Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > „Odmetnik-1“ – možda najbolji „Zvezdani ratovi“ do sada
Kulturna politika

„Odmetnik-1“ – možda najbolji „Zvezdani ratovi“ do sada

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
petak, 16. decembar 2016.

Upozorenje: ovaj tekst ne bavi se detaljima zapleta radnje novog filma „Odmetnik-1: priča o Zvezdanim ratovima“, ali se dotiče tema koje bi mogle da otkriju neke od sadržaja filma i pokvare ugođaj čitaocu koji ga još nije gledao.

Novi „Zvezdani ratovi“ – više od „mašine za štampanje para“

Kada je korporacija „Dizni“ za basnoslovnu sumu od četiri milijarde dolara kupila kompaniju „Lukasarts“, u čijem se posedu nalazi naučno-fantastična franšiza „Zvezdani ratovi“, iskreni ljubitelji igranih i animiranih filmova, romana, stripova i niza drugih kulturnih proizvoda pod ovim brendom bili su istovremeno i ushićeni, i zabrinuti. Ushićeni, jer je odluka ove gigantske kompanije i jednog od najbogatijih producenata na svetu da izbacuje po jedan novi igrani film o Zvezdanim ratovima svake godine radovala svakoga ko je bio svestan kreativnog potencijala kulturnog fenomena koji se za nepunih 40 godina postojanja pretvorio u savremenu mitologiju koja vodi potpuno samostalan život u odnosu na filmove koji su je izrodili. Zabrinuti, jer je postojala realna opasnost da se specifična „oštrica“ ovog serijala, koji je i u svojim najlošijim izdanjima po pravilu predstavljao zanimljiv i uzbudljiv odraz naše stvarnosti, otupi u komercijalizaciji i „diznifikaciji“ voljenih likova, predela i događaja, koji bi se sveli isključivo na robu na kojoj će kompanija „Dizni“ praviti milijarde. Zabrinutost je postala utoliko veća nakon što su novi vlasnici odlučili da ukinu status „kanona“ za sve priče, romane, stripove, animirane filmove i t.d. osim osnovnog filmskog serijala, na taj način „resetujući celu Galaksiju“ i omogućujući piscima i rediteljima da stvaraju ne obazirući se na ogromnu mrežu međusobno povezanih priča koja se u međuvremenu izgradila. Problem je, naravno, bio u tome što su neki od tih „nekanonskih sadržaja“ (koji su zvanično dobili status „legendi o Zvezdanim ratovima“) imali kudikamo veći kultni status među publikom od nekih igranih filmova, koji su ostali deo „kanona“.

Sada, nakon što je u bioskope stigao film „Odmetnik-1: priča o Zvezdanim ratovima“ (Rogue One: a Star Wars Story) mladog reditelja Gareta Edvardsa, koji predstavlja prvo igrano ostvarenje koje ne predstavlja deo sage od sedam „epizoda“ o porodici Skajvoker koje smo do sada gledali, možemo podvući prvu crtu. Otkako je „Dizni“ kupio „Lukasarts“, pored „Odmetnika“, o kome će biti reči u ovom tekstu, snimio je izuzetno uspešnu i toplo primljenu „Epizodu VII“ („Zvezdani ratovi: buđenje Sile“), koja je potukla sve zamislive rekorde na globalnim blagajnama, i animiranu seriju „Pobunjenici“ (Star Wars Rebels), koja je pokupila ogromne simpatije i dece i odraslih, nadovezavši se više nego uspešno na „pred-diznijevsku“ animiranu seriju „Ratovi klonova“ (Star Wars: The Clone Wars). Bez ikakve sumnje, „Dizni“ je sva ova ostvarenja više nego uspešno upregao u svoju „mašinu za pravljenje para“ i veoma brzo može očekivati povrat uloženog novca. Ali ako se komercijalna strana ovog projekta ostavi po strani (iako je reč o obrtu novca koji odgovara ekonomiji jedne siromašnije države sveta), mora se priznati da su „Diznijevi“ producenti do sada stvarali nove sadržaje franšize uz maksimalnu obazrivost prema onome što ona predstavlja za ljubitelje i publiku, verno njenim osnovnim idejama i ikonografiji, i sa ogromnom ljubavlju prema likovima i mitologiji koja je iz nje proistekla.

„Osvetnik-1“ verovatno predstavlja i najspektakularniji primer ovog pažljivog rada, koji je uglavnom koordinirala slavna holivudska producentkinja Ketlin Kenedi. Vizualno, narativno i emotivno ovaj film predstavlja kvintesencijalnu priču o Zvezdanim ratovima, nivoa ozbiljnosti kakve smo do sada imali prilike da vidimo samo u romanima i stripovima, i donekle – u filmovima „Imperija uzvraća udarac“ (ep. V) i „Osveta sita“ (ep. III). Za razliku od „Buđenja sile“, koji je svesno sniman kao omaž starim filmovima uz ogroman broj osvrta na poznate zaplete i događaje i svojevrsno „restartovanje“ franšize, u „Osvetniku-1“ nema (mnogo) detinje naivnosti i razigranog tempa „Svemirske opere“ koji je karakterističan za epizode Sage. Nema simpatičnih DŽava, Evoksa i (nezasluženo neomiljnih) Gunganaca da skrenu pažnju sa činjenice da se pripoveda o ratu galaktičkih razmera. Čak ni droid K-2SO, čiji je očigledni zadatak da publici pruži „humorističko rasterećenje“, ni najmanje ne liči na neodoljive R2-D2 i BB-8, a u svojoj logorejičnosti manje podseća na legendarnog interpretatora i majstora etikecije C-3PO, a kudikamo više na džangrizavog robota-ubicu HK-47 iz kultnog serijala video-igara i stripova „Vitezovi stare republike“. Samim tim, publika na premijeri filma nije ciktala i podvriskivala od razdraganosti, kao kada su se na premijeri „Buđenja sile“ pojavljivali poznati likovi, mesta i svemirski brodovi, već je u najvećoj meri film gledala – bez daha.

Povratak rata u „Zvezdane ratove“

Prvi pozitivan utisak vezan „Odmetnika“ jeste što se on gleda kao uzbudljiv i napet ratni film, što je kontekst koji su „Zvezdani ratovi“, uprkos imenu, često ignorisali. Ne računajući uzbudljive bitke u svemiru (koje su sa svakim novim filmom progresivno postajale sve kompleksnije i uzbudljivije, i „Odmetnik“ tu nije izuzetak), vrhunac ratnog žanra „Zvezdani ratovi“ dosegli su u zvanično najboljem filmu franšize – „Imperija uzvraća udarac“, kada se hrabri i lako naoružani pobunjenici neuspešno suprotstavljaju tehnološki i brojčano nadmoćnoj Imperiji u Bici na Hotu, i – bivaju doslovno pregaženi, na jedvite jade evakuišući svoj personal sa ledene planete. Svi ostali „ratni“ sadržaji bili su ozloglašeno infantilni – uključujući potpuno detinjaste bitke na Endoru, Nabuu i Geonosisu, od kojih je prva u potpunosti delovala kao crtani film, a druge dve – kao „istorijske igraonice“ u kojima dokoni Amerikanci „ponavljaju“ poznate bitke iz Građanskog rata. Ironično, najozbiljnije ratne scene franšize prikazane su upravo u crtanim filmovima – što u seriji „Ratovi klonova“ (2008-2015), što u hvaljenoj i nagrađivanoj mini-seriji Gendija Tartakovskog istog imena (Star Wars: Clone Wars, 2003-2005).

„Odmetnik-1“ se, međutim, u najvećoj meri oslanja upravo na voljene prizore iz „Imperija uzvraća udarac“, gde se galaktički konflikt neposredno prikazuje kao sukob heterogene, neadekvatno opremljene i malobrojne grupe pobunjenika protiv Galaktičke imperije na vrhuncu svoje tehnološke i vojne nadmoći. Atmosfera u kojoj se ovaj sukob odvija zaista podseća na sumornu i bezizlaznu atmosferu Bitke za Hot, a vojna i politička sila Imperije deluje potpuno neumoljivo i nezaustavljivo od prvog do poslednjeg trenutka filma. Autori filma su, zadržavajući neophodna ograničenja žanra, oslikali jednu ubedljivu sliku galaktičkog konflikta, u kome imperijalni jurišnici, doduše, jesu „topovsko meso“, ali nisu više karikaturalne figure koje „pucaju kao milicija uzgajivača vlage“, dok pobunjenici više nisu neranjivi, čak i kada je „Sila na njihovoj strani“.

U tom smislu, „Odmetnik-1“ predstavlja prirodnu evoluciju filmova o „Zvezdanim ratovima“ na holivudskoj visokobudžetnoj filmskoj sceni kojom danas dominiraju sadržaji stripova iz američkog tzv. „mračnog doba“, i pred publikom čija je najgledanija serija jedna „Igra prestola“. Naravno, izvesna lakoća i vedrina koja je karakteristična za „Zvezdane ratove“ se očuvala, ali ovaj film kudikamo više podseća na mračnu atmosferu serije stripova „Mračna vremena“ (Star Wars: Dark Times), koja se upravo i bavi Imperijom na zenitu i njenim zločinima, nego na vedre i pitke „Povratak DŽedaja“ ili „Fantomsku pretnju“. Ali ova „ozbiljnost“ nije nasilno nakalemljena, već se nadovezuje na upravo one mračne segmente ranijih filmova koji su njima davali težinu – poput ubistva porodice Luka Skajvokera, planetarnog genocida na Alderanu i pogibije bezmalo cele pobunjeničke eskadrile koja je vodila napad na „Zvezdu smrti“.

Zla Imperija kakvu znamo i volimo

To nas dovodi upravo do onoga što je najveće dostignuće ovog filma – njegova ubedljiva, mračna i nimalo karikaturalna rekonstrukcija Imperije kao galaktičke mašine ugnjetavanja. U prikazivanju slepe birokratije i fašističke beskrupuloznosti ovog međuplanetarnog mehanizma vlasti, autori filma nisu bili ni najmanje suptilni, i u tome su otišli daleko dalje nego što bi se moglo očekivati od jedne „Diznijeve“ produkcije. Kada je Lukas snimao originalne „Zvezdane ratove“ kao „mlada snaga“ tzv. „Novog Holivuda“, za njega nije bilo nikakve sumnje da Imperija, uprkos svojoj nacističkoj ikonografiji, predstavlja upravo SAD – koji su se sa svojom tehnološkom nadmoći, napalm bombama i masakriranjem civilnog stanovništva izazvali odijum u celom svetu i dobrom delu američke javnosti. To, međutim, nije sprečilo Amerikance da se u filmu identifikuju upravo sa pobunjenicima, u kojima su prepoznali sopstvene „slobodarske vrednosti“, „prezir prema tiraniji“ i, naravno, „antikolonijalnu borbu protiv Britanske imperije“.

Ali ako su veze Imperije i SAD u filmu iz 1977. godine (i jasne implikacije o smeru američke politike iz nepravedno oklevetane „pred-trilogije“) bile previše apstraktne, u „Odmetniku-1“ one se uspostavljaju na čisto vizualnom nivou. Deo radnje filma događa se planeti DŽedi pod „imperijalnom okupacijom“ („okupacija“ se naglašava, iako sve planete nominalno pripadaju Imperiji), gde imperijalne snage drže stanovništvo pod stalnom opsadom, iznad „Svetog grada“ u kome je uništen i oskrnavljen lokalni hram posvećen džedajskoj religiji (u Imperiji „proglašenoj nelagalnom“) lebdi imperijalni Zvezdani razarač koji obezbeđuje brojne konvoje koji sa planete iznose vredne energetske resurse. Zvuči poznato? Da ne bi bilo nikakve sumnje o čemu je reč, celi grad i civilizacija DŽede imaju izrazito orijentalan izgled, sa scenama bazara koje upadljivo podsećaju na Bagdad ili Kabul, imperijalna baza na tropskoj planeti Skarif podseća na Gvantanamo ili na Havaje, dok imperijalne patrole krstare gradom tenkovima koji pomalo podsećaju na ćoškaste američke „Abramse“. Sa druge strane, šarolika rasna struktura pobunjenika (isključujući, dakako, vanzemaljske rase, koje su po definiciji bile „građani drugog reda“ u humanocentričnoj Imperiji), čiji je osnovni cilj svakako bila prijemčivost za globalnu publiku, sadrži u sebi čitav niz akcenata i kulturnih referenci koje aludiraju na brojne narode Bliskog i Dalekog istoka, Afrike i Latinske Amerike koji su na ovaj ili onaj način bili žrtve američkog imperijalizma.

Bez ikakve sumnje, ova paralela ne nosi u sebi političku poruku, baš kao što rasno šarenilo glumačke ekipe pre svega predstavlja uobičajen element savremene kinematografije, koja nastoji da maksimizira svoj učinak na stranim tržištima. Ali bez obzira na to, kao što su „Zvezdani ratovi“ uvek predstavljali veran odraz naše stvarnosti, tako je očigledno da su autori filma bili spremni (i dovoljno hrabri) da plastične scene nasilja kojim SAD obezbeđuju svoje kolonijalne interese širom planete utkaju u sliku izmaštane Galaktičke imperije, kako bi je učinili prepoznatljivijom, opipljivijom, i bližom onome što se širom naše planete odavno naziva upravo imenom – Imperija. Ova Imperija je bahata, osiona, prepuna samouverenosti, i opijena vlastitim mesijanskim kompleksom, a njeni monstruozni zločini hladnokrvno se pravdaju eufemizmima kao što su „efikasnost“, „red i mir“, „progres“ i „svetla budućnost“.

Autori filma takođe otvoreno koketiraju sa pojmom terorizma, koji je u savremenom javnom diskursu nebrojeno puta pripisivan, što lažnim, što istinskim antikolonijalističkim i oslobodilačkim pokretima, ne bežeći od stavljanja bajkovitog (i beznadežnog) sukoba pobunjenika i Imperije u kontekst američkog „Rata protiv terora“. Istovremeno, stavljajući u centar radnje Zvezdu Smrti kao oružje masovnog uništenja i genocida, autori jasno stavljaju na znanje koja strana ima istinski kapacitet da koristi teror kao svoje oružje. Najzad, budući da je reč o Imperiji pre raspuštanja Senata i Imperatorovog uspostavljanja apsolutističkog režima vlasti, naročito je zabavna dinamika koja nastaje između upotrebe ovog oružja kao instrumenta genocida i istovremenog zataškavanje njegove upotrebe i namene pred Senatom i politički uticajnim građanima Imperije. Sve ovo čini film ubedljivijim i opipljivijim, i samim tim jednim od značajnijih holivudskih mejnstrim ostvarenja našeg vremena.

Povratak autentičnoj „tužnoj posvećenosti toj drevnoj religiji“

Malo se toga može reći o kvalitetima ovog filma, a da se ne zalazi u elemente radnje i prikaze glavnih likova. Međutim, jedan detalj koji zaista vredi pomenuti jeste odnos ovog filma prema duhovnosti oličenoj u džedajskoj veri u Silu. „Odmetnik-1“ predstavlja film u kome praktično nema džedaja, jedini pripadnik ove „drevne religije“, ako se on može takvim smatrati, jeste Dart Vejder, koji u filmu igra epizodnu (ali izuzetno upečatljivu) ulogu. Naspram njega, koji predstavlja bivšeg viteza džedaja i aktuelnog gospodara sita, imamo jednu od najblistavijih ličnosti franšize – slepog mistika Čiruta (sjajno ga igra Doni Jen), koji nije džedaj, i osim činjenice da se izuzetno dobro orijentiše u prostoru za jednog slepca, ne raspolaže niti sa jednom od nadljudskih sposobnosti koje su karakteristične za džedaje. Njegov odnos prema Sili stoga nije odnos prema „instrumentu koji treba iskoristiti“ (što je, kada se pažljivo pogleda, zapravo filozofija sita – uprkos uvreženoj džedajskoj frazi „use the Force“), već predstavlja jednu duboko religioznu veru u nešto što se može opisati jedino kao sveznajuće i svedobro Proviđenje. Mada je Čirut predstavljen kao ratnik i „čuvar džedajskog hrama“ sa DŽede, njegova figura je sveštenička i propovednička, a njegova vera u Silu, koju sa manje ili više uspeha prenosi na svoje saborce, može se samo uporediti sa verom u hrišćanskog Boga koja je skoro prognana iz holivudskih filmova, ali koja redovno nalazi svoje mesto upravo u ratnim filmovima koji se bave Drugim svetskim ratom (jer „nema ateista u rovovima“, zar ne?).

Iako je Lukasova „pred-trilogija“, kao što je više puta naglašavano, neopravdano omalovažavana, bez obzira na njen ogromni doprinos stvaranju savremenog mita o džedajima i „dalekoj, dalekoj galaksiji“, jedan od njenih istinski najvećih nedostataka bila je vulgarizacija pojma Sile koja je svedena do najobičnijeg oruđa u rukama džedaja, koji više nisu viđeni kao mistični ratnici-sveštenici, već kao superheroji koji se, umesto kontempliranja univerzuma, bave akrobacijama, borilačkim veštinama i političkim intrigama. Najveća vulgarizacija nastupila je u „Fantomskoj pretnji“ (1999), kada je Sila, u najboljem duhu pozitivističkog redukcionizma, svedena na „biološku pojavu“ koja ima veze sa „prisustvom u krvi mikroskopskih organizama – midihlorijana“. Ovo je jedan od najomraženijih detalja iz nove trilogije, i, mada se scenaristički i dalje može pravdati kao simptom dekadencije DŽedajskog reda, on je predstavljao simptom odsustva duhovnosti koji je proganjao sva tri filma iz ove serije, što i jeste u skladu sa njihovom temom uspona amoralnih konekvencijalista-sita i tehnokratske Imperije.

Naspram toga, sva „Diznijeva“ ostvarenja – i „Pobunjenici“, i „Buđenje sile“ – ponovo uspostavljaju filozofsku težinu i religijsku misterioznost Sile, i vraćaju galaksiji „Zvezdanih ratova“ onu naročitu bajkovitost koja je i zaslužna za omiljenost cele franšize. „Odmetnik-1“ tu, međutim, ide korak dalje. Za razliku od svih ostalih filmova, i ne računajući dobro poznate telekinetičke sposobnosti Darta Vejdera, Sila se u filmu nigde ne očituje. Čirutovi prijatelji, za razliku od tolikih drugih likova u franšizi, nemaju nikakve empirijski vidljive dokaze da je njegova vera u Silu osnovana, svi oni zajedno ostaju „vitezovi vere“ u pravom Kjerkegorovom smislu. Oni su doslovno spremni da „zakorače u nepoznato“, vođeni isključivo verom u Proviđenje, i nadom da će njihove plemenite ideje pobediti tiraniju i mrak. Jedini film koji je Sili do sada pristupao iz ovako neposredno religijskog konteksta jeste originalna „Nova nada“ iz 1977., koja se, uzgred budi rečeno, neposredno nadovezuje na radnju „Odmetnika“. U njoj je jedan od imperijalnih oficira na Zvezdi Smrti (na svoju nesreću) cinično komentarisao Vejderovu „tužnu posvećenost toj drevnoj religiji“, koja je shvaćena kao nešto što je „definitivno prevaziđeno“ tehnološkim napretkom Imperije. „Osvetnik-1“ pokazuje da je Galaksija puna takvih „tužnih posvećenika“, koji su neprekidno osporavani demonskom tehnokratijom Imperije, da bi u svojoj posvećenosti – baš kao i sam Dart Vejder – ipak opstajali.

Tehnička besprekornost bez „diznifikacije“

Jedan od najvećih kvaliteta ovog filma predstavlja upravo nežan i zaljubljen način na koji se on odnosi prema „Novoj nadi“, doslovno uvlačeći gledaoca u njenu radnju, i nagoneći ga da potrči kući i ponovo je pogleda. Jedan od problema novih „Zvezdanih ratova“ uvek je bilo to što novi filmovi sa svojim savremenim specijalnim efektima i dinamikom čine stare filmove bar vizualno „zastarelim“. Zaista, kada se „Nova nada“ (tj. epizoda IV) gleda neposredno nakon „Osvete sita“ (ep. III), sa njenim spektakularnim bitkama u svemiru i vratolomnom koreografijom, originalni film uz sav napor izgleda „staro i naivno“. „Odmetnik-1“ ima sasvim suprotan efekat – on radnji originalnog filma daje težinu i svežinu, dokazujući njegovu besmrtnu aktuelnost. To je očigledno bila jedna od glavnih namera ekipe filma, i taj zadatak su obavili besprekorno.

Sadržaj filma na stranu, njegova tehnička izvedba je prosto besprekorna. Cela glumačka postava naprosto briljira, nakon što su im scenaristi podarili životne, kompleksne i izazovne uloge. Forest Vitaker briljira u epizodnoj ulozi paranoidnog „terorističkog vođe“ i „opasnog radikala“ Soa Gerere, dok Ben Mendelson slika najubedljiviju sliku jednog imperijalnog birokrate (Orson Krenik, direktor projekta „Zvezda smrti“) od nezaboravnih uloga Velikog mofa Tarkina (Piter Kušing) i admirala Pijeta (Kenet Koli). Istovremeno, glavni protagonisti, koje igraju Felisiti DŽons i Dijego Luna, grade izuzetno dinamičan odnos međusobne zavisnosti i nepoverenja, koji se, za divno čudo, ne vulgarizuje kroz standardnu holivudsku romansu. A pored ovih „stvarnih“ glumaca bez teksta ostavlja kompjuterski generisana animacija, koja je potrebe filma rekonstruisala glumce iz originalnih filmova koji su danas prestari za te uloge, ili više nisu među živima. Ovo već samo po sebi predstavlja presedan na filmskoj sceni, gde su „Zvezdani ratovi“ uvek bili poznati kao utemeljivači novih trendova u specijalnim efektima.

Svakako najprijatnije iznenađenje „Odmetnika“ jeste upadljivo odsustvo već pomenute „Diznifikacije“ – umekšavanja i otupljivanja inače teških sadržaja kako bi oni bili maksimalni pitki i „pristupačni celoj porodici“. Publika bi ovom filmu bila spremna da oprosti čitav niz uobičajenih holivudskih klišea, ali oni u filmu skoro potpuno izostaju. Štaviše, „Odmetnik-1“ nije film za klince. Ko se seća koliko mu je kao detetu bilo strašno i traumatično da gleda kako Luk Skajvoker gubi ruku, a Han Solo biva živ zamrznut kako bi ga isporučili DŽabi Hatu, taj može zamisliti koliko bi ga tek „Odmetnik-1“ emotivno pokopao. Baš kao što „Imperija uzvraća udarac“ prosto traži da se posle nje gleda „Povratak džedaja“ kao vedro i srećno razrešenje, tako i „Odmetnik-1“ prosto vapi da se nastavi gledanje „Nove nade“, kako bi se njenom radnjom i događajima razblažio gorak ukus koji ostaje iza filma koji joj prethodi. Vredi napomenuti da, koliko god „Osveta sita“ bila objektivno dobar film, ona ovakav efekat nije imala (ali je takav efekat imala crtana serija „Ratovi klonova“ Tartakovskog, koja povezuje epizode II i III).

Kako stvari trenutno stoje, ovo već predstavlja trend – kao što je crtana serija „Pobunjenici“ neuporedivo zrelija i ozbiljnija od prosečnog „Diznijevog“ crtaća, tako su i novi „Zvezdani ratovi“ ozbiljniji od prosečnog strip-filma koje „Dizni“ snima preko kompanije „Marvel“. A ozbiljnost „Odmetnika-1“ nije nešto što postoji na simboličkom nivou, već nešto što se očituje neposredno kao solidan i uzbudljiv ratni film u svetu „Zvezdanih ratova“. I što je naročito važno – ovo „uozbiljavanje“ nije samo sebi svrha, već predstavlja prirodni nastavak rada na ovoj izuzetnoj plodnoj mitologiji. Kao što se u proteklih deset godina dogodilo da su strip-filmove počeli da snimaju reditelji odrasli na „mračnom dobu“ stripa, tako sada „Zvezdane ratove“ snimaju reditelji koji su čitali „Zvezdane ratove: Mračna vremena“ i igrali i čitali „Vizetove stare republike“. A sve to znači da ćemo i narednih godina nove filmove iz ove franšize očekivati sa radošću i nestrpljenjem, i da će ona nastaviti da zauzima svoje zasluženo centralno mesto u globalnoj popularnoj kulturi. Za sada smo dobili „Buđenje sile“ kao sjajan uvod u novu trilogiju, i „Odmetnika-1“, koji je možda i najbolji film u franšizi. Ako nije, on svakako s pravom pretenduje da ga stave rame uz rame sa „Novom nadom“ i „Imperija uzvraća udarac“.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner