Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Oktobarski vilajet
Kulturna politika

Oktobarski vilajet

PDF Štampa El. pošta
Miloš Šobajić   
nedelja, 01. novembar 2009.

(Politika, 31.10.2009)

Da nam je određeno da živimo u tamnom vilajetu dokaz je ovogodišnji Oktobarski salon. Ne bih ni reč javno rekao šta o njemu mislim, već bih pustio da se deca igraju u pesku kao do sada, da nisam odnedavno predsednik Upravnog odbora Kulturnog centra Beograda, koji je i organizator ove manifestacije, pa smatram da nije red da ćutim, tim pre što se o mojoj profesiji radi. Već decenijama pratim u Parizu slične manifestacije, gde i pored raznovrsne ponude, oštre reakcije na ovakve manifestacije uzimaju sve više maha.

Ovaj Oktobarski salon predstavlja sve drugo osim manifestaciju likovne umetnosti, u čije ime je i osnovan. Da bi se prevazišla ta anomalija, Oktobarski salon je nazvan Salon vizuelne umetnosti, a vizuelna umetnost podrazumeva sve i svašta, pošto je vizuelno sve što naše oko vidi. Šta bismo od tolikih informacija koje vidimo proglasili za umetnost, prepušteno je iskustvu i stručnosti umetničkog direktora Oktobarskog salona.

Ovaj kao i nekoliko prethodnih salona nikako nije spontani odraz likovnog trenutka u Srbiji i u ostatku sveta. Da bismo bolje razumeli o čemu se radi i šta je cilj, potrebno je poznavati neke elemente zbog kojih je baš ovakav salon predstavljen publici. Reč je o „državnoj avangardi” na svetskom nivou i o kuratorima. Oni zajedno udarnom pesnicom sprovode direktivu po kojoj umetnici treba da misle i rade. U suprotnom sledi prezir i totalno ignorisanje tog svojeglavog umetnika koji uporno radi po svom.

O kakvoj je „državnoj avangardi” reč? „Vizuelna umetnost” na  oktobarskom salonu, kao uostalom i na mnogim sličnim manifestacijama u svetu, odiše diletantizmom i levičarskim kičem, a pod parolom: što gluplje, to bolje. Ova pojave datira nekoliko decenija, od kada se ovakav način predstavljanja sveta od strane cele armije kreatora nametnuo administrativnim putem uz svemoćnu podršku države.

Državna avangarda je dobila uputstvo da nije na njenim kreatorima da prave umetnička dela „pošto je umetnost mrtva” nego samo da beleže šta zapažaju oko sebe. Otuda njihovi nespretni pokušaji da se bave svim i svačim pa i scenskom umetnošću, ali nedovoljno za pravu pozorišnu predstavu. Bave se i filmom, ali takva dela festivali ne primaju. Bliski su pantomimi, ali dosadni za publiku. Daleko su bliži rukometu, ali stadioni ih ne žele, pošto ne daju golove. Ali gde je tu umetnost? Pa gde će takvi, nego kod nas slikara, bivših kolega. Tako su se uselili u državne muzeje, finansirani od država i organizovani od strane centralne figure te državne uprave u umetnosti – kuratora. Zašto ovo države podržavaju? Zato što im umetnik – slobodni mislilac više nije potreban. Slobodni strelci su opasni. Organizovan artista u „vizuelnoj umetnosti” je onaj koji je podoban. Njemu su odredili u kojim okvirima će da radi. Kurator o tome brine.

Ko su kuratori? To su bivši komesari izložbi. Taj naziv im je najbolje stajao s obzirom na to da realizuju politiku stvorenu u kancelarijama vlasti. Oni garantuju političku korektnost izložbe koju organizuju. Pošto ih je većina bila u mladosti umetnik, pa propali u tom teškom poduhvatu, našli su drugi način da postanu neko i nešto. U muzejskoj administraciji penju se do vrha hijerarhije, odakle postaju dirigenti velikom orkestru sastavljenom od uglavnom mladih, konceptualno-performans-video kreatora. Kuratori postaju zvezde s velikim honorarima, važniji od umetnika kojima zadaju velike teme socijalne prirode uglavnom. Oni su intervjuisani, fotografisani, dok umetnici stoje sa strane kao neka vrsta radne snage koja je samo sprovela u delo kuratorove ideje. Oni samododeljuju nagrade sebi i artistima za životna dela, a sve to u holovima muzeja prema čijim kolekcijama gaje duboko gađenje. Bežeći od klasičnog desničarskog kiča, oni su zajedno sa njihovim artistima stvorili novi levičarski kič, praveći se da ga nisu svesni. Među njima ima i nekoliko izuzetno sposobnih i talentovanih ljudi.

Oktobarski salon kao proizvod svega navedenog potvrđuje nam sledeće činjenice. Pre svega da u Srbiji ništa novo na planu umetnosti ne može i ne sme da se desi. Sve što je na ovom salonu predstavljeno, odavno je već stvoreno u zapadnoj umetnosti, a ova izložba je upravo tu da nam to i potvrdi. Zatim se ovom izložbom pokazuje da ovakav izbor izlagača i dela potvrđuje da nove ideje u umetnosti mogu da donose samo veliki narodi, a nikako mali, odnosno da mali narodi mogu samo da šire i prenose dalje ideje velikih naroda. U tom smislu će, kažu, i Oktobarski salon ići čak do Stambola da i tamo širi dobru vest „vizuelne umetnosti”.

Ovakav Oktobarski salon hoće da kaže da se u srpskoj umetnosti baš ništa ne dešava, da smo sve ideje uvezli spolja i zasigurno i dalje ostajemo tamni vilajet. Štetočine su štetu nanele, s namerom da je još dugi niz godina nanose, na opšte zadovoljstvo zainteresovanih.

Ali nezadovoljan je slikar i vajar koji još uvek naivno misli da njegova dela treba da se pokazuju negde u zemlji Srbiji, na dobrom mestu i za velike pare isto kao Oktobarski salon i u prisustvu velikih svetskih umetnika van kruga „vizuelne umetnosti”, dabome.