Početna strana > Rubrike > Politički život > Zašto srpski interesi smetaju Americi?
Politički život

Zašto srpski interesi smetaju Americi?

PDF Štampa El. pošta
Nenad Pivaš   
utorak, 21. decembar 2010.

Od kako su u drugoj polovini 19. veka uspostavljeni srpsko-američki odnosi oni su prolazili kroz najrazličitije faze. Na samom početku na njih su više uticali izvoz suvih šljiva u Ameriku i pronalasci Pupina i Tesle nego diplomate i političari. Prvi svetski rat načinio je dve zemlje saveznicima, a nakon njega novonastalu državu, kraljevinu SHS, prvo su priznale Sjedinjene Američke Države. U međuratnom periodu odnosi nisu bili naročito intenzivni usled američkog izolacionizma.

U Drugom svetskom ratu SAD su u početku podržavale jugoslovensku Kraljevsku vladu u Londonu ali se od Teheranske konferencije 43. pod pritiskom Britanaca sve više okreću NOP-u. Od kraja Drugog svetskog rata tj. tokom hladnog rata zapravo počinju kontinuirani i celoviti odnosi i možemo reći da pravi istorijat zapravo kreće od tada.

U Drugom svetskom ratu SAD su u početku podržavale jugoslovensku Kraljevsku vladu u Londonu ali se od Teheranske konferencije 43. pod pritiskom Britanaca sve više okreću NOP-u.

Odnosi tokom ovog perioda bili su izuzetno promenljivi, od velikih tenzija zbog tršćanske krize i obaranja dva američka aviona, zatim materijalne i finansijske pomoći Titovom režimu nakon sukoba sa Staljinom;zahlađenja u periodu od 1955. do 1968, a nakon toga ponovovno uspostavljanje toplih odnosa doduše uz konstatovanje različitih pogleda na svet.

Ono što je važno istaći za period hladnog rata je da se američka podrška Jugoslaviji zasnivala na očekivanju da ona može postati model za ostale istočnoevropske države, politički otvorenija, ekonomski decentralizovanija i uspešnija od zemalja Varšavskog pakta i, ono najbitnije, nezavisna u odnosu na Moskvu.Međutim nakon rušenja berlinskog zida, događaja koji je obeližio kraj hladnog rata, Jugoslavija je izgubila na geopolitičkom značaju, jer u novim uslovima njena politička stabilnost i nezavisnost od Moskve nije više bila značajna za Ameriku.

SSSR se raspao a SAD su ostala jedina supersila koja je bez moćnog protivnika u svetu dobila novi cilj, globalnu dominaciju, kojoj se sve podređuje. U takvim uslovima i dalje postoji podrška Jugoslaviji, ali je ona uglavnom mlaka i formalna.

Takođe, rušenje berlinskog zida obeležio je još jedan značajan događaj, a to je ujedinjenje Nemačke. Ovoj sili postojanje Jugoslavije nije bilo u interesu (uostalom ona je i stvorena protiv njene volje) i ona počinje da deluje u skladu sa tim dajući snažnu podršku hrvatskom i slovenačkom separatizmu.

Ne postoji konačna lista uslova, već vi u svakom trenutku treba da uradite sve što mi tada zatražimo od vas. Dakle, iako se kooperativno držao u Dejtonu i pustio krajiške, a delom i bosanske Srbe niz vodu Miloševiću je vrlo brzo otvoreno pitanje Kosova što je dovelo srpsko-američke odnose na najniži nivo u istoriji.

Svoj potpis na Mastrihtskom sporazumu, kojim je Evropska Zajednica pretvorena u Evropsku Uniju, Nemačka je uslovila priznanjem Slovenije i Hrvatske od strane evropskih zemalja. Iz same Amerike sve to posmatraju sa strane, ne mešaju se mnogo, delom i zbog učestvovanja u zalivskom ratu, što im je prioritet. Međutim, kako je sa jedne strane Sadam poražen a sa druge strane u Vašingtonu konstatovano da je sa SFRJ gotovo Amerikanci odlučuju da od Evropljana preuzmu glavnu ulogu. Ono što je obeležavalo delovanje SAD na teritoriji bivše Jugoslavije od tada pa sve do danas je konstantno neuvažavanje interesa srpskog naroda od Krajine do Kosova.

Paralelno sa tim, određeni srpski političari pokušavali su da normalizuju odnose sa Amerikom. Prvi je to pokušao Slobodan Milošević nakon dejtonskih pregovora u razgovoru sa Ričardom Holbrukom i Vorenom Kristoferom. Tada je Milošević u opuštenoj atmosferi nakon priče o savezništvu u dva svetska rata rekao kako bi voleo da sve što se dogodilo smatramo jednim velikim nesporazumom. Zatim je uzeo list papira i pružio ga Vorenu Kristoferu, i zamolio ga da napiše sve uslove koje treba da ispuni naša strana da bi smo konačno rešili probleme i postali saveznici. Kristofer, je međutim, odgurnuo papir i odgovario otprilike ovako: Ali gospodine Miloševiću, zar već niste shvatili, sa nama se ne radi na taj način.

Ne postoji konačna lista uslova, već vi u svakom trenutku treba da uradite sve što mi tada zatražimo od vas. Dakle, iako se kooperativno držao u Dejtonu i pustio krajiške, a delom i bosanske Srbe niz vodu Miloševiću je vrlo brzo otvoreno pitanje Kosova što je dovelo srpsko-američke odnose na najniži nivo u istoriji.

Milošević je međutim srušen sa vlasti 5. Oktobra 2000. a novi vlastodršci smatrali su da će to samo po sebi biti dovoljno da sa Amerikancima ponovo postanemo saveznici.

Međutim, i pored svih napora,dobre volje pa i ljubavi prema Americi novih vlasti, odnosi sa SAD nisu popravljeni u značajnoj meri. Najumerenija moguća analiza bi konstatovala najviše da smo od neprijateljstva stigli do stadijuma velike nenaklonjenosti. Pa su tako nastavljeni pritisci na Republiku Srpsku, data je podrška crnogorskom separatizmu i na kraju kosovskoj nezavisnosti.

Takva situacija je zbunjivala i razočaravala Srbe. Oni su nekako još i mogli da shvate to što nas Amerikanci nisu uvažavali u vreme Miloševića, ali to što se njihova politka prema nama nije značajnije promenila ni onda kada su na vlasti u Beogradu bili ljudi koji su krajnje naklonjeni Americi i savezu sa njom, to je već bilo teže shvatiti.

Zaista, zbog čega Amerika ima ovakav odnos prema Srbima? Zbog čega u nekim situacijama podršku daje teritorijalnom integritetu a u nekim drugim pravu na samoopredeljenje? Zašto za Republiku Srpsku ne može da važi ono što je važilo za Kosovo i Crnu Goru? Da bismo našli odgovor na pitanje zašto su SAD ovoliko suprotstavljene srpskim interesima treba jednostavno da pogledamo šta je to interes Amerike, globalno i u našem regionu. Već je pomenuto da je njihov cilj od završetka hladnog rata, kada su postali jedina supersila, i zadobili globalnu dominaciju. Gde smo tu mi Srbi?

Nalazimo se u regionu koji domaće i strane diplomate nazivaju zapadni Balkan i on obuhvata zemlje bivše Jugoslavije i Albaniju. Što se našeg regiona tiče on je samo jedan od mnogih nad kojima Amerika želi da uspostavi svoju kontrolu. U tom pokušaju oni smatraju da će se kontrola najlakše uspostaviti ukoliko između zemalja tog regiona vlada što izrazitija ravnoteža snaga. Kako doći do toga? Jednostavno, tako što će se podržati nacionalizmi i velikodržavni projekti malih naroda dok su za one narode koji su za uslove ovog regiona veliki rezervisani dezintegrativni procesi. Ti mali narodi su Albanci, Makedonci, Bošnjaci i novopečeni Crnogorci.

I tako se Albancima daruje južna srpska pokrajina, a to što su izvršili etničko čišćenje, što ih vodi mafija i što je to u potpunosti suprotno međunarodnom pravu- to nema nikakve veze. Sa druge strane, da Albanci ne bi previše uzeli maha tu je podrška teritorijalnom integritetu Makedonije i održavanje ove države na silu, ali nikako ne i dozvola većinskom narodu da dominira u njoj, jer što više slabih država to bolje. Od BiH se zahteva da bude „funkcionalnija“ što za njih znači centralizovanija pa je tako sasvim u redu otimati od Republike Srpske ovlašćenja koja ona ima po Dejtonu a na duži rok raditi na njenom nestajanju samo da bi Bošnjaci dobili državu po svojoj meri.

Crnogorski režim dobija podršku za stvaranje novog identiteta čija je osnovna karakteristika antisrpstvo a koji za cilj ima montenegrizaciju preostalih Srba, jer nije dovoljno samo to što se Crna Gora odvojila, potrebno je stvoriti uslove da ujedinjenje sa Srbijom više nikad ne bude moguće.

Od obnove višestranačja, svaki srpski režim je mislio da će prijateljstvo Amerikanaca kupiti time što će sa njima napraviti neki kompromis na štetu svog naroda a onda bi oni iz zahvalnosti trebalo zauvek da nas ostave na miru. Vidimo da to nikome nije uspelo.

A ko su oni koji zbog svoje veličine nisu po ukusu Amerike? To smo mi Srbi i u nešto manjoj meri Hrvati. Zato je Tuđman da bi dobio podršku za Oluju morao da pusti Herceg-Bosnu niz vodu, i zato Hrvati danas mogu samo da sanjaju treći entitet u BiH. Ali Hrvati imaju olakšavajuću okolnost da je njihov zaštitnik Nemačka u savezničkim odnosima sa Amerikom tako da se na njih ne vrši pritisak. A još ako Zagreb zaboravi na Hrvate u BiH i ukoliko svoj interes krene da tumači više kao srpsku štetu a manje kao sopstvenu korist, što se često dešava, on tada postaje prihvatljiv partner Vašingtonu.

I na kraju dolazimo do nas Srba, koji smo morali da izručimo skoro čitav politički i vojni vrh i opet nam se zamera da ne sarađujemo dovoljno sa Hagom. Nama koji smo prihvatili nezavisnost Kosova, na svaki način osim formalno,prebacuje se da vodimo previše tvrdu politiku. Čak i ovakva usitnjena Srbija izgleda da nije dovoljno mala pa se od nje traži da se federalizuje. Njihova politika najbolje se može opisati krilaticom „Slaba Srbija – stabilan zapadni Balkan“ što je primetio i Zoran Đinđić neposredno pred atentat u kome je tragično izgubio život.

Iz svega ovoga se vidi da je američki interes trenutno suprotstavljen srpskom i da se to bez neke velike promene u svetu neće menjati, bez obzira na to ko je na vlasti u Srbiji. Od obnove višestranačja, svaki srpski režim je mislio da će prijateljstvo Amerikanaca kupiti time što će sa njima napraviti neki kompromis na štetu svog naroda a onda bi oni iz zahvalnosti trebalo zauvek da nas ostave na miru. Vidimo da to nikome nije uspelo.

Prema tome u zabludi su i oni koji misle da će prihvatanjem nezavisnosti Kosova i ulaskom u NATO početi nova era u odnosima Beograda i Vašingtona. Uostalom, ovo dvoje je već u realizaciji a mi i dalje ne čujemo nikog od američkih zvaničnika da povodom najnovijih događaja u Raškoj i na jugu Srbije kaže da je teritorijalni integritet (krnje) Srbije neprikosnoven.

Popustljivost može samo da nam škodi, zato što vodi u poraze i zato što američka administracija to tumači kao slabost te im to onda postaje recept za dalje delovanje prema nama. A zašto bi oni menjali svoju politiku kad ova daje rezultate?

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner