Početna strana > Rubrike > Politički život > Srbija i „nova realnost“ na Balkanu: Evropska ili Osmanska unija?
Politički život

Srbija i „nova realnost“ na Balkanu: Evropska ili Osmanska unija?

PDF Štampa El. pošta
Jovan Gajić   
subota, 10. jul 2010.

„To je bio potez očajnika, jer su Sinđelića ostavile na cedilu ostale srpske vođe, ali i jedna strana sila (čitaj Rusija) koja nije pomogla kada je trebalo. On se pobunio protiv carstva, tako da je njegov herojski čin morao biti ugušen. Tu okolonost moramo imati u vidu kada ocenjujemo događaje iz prošlosti“

Ovim rečima je gospodin Ahmet Suha Umar, ambasador Republike Turske u Beogradu, ocenio znameniti boj na Čegru, čija je godišnjica nedavno bila obeležena. On je najavio i da će njegova država pomoći izgradnju spomen-sobe posvećene tom događaju, ali i iskazao spremnost da Republika Turska obnovi utvrđenja iz Otomanske imperije (poput onog u Ramu) koji se već godinama nalaze u lošem stanju.

Ovim diplomatskim gestovima na prvi pogled nema se šta prigovoriti. Oni se, naprotiv, mogu tumačiti kao primer tolerancije i želje da se na prošlost gleda iz jednog novog ugla, koji će uvažiti svačija osećanja i interese. Ali, kada se malo „zagrebe ispod površine“ iz tog i drugih postupaka zvanične Ankare mogu se prozreti i potpuno drugačije namere. Stiče se utisak da oni najavljuju jedno novo doba u kojem će Turska, na našim prostorima biti mnogo prisutnija nego ranije i to do te mere da mnogi tvrde kako nas, umesto Evropske u bliskoj budućnosti očekuje – Osmanska unija.

Čini li vam se ova tvrdnja preteranom? Kada se malo bolje sagledaju događaji kojima smo proteklih meseci bili svedoci, analiziraju odnosi i interesi velikih sila na našem prostoru, ali i potraži savet od „učiteljice života“ (istorije), lako se može zaključiti da ona nije bez osnova.

Naši zvanični, doduše, i dalje uporno ponavljaju poznatu mantru da „Evropa nema alternativu“ i da je ulazak u Evropsku uniju „strateško opredeljenje države i cilj svih ciljeva“, ali je već sada jasno da ta priča neće ići tokom koji nam oni serviraju. Jer, ekonomska kriza, problemi unutar Evropske unije, kao i strateški ciljevi njenih najuticajnijih država, učinili su svoje. Zvaničnici Nemačke, najuticajnije države unutar Unije, u više navrata su jasno stavili do znanja da još jedino Hrvatska može da očekuje ulazak u EU, dok za ostale zemlje „zapadnog Balkana“ tamo u bliskoj budućnosti mesta jednostavno – nema. To, uvijeno ili otvoreno, naglašavaju i predstavnici drugih zemalja, a kao neodrživom ističu i tezu koju naši zvaničnici stalno ponavljaju (mada je malo verovatno da u nju veruju) „da su status Kosova i približavanje Srbije Evropskoj uniji dva odvojena procesa“. O tome su, uostalom direktno govorili Stiven Vordsvort, ambasador Velike Britanije u Srbiji, Bernard Kušner, predstavnici Belgije i Holandije i drugi „osvedočeni prijatelji“ naše zemlje. Valjda znajući sve ovo, a ne želeći da (javno) odustanu od „cilja svih ciljeva“ naše vlasti su neprimetno odustale od 2014. kao „ključne“ godine, kada ćemo postati članica EU (o tome više ne govori ni jedan, vlastima naklonjen medij) već ističu kako „nisu važni rokovi“ već glavni cilj i „reforme“ koje na tom putu treba sprovesti.

Ali, nije Srbija jedina za koju, u skorije vreme u Evropskoj uniji, izgleda neće biti mesta. Jer, osim ostalih država „zapadnog Balkana“ (izuzev Hrvatske) tamo, po svemu sudeći nema mesta ni za – Tursku. To je, pre svega posledica oštrog protivljenja Nemačke, Francuske i još nekih država koje se plaše da bi njenim primanjem u EU bio otvoren put „islamizaciji Evrope“ (zbog otvaranja granica i dolaska novog talasa „ekonomske emigracije“).

To, izgleda (mada nevoljno) počinje da shvata i zvanična Ankara, koja je u proteklih 20 godina uložila mnogo truda kako bi postala članica EU. Zbog toga, razočarenja u zapadne vredosti, dvolične politike velikih sila, ali i sve teže ekonomske situacije (koja utiče i na jačanje ekstremizma) Turska je, izgleda rešila da promeni kurs. Ona se, poslednjih godina sve više okreće „neoosmanlijskoj politici“ odnosno ostvarivanju dominantog uticaja Ankare na prostoru nekadašnjeg Osmanskog carstva, a to je prostor od Kavkaza i Perijskog zaliva do tzv „zapadnog Balkana“.

U vođenju takve politike u prilog joj idu njena ekonomska i vojna snaga, demografski potencijal, još prisutno tursko nasleđe u ovim krajevima, ali pre svega – interesi i namere velikih sila. Jer, prepuštanje Turskoj ovog dela „zapadnog Balkana“ ide u prilog kako SAD i Velikoj Britaniji koje (i pored povremenih nesuglasica) Ankaru i dalje smatraju svojim glavnim saveznikom među muslimanskim zemljama, tako i onim evropskim državama koji se protive ulasku Turske u Evropsku uniju. SAD i Velika Britanija veruju da će, preko Ankare, kao „isturenog igrača“ ostvariti dominantan uticaj na ovom prostoru i sprečiti da druge zemlje, a pre svega Rusija (videti citat ambasadora Umara sa početka teksta) ovde ostvare svoj uticaj. Time kao da se preslikava politika koju je, još u 19 veku prema rešavanju „istočnog pitanja“ vodila Velika Britanija koja je, na svaki način pokušavala da podržavanjem Osmanskog carstva „istisne“ Rusiju sa Balkana i Male Azije.

Ovakva politika, iz sličnih ciljeva odgovara Nemačkoj i Francuskoj, koje uz to veruju i da će, na taj način dati „satisfakciju“ Ankari za njihovo protivljenje da Turska postane članica Evropske unije (pri čemu će Sava i Dunav postati granica nemačko-turskog interesnog područja). Na kraju, izgleda da ovakva politika, nevoljno odgovara i Rusiji i to iz dva razloga. Prvi je želja da, iz svojih interesa (izgradnja gasovoda Južni tok, jačanje uticaja na kavkaske muslimane i države tog prostora, odnos prema Izraelu i Iranu) ostvari što korektnije odnose sa Turskom (što, izgleda odgovara i Ankari). Drugi razlog je krajnje neiskren i dvoličan odnos zvaničnog Beograda prema Rusiji, koji se i pored ponavljanja da je Moskva „jedan od stubova“ srpske spoljne politike u potpunosti okrenuo zapadu. Videći da na ovom prostoru više nema ni jednog pouzdanog saveznika, da su sve države (uključujući i Srbiju) rešile da se stave pod „kišobran“ NATO pakta i utacaj instrumenata multinacionalnog kapitala (MMF, Svetska banka, velike zapadne kompanije...), jednom rečju, zaključivši da joj ovaj region više ni zbog čega nije preterano zanimljiv i zvanična Moskva se, izgleda saglasila da zapadni Balkan prepusti - Ankari.

To su neki od razloga što je Turska postala jedna od najčešćih destinacija naših zvaničnika, tako da ne prođu ni dve-tri nedelje a da se neko od njih ne susretne sa Gulom, Erdoganom, Davutogluom ili drugim političarima iz Ankare. Angažovanjem Turske usvajaju se deklaracije (poput Istambulske, kojom Srbija garantuje suverenitet i celovitost BiH i podržava njeno članstvo u NATO paktu), ugovaraju susreti političara (dolazak Silajdžića u Beograd) pripremaju konferencije država „zapadnog Balkana“ (sastanak u Sarajevu), mire zavađene, političke i verske vođe Bošnjaka u Raškoj oblasti, a ima i mišljenja (koja, naravno niko nije spreman da potvrdi) i da je usvojanje Rezolucije o Srebrenici, značajnim delom posledica pritiska iz Turske.

Susrete naših i turskih političara, obično prate i izjave o „izuzetnim odnosima“ i „velikom prijateljstvu“ između dve zemlje, u čemu, naravno ne bi bilo ničeg lošeg da zvanična Ankara to prijateljstvo ne „dokazuje“ na prilično neobičan način. Naime, Turska je jedna od pet zemalja koje su prve priznale Kosovo i jedan je od najčvršćih zagovornika njene nezavisnosti. Tako su nedavno, mediji preneli da je posle jednog „uspelog“ susreta predstavnika naše dve države, na kojem je potvrđeno „izuzetno prijateljstvo“ Srbije i Turske, premijer Erdogan primio kosovskog premijera Hašima Tačija i tom prilikom mu obećao „pomoć u lobiranju za nezavisno Kosovo“. Zašto Srbija potpisuje deklaracije kojom garantuje suverenitet drugih država, a da istovremeno od tih država ne traži da potvrde naš suverenitet i o kakvom se to, novom obliku prijateljstva radi, kada ti „prijatelj“ lobira za priznavanje otcepljenja dela teritorije koju smatramo svojom, pitanja su koja, za sada, ostaju bez odgovora.

Možda neki od tih odgovora leže u činjenici da je turski kapital sve prisutniji u ekonomski osiromašenoj i od stranog novca sve zavisnijoj Srbiji. Tako se turski avioprevoznik pojavljuje kao jedan od potencijalno najozbiljnijih kupaca JAT-a, a ambasador Umar najavljuje i interesovanje Turske za obnovu vojnog aerodroma Lađevci (tj. za njegovu prenamenu u civilni), ali i za izgradnju putne infrastrukture u Sandžaku, izgradnju dela auto-puta kroz Srbiju (i to, naravno onog njegovog dela koji prolazi kroz Sandžak), ulaganje u srpsku industriju... Ima i naznaka da su Turci veoma zainteresovani za kupovinu jednog od naših najpoznatijih košarkaških klubova! Sve to prate i čudne inicijative, navodno motivisane isključivo ekonomskim razlozima, poput one o osnivanju društva „Prijatelja Sandžaka“ (u čemu pored zvanične Ankare, izgleda aktivno učestvuje i britanska diplomatija).

Kada se sve to ima u vidu onda i izjave, poput one ambasaora Umara izgovorene prilikom obeležavanja godišnjice bitke na Čegru „više od 500 godina živeli smo zajedno i ja sam srećan što to činimo opet“ ne zvuče nelogično, baš kao i njegova, pomalo šaljiva izjava da Srbi neće imati potrebe da zbog sve većeg prisustva Turske uče njihov jezik, jer je kao deo zajedničkog nasleđa u srpskom jeziku ostalo oko osam hiljada turskih reči!

Ima i cinika koji govore da bi, posle svega, a kao znak uspostavljanja tolerancije i novog pogleda u prošlost, nekog narednog Sretenja, pored spomenika Karađorđu u Oršcu trebalo podići i spomenik četvorici dahija, zbog kojih je ustanak i počeo. Drugi, opet govore da za tim nema potrebe. Jer, i bez toga ima dovoljno dokaza koji govore u prilog „novoj realnosti“ na Balkanu, odnosno činjenici da nam je umesto Evropske (koja, naravno „nema alternativu“) namenjena – Osmanska unija.