Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Slučaj Davida Dragićevića - nesrećni slučaj, ubistvo i/ili zavera
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Slučaj Davida Dragićevića - nesrećni slučaj, ubistvo i/ili zavera

PDF Štampa El. pošta
NSPM   
nedelja, 27. maj 2018.

Već nedeljama Banjaluku i Republiku Srpsku potresa "afera Dragićević". Smrt jednog banjalučkog mladića od početnog šoka, tuge i pijeteta njegove porodice i prijatelja prerasla je u slučaj koji doslovno trese temelje ne samo aktuelne vlasti, nego potencijalno i same RS. Čak i onim bolje upućenim, teško je da se razaberu i snađu u šumi raznoraznih interpretacija, glasina, istina i poluistina koje se tim povodom pletu. Zato na ovom mestu donosimo dve potpuno antagonističke verzije i dijametralno suprotstavljena gledišta na ovaj tragičan događaj, prepuštajući čitaocima i komentatorima da sami izvuku zaključak, a možda i dopune priču svojim mišljenjem i saznanjima.

(NSPM)

Stefan Karganović: Republika Srpska na oštrici brijača

Na rukovodstvo Republike Srpske može se bez rezerve  primeniti prvi deo one Taljeranove čuvene opaske o upraviteljima državom iz jedne druge i, ruku na srce, mnogo zanimljivije i raskošnije epohe: „oni nemaju sposobnost da nauče ništa“. O  drugom delu, koji se odnosi na pamćenje i zaborav, moglo bi se još i poraspraviti.

Stanje je alarmantno. Republika Srpska preživljava najozbiljniju unutrašnju krizu otkako je subverzivni proces „obojene revolucije,“ usmeravan i finansiran izvani, 2014. godine u njoj počeo da uzima maha. Nesposobni da realno sagledaju geopolitički ambijent u kome se nalaze i da procene izazove kojima su suočeni, uljuljkani efemernim uspesima ne u rešavanju ijednog važnog problema nego isključivo u balansiranju na vlasti, bez talenta za razumevanje tehnologije čijom im se primenom radi o glavi i — to se podrazumeva — povrh svega, balkanski površni i bahati, oni nemaju predstavu o tome šta im je činiti. Zato upadaju iz greške u grešku. 

Posmatramo poslednji čin, u izvedbi zapadnih obaveštajnih službi, velikog geopolitičkog čišćenja terena pred projektovani sukob sa Rusijom. To se odvija u širokom luku, od Jermenije, preko Makedonije, do Bosne i Hercegovine. (Ne zaboravljamo, naravno, ni ljigavi Kazahstan ni ranjivi Ekvador, za koji se, po neočekivano surovom ućutkivanju DŽulijana Asanža, jasno vidi da je, posle kratkotrajnog antiimperijalističkog otpora, novom predsedniku Leninu Morenu uspešno slomljena kičma.) Podrazumeva se, pored određenih kadrovskih korekcija koje su programirane i za Federaciju, da je na prostoru BiH Republika Srpska glavna specifična meta ovog rušilačkog procesa. 

Kao skoro sve političke intrige, ni ovaj proces nije  neumitan, ni nezaustavljiv. On je već uspešno raščlanjen i način kako bi mu trebalo protivdejstvovati utvrđen je i razumljivo izložen za one koji znaju da čitaju. Da, ali to samo pod uslovom da postoji spremnost na žrtvu i odlučnost da se pruži analitički promišljen i znalački organizovan otpor. A reći tako nešto znači isto što reći da se u koridorima moći u Banjaluci ništa slično tome dogoditi neće.

Posle nekoliko prevratničkih pokušaja kojima je vlast nekako odolela, ali ne svojim umećem nego kombinacijom sreće, zalaganja drugih i zahvaljujući katastrofalnoj nesposobnosti trapave pete kolone zadužene da je sruši, strani faktor se vratio na početak (back to square one, kako bi oni rekli) i pomno je proučio stanje. Jedan od vidljivih rezultata te surove analize je inscenirana, žrtvena smrt nedužnog dečaka Davida Dragićevića. Bilo je pravilno procenjeno da će se igranjem na emotivnu žicu najzad uspešno mobilisati do sada nedostajuća masovna podrška iza lažne zastave „obojene revolucije“. To se zaista pokazalo kao neuporedivo efikasnije sredstvo od ishabanih dosadašnjih krilatica potrošenih petokolonaških tribuna.

Već skoro dva meseca, u Banjaluci ne jenjavaju svakodnevna protestna okupljanja Davidovih „prijatelja,“ kojih je — sudeći po gomilama poštovalaca na Trgu Krajine — ova očigledno izuzetno komunikativna mlada osoba za života imala u izobilju. Da se nije „udavio,“ žrtveni jarac David najesen je komotno mogao da se kandiduje za predsednika Republike Srpske. Po impozantnom i rastućem broju posthumnih prijatelja koji ga žale, njegovi izgledi da se legalno useli u  kabinet Milorada Dodika, za čije se prevratničko zbacivanje Davidova smrt sada cinično zloupotrebljava, ne bi uopšte bili zanemarljivi.

Prerana smrt ovog druželjubivog dečaka, sa svim okolnostima koje je prate, delovala je sumnjivo od samoga početka. Prvi medijski izveštaji ni u kom pogledu nisu nagoveštavali naknadno spinovani narativ. Pominjani su izvesni, za taj uzrast,  manje više „normalni“ tinejdžerski nestašluci kobne večeri kada je David nestao. Neke od tih vragolija te večeri na javnim mestima čak su i kamere zabeležile. Naglašavana je potpuno prirodna zabrinutost za sudbinu nestale osobe, ali bez ikakvih aluzija na nepodnošljive manjkavosti u radu institucija, zbog čega se sada tvrdi da bi trebalo svrgnuti vlast.

Kao što se sa profesionalno dirigovanim, veštačkim, narativima u naše vreme obično dešava, i ovaj o jadnom Davidu uskoro je neprimetno (osim za iskusno oko) poprimio sasvim nove oblike i tematske sadržaje. Prvo su neutešni prijatelji (spočetka u normalnom broju) počeli da se okupljaju na glavnom gradskom trgu, manifestujući svoju tugu. Taj dirljivi performans mogao je da deluje pomalo čudno, s obzirom na to da se osećanja i omaži ovakve vrste tradicionalno ispoljavaju ne na prometnim javnim mestima nego pored grobnog počivališta pokojnika. Ali pošto živimo u „epohi spektakla,“ da je u pitanju  samo takav nekonvencionalni način odavanja pošte, tome se i ne bi učitavao naročiti značaj. 

Međutim, samo nekoliko dana posle toga, mediji (među kojima nije poznat nijedan koji se ne nalazi pod stranom kontrolom ili koji bi bio posvećen odbrani Republike Srpske) počeli su da prenose sve neobičnije zahteve, pripisivane pokojnikovim prijateljima okupljenim na Trgu. Ožalošćeni prijatelji su kategorički odbacili zaključke nadležnog patologa o Davidovoj smrti kao „netransparentne“ i politički uslovljene, preteći da će se svakodnevno okupljati na Trgu sve dok se ne utvrde tačni uzroci tragedije. Podtekst je bio da će se zadovoljiti samo pod uslovom da forenzički stručnjaci pronađu formulu koja bi se uklapala u njihovu tvrdnju da se mladić nije utopio u reci, već da su ga usmrtili organi vlasti, ili neki elementi iste, pa zatim smislili priču o utapanju da bi prikrili svoj zločin. Pri tom, i mediji i onaj deo javnosti koji je bio impresioniran ovakvim zahtevom propustili su da postave očigledno pitanje: kakve su forenzičke kvalifikacije prijatelja sa Trga da se izjašnjavaju o stanju nečijih posmrtnih ostataka, čiju obdukciju ne samo da nisu radili, već koje čak nisu ni videli? Niti se iko potrudio da ponudi nekakvu suvislu hipotezu koja bi obuhvatila barem većinu poznatih i utvrđenih činjenica, polazeći od pitanja cui bono? Postavljanjem tog pitanja bilo bi moguće izvršiti procenu verovatnoće da bi vlast, u izbornoj godini, i to kada po svim ispitivanjima javnog mnjenja uživa prednost, iz čistog mira nekog anonimusa olako smakla pa zatim falsifikovala autopsijski izveštaj da događaj prikaže u lažnom svetlu. Odprilike kao Bašar al-Asad, kada je navodno u Dumi otrovnim gasovima pobio civile, ali je to učinio, vrlo neobjašnjivo, na samom kraju uspešno izvedene vojne operacije, kada su mu komplikacije takve vrste bile najmanje potrebne.

Ili, ako ćemo baš krenuti sa analogijama, kao u slučaju Srebrenice, gde je „genocid“ izvršen u najnelogičnije vreme, na samom kraju sukoba, kada bi jedina posledica mogla biti  katastrofalno pogoršanje moralnog i političkog položaja okrivljenih za taj zločin. Izgleda da je general Filip Morijon znao o čemu govori kada je, kao svedok na suđenju Miloševiću, izjavio da je „u Srebrenici, Mladić ušetao u klopku.“

Kao, uostalom, što su — nepoučeni iskustvom — ovom prilikom isto to učinili Milorad Dodik i njegov establišment, u slučaju Davida Dragićevića.

Postupajući po pogrešnom savetu nekoga iz najbližeg okruženja, navučen na udicu brzog i lakog saniranja nadolazeće krize, i idući naruku rušiocima, predsednik je već u ranoj fazi povukao potez kojim je od samoga početka diskreditovao i devalvirao poziciju vlasti. Umesto da čvrsto stane iza kompetentnog obdukcijskog nalaza nadležnog patologa iz Banjaluke, u nastojanju da se manifestantima dodvori i da ih ubedi u nešto što njih uopšte i ne zanima, vlast je pozvala stručnjaka iz Beograda da ponovi obdukciju. Nebitno je što se novi nalaz u svim bitnim pojedinostima poklapa sa onim prvim. Bitan je presedan, i poruka koju šalje. Bundžije tvrde da je nalaz banjalučkog patologa lažan, napravljen da bi se prikrilo učešće vlasti u ubistvu. Dovođenjem patologa sa strane vlast je signalizirala da bi bezobrazne insinuacije na njen račun mogle biti tačne. Suština zapleta — a imbecilna vlast se pokazala nesposobna da to razume — ne nalazi se u razjašnjavanju stručnih uvida, nego u brutalnom nametanju utisaka. Prvi poen za rušioce.

U Republici Srpskoj svakodnevno poneko pogine ili umre. Kada bi predsednik Republike i ministar unutrašnjih poslova išli na sve komemoracije ove vrste i posećivali rodbinu svih pokojnika, da se „ljudski solidarišu“ i izjave saučešće, njima ne bi preostalo vremena da se bave javnim poslovima za koje su zaduženi i za šta primaju platu. Pa ipak, predsednik Dodik i njegov glavni policajac, učinili su, u slučaju ucveljene porodice Dragićević, znakovit izuzetak. Idući im na noge da izjave saučešće, ostavili su neodoljivi utisak ne saosećajnih duša nego izvršioca, ili barem „saučesnika“ kako ih je otac Davor Dragićević kasnije nedelikatno prozvao, koji idu na mesto zločina. Drugi poen za rušioce. Ova dirljiva poseta je poen koji se nikakvom normalnom logikom ne da objasniti, pogotovo kada taj vrlo značajan poen, pred kamerama, protivničkoj strani serviraju jedan ne baš sentimentalan, iskusan političar i još nesentimentalniji, prevejani udbaš.

Ali „najbolje“ tek dolazi. Na početku drame, otac Davor je davao primerene izjave kakve se očekuju od skrhanog roditelja, moleći da se smrt njegovog sina ne politizuje i da se njegova porodica i on, u svom bolu, ostave na miru. Zatim je u Davorovim javnim istupanjima nastao nagli preokret koji se nikakvim normalnim psihološkim mehanizmima ne bi mogao  objasniti. Između ostalog, Davor je zatražio da bude uključen u istragu i da se jedan, po njemu, nepodobni učesnik udalji iz istražnog tima, što je po bezprecedentnom odobrenju ministarstva unutrašnjih poslova i učinjeno. To, naravno, predstavlja krajnje paradoksalan i skroz neprofesionalan potez ničim opravdanog popuštanja političkoj stihiji koja, barem formalno, cilja i na rušenje tog ministarstva, kao jednog od (po DŽinu Šarpu) ključnih „stubova režima.“ Naravno, preko Davora Dragićevića u „istragu“ su time insajderski bili uključeni i faktori koji su tada već vidno počeli njime da manipulišu. Treći poen.

Film se ubrzava i karakter protesta se „neprimetno“ menja, dok dirljivi rituali i paljenje kandila na Trgu Krajine odvraćaju pažnju javnosti.

Politički naglo sazreli protestanti, presvisli od žalosti za izgubljenim drugom, ne gube vreme već munjevitom brzinom fokus diskursa prenose na ono što ih stvarno zanima, a to su teme od „višeg društvenog značaja“. Dok se David diskretno potiskuje u pozadinu, mada i dalje biva korišćen kao emotivni paravan i ukrasni detalj, u prvi plan izbijaju bitnije teme koje su u potpunosti nepovezane sa njegovom tragičnom smrću, kako god da se dogodila. Te teme su podobnost vlasti, nesposobnost i netransparentnost sistema, kao i otuđenost pravosudnih i svih ostalih institucija. (Ova zadnja ideja je ipak morala poteći ne od Davidovih vršnjaka nego od starijih i iskusnijih, po svoj prilici veterana „Korčulanske letnje škole“). Za samo mesec dana posle tragedije, iskusni propagandni volšebnici obrnuli su narativ. Težište javne pažnje vešto su preneli sa nedoumica u vezi sa tragičnom smrću jednog doskora anonimnog mladića na legitimnost (ipak) demokratski izabrane vlasti u Republici Srpskoj, sa potencijalom miniranja predstojećih izbora i utiranja puta u Republici Srpskoj istoj vrsti manjinskog uličnog prevrata koji smo upravo videli u Jermeniji, a nedavno u Makedoniji.

Pošto (da parafraziramo Staljina) utisci rešavaju sve, Davidov otac Davor je postao predmet posebne obrade diskretnih usmerivača ovih spontanih procesa. Teško je bez opipljivih dokaza dati odgovor na zanimljivo pitanje šta je uticalo na roditelja, koji je ispočetka sasvim odmereno i normalno reagovao na tragičan gubitak svoga deteta, da zatim bez vidljivog osnova promeni svoj ton i stav. Uglavnom, odjedanput Davor je počeo da priča ekstravagantne budalaštine. On sada govori da mu je sin bio silovan, pa zatim ubijen i masakriran; da mu je poznat identitet petnaestorice neposrednih vinovnika, ali da njihova imena ne želi da otkrije; kao i to da su gotovo svi najviši dužnosnici Republike Srpske — citiramo — „saučesnici u ubistvu“ njegovog sina, Davida Dragićevića. Naravno, niko ne postavlja pitanje Davorovih nepostojećih forenzičkih kvalifikacija da se o stvarima takve vrste izjašnjava. Ali to su propagandne knedle koje vlast, koja ga je po specijalnoj proceduri imenovala za člana istražnog tima, sada mora da guta.

Oh da, i ono pitanje o tome šta je moglo uticati na Davora. Teško je reći, ali hipotetičko objašnjenje moglo bi se naći u rečima iskusnog ratnika Panča Vilje: topovsku paljbu će protivnička vojska možda izdržati, ali kada počnete da je granatirate pezosima, predaće se bez odlaganja. 

Sve prethodno najzad je moralo kulminirati onako kako je od početka bilo zamišljeno. U sredu 16. maja, nesrećni, izgranatirani Davor (koji za sebe groteskno ističe da je ratni veteran VRS!) obreo se u Sarajevu, na javnom skupu u društvu sličnog njemu nesrećnika iz Federacije, Muriza Memića. I ako iko u glavi ima crvene lampice, one bi najkasnije u ovom trenutku trebale da počnu da se pale.

Jer kako saznajemo iz uvek informativnog „Dnevnog avaza“ — kakve se sve neviđene koincidencije ovde ređaju! — i Muriz iz Federacije je pod nerazjašnjenim okolnostima nedavno izgubio svoga voljenog sina DŽenana, „navodno“ u saobraćajnoj nesreći, kao što se David „navodno“ utopio u Republici Srpskoj. Sasvim razumljivo, pokošeni simetričnim tragedijama, oba oca su se zbližila na nadnacionalnoj i nadkonfesionalnoj osnovi, izgubivši poverenje ne samo u pravosuđe, nego tačnije u ceo sistem, i to opet simetrično, jedan u Republici Srpskoj, drugi u Federaciji. Jedan baca drvlje i kamenje na Milorada Dodika, drugi na Bakira Izetbegovića. Hmmm… zar nismo u uvodu napomenuli da je u toku proces geopolitičkog čišćenja koji će zahvatiti oba entiteta? Ono što se pre nekoliko godina nije dalo postići dosadnim i nekreativnim „plenumima,“ sada najzad ima šansu da uspe, ciničnom instrumentalizacijom misterioznih smrti dvoje nedužnih mladih ljudi.

Da sada primenimo Okamovo sečivo na raspoložive podatke.

Za DŽenana je teško bilo šta pouzdano reći pošto je njegov slučaj tek pre neki dan izvučen iz naftalina sa ciljem podizanja na viši nivo političkih napetosti i radi emotivnog mobilisanja beslovesnih masa sa obe strane entitetske linije. Ali za oba slučaja, u najmanju ruku, mogla bi se ipak konstatovati široko poznata činjenica da ljudi svuda ginu u saobraćajnim nesrećama, kao i da se ljudi stvarno dave u rekama, pogotovo ako ne znaju ili vrlo slabo znaju da plivaju, i da se to najčešće dešava bez učešća struktura iz duboke države. 

Zato ćemo odmah preći na jednu drugu hipotezu.

David Dragićević najverovatnije jeste bio kidnapovan za potrebe unapred isplaniranog političkog scenarija za rušenje Republike Srpske. Rečima britanske premijerke Tereze Mej, popularisanim u jednoj zaprepašćujuće sličnoj misteriji koja se nedavno odigrala u režiji britanske obaveštajne službe, to je „highly likely“. Posle nestanka u drugoj polovini marta, David je „najverovatnije“ bio držan na za sada nepoznatom mestu, usmrćen, i zatim bačen u reku. Sakralna žrtva za novu fazu obojene revolucije u Republici Srpskoj je prineta. Za uhodane mehanizme, preostali deo posla je čisto tehničke prirode. Kako stvari trenutno stoje, taj deo odrađen je solidno.

Uzgred, u proizvodnji ove provokacije pod lažnom zastavom trapavi klovnovi čija je uloga da glume „opoziciju“ nisu imali mnogo udela. Na osnovu analize dosadašnjeg rada, gazde su pravilno procenile ograničenost njihovih operativnih sposobnosti. Davida je, „highly likely,“ likvidirao tim stranih profesionalaca specijalno ubačenih za tu svrhu. Propagandnu pripremu javnosti obavili su mediji pod stranom kontrolom, a jedan deo zadatka sejanja konfuzije poveren je pouzdanom paškvilantu i mutivodi na jaslima stranih službi, Slobodanu Vaskoviću

Nejasno je i neprirodno ponašanje struktura vlasti   Republike Srpske u nastaloj situaciji. Na svim razvojnim etapama ove krize, svojim potezima vlast je objektivno i sistematski išla na ruku onima koji ne kriju nameru da je sruše. Imbecilnost je, naravno,  uvek raspoloživ (mada nimalo laskav) hermenutički alat kojim bi se to lako objasnilo. Pa ipak, da li se radi samo o tome?

Za sada, na to važno pitanje ubedljivog odgovora nema. Međutim, pitanje se ipak mora postaviti i, šta više, na njemu se mora insistirati. Doprinos struktura vlasti Republike Srpske produbljivanju krize i izgradnji kredibiliteta glavnih aktera bio je ključan, a za neke od institucija moglo bi se reći i — presudan. Da li srljaju u propast iz čistog idiotizma, ili se radi o nekoj „velikoj nagodbi“? Da li su kod starih prevaranata i blefiranata naseli na ponudu koja se ne odbija, „zlatan padobran,“ kako bi se to na njihovom jeziku slikovito reklo, da iskoče iz rovova i prepuste ih neprijatelju sa prividom borbe, ali bez pravog otpora? Uz uobičajene „garancije,“ naravno, koje će biti cinično pogažene istoga trenutka kada budale budu lišene sredstava za samoodbranu.

Sudbina Republike Srpske opet je u rukama njenog naroda, koji od svojih glavara opet nema mnogo čemu da se nada. Ali na osnovu svega viđenog, i nade uložene u narod mogu izneveriti. Nije Njegoš džaba rekao u pismu Selima vezira:

U fukare oči od splačine,

Pučina je stoka jedna grdna 

 (Analitički forum)

Slobodan Vasković: Nakon što je pretučen, David je gepekovan i policijskim automobilom odveden na nepoznatu lokaciju; I sluge, kao i Gazda, su plaćeni iz Budžeta RS

"David Dragičević ubijen je 23.03.2018. godine, između 22 i 23 časa", objavio je na Trgu njegov otac Davor Dragičević, 20.05.o.g..

On je još rekao da je nakon likvidacije “Davidovo tijelo položeno u kanalizaciju”, što jeste rječica “Crkvena”, gdje je leš “pronađen” 24.03. ove godine.

Davor Dragičević ne bi objavio tačno Vrijeme Ubistva da nema čvrste dokaze za to.

David Dragičević je otet 18.03. na prostoru iza Metalske škole, za šta postoje čvrsti dokazi; Prethodno je pretučen, da bi zatim policijskim automobilom bio odvežen na nepoznatu lokaciju, gdje je mučen sve do 23.03.; Čitavih šest dana.

Posledice zvjerskog mučenja jasno su uočljive na slikama reobdukcije tijela Ubijenog Davida Dragičevića.

Upozoravam - Fotografije su Izuzetno Uznemirujući sadržaj.

Osim policajaca koji su ga odvezli, još nekoliko pripadnika MUP-a RS direktno je učestvovalo u premlaćivanju, otmici, mučenju i likvidaciji Davida Dragičevića, zajedno sa Vojnicima NarkoKartela, čiji je Vrh naredio njegovo ubistvo.

U Ubistvo Davida Dragičevića duboko su involvirani, zasad, kao saučesnici Dragan Lukač, ministar unutrašnjih poslova i Darko Ilić, načelnik Uprave za organizovani kriminal. Naglašavam ZASAD!!!

Lukačeve sluge ovih dana pokušavaju opravdati Gazdu tvrdeći javno na podobnim medijima da su Mirna okupljanja građana “Obojena revolucija”: Kakvi Monstrumi - Surovo mučenje i likvidaciju, zataškavanje egzekucije, pokušavaju opravdati bolesnim izmišljotinama. 

I sluge, kao i Gazda, su plaćeni iz Budžeta RS.

Lukač gotovo dva mjeseca tvrdi da Davidu Dragičeviću “nisu nanesene teže povrede za života”, iako fotografije svjedoče o zvjerskoj torturi. 

Zataškavanje zločina Teškog Ubistva jedno je od najtežih krivičnih djela i u njemu učestvuju ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač, Darko Ilić, načelnik uprave za organizovani kriminal, direktor Policije Darko Ćulum, patolog Željko Karan, Glavni okružni tužilac Želimir Lepir i tužioci Dalibor Vrećo i Saša Labotić. 

Tu je još i Đorđe Rađen, vlasnik kuće na Laušu, čija je lažna pljačka Režirana, kako bi se odvukla pažnja i kako bi Naručioci Ubistva, Vrh NarkoKartela, predstavili Davida kao kriminalca i narkomana.

Saučesnik u ubistvu Davida Dragičevića je i Nedeljko Lubura, načelnik Uprave za borbu prortiv terorizma, jer je resurse ovog segmenta MUP-a RS usmjerio na zataškavanje likvbidacije i pokušaje kompromitovanja Davora Dragičevića.

Lubura je zet Dragana Lukača.

U Vrhu NarkoKartela, koji hara Banjalukom, ima i visokopozicioniranih funkcionera MUP-a RS. Najmanje trojica!

Saučesnika ima još, ali su navedeni “najveći kalibar”, s tim što je Rađen samo Vojnik, koji je u projektu Naređene Likvidacije imao značajniju ulogu od onih koji su učestvovali u namamljivanju, premlaćivanju i otmici Davida Dragičevića.

Jedan dio saučesnika Vojnika NarkoKartela vidi se na snimcima sa Trga Krajine, iz noći 18.03.2018. godine; Nedugo nakon što je prošao preko Trga Krajine, nakratko svratio do kafea “988”, gdje se zadržao 20 sekundi, David je otišao prema Metalskoj školi, a ne prema naselju Lauš, kako je to javno, u parlamentu RS (10.05.), slagao Lukač.

Nakon što je pretučen, Policijski automobil je na to mjesto dovežen sa ugašenim svjetlima; David je gepekovan, a nakon toga je Policijski automobil, opet sa ugašenim svjetlima, napustio taj prostor i odvezao Davida na, zasad, nepoznatu lokaciju.

(http://slobodanvaskovic.blogspot.rs/)
 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner