih patriota i srpskih nacionalista, pa i srpskih šovinista, ali ona ne pripada samo njima. Ona pripada svim građanima Srbije kao njihova hiljadugodišnja kulturna baština i vekovno pismo jezika koji svi međusobno koriste da komuniciraju, da se obrazuju, i da se zabavljaju

Iako je odsustvo profesionalnih ćiriličkih i pogotovo srpskih fontova i dalje veliki problem za štampare i grafičke dizajnere, sve više u javnost prodire svest da nije u pitanju samo deo apstraktne etnografske baštine, već istovremeno upečatljiv i lako prepoznatljiv nacionalni brend koji ne samo da je „lepši“ u očima samih Srba, nego i u očima stranaca koji posećuju Srbiju, i koji su navikli da istu vrstu brige o sopstvenom pismu vide u državama koje su turističke velesile poput Grčke, Izraela, Ujedinjenih Arapskih Emirata, ili Japana. Sve to zajedno sa sve lakšom tehničkom dostupnošću ćirilice na pametnim telefonima i računarima dovodi do toga da ona većina konformista polako prelazi na stranu onog pisma koje je očigledno u trendu. A taj trend je toliko snažan, da je ćirilica stidljivo počela da se pojavljuje i tamo gde je nikada nije bilo – u propagandnim materijalima Evropske unije, baš kao što se već desetak godina – zahvaljujući Bugarima – nalazi i na novčanicama i kovanicama evra.

Naravno, ovaj proces je daleko od završenog, i latinica i dalje dominira svetom teksta koji okružuje Srbe na internetu i na ulicama njihovih gradova. Svi faktori koji su delovali na postepeno potiskivanje ćirilice i dalje deluju, iako su u velikoj meri raskrinkani, što tera njihove agente na terenu da postaju sve agresivniji i nervozniji, i da sve češće pristupaju nesuptilnim i šovinističkim ispadima poput najnovijih zabrana ćirilice u Vukovaru i mahnitanja slučajnosrpskih vedeta po društvenim mrežama. Sa druge strane, čak se i srpska država polako budi iz ravnodušnog dremeža, pa se sve češće čuju pozivi da se po pitanju neadekvatne zastupljenosti službenog pisma u javnosti najzad „uradi nešto“. Ko zna, možda se u narednom periodu i sa te strane pojavi neka krštena inicijativa.

Ipak, ono što je najvažnije, i što je najveći uspeh u ovom tihom, gerilskom ratu za srpski jezik i pismenost, jeste raskidanje otrovne i spolja nametnute veze ćirilice sa srpskim nacionalizmom i šovinizmom. Ćirilica jeste i uvek će biti pismo sprskih patriota i srpskih nacionalista, pa i srpskih šovinista, ali ona ne pripada samo njima. Ona pripada svim građanima Srbije kao njihova hiljadugodišnja kulturna baština i vekovno pismo jezika koji svi međusobno koriste da komuniciraju, da se obrazuju, i da se zabavljaju. Samim tim, u pitanju je baština koju svi oni treba u što većoj meri da neguju, čuvaju, i pre svega – koriste.

Ovaj tekst nastao je na osnovu predavanja koje je Nikola Tanasić 14. decembra 2022. god. održao na IV forumu digitalne diplomatije u Samari, u organizaciji „Fonda Gorčakov“ i administracije Samarske oblasti Ruske Federacije.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner