Kulturna politika | |||
Ko je zapravo "ćaci"? |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 20. oktobar 2025. | |
Konkretan povod za izumijevanje ove (bez)umotvorine, mutan je i vrlo moguće izmišljen. No svejedno, on ukazuje na energiju unutarsocijetalne mržnje kakva nije viđena od vraćanja višestranačja u Srbiju. A ta se mržnja samo jednim dijelom može razumjeti kao reakcija na izrazitu nepopularnost režima, a prije svega osobe koja ga oličava – koja već godinama, gotovo svakodnevno, svojim bezočnim javnim nastupima proizvodi omraze i frustracije građana Srbije, čiji se bijes gomilao iz bespomoćnosti pred njegovom bezumničkom samovoljom. No to nijesu jedini izvori ove mobilizacione protivmržnje, koju simbolizuje izum „ćacizma“. „Činjenična“ pozadina uvođenja „razriječi“ ćaci jeste da oni koji su bili, makar i izmišljeni povod njenog nastanka, tobože ne razikuju slova ć i đ. Pritom se polazi od toga da su ti, sa slovima nesigurni, reprezentativni predstavnici pristalica aktualnog režima. Nije, nažalost, isključeno da ima pojedinaca u našoj zemlji koji bi se, suočeni s štivom, dvoumili pred razlikom ć i đ, ali je u upotrebi ovog „stigmatizma“ poenta da se gramatički, a onda i mentalno nepismenima, a najposlije i moralno nekompetentnima, proglašava svako ko podržava režim. Uzgred, znam za neke vrlo obrazovane, nekad mišljah i mudre ljude, od kojih su neki i u najvišim naučnim ustanovama ovoga naroda, koji, nažalost, direktno podržavaju ovaj sveizdajničko-sveuništiteljski režim. Oni su intelektualno ne samo daleko iznad blokatorskog prosjeka već su u tom pogledu i iznad najvećeg dijela javno najvidljivih „intelektualnih“ perjanica blokature. Zašto podržavaju ovaj režim sadističkog zatiranja Srbije – u to nije jednostavno proniknuti. No s pristalicama režima se ne završava označiteljsko polje ove verbalno-mentalne „sklepotine“. Naime, ćacijima se označavaju i oni koji za sebe vjeruju da su „neutralni“ i/li apolitični; a najposlije i oni koji se na drugačiji način od blokature pokušavaju odupirati Sistemu nepomjaništva, koji sve neuspjelije fingira „vlast u Srbiji“. U poređenju s tekućim, zastrašujuće uspješno implantovanim ćaci-diskursom, stepen dehumanizujućeg podrugojačenja drugoga bio je kudikamo niži recimo u helenskoj varvarologiji, tj. u diskursu o varvarima drevnih Helena. Oni su (mnogim) varvarima priznavali“ više ljudskosti nego adepti ćaci-diskursa ćacijima. Oni ih ponekad nazivaju i „ćacađu“ (opet ta „složena“ riječ gdje se miješaju ć i đ – od nominativa đacad) – aludirajući ovim gramatičkim oblikom da je u pitanju (beslovjesna) stoka, poput teladi, krmadi, paščadi.... Uzgred, tim oblikom neki profesori univerziteta označavaju kolege koji su protivnici blokade Univerziteta (a, slučajno, ne i pristalice aktualnog režima), jer: Ko ne blokira – taj čovjek (više) nije... Ćaci je konstrukt tekuće pseudopolitičke antimitologije, hibridna figura koja, u približnom opisu, sažima bulajićevsko-draškovićevskog „četnika“ (iz Bitke na Neretvi, odnosno insceniranog brukanja na Ravnoj gori), miloševićevskog kontramitingaša (1996/7) i one koje aktualna vlast, kažu (vrlo vjerovatno s osnovom) „tankuje“ sendvičima i inim „životnim radostima“. Suštinsko ishodište ove zlosrećne igre slovima jeste, za konkretne tvorce ove neriječi neosviješćeno interiorizovanje ciničnog, pa i neprijateljskog obrasca Srbinu, što upućuje izvan Srbije i srpskih zemalja. To ne znači da je ćacologiju izumio neko u inostranstvu – već da je takav iz(bez)um zapravo refleks zapadnjačkog antistereotipa Srbina, koji je pušten u svjetski opticaj početkom devedesetih, s razbijanjem Jugoslavije. Dakle, korisnici ćacologije intelektualno su nesamostalni duhovni marginalci, koji u kulturalnom smislu predočavaju, osjećaju, „misle“ putem uvezenih, kulturrastističkih kategorija, koje, u krajnjem, i njih same žigošu, Ipak, ovdje postoji jedan dodatni, suštinski važan moment. Za razliku od generalno negativne slike o Srbinu, kod tvorbe obrasca ćacija napravljena je samoizuzimajuća modifikacija, tako što je njena nepoželjna afektivno-emotivna energija prenesena na mitskog ćacija, koji je funkcionalno ekvivalentan unutrašnjem orijentalcu. To je izvedeno ideološkodiskurzivnim dvokorakom: autosubalterizovanjem (dijela) sopstvenog naroda, ali uz samodiferenciranje od nepoželjnih drugih među nama. Odlučujući moment tog procesa je performatvni čin verbalne upotrebe oznake ćaci, budući da onaj ko na druge ukazuje kao na ćacije, shodno (konktekstualnoj) „definiciji“, sam to ne može biti, ili makar vjeruje da sam ne može potpasti pod udar te oznake-osude. Ćaci je, dakle, negativni obrazac Srbina transferisan (ili teslimljen) drugima među nama, koji su simbolički žrtvenik jarac koji ritualno preuzima sve mane cijele zajednice. Funkcija ćacija je očišćenje, imunizovanje i samoidealizovanje „antićacija“, tj. subjektivno-objektivno razlučivanje „građanske“, „tolerantne“, „evropske“, „ispravne“ Srbije – od one druge. Uvođenjem, a masovnom upotrebom i faktičkim legitimisanjem ovakvog diskurzivnokomunikativnog režima, „antićaciji“ sebi dodjeljuju apsolutnu moralnu ispravnost, čime za ubuduće, predohranski – a zapravo nekritički-infantilno – sa sebe skidaju bilo kakvu konkretnu odgovornost pri sprovođenju „svete“ misije potiskivanja i iskorjenjivanja „ćaćizma“. Unutar pseudopolitičkog nazora usredištenog dihotomije ćaci – antićaci, stvari su postavljene tako, da kao da je dovoljno izgovoriti ćaci, upirući pritom prstom u nekoga ili neke, i samim time se obresti na strani ne samo „istinitih“, već i „nepogrješivih“, koji se nalaze usred borbe za pravdu i istinu, nasuprot zlu i nepravdi. Istini za volju, moralna i metafizička „granična vrijednost“ ovoga režima zaista je kvinstencije nepravde i zla, sa svima odatle proizlazećim posljedicama. No iz toga – ni logički, niti stvarno – ne slijedi nužno da se bilo kakav oblik poricanja i prokazivanja ove kancerogene strukture dubinske okupacije Srbije obavezno mora naći na suštinski suprotnoj strani, bez ikakvih strukturnih dodirnih tačaka sa prokazanim. Iako je osnovni modus operandi disvalifikativa ćaci kulturrasistički, postoji i njegov sekundarni komunikativnonormativni modalitet, koji je u kontekstu unutarsrpske komunikacije i važniji. Riječ je o totalitarnoideološkom žigosanju svih nepodržavalaca blokade Univerziteta, a ne samo pristalica režima. Radikalnim (pro)blokatorima državnog sistema obrazovanja, ćaciji su svi koji ih ne podržavaju, jer ne postoji razborit način obrazalaganja antipolitičkog i antikulturalnog projekta „oslobađanja pravosuđa“ uništavanjem visokog i ostalog državnog obrazovanja. Dakle, militantnim jedno(bezu)umljem želi se imunizovati od potencijalnih prigovora za inicijalni civilizacijski besmisao i moralnu laž antinacionalnog projekta blokade Univerziteta. Zato, koliko god da je režim ćacologije manjkav u kognitivno-racionalnoj ravni, on silovito djeluje u emotivno-afektivnoj, i to ne samo spram onih koji su tako označeni, već – i to je, čini se, važnije – spram njenih korisnika, jer ona tako besprijekorno oslobađa od „tereta“ mišljenja, o drugima, o sebi, o čitavoj situaciji u kojoj smo se našli. Od bauka „ćacizma“ gradi se apsolutni unutrašnji neprijatelj, a u predličju „apsoluta“ sve naknadne refleksije su suvišne, neotrebne, štetne, i, u stvari, predstavljaju subverzivnu pojavu „kvaziintelektualnog ćacizma“, „rezervnu kolonu režima“ i sl. Krajnje odredište ove misaone insuficijencije, koja, samozaogratanjem patosom tragikomične „moralne nadmoći“, inicijalno i nepovratno zapada u sferu pukog ideološkog privida, jeste paranoja. To je, uostalom, simptomatski očevidno u javnom govoru nekih od intelektualno posrnulih profesorskih vedeta blokade. Za njih, bez ikakve sumnje, važi blokatorski si(ideo)logizam: Ko ne sablokira – taj je, nema nikakve sumnje, ćaci. A sumnja, to je najveći „rušitelj blokada“, i – u njihovom sistemu paranoje – saveznik režima. Zato, namjesto unutrašnjeg orijentalca, što je prvolik ćacija, on sada diskurzivnopraktično kao protivnik više figuriše hostilizovani, do krajnosti dehumanizovani politički neistomišljenik, jer ko ne blokira – takav je pozadinski diktum ovog, u osnovi drugosrbijanskog, konstrukta – taj je polučovjek, moralno izrođen, neljudski biootpad. Odatle, pa do – da parafraziramo „oca hrvatske nacije“, Anta Starčevića – „nakot zrelog za sjekiru“ – suštinski i nije potreban tako veliki korak. Aleksandar Vučić i Miloš Pavlović Ćaci u „Ćacilendu“ Zvuči pretjerano? Nedavno je na jednoj grupi, gdje bi, makar po ideji, trebalo da se okupe inteligentni ljudi (njeni članovi, ako ovo budu čitali, znaće o čemu je riječ) – jedan njen član je napisao da „ne postoji neopravdan napad na ćacija“. Dakle, svako nasilje nad ćacijem je opravdano, pa utoliko zapravo, i nije nasilje, jer je u njegov objekt samo ćaci, dakle ni-ko. Naime, ćaci je onaj ko ne misli, ko nema dostojanstva, ko nije čovjek. Time se pravi kratki spoj između bulajićevsko-draškovićevskog krezavog „potčovjeka“ i, u jakobinskom stilu izumljenog, unutrašnjeg (neblokirajućeg) neprijatelja. S obzirom na prvi moment, svaki ćaci smije se opažati kao socijalni otpad (drugo)srbijanskog društva, koji, sljedstveno tome, treba biti „izregulisan“ – na načine na koji blokatorsko-antićastički „um“ nađe za shodno. Ako bi se ovakva pozadina ćacologije dalje razvijala – a sigurno je da među korisnicma ćaci-diskursa, pored čovjeka kojeg imam u vidu, ima još onih koji smatraju da je nemoguće ogriješiti se o ćacije, mada je, s druge strane, izvjesno da mnogi (pa i neki, makar prema samorazumijevavnju, rodoljubi) koriste tu „neriječ“, bez svijesti o njenim krajnjim moralno-praktičnim konsekvencijama – „ćacijevsko pitanje“ treba biti riješeno isključivo po načelu sociotehnološke cjelishodnosti. Ćacijima, naime, niko – što su osvijestili samo „emancipovani“, radikalni blokatori – nije dužan nikakav ljudski obzir, prema njima ne postoje moralne dužnosti, niti obaveze. A za „ćacozborce“, ćaciji, kako rekosmo, nijesu samo pristalice kriminalno-anticivilizacijske SNPS-klike, već svi „neantićacirajući“. Ima li potrebe naglašavati da je apsolutno moralno neprihvatljivo biti pobornik neke, rezidualno „šestooktobrističke“ verzije „konačnog rješenje ćacijevskog pitanja“ – na koga god da se odnosi taj novopatentirani označitelj, pa makar i na, još odveć brojnu, skupinu nesrećnika koja, odnekud, i dalje može da podržava najgori zapamćeni režim u Srbiji – poslije četiri dahije. (Za vrijeme austrougarske okupacije djelovala je vojna administracija). No, nakon svega i uprkos svemu, i ti ljudi su naši sugrađani i sunarodnici, a ne otpad koji neko treba da odveze, dok bi „teren“ preostao nakon obavljanja tog postupka, valjalo valjda, podvrći proceduri asanacije. Naravno, ovo nije nikakav poziv za ekskulpaciju svih nepočinstava izvedenih od 2012. (a ni prije te godine, kao i prije 2000) – a pod direktnim okriljem aktualnih „vlasti“. Borba protiv režima nepomjaništva na svaki način predstavlja političko-moralni imperativ. No moralne norme, pored ostaloga, služe da bi se držalo na pameti – kod onih koji žele ostati ljudima u normativnom smislu – šta NE SMIJU da čine, radeći na ostvarenju ciljeva koje smatraju ispravnim. To, konkretno, znači da u borbi za „bolju Srbiju“ nije legitimno/dopustivo/zamislivo pribjegavati sredstvu uklanjanja (komunikativnom isključivanju, moralnom žigosanju, najposlije, eventualno, i fizičkom odstranjenju) ćacija. Na sličan način, zarad sklanjanja s vlasti izdajničko-psihotično-kriminalne kreature, koja je uništila sve čega se dokopala, ne smije biti dozvoljeno uništavanje srpskog sistema obrazovanja. Cijena za udaljenje s vlasti najgorega među nama ne smije biti onepismenjavanje, kulturalno posuvraćenje – najposlije ako ćemo se igrati baš te maligne jezičke igre: „ćacifikovanje“ djece i omladine, tj. budućnosti ove zemlje. Moralan čovjek zna da mu nije dopušteno bilo šta u slijeđenju ispravnih ciljeva. Društvo koje zna za moral, trebalo bi da, prema analogiji, isto tako zna da mu nije baš sve dozvoljeno u borbi protiv režima koji je okupirao njegovu državu. Raširenost ćacologije, međutim, zlokobno svjedoči o tome da je znatan dio srpskog društva – zaslugom prevashodno kolosalnog neobrazovanja dobrog dijela srpske „intelektualne elite“, uključujući naročito onu univerzitetsku – prestupio tu granicu, i pošao putem verbalnog građanskog rata. A stvarni građanski ratovi nerijetko počinju kao verbalni. Taj verbalni građanski je poodavno, još dosta prije Nadstrešnice, inicirao – da parafraziramo svojevremeno za Broza korišćenu panegiričku formulu – upravo „Najgori sin našega naroda“, mada neki vjeruju da je ipak u pitanju „doprinos“ jedne „narodnosti“... Upravo je ta osoba bila ona koja je uvela sramotanu praksu javnog nipodaštavanja, sve do diskurzivno-moralnog poništavanja, svih svojih političkih i društvenih protivnika, čak i samo „nesaglasnikā“. To se odnosilo ne samo na njih personalno već i na njihovu političku orijentacija, pa je tako posredno pogađalo anonimne mase, a vremenom sve šire i šire slojeve stanovništva. Po toj „logici“, „neprijatelji Srbije“ su svi oni koji su protiv njega, a to je – već je neko vrijeme mnogima, pa, vjerovatno i njemu samome, jasno – većina građana Srbije. Ćacologija, dakle, na izokrenut način ponavlja AV-ovsku dehumanizujuću, antipolitičku eristiku, s time što je ona dovodi do krajnosti. Ako AV svoje neljubitelje „samo“ dehumanizuje – mada je na toj pretpostavci uvijek moguće otići i dalje, što je u nekim slučajevima on i činio – zagovornici totalnog diferenciranja Srbije, po liniji apsolutne disjunkcije između ćacija i antićacija, latentno, makar u ravni političkodiskurzivno nesvjesnoga, zagovaraju sveobuhvatni i konačni obračun s ćacijima. Utoliko, ćacološki diskurs potencijalno je autogenocidan. Borci protiv „Prvoćacija“ i njegovih podržavalaca, realno, makar na izokrenut način, dovršavaju njegovo djelo, objektivno su njegovi saveznici, kao što je, uostalom, i blokada državnog Univerziteta, a zatim i državnih škola, objektivna značilo kolaboraciju s AV-ovim, u ranu jesen 2024. otkrivenim planom uništenja državno visokog obrazovanja, od koje on i njegovi prislužnici, sudeći po njihovim izjavama, ni do danas nijesu odustali. Slijeđenje diskurzivne paradigme antićacologije, koja u sebi, u zametku, nosi radikalni, totalitarni „sociopolitički program“, zapravo predstavlja dovršenje AV-ovog kvislinškog, hiperdestruktivnog projekta uništavanja Srbije. Takav način borbe protiv njega i njegovih „tekovina“ – suštinski, na metanivou, ako bi bio doveden do kraja, predstavljao bi pobjedu njegovog „principa“. Da, zvuči zapanjujuće, ,naročito, pretpostavljam, zakletim borcima protiv „ćacizma“; ali dijalektika zna biti drska i neumoljiva dama... A kako se, da još na trenutak prihvatimo ovaj prakseološki štetni društveni diskurs, zapravo postaje ćaci, tj. neobrazovana, neuka, neprosvijećena osoba? Recimo blokiranjem sebi škola i fakulteta – a to su činjenično radili ne samo dio studenata, učenika i njihovih nastavnika (koji su u tom pogledu daleko najodgovorniji) već, suštinski, i onaj dio društva koji je podržavao ovu suludost. A onda, da bi se od sebe sakrilo koliko je to daleko od svega prihvatljivoga – izumi se socio-mentalna „klasa“ ćacija, na koju se prenesu, pored ostaloga, i svoji, aktualni i potencijalni nedostaci, oličeni pored ostaloga i kultur-političkim dadaizmom, osmišljenog ko zna gdje i ko zna od koga, blokiranja, a po intenciji uništavanja, univerziteta, škola i uopšte obrazovanja i kulture – ne samo kao kulturalnih ustanova već i unutrašnje kultivisanosti srpskog čovjeka. Telos ovakve borbe protiv ćacija – jeste pobjeda ćacizma. Nasilni istjerivači ćacizma nas utjeruju u njega, odnosno funkcionalno ga petrifikuju. (Autor je profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu) |