Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > O vuvuzelama i džudžu magiji
Kulturna politika

O vuvuzelama i džudžu magiji

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
ponedeljak, 21. jun 2010.
Više od igre, manje od otvorenog rata

 

Svetsko prvenstvo u fudbalu može se gledati sa uživanjem iz različitih razloga. Većina je svakako isključivo orijentisana na podršku vlastitoj reprezentaciji, koja se, okićena državnom zastavom, najavljena državnom himnom i označena istorijskim i/ili izmaštanim „nacionalnim simbolima“, upućuje na prvenstvo kao na neku vrstu viteškog turnira, za čiji ishod se vezuju svi oni zaostali rudimenti ratničke kulture i čovečanstvu urođene agresije i želje za samopotvrđivanjem kroz nadjačavanje Drugoga. Svetsko prvenstvo, više nego ijedno drugo međunarodno takmičenje, pleni svojom, bezmalo antičkom, beskompromisnošću i duhom ἀγών-a, u kome „najbolji ostaju na nogama“, a sa terena se vraća „sa štitom, ili na njemu“, dok zlatni Trofej bez licemerja predstavlja jedini cilj „učestvovanja“ na turniru, bez ikakve iluzija o značaju učestvovanja samog. Svi učesnici na šarenom karnevalu Prvenstva su smrtno ozbiljni, i grdnje, suze, kletve za poražene, kao i opšta histerija koja prati svaku pobedu samo potvrđuju da je „više od igre“ daleko više od puke fraze. Naravno, na sve ovo može se gledati i iz druge perspektive, recimo one „strastvenog zaljubljenika“ u samu igru, koji ne navija za „svoje“, već za one koji na terenu pokažu najviše srca, tehnike i talenta. Ili celu stvar možemo videti kao beskrupuloznu kapitalističku opsenu, višenedeljno zamajavanje masa koje se, po modelu panem et circenses, navode da vlastitu političku, nacionalnu ili klasnu borbu zamene šarenim i bezopasnim surogatom, istovremeno (u vreme krize) potpomažući poslovanje proizvođača sportske opreme, nacionalnih suvenira i, nezaobilazno, piva.

Ali svakako, Svetsko prvenstvo najviše pleni kao kulturni fenomen. Jednostavna pravila najomiljenije igre na svetu, praćena pomenutom opštečovečanskom žeđu za takmičenjem, učinila su od ovog događaja daleko važniji međunarodni forum i poprište kulturnih i civilizacijskih odnosa od, recimo, elitističke i od strane moćnih i bogatih dominirane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, ili previše personalizovanih i dobrim delom dehumanizovanih Olimpijskih igara. U mnogo čemu, naše viđenje Severne Koreje je determinisano njihovim žilavim otporom Brazilu, a naša rezignacija (neo)kolonijalnom politikom i polurasističkom bigoterijom Engleza i Francuza navešće nas da poraze protiv Meksika, ili remi sa Alžirom doživimo kao toliko čekanu (a toliko nedostupnu) „kosmičku pravdu“. Uostalom, kome to ranije nije bilo jasno, Kusturičin Maradona je sve lepo prikazao i objasnio. Da ne pominjemo da, čak i u bratskoj i bliskoj Rusiji, mnogo više ljudi zna za Nemanju Vidića, nego za Borisa Tadića, pa čak, diskutabilno, i za narečenog Kusturicu.

Vuvuzele, vuvuzele

Dakle, nakon što smo se dužno uozbiljili, treba da pogledamo koji je to kulturološki novitet na svetsku pozornicu sa sobom donelo Prvenstvo u Južnoj Africi. Sama činjenica da je u pitanju prvo takmičenje iz ove serije održano na afričkom kontinentu obećavala je izvesne kulturne pikanterije, najavljene više nego šarmantnom zvaničnom pesmom na afričke ritmove i Edi Grantovsku rege tematiku (čiji afrički engleski zvuči daleko spontanije i iskrenije od isfoliranog engleskog koji prežvakavaju učesnici na Pesmi Evrovizije), ali je malo ko očekivao da će jedna institucija afričkog fudbala tako eksplodirati u globalni fenomen, kao što se to dogodilo sa vuvuzelama, tom najnovijom prinovom u rečnicima svih jezika čiji narodi gledaju televiziju. Još se nije ni završio prvi krug utakmica po grupama, a već je cela planeta brujala o (ne)podnošljivosti paklene rike koju proizvode hiljade ovih plastičnih trubica.

U svojoj rezignaciji su pogotovo prednjačili građani razvijenih, civilizovanih i nadasve u svakom pogledu „bezbednih“ zemalja Zapada, koji su negodovali zbog „primitivizma i varvarstva“ koje „divljačkom bukom“ potiskuje „dobre fudbalske tradicije“ kakvo je „navijačko pevanje“, Bi-bi-si je nekoliko dana zabavljao javnost svojim pokušajima da pomoću zvučnih filtera „isključi“ zvuk koji je toliko iritirao nežne uši britanskih ljubitelja fudbala, a začuli su se i večno prisutni „saveti lekara“, koji su, bezmalo, isticali da izlaganje kontinuiranom zvuku jedne vuvuzele (132 dB, 21dB više od motorne testere!) duže od 15 minuta može da ima teške posledice po zdravlje, uključujući gluvoću, anksioznost i nervozu na smrt (isti lekari, međutim, nisu proračunali kakve posledice po zdravlje engleskog navijača može da ima kontinuirana izloženost igri njihove reprezentacije protiv Alžira).

Nema potrebe da se ističe, dobro raspoloženi navijači celog sveta sa velikim zadovoljstvom (i duvačkim entuzijazmom) su se prihvatili ove nove igračke, mada nije sporno da je zaglušujuća rika (koja otprilike podseća na sirene nemačkih bombardera iz '41.) dominira na utakmicama u kojima učestvuju afričke reprezentacije. Spor oko vuvuzela i na(d)glašavanje „starih-dobrih fudbalskih tradicija“ ukazali su na kulturološki konflikt između dve škole navijanja, koji je suštinski svodiv na staru-dobru kolonijalnu retoriku o „divljacima“ koji „ne poznaju konvencije ratovanja“, već prefinjenim i akademski obrazovanim kolonijalnim oficirima nabijaju glave na kočeve, a njihovu tehnološki nadmoćnu vojsku zasipaju otrovnim strelicama iz potaje. Nezadovoljstvo Evropljana „nepodnošljivim zvukom“ vuvuzela neodoljivo podseća na Napoleonovu frustiranost time što se ruska vojska „ne pridržava pravila ratovanja“, ali suštinski predstavlja njihovo nezadovoljstvo igrom sopstvenih reprezentacija. Jer, sa navijačima je uvek isto – vuvuzele onih koji pobeđuju iritiraju one koji gube. Kada dođe do izjednačujućeg pogotka, vuvuzele one druge strane počnu da nadjačavaju, i tako doprinose visokoj napetosti i istinskoj atmosferi bojnog polja na terenu. Uostalom, ko će zaboraviti frule spartanskih ratnika, rimske fanfare, osmanske halačlije, pa, na kraju krajeva, i već pomenute sirene nemačkih „Štuka“?

Kako objasniti neobjašnjivo

Postoji, međutim, još jedno tajno oružje kojim se afričke reprezentacije obilato koriste, a o kome je bilo iznenađujuće malo reči, ma koliko se ono očigledno nametalo pažnji. Jer, vuvuzele kao takve, iako predstavljaju značajan izvor frustracije za blazirane zapadne navijače i osetljive uši njihovih fudbalera, teško da su izvor i uzrok neobično loših rezultata velikog broja favorita sa evropskog kontinenta. Naravno, uzroci se mogu tražiti u mnogo čemu, a popularni „naučni“ odgovori su promena godišnjeg doba (iz leta u zimu), ili neizbežna „nova lopta“ – DŽabulani – kojoj i golmani i igrači već pripisuju mitska svojstva. Nešto ubedljivije zvuče hipoteze da se timovi iz Evrope nalaze u bitno drugačijem kulturnom okruženju, nezaštićeni svim onim prednostima koje ih obično čine nadmoćnim u odnosu na „Drugi“ i „Treći svet“ – pri svemu tome, u okruženju u kome svi, više nego ikad, žele da se dokažu tako što će se domoći Najvećeg-od-svih-fetiša, ne libeći se da usput pregaze i poneko zvučno ime svetskog fudbala (poput Francuske, koja je u rasulu kakvo ne pamti ni reprezentacija Jugoslavije/Srbije i Crne Gore u svojim najmračnijim trenucima). Najubedljivije i najprostije objašnjenje niza neshvatljivih događaja koje smo do sada videli na terenima Južne Afrike jeste – džudžu.

Ko ne zna, džudžu je naročita vrsta magijsko-religijske tradicije zapadne i južne Afrike, uglavnom vezana za natprirodne moći pohranjene u predmetima, amajlijama i talismanima, ali i za čitav niz rituala, sujeverja, bajanja i vračanja, utemeljenim u davnoj, paganskoj prošlosti Kontinenta. Ova grana magije, koja delimično podseća na daleko poznatiji vudu iz Luizijane (na koji je svojevremeno i uticala, preko robova koji su iz zapadne Afrike odvođeni na jug SAD), a delimično na popularnu  predstavu o „karmi“, koja svakom pojedincu (i fudbalskoj ekipi) „vraća po zaslugama“, izuzetno je široko rasprostranjena među afričkim fudbalerima i predstavlja neodvojivi deo lokalnog folklora. Lokalni fudbaleri je do te mere uzimaju ozbiljno, da vračevi i žreci predstavljaju delove stručnog štaba svake ozbiljnije ekipe, dok se borba za svaku titulu i svaki pojedinačni kup, paralelno sa terenom, vodi i na planu paranormalnog – u najboljem duhu Homerovih spevova. Da stvar nije nimalo naivna, govori i priča, objavljivana u novinama za vreme prethodnog Svetskog prvenstva, da je Fifa uslovljavala afričku fudbalsku federaciju organizacijom svetskog prvenstva zahtevajući, između ostalog, i zabranu džudžu rituala na i oko stadiona, što je izazvalo veliku rezignaciju u Africi, koja je to (s pravom) doživela kao udar na svoju kulturu.

Naravno, džudžu se, kao i karma, ne može strpati u vreću i sakriti u plakaru dok gosti ne odu. Kao što se ne može „izbaciti sa stadiona“ poput pijanog navijača. Najzad, svako ko se i malo razume u te stvari, složiće sa da je upravo pomenuta Francuska na Prvenstvo došla sa najvećim prtljagom „lošeg džudžua“ (koji im, s obzirom na rasno-kulturološki sastav reprezentacije, ne može biti sasvim stran), uslovljenog bahatim reakcijama na drugo mesto u kvalifikacionoj grupi, nelegitimnu pobedu nad Irskom (gol rukom) i, najzad, opšteprihvaćeno nezasluženo (po mnogima i „namešteno“) mesto u „najlakšoj grupi“, čiji je nosilac domaćin, Južna Afrika.

Sa druge strane, Gana je, više nego očigledno, svoj nedostatak organizacije u napadu nadomestila nekom vrstom veoma moćnog džudžua, budući da je oba gola dala nakon penala, dobijenih zbog igranja rukom u šesnaestercu. Ovo ima više nego ozbiljne posledice po reprezentaciju Srbije, jer su njeni odbrambeni igrači, prekaljeni i iskusni Kuzmanović i Vidić, u potpuno nepotrebnim i neprirodnim (sic!) situacijama, igrali rukom u šesnaestercu i svojim protivnicima poklanjali kaznene udarce. Pri tome, igranje rukom je bilo daleko od sumnjivog „napucavanja“ zbog koga je Hari Kevel dobio crveni karton protiv Gane, Kuzmanović i Vidić su se bacali rukom na loptu potezima odbojkaša koji spasava poen, kao da je njima upravljala neka tajanstvena sila. Nema sumnje – džudžu. I to veoma opak džudžu. Sreća pa je druga utakmica bila protiv tehnokratske i neverničke Nemačke, čije je preterano samopouzdanje i nedostatak poštovanja za magijske sile koje prožimaju afričke stadione bio njihov ὕβρις, koji ih je koštao izjednačenja, nakon poklon penala koji im je izdjestvovao kontinuirano loš džudžu srpske reprezentacije. Neka im je za nauk, kao i nama – valjda ćemo se opametiti do sledeće utakmice.

DŽudžu, vuvuzele i moć nemoćnih

Nikoga ne bi trebalo da iznenadi što je naša, kao i veliki broj drugih reprezentacija, žrtva lošeg džudžua. Jednostavno, to je ono što znači „domaći teren“. „Čarolija fudbala“ (sic!) zasniva se na iskonskim potrebama i osećanjima ljudskog roda, koja potiču iz vremena daleko manje racionalnog, proračunatog i determinisanog od ovog našeg. Fudbal je i inače opterećen čitavim nizom fetišizama, sujeverja i magijskih rituala – od lica ofarbanih u nacionalne boje i masovnog oblačenja nacionalnog dresa, preko ritualnog pevanja, molitvi, krštenja i stiskanja palčeva (u Meksiku je statua Isusa Hrista preobučena u dres, dok je srpska reprezentacija odlučila da im dozivanje „Boga pravde“ pred utakmicu nije dovoljno, pa su svoje dresove ukrasili krstom, u duhu Konstantinove in hoc signo vinces), pa sve do potpuno iracionalnih napuštanja prostorije ili „gašenja televizora“ da se „ne bi baksuziralo“. Jednostavno, lako je u svakodnevici voditi organizovan i tehnološki determinisan život, ali kada se dođe do onoga što je stvarno važno (trofej Svetskog kupa!), onda sve maske padaju i bori se svim sredstvima.

A šta je, uopšte, magija? Ništa drugo, nego sposobnost da se utiče na neumitno, da se menja unapred predodređen rezultat i odoleva sudbini. Magija je tu da utre put za daleko pouzdaniju tehniku („znanje“ kao „moć“), ona je jedino što preostane kada tehnika zakaže. Tehnika je, naravno, uvek na strani bogatijih, moćnijih, naprednijih i civilizovanijih – onih koji imaju jače lige, skuplje trenere i bolje kvote na kladionicama. A učiniti da omane tehnički svaršena, potpuno nepristrasna i racionalno zasnovana prognoza kladioničara ne predstavlja ništa drugo nego malo čudo, čaroliju, tj. džudžu. To znači srušiti šablone, izigrati sudbinu i otrgnuti se iz koloseka. Uostalom, upravo to je ono što Svetsko prvenstvo čini toliko privlačnim – nikad jači osećaj da se ima „svet pod nogama“ i utisak „beskrajnih mogućnosti“, bez obzira na glad, sirotinju ili nedostatak tehnike.

Šta, uostalom, i predstavlja ritualno duvanje u vuvuzele, nego podsećanje gostiju da se nalaze na jednom sasvim drugačijem terenu, gde važe sasvim drugačija pravila? Kojoj svrsi služe vuvuzele, fanfare i sirene (šta je, uostalom, etimologija reči „sirena“?), nego da uteraju strah u kosti protivniku/neprijatelju od tamnih sila i demona koji se bore na našoj strani? Evropske ekipe, a Srbija zajedno sa njima, našle su se na tuđem terenu u daleko jačem smislu nego što su očekivale i bolje bi im bilo da se što pre uzmu u pamet i prisete svih onih sitnica koje mogu da odnesu odsudnu prevagu, kada se već tehnika, srčanost i želja za pobedom međusobno iznivelišu. U tom smislu, potpuno je neshvatljivo da naša reprezentacija, koja od svih ostalih iz Evrope ima neuporedivo najbolju magijsku pozadinu, ima ovolike probleme sa džudžuom. Jer, ne treba zaboraviti – vlaška magija je zvanično (neko ko se u to razume je bio vredan, pa je merio) „druga magija u svetu“, posle vudua. To znači da mi imamo na raspolaganju čitavu vojsku vračara, rusalja i magova, da ne govorimo o vampirima, karakondžulama i zmajevima, koji nam se mogu naći na pomoći u ovoj više nego bespoštednoj borbi. Pri svemu tome, u autističnoj afričkoj sredini, nema sumnje da bi prisustvo sasvim drugog magijskog brenda zbunilo i sablaznilo džudžu vračeve. Drugim rečima, ako FSS ne želi da im Luković u sredu smečuje loptu u petercu protiv Australije, pod hitno, o svom trošku, treba da šalje u Afriku jednog belog (a po mogućstvu i jednog crnog) maga, sa katancem! Da „zaključa“ loš džudžu (i ruke srpske odbrane), a reprezentaciji otključa vrata završnice. Dok se džudžu-vračevi snađu sa katancem, dok uđu u terminologiju i prođu kratki kurs vlaškog, Prvenstvo će se već završiti, a Srbija će svoju sudbinu izneti na svojim rukama.

Što se vuvuzela tiče, međutim, tu pomoći nema. Vuvuzela mi, vuvuzela ti, pa ko koga oduva. Mada se priča da oni naši zmajevi znaju da čoveku oduzmu dah...

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner