Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Referendum o nezavisnosti Crne Gore u realnosti i na filmu, ili kako je „Mašan prelomio“
Srbija i Crna Gora

Referendum o nezavisnosti Crne Gore u realnosti i na filmu, ili kako je „Mašan prelomio“

PDF Štampa El. pošta
Petar Gordić   
ponedeljak, 20. jul 2026.

Nedavno je održana proslava 20 godina (obnove) nezavisnosti Crne Gore. Dvadeset godina je prošlo od referenduma održanog 21. maja 2006. godine, na kome su građani CG izglasali nezavisnost i kada je CG izašla iz države koja se zvala Državna zajednica Srbije i Crna Gore. S tim u vezi, organizovano je mnogo proslava, televizijskih emisija i “okruglih stolova”, dominantno u CG.

U Srbiji je ovaj datum, što i nije tako loše, prošao “ispod radara”, odnosno nije bio među centralnim političkim pitanjima. Bilo je nekoliko javnih reakcija, potom, izjava predsednika Aleksandra Vučića da neće ići na proslavu u CG i njegov tekst upućen građanima CG (1) i dva dokumentarna filma - to je sasvim adekvatna reakcija na taj, po nekima srećan po drugima tužan, datum srpske istorije. Ovaj tekst govori o filmu Referendum - priča o izmišljenoj slobodi (2) (3), koji je snimio Centar za društvenu stabilnost iz Novog Sada (4). Film koji je snimila relativno nepoznata nevladina organizacija, izazvao je u CG lavinu dominantno negativnih komentara. 

Epizoda “Mašane - napravi prijelaz u svome mozgu” mi je bila poznata, ali nisam detaljno osvestio tu važnu referendumsku priču o kupovini glasova. Istorija je otišla svojim pravcem, ali je važno da ove stvari znamo i pamtimo. Tema ovog filma je upravo taj “prijelaz u mozgu” crnogorskog čoveka

Pretpostavljajući da dobro poznajem problematiku filma, iz drugih izvora i dugogodišnjeg bavljena temom raspada Jugoslavije, “preskočio” sam njegovo gledanjeprilikom saznanja da se takav medijski proizvod pojavio. Motiv da ipak pogledam film bila je ujdurma koju je njegovo pojavljivanje izazvalo, pre svega u CG. Namera mi je bila da vidim šta je to toliko negativno prikazano tamo, pa je izazvalo šok dela javnosti i kažnjavanje dva medija koja su film prikazala u CG. (5) Ovaj tekst ima za cilj da obrazloži tu napetu situaciju.

Hladni hodnici srpske istorije

Film Referendum - priča o izmišljenoj slobodi je sasvim solidan, čak i vrlo dobar u faktografskom, hronološkom i informativnom smislu, u njemu se iznosi mnogo dokumenata, činjenica, pojmova, događaja, datuma i procenata, koje mi, usled “ubrzanja istorije”, potiskujemo i zaboravljamo. A dobro je da ih se povremeno podsećamo. Ponavljanje je majka znanja, ali i propagande, populizma i kreiranja identiteta, to ne treba da zaboravimo. Ne kaže se bez razloga da sto puta ponovljena laž postaje istina.

Većinu podataka i informacija iznetih u filmu sam poznavao, ali sam, na primer, prvi put saznao za Miroslava Hadžića, profesora koji je učestvovao u pisanju Ustava Državne zajednice Srbije i Crne Gore, na štetu Srbije. Drugo, nisam znao za tako veliki politički i sociološki značaj izbora pesme za Evroviziju iz marta. 2006, održanog tokom referendumske kampanje. Skandiranje “Lopovi” iz Sava centra podseća na frekventnu krilaticu “Milo lopove”, iz perioda nakon osamostaljenja i uspostavljanja privatne države Crne Gore. Epizoda “Mašane - napravi prijelaz u svome mozgu” mi je bila poznata, ali nisam detaljno osvestio tu važnu referendumsku priču o kupovini glasova. Istorija je otišla svojim pravcem, ali je važno da ove stvari znamo i pamtimo. Tema ovog filma je upravo taj “prijelaz u mozgu” crnogorskog čoveka.

Pored mnoštva hronološki poređanih činjenica, druga dobra strana filma je njihova ispravna kontekstualizacija. Sve što je rečeno, posmatrano je u kontekstu raspada Jugoslavije i geopolitičkih okolnosti. Pomenuti su svi relevantni domaći i strani učesnici, aspekti i domeni referenduma (ekomonija, šverc, identitet, unutrašnja i spoljna politika). Intervjuisani su brojni relevantni sagovornici iz Srbije i CG, ali nije pozvan nijedan komantator sa “druge strane”, neko ko drugačije vidi događaje i procese.

Pored navedenog, postoje i drugi nedostaci ovog filma. Film ne bi izgubio ništa od svoje suštine, da se u njemu nije našlo nekoliko spornih delova. Na primer, kratka insinuacija o demografskoj eksploziji na Cetinju, nakon italijanske okupacije 1941-1943, na samom početku filma, potpuno je bespotrebna i kontraproduktivna, čak iako je činjenično utemeljena, a ne znam da li je. O tome se ne priča, to je iznošenje prljavog veša, to nije “viteški”, ako nam je uošte ostalo nešto od tog viteškog u nacionalnom kodu.

Drugo, pominjanje “seksualnih korisnika moldavske državljanke” je degutantno i nepotrebno. Više je u funkciji blaćenja Mila Đukanovića i njegovih saradnika, nego racionalne i realne kritike pomenute osobe, za šta je izneto mnogo relevantnih činjenica. Treće, pominjanje Vojislava Koštunice u izrazito negativnom “nisam obavešten” kontekstu je bljutavo i bezobrazno. Jeste Koštunica bio nesnađen, jeste “beogradska ideološka gerontologija” (Koštunica i njegov ideološki otac akademik Dobrica Ćosić i Tadić i njegov biološki otac i akademik Ljubomir Tadić) zakasnila i nedorasla toj istorijskoj situaciji, ali nemojte blatiti Koštunicu preko svake mere. Četvrto, nisam mogao, a da ne primetim naknadnu pamet Nikole Selakovića, koji u filmu iznosi mnoštvo utemeljenih i istinitih teza, a pre koju godinu je govorio na kongresu DPS-a kako se divi toj partiji i njenom predsedniku Milu Đukanoviću, jer je to partija od koje se može učiti (6). Naučili su SNS-ovci od DPS-a o kriminalu i korupciji, a danas kritikuju njihov nacionalni inžinjering, da (ne) kažem nacionalni kriminal. Peti utisak o “ispijanju dojča u Knezu i šetnji Kališem” (na kraju filma), svedoči da autori filma, iako su dosta toga dobro posložili, sve znaju i ništa ne razumeju. Ti koji su odvojili Crnu Goru od Srbije danas piju dojč u Sarajevu i Zagrebu, svoju decu školuju tamo, Beograd im više nije zanimljiv, iako su se mnogi školovali u njemu.

Od “utisaka van liste” izdvajam malog sina Blaža u Milovom krilu na nekom mitingu 90-ih i nekakav lični žal za vremenom mog detinjstva, koje sam tih 90-ih godina u Srbiji živeo. Žal za najgorim vremenom mog naroda i najboljim vremenom mog života, u kome mi je pokojni deda objašnjavao političke odnose i fenomene. Drugi “utisak van liste” je žal što Đinđić nije preživeo 2003. godine, jer bi on bolje odigrao tu “crnogorsku partiju” istorije srpskog naroda. Dveiljadite su nam ispale gore od devedesetih! U jednom drugom filmu o referendumu, onom u produkciji RTS-a (“CG i Srbija - razdvojena familija”) (7), prikazan je snimak kako Dragoljub Mićunović izgovara sledeću rečenicu “Proglašavam ustavnu povelju državne zajednice Srbija i Crna Gora.” Ovo je i dan danas muka “svariti”. Hegelijanski krindž, da se tako izrazim. U ovoj “bolesnoj” pravnoj sintagmi sadržano je svo mrcvarenje tog poslednjeg perioda u raspadu SFRJ. Stvari su bile sazrele za razdvajanje Srbije i Crne Gore, ali većina ljudi u obe države nije očekivala da Crna Gora postane AntiSrbija, što se na ideološkoj ravni desilo ili bolje rečeno još uvek se dešava. Crna Gora je veoma slična Srbiji, skoro pa preslikana, iako ima nekih osobenosti. Crna Gora nije isto što i Srbija, ali ne mora baš postati ni AntiSrbija. Ta njena težnja da postane AntiSrbija, najviše i najbolje svedoči o njenom nesumnjivo i srpskom karakteru tokom istorije.

Stvari su bile sazrele za razdvajanje Srbije i Crne Gore, ali većina ljudi u obe države nije očekivala da Crna Gora postane AntiSrbija, što se na ideološkoj ravni desilo ili bolje rečeno još uvek se dešava. Crna Gora je veoma slična Srbiji, skoro pa preslikana, iako ima nekih osobenosti. Crna Gora nije isto što i Srbija, ali ne mora baš postati ni AntiSrbija

U moru informacija oko godišnjice referenduma, “zapala mi je za oko” izjava šoviniste i reditelja Danila Marunovića “Ništa slađe nema nego ih, te i takve AntiCrnogorce (Srbe, unioniste, one koji su glasali za zajedničku državu sa Srbijom) naćeraš da slave i 21. maj i 13. jul i sve ono protiv čega su se borili i oni i njihovi očevi i đedovi i duh kojim su vaspitavani, kada ih naćeraš da slave datume koji su ovde uklesani u kamen i koji će zauvijek ostati.”(8) Ovaj šovinizam i patologija su u osnovi antisrpskog crnogorstva i predstavljaju se kao evropska, građanska i multikulturalna ideologija. Uzgred budi rečeno, RTS je u filmu intervjuisao antisrpskog Crnogorca Darka Šukovića, trovača crnogorske medijske scene i vlasnika AnteneM. Možda i nije toliko loše da jedan takav tip “saspe u lice” srbijanskim neznalicama sopstvene istorije svoje istorijske falsifikate?! To je jedini način da se mnogi Srbi ideološki “otrezne”. Kralj Nikola i Njegoš nisu znali ko su i šta su, pa će sada Darko Šuković da nam objasni ko su Crnogorci i šta je Crna Gora. Šuković je majstor identitetske manipulacije i konfabulacije. Identitetska mafija u doslovnom smislu te reči. Ko ne veruje autoru ovog teksta, nek pročita priču istoričara Đorđija Bojanića Njegoš po drugi put među Crnogorcima, da mu se razbistri(9) Da Njegoš danas “bane” u ovu Crnu Goru, ojadu bi se zabavio, bukvalno bi ga uhapsili i osudili jer je protiv države.

Argumenti u prilog filma ili “voda nepodnošljivog sećanja”

Najpre da kažem da nemam nikakve, ni idejne ni interesne, veze sa Centrom za društvenu stabilnost.  Iako na njihovom sajtu piše da su nastali 2004. godine, nasumičnim pregledom sajta vidi se da su oni kasniji, SNS, projekat. Snimili su neke propagandne filmove, a vidim da je u tom centru zaposlen Nebojša Oberkenežev, jedna od prvih “medijskih palica” SNS-a u poslednje vreme. Dovoljne su te dve činjenice da me odbiju od tog subjekta. SNS je napravio nekoliko organizacija i instituta da promovišu njihove narative. To rade velike partije u svim demokratijama. Srbija pod vlašću SNS-a nije demokratija, ali SNS jeste velika, interesna, ne i idejna, partija.

U ovom tekstu analiziram film i ideje prezentovane u njemu, pozadinsku priču o demokratiji i vladajućoj partiji ostavljam po strani. Možemo da raspravljamo o prednostima i nedostacima filma, ali on je solidan i u službi je srpskih nacionalnih interesa. Učestvujemo u kulturnom ratu u globalnim, ali i u regionalnim odnosima. Sve što jača našu srpsku poziciju u tom ratu, sa moje tačke gledišta, je dobrodošlo. Uslov je da proizvod zadovoljava neke minimalne standarde, da nije u maniru Vojislava Šešelja i Dragana Vučićevića, a ovaj film nije prešao tu granicu. Na unutrašnjem planu ćemo se boriti, na spoljašnjem planu treba da nastupamo jedinstveno. Ne vodi se borba protiv vlasti u Srbiji “ruku pod ruku” sa susedima i neprijateljima, to moramo naučiti.

Prvo, već sam istakao da su pominjanje demografskog buma nakon italijanske okupacije Cetinja i “konzumiranje moldavske državljanke” sramotni i loši. Isticanje takvih stvari je razumljivo za neke nižerazredne, kafanske ili “tviter” rasprave. Dokumentarni film je kao istorijski izvor ozbiljniji žanr, ne bi trebao da potencira takve “argumente”. Sa druge strane, većina ljudi, tekstova i emisija sa strane novocrnogorskog (titogorskog) identiteta potenciraju narativ o “praznim istorijskim intervalima Srba i šetanju opanaka”. Osmanlije su držale Srbiju pod okupacijom vekovima i “konzumirali srpske snajke” dok su domaćini “šetali opanke oko kuće”. To ne tvrde samo dokoni ljudi na portalima ili u kafanama, nego i novocrnogorska elita.

U toku euforije oko proslave referenduma, profesor prava i predsednik udruženja pravnika CG Branislav Radulović rekao je sledeće “Crnogorci nisu šetali opanke, nemojte da nas dirate” (10). On je to, budimo pošteni, izrekao komentarišući ovaj film i deo koji govori o Cetinju, što je bitno za razumevanje fenomena vređanja. Potreban je okidač, nešto što rađa frustraciju. Nije opravdanje za autore filma, ali kad vam neko decenijama ponavlja da ste “opankošetači”, možda nije zgoreg da mu “odbrusite” kako je on “kopile”! Možda je neko od autora filma hteo da uzvrati tom narativu i “začepi gubicu” ideolozima novocrnogorstva, koji su se mnogo zaneli u svom antisrpstvu. Zašto bi veći snishodio manjem i stalno se povlačio? Ovaj film nije ni naučni rad, niti nekakva stroga istoriografska dokumentaristika, već propagandni i komercijalni sadržaj za široke narodne mase. Iako bi ga autor ovog teksta uradio mnogo bolje, ne treba ga meriti nekim visokim standardima.

Mi Srbi moramo konačno da naučimo da živimo u hiperpostmodernom svetu i svetu post-istine i da su nas komunistička Brozomora, ali i pravoslavna vera predugo zavaravale, anestezirale i uspavljivale

Mi Srbi moramo konačno da naučimo da živimo u hiperpostmodernom svetu i svetu post-istine i da su nas komunistička Brozomora, ali i pravoslavna vera predugo zavaravale, anestezirale i uspavljivale. Treba usvojiti načelo reciprociteta “poštuj svakoga onoliko koliko on tebe poštuje, ko tebe kamenom, ti njega (gađaj) sa dva”. Ko hoće normalan dijalog - hoće, ko neće, tretiraj ga kao i on tebe. Treba zadržati dostojanstvo, ali to ne znači biti uvek i slepo pristojan i iznad situacije. Nekad treba udariti “ispod pojasa”!

Dolazimo do drugog argumenta u prilog filma. Da li je Agencija za audiovizuelne medijske usluge CG kaznila medije koji promovišu novocrnogorski (titogorski) šovinizam prema srpskom narodu i koriste izraze - Crkva Srbije (AntenaM), Svetosavska sekta (AktuelnoME) i “treba poništiti takozvani Temeljni ugovor države i SPC” i “čekaćemo drugu priliku da se konačno riješimo SPC” (Analitika i Cafe del Montenegro (CDM))? Ili gore pomenute izraze “opankošetači i prazni istorijski intervali”? Bezbroj je takvih svađalačkih, uvredljivih i šovinističkih sadržaja u medijskom prostoru CG, oni su tamo mejnstrim, neizostavni deo svakodnevnog informisanja i analiziranja društvene situacije. Kreiranja narativa. Otvoreno i drsko “pljuvanje” po Srbima, Srbiji i srpstvu je dozvoljeno i normalizovano, a kad neko dovede u pitanje novocrnogorske vrednosti, teze i narative, koji su mahom na antisrpskom talasu, onda je to svetogrđe i treba ga kazniti i zabraniti. Je li pomenuta agencija kaznila medije i autorefilma Svjedok božije ljubavi, koji je emitovan 2020. godine, o kome smo pisali ovde (11). Kažnjavanje medija zbog prikazivanja filma o referendumu je pre kazna za verbalni delikt i osveta novocrnogorske države, nego poštovanje zakona. Dugo godina sam robovao uverenju da na fin i civilizovan način treba razgovarati sa komšijama o problemima. Ako ste fini preko svake mere, a živite među nasilnicima i bitangama, onda vam se to obije o glavu. Ako je ponavljanje majka znanja, onda je reciprocitet majka postojanja. Svakome treba uzvratiti istom merom!

Dolazimo do drugog argumenta u prilog filma. Da li je Agencija za audiovizuelne medijske usluge CG kaznila medije koji promovišu novocrnogorski (titogorski) šovinizam prema srpskom narodu i koriste izraze - Crkva Srbije (AntenaM), Svetosavska sekta (AktuelnoME) i “treba poništiti takozvani Temeljni ugovor države i SPC” i “čekaćemo drugu priliku da se konačno riješimo SPC” (Analitika i Cafe del Montenegro (CDM))?

Treće, nedavno je novinar Darko Šuković izrekao dve indikativne teze. Prvo, zahtevaće promenu udžbenika u Srbiji u pogledu crnogorskog identiteta: “Kad uđemo u EU zahtijevaćemo od Srbije, ako i oni žele u EU, da maknu te prljavštine iz udžbenika, da pokažu poštovanje na nivou fakata, a onda ćemo dići obje ruke da nam se tamo pridruže!?”. (12) U CG su, dakle, nasiljem završili posao, sada će zahtevati i od Srbije da “se suoči sa prošlošću radi pomirenja u regionu.” Hrvatskog Piculu na mestu “izvestioca EU za Srbiju” zameniće potencijalno neki novocrnogorski (antisrpski) Picula, to ne treba da nas iznenadi. Drugo, u polemici sa Vladimirom Jokovićem, predsednikom Socijalističke narodne partije (koju je osnovao Momir Bulatović nakon rascepa DPS-a), Darko Šuković je rekao “Ne smijete to da radite, ne smijete moju naciju da svodite na folklor i geografski pojam (...) Ja sam sa zadovoljstvom rušio SRJ.” (13) Taj “nazovi novinar” je celu svoju karijeru svodio Srbe na ono što nisu, falsifikovao istoriju CG i sprovodio “istragu Posrbica”, a zamera drugima da komentarišu bilo šta o CG i novoCrnogorcima. On druge može da vređa i svodi na šta hoće, a drugi ne mogu ništa da kažu o njemu i njegovoj ideologiji. Drugo, on je nečiju državu rušio i misli da je to nešto izvanredno i “fenomenalno”, a danas ne dozvoljava da niko spominje, a kamoli kritički govori o njegovoj državi. Dupli aršini i raznorazni argumentativni marifetluci su njegove vrednosti (reč koju besomučno koristi). Nama se može ono što se drugima ne može!

Ljubomir Filipović, politikolog i kolumnista CDM-a, napisao je nedavno da zagovara “filozofiju” - Živi i pušti druge da žive?! A potom je u jednoj od narednih kolumni napisao kako Matija Bećković govori čistim crnogorskim jezikom, iako on misli da je to srpski jezik i na tu zabludu ima pravo. (14)  Da nije bolesno, bilo bi smešno! Ne znaju Matija Bećković i iguman Podmaina Rafailo Boljević kojim jezikom govore (jer smatraju da govore srpskim jezikom), već će Ljubomir Filipović da im objasni kojim jezikom govore. Nisu, dakle, u CG redefinisani samo simboli i visoke politike, školski udžbenici i druge institucije, nego se određuje kako će pojedinac da misli i sa čim će da se identifikuje. Ne znaš ti ko si, šta si, odakle si, kojim jezikom govoriš, nego ću ja to da ti kažem (nametnem). I uporedo sa tim ću da zagovaram svetonazor “Živi i pusti druge da žive ?!”.

Pomenuti narativi Šukovića i Filipovića se u Crnoj Gori smatraju normalnim i produkuju svakodnevno zadnje tri decenije. Vi sebi dajete pravo da prekrajate istoriju, da pričate i pišete sve i svašta, da to predajete deci u školama, a Srbija ili neko iz Srbije nema pravo da snimi film, koji problematizuje neko pitanje. Nemaju pravo ni da kažu kojim jezikom govore, jer ćete i to da im nametnete. Dosta smo se mi spuštali na vaše uže, umalo se uže ne pretrže! Mi Srbi konačno moramo naučiti ko nam je prijatelj, a ko neprijatelj. Otvorene uvrede protiv Srba su u CG dozvoljene i poželjne, one su normalizovane i prećutno odobrene od strane društva. Dok sa druge strane, nije dozvoljen nikakav govor o istorijskim događajima i ličnostima, koji dolazi iz Srbije i odudara od oficijelne istine.

Prikriveni šovinizam prema Srbima je realnost , on je temelj savremene Crne Gore. Srbi su “niža rasa”, oklevetan i žigosan narod, nije poželjno biti Srbin, nije pametno izjasniti se tako jer te društvena hijerarhija neće propustiti kroz “sito i rešeto” novocrnogorske ideologije. Kažeš da si Srbin, a šta misliš o Ratku Mladiću? Srbija je bratska i bliska država, a koji ti je stav o Srebrenici? Šta misliš o četnicima? Jesi li za Istok ili Zapad, kakvo je tvoje mišljenje o Načertaniju i Memorandumu? A o Miloševiću, Putinu i Aci palikući (kralju Aleksandru)? Znaš li da Njegoš nikad nije bio u Srbiji, a Sveti Sava u Crnoj Gori?! Bilo kakvo “ispovedanje srpstva” vas uvlači u ovakve rasprave, u koloplet zamki i podpitanja iz koga ne možete tako lako da izađete.

Četvrto, nisam primetio, iako solidno pratim crnogorske medije, da je neko nabrojao pet konkretnih tačaka u filmu koje su uvredljive za novoCrnogorce? Osim epizode o Cetinju, primetio sam još samo jedan argument, koji je apstraktan i maglovit. Crnogorski novinar i ekonomski analitičar, vlasnik portala bizniscg.me,  Predrag Zečević izjavio je u jednoj emisiji kako su izjave učesnika koji govore u filmu Referendum - priča o izmišljenoj slobodi korektne i istinite, ali da je narativ filma “čist fašizam i političko-obavještajna pornografija!”. Na svom portalu je preneo kako je sadržaj filma skandalozan, preteći i uvredljiv (15) Nije mu skandalozno ono što o Srbima decenijama pišu njegove kolege i sunarodnici novoCrnogorci, a ovo mu je skandalozno?! Od skandaloznih stvari naveo je dve - epizodu oko Cetinja i preteću poruku “Vratićemo se po ono što je naše”. Sve drugo su istorijske činjenice i interpretacije tih činjenica, koje se mogu čuti u javnom prostoru Crne Gore, u mnogim raspravama oko istorije i identiteta. 95% teza iznetih u ovom filmu su opštepoznate teze, koje se mogu čuti u medijskom prostoru Crne Gore, od raznih činilaca crnogorskog društva, a koje niko do sada nije sankcionisao. S tim u vezi, postavlja se pitanje zašto ih sada sankcioniše?!

Narativ filma je, “odokativno” gledano, spram izjava učesnika filma u odnosu 1:5. To ne znači da narativ nije važan, ali bitno je znati ovaj odnos. U filmu retrospektivno govore sledeći ljudi: Nikola Šainović, Predrag Bulatović, Aleksandar Raković, Nikola Selaković, Uroš Šuvaković, Milan Knežević, Nebojša Medojević, Ognjen Amidžić, Žarko Popović i Vladan Petrov. U filmu su prikazane izjave Slobodana Miloševića, Mila Đukanovića, Momira Bulatovića, Filipa Vujanovića, Andrije Mandića, Miroslava Lajčaka, Františeka Lipke i mnogih neposrednih učesnika tih događaja.

Koji je narativ filma? Savremena crnogorska država je nastala kao posledica raspada Jugoslavije i izmišljanja novocrnogorske nacije. Antisrpsko crnogorstvo (izmišljena sloboda i izmišljeni nacionalni identitet) oslanja se na  “antisrpsku istorijsku podlogu” raspada Jugoslavije. Neki tvrde da je referendum bio pokraden, ali bez ove dve komponente - novog identiteta i novoistorije - ne bi mogao da bude ni organizovan, ni pokraden

Koji je narativ filma? Savremena crnogorska država je nastala kao posledica raspada Jugoslavije i izmišljanja novocrnogorske nacije. Antisrpsko crnogorstvo (izmišljena sloboda i izmišljeni nacionalni identitet) oslanja se na  “antisrpsku istorijsku podlogu” raspada Jugoslavije. Neki tvrde da je referendum bio pokraden, ali bez ove dve komponente - novog identiteta i novoistorije - ne bi mogao da bude ni organizovan, ni pokraden. Politika se kreće u koordinatama diskursa koji kreiraju intelektualna elita (Univarzitet, strukovna udruženja, NVO, mediji).

Postoje, uslovno rečeno, dve teorije o raspadu Jugoslavije. Prva kaže da je Jugoslaviju razbio velikosrpski nacionalista Slobodan Milošević, koji je krenuo u osvajački pohod i hteo da pokori teritorije drugih republika sa namerom da stvori Veliku Srbiju. Ta politika ekspanzionizma i hegemonije seže u 19. vek i ima koren u Načertaniju Ilije Garašanina. Po mom skromnom sudu, to je potpuno, ne samo pogrešna, nego i suluda teorija, koju baštine elite u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, Tirani, Prištini i što je ovde posebno važno - Podgorici i Cetinju. Elita koja je osamostalila Crnu Goru je svoj narativ i istoriju bazirala na ovoj teoriji. Druga teorija o raspadu Jugoslavije, na kojoj je baziran film o kome pišem, raspad vidi kao konstrukcionu grešku nastanka Kraljevine SHS i, posledično, Ustava iz 1974. godine, kao nešto što srpske elite nisu želele, već su se u tome obrele sticajem istorijskih okolnosti, voljom drugih subjekata, spoljnih i unutrašnjih. Da ne budem pristrasan, o tome kako se Jugoslavija raspala pre uspona Miloševića i kako Milošević nije bio velikosrpski nacionalista danas pišu i govore profesor Sergej Flere iz Maribora i profesor Suad Kurtćehajić iz Sarajeva. (16)

Antisrpski Crnogorci su se oslobodili od “velikosrpske politike koju je vodio Slobodan Milošević” tako što su (1) izmislili (oblikovali) novi identitet (to su radili Slavko Perović i Ranko Krivokapić) i (2) svo vreme se bavili švercom i sumnjivim tranzicionim poslovima (Milo Đukanović i njegovi saradnici). Sve je to urađeno uz asistenciju “međunarodne zajednice” kako bi se Jugoslavija do kraja dezintegrisala i kako bi se pripremilo ocepljenje Kosmeta od Srbije. Milo Đukanović sa svojim saradnicima je i dan danas na tim pozicijama. Bio je ultraSrbin, za koga su srpstvo i crnogorstvo bili jedno te isto i gde se crnogorstvo doživljava kao najveći izraz srpstva, a postao je ultraCrnogorac za koga su srpstvo i crnogorstvo dve potpuno različite i nedodirljive stvari. Da biste prešli taj put negacije samog sebe, morate da izmislite mnogo toga kao opravdanje. Antisrpski Crnogorci su izmislili alternativnu istoriju. Oni Srbiju posmatraju kao Čile ili Zimbabve, zajednicu koja nema nikakave vrednosne i istorijske veze sa Crnom Gorom, osim asimilatorske i ekspanzionističke. Srbima fali istorija, pa moraju da kradu našu, crnogorsku?! Srbima fali more, pa moraju da uzmu naše?! Crna Gora je civilizacija i Mediteran, Srbija je balkanski talog i brlog! Ne, dragi čitaoče, ovo nije film, san ili komična priča, ovo je realnost i sa tom realnošću nas ovaj film suočava. Sreća pa postoji Gorski vijenac, u kome su reči Srbin i srpstvo dovoljno puta upotrebljene, pa ne mogu da ih izbrišu nikakvi identitetski inženjeri. Negde sam pročitao da se u crnogorskim školama Gorski vijenac radi u delovima, pri čemu se forsiraju oni politički korektni (bez pominjanja istrage poturica) i oni crnogorski (bez pominjanja srpstva). Ne znam da li je ovo tačno, ali ne bi me iznenadilo ako jeste. Kako i ovde ne bih bio pristrasan u pogledu teze o kreiranju novog crnogorskog identiteta, predlažem čitaocima da pročitaju ili pogledaju neku emisiju u kojoj gostuju Nebojša Medojević ili Feđa Pavlović, obojica deklarisani Crnogorci, ali ne oni antisrpske orijentacije. (17) Ako se u Crnoj Gori legitimno raspravlja o obe teorije o raspadu Jugoslavije i ako se raspravlja o dva identiteta, zbog čega je sankcionisan film koji se bazira na te dve stvari?! Zato što je iz Srbije, zato što je “Vučićev”, zato što se tretira kao “miješanje u stvari druge države”.

Antisrpski Crnogorci su izmislili alternativnu istoriju. Oni Srbiju posmatraju kao Čile ili Zimbabve, zajednicu koja nema nikakave vrednosne i istorijske veze sa Crnom Gorom, osim asimilatorske i ekspanzionističke. Srbima fali istorija, pa moraju da kradu našu, crnogorsku?! Srbima fali more, pa moraju da uzmu naše?!

Današnja Crna Gora, osim imena, ima malo šta zajedničko sa Crnom Gorom Petrovića. Većina Srba koji žive van Crne Gore ne shvata kakve su se lobotomije, ideološka iskrivljenja i mentalne transformacije desile u poslednjem veku u Crnoj Gori. Oni i dalje robuju epskim i romantičarskim predstavama o Crnoj Gori i Crnogorcima, čega u realnosti više gotovo da i nema. Kada oni ushićeno i zanosno koriste izraze “Crna Gora” i “Crnogorci”, u te izraze učitavaju značenja koja su naučili u školi, usmenom predanju i doživljaju (odlazak na more, lična sećanja, rodbinske veze, Njegoš, Gorski vijenac, srpska Sparta), a koji sa današnjom realnošću u Crnoj Gori nemaju nikakve veze. Treba biti svestan da tu, Srbima samorazumljivu “inerciju istorije” sprečava i neutrališe inercija nove crnogorske države, koja je nastala na novom antisrpskom crnogorskom identitetu. U jednom delu CG srpska tradicija i dalje živi, prvenstveno u krilu SPC. Ne može se tvrditi da je ta energija slaba i beznačajna, ali je potisnuta od državnih politika. Ceo proces osamostaljenja CG, ideološki narativ, usvajanje simbola, identitetske politike oko jezika, kulture i religije bio je obeležen u otklonu od Srbije, Srba, bilo čega srpskog. To je istinita pretpostavka na kojoj počiva ovaj film.

Srbi praktikuju staroCrnogorski identitet, jer je za njih crnogorstvo neodvojivo od srpstva. Crnogorci, premda ne svi, praktikuju novoCrnogorski (titogorski) identitet, koji se svodi na kidanje i brisanje svih veza sa Srbijom i srpstvom. Prosečnom građaninu Srbije ovo “antisrpsko crnogorstvo” zvuči potpuno nepoznato, suludo i neprihvatljivo, ali bar pola Crne Gore je stopostotno na toj antisrpskoj ideološkoj frekvenciji

Za mene je sloboda temeljna ljudska vrednost. U tom smislu, neupitno je pravo građana CG da odlučuju o sebi i svojoj budućnosti. I niko nema pravo da im bilo šta nameće, preti i sl. Uostalom, svaka represija rađa kontraefekat. Ali, ni građani CG nemaju pravo da menjaju istorijske činjenice i zabranjuju drugima da komentarišu istorijske procese i događaje. Smeta vam kad neko iz Srbije kaže par “škakljivih teza”, a normalizovali ste antisrpski šovinizam.

Zaključak ili svakom po zasluzi

Prvo, ljudi koji su za tri decenije ili sedam decenija, svejedno je, promenili srpsku suštinu i aromu istorijske Crne Gore, nasiljem i nametanjem, danas “kukaju” kako se nakon 2020. godine menja suština Crne Gore?! Svaka relativizacija u identitetu rađa trajni problem (konvertitstva) - kaže istoričar Aleksandar Raković. I to je jedna velika istina, koju mi Srbi, policentrični narod i nacija, nismo dovoljno osvestili. Policentričnost je vrlina koja je postala slabost. Crnogorci su pre 100-150 godina bili isto što i Šumadinci ili Hercegovci, danas su to što jesu, iako još uvek nije sasvim jasno šta su.U Crnoj Gori postoje najmanje dva crnogorska identiteta, suštinski različita u smislu da opozitno razumevaju i doživljavaju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Dakle, ne različito i drugačije, nego opozitno i suprotstavljeno. Srbi praktikuju staroCrnogorski identitet, jer je za njih crnogorstvo neodvojivo od srpstva. Crnogorci, premda ne svi, praktikuju novoCrnogorski (titogorski) identitet, koji se svodi na kidanje i brisanje svih veza sa Srbijom i srpstvom. Prosečnom građaninu Srbije ovo “antisrpsko crnogorstvo” zvuči potpuno nepoznato, suludo i neprihvatljivo, ali bar pola Crne Gore je stopostotno na toj antisrpskoj ideološkoj frekvenciji. Crnogorci su dugo vremena bili isključivo Srbi iz Crne Gore, to je suštinski bila teritorijalna i zavičajna odrednica. Crnogorci su bili u istoj ravni sa Srbijancima, Vojvođanima, Kosovcima, Šumadincima, Hercegovcima, Krajišnicima. U XX veku deo Crnogoraca se odvojio u posebnu naciju. Relativno je kratak put od najhrabrijih Srba (“so srpstva” i “srpska Sparta”), preko Đilasove “Crnogorci su Srbi drukčiji od ostalih Srba”, do potpunog antisrpskog identiteta kreiranog nakon 1945. godine. Danas u CG postoje mediji (portal IN4S (18)) čiji je slogan jedno vreme bio Nije crnogorski ako nije srpski, a postoje i mediji koji nemaju slogan, ali prema sadržajima koje objavljuju, taj slogan bi mogao da glasi Nije crnogorski ako je srpski (portal AntenaM (19)).  Ova društvena podela između starog i novog crnogorskog identiteta, srpskog i antisrpskog, glavni je princip društva u Crnoj Gori.

Drugo, biti Srbin u CG je i danas, kao i te 2006. godine, žig i sramota. Unionisti, oni koji su 2006. godine glasali za zajedničku državu sa Srbijom, decenijama su stigmatizovani i izopšteni iz društva, saterani u alternativne tokove istorije

Drugo, biti Srbin u CG je i danas, kao i te 2006. godine, žig i sramota. Unionisti, oni koji su 2006. godine glasali za zajedničku državu sa Srbijom, decenijama su stigmatizovani i izopšteni iz društva, saterani u alternativne tokove istorije. Nisam za neko ultrasrbovanje i pseudo ili pripejd srbovanje ni u Srbiji (kako to rade Šešelj i neki drugi delatnici), ali u ovoj poslednjoj epizodi oko proslave 20 godina od referenduma ispostavilo se da su problem, ne samo Šešelj i Dragan Vučićević, već i narativi “umerenih nacionalista” Mila Lompara i Zorana Lutovaca (20), ljudi koji govore o ljudskim, kulturnim, kolektivnim pravima, a ne o granicama i državnom statusu. Za antisrpske Crnogorce mera srpstva su Nenad Čanak i Milivoj Bešlin?!

Najveća vrednost ovog filma je što problematizuje narative takvih Srba (Bešlina i Čanka) i takvih Crnogoraca (Ljubomira Filipovića, Danila Marunovića, Branislava Radulovića, Darka Šukovića), koje su oni zacementirali i koje drsko i bezobrazno propovedaju kao nekakve gotove, samorazumljive i konačne istorijske istine. “Ruši im sneška”, što bi rekla omladina. Pokazuje da oni nisu ništa bolji od Šešelja i ogoljava njihov šovinizam i isključivost. A da li je moglo bolje izvesti neke poente u filmu, naravno da jeste.

Crnogorski čovek je kao alhemičarili perpetum mobile - “iz ničega pravi nešto” i to “otkrivanje tople vode” prikazuje kao “otkrivanje Amerike”, kao nešto epohalno i vanvremenski važno. Pošto sam odrastao na selu, mogu da posvedočim da je to mentalitet ljudi sa sela. Mada ni sela nisu što su nekad bila, poenta je u suženoj svesti koja rađa neutemeljenu nadmenost. Antropolozi su tom dinarskom tipu čoveka pripisali unapređivanje talenta za pričanje priče. Nakon vunenih, došla su postmoderna vremena i sada se pokazuje sva raskoš tog dara. Mi smo u NATO i najbolji smo đak za EU!? Imam simpatije prema CG, doživljavam je kao deo svog identiteta i želim joj isto što i Srbiji. Ali da mi identitetska mafija “drži slovo” o istoriji i identitetu ili da mi država koja ima 2000 vojnika i usvaja 20 “nepročitanih zakona” za jedan dan objašnjava šta je napredak u EUroatlanskim integracijama i “NATO vrijednostima” - takvo raspamećivanje ne dozvoljavam!

Naša “srbijanska” “apriorna” naklonost ka Crnoj Gori i Crnogorcima mora da se promeni i iznijansira. Nisu nam svi Crnogorci rod, prijatelji, braća, ista familija! Svakome treba uzvratiti istom merom i osloboditi se sentimentalnih i romantičarskih zabluda, koje nam je podastrla istorija. Ovaj film nije savršen, ali je mali korak na putu pomenutog osvešćenja i način da neke važne istine stignu do širokog auditorijuma u Srbiji i da se razbije okoštali prećutni antisrpski narativ u CG.

Autor je diplomirani filozof

 

 


Linkovi:

(1) https://tinyurl.com/4z3teekd

(2) Prvi deo filma: https://www.youtube.com/watch?v=dgSk47KmvC4

(3) Drugi deo filma: https://www.youtube.com/watch?v=RBRBInb7uVo

(4) https://czds.rs/

(5) https://tinyurl.com/23nc56z8

(6) https://www.youtube.com/watch?v=maKZlmxcMQY

(7) https://www.youtube.com/watch?v=Zm7EV5X8oy8 (17:00)

(8) https://www.youtube.com/watch?v=OXZ0xh_cLtQ (45:30)

(9) https://www.in4s.net/njegos-po-drugi-put-medju-crnogorcima/

(10) https://www.youtube.com/watch?v=mxg_CHioJFE (48:55)

(11) https://tinyurl.com/ewsahf9t

(12) https://tinyurl.com/29v7qmpj (39:30)

(13) https://www.youtube.com/watch?v=JaoA1dxhklQ (1:24:10)

(14) https://www.cdm.me/kolumne/voli-li-petar-bozovic-crnu-goru/

(15) https://tinyurl.com/29l5bnx6

(16) https://www.slobodnaevropa.org/a/specijal-100-godina-jugoslavije-sergej-flere/29561483.html

(17) https://www.cdm.me/kolumne/o-novocrnogorstvu/

(18) https://www.in4s.net/pocela-popisna-kampanja-in4s-nije-crnogorski-ako-nije-srpski/

(19) https://www.antenam.net/

https://etv.me/kolumne/drugo-pakovanje

 
Pošaljite komentar

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će u Srbiji biti parlamentarnih izbora u 2026. godini?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner