Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Ministar Petković, patriotizam i kulturna politika
Kulturna politika

Ministar Petković, patriotizam i kulturna politika

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
ponedeljak, 30. jul 2012.

Postoji opšta saglasnost da je kultura u našem društvu u potpunosti marginalizovana i svedena na laku i sve primitivniju zabavu i estradizaciju ne samo društvenog već i političkog života. U to se možemo uveriti svakodnevno jer to postaje vladajući tzv. kulturni obrazac. I poslednji izbori i izborna kampanja u kojoj je upravo banalna i populistička estradizacija politike dostigla svoj vrhunac pokazali su da kultura ne spada u ozbiljnije prioritete ni u onim partijama koje se tako istrajno pozivaju na evropeizaciju i modrenizaciju kao osnove njihovog političkog delovanja.

Kultura jednostavno ne postoji na političkoj agendi naših stranaka i ovakav njen položaj nije slučajan, jer ona nema šta da traži u preovlađujućoj političkoj praksi u kojoj ne postoji potreba da se ustanovi i održava stabilan sistem vrednosti i demokratskih načela. U tom modelu se može jasno prepoznati naš odnos prema univerzalnim humanističkim i stvaralačkim vrednostima, slobodi stvralaštva, kritičkom mišljenju, odbrani i oblikovanju višeslojnog nacionalnog identiteta, ali i naš odnos prema snazi i vrednosti tradicije i njenoj ulozi u životu kulture jednog naroda. Uzimajući u obzir ovako drastično marginalizovan status kulture iznenađuje sa koliko je otvorenih napada i ideoloških diskvalifikacija u našim tzv. liberalno demokratskim krugovima dočekana vest da će novi ministar kulture biti pozorišni reditelj Bratislav Braca Petković. To samo govori da je posebno za pripadnike Druge Srbije, borce za dokazivanje srpske krivice pod okriljem zalaganja za suočavanje sa prošlošću, liberalno demokratske ideologe koji danas imaju dominantnu ulogu u oblikovanju i vođenju kulturne politike u kojoj je srpski nacionalni interes potisnut i skrajnut, i sama najava da će ministar kulture biti čovek koji ima jasno određen stav o vrednosti nacionalnog identiteta, patriotizma i tradicije bio znak za uzbunu i pokretanje žestoke ideološke hajke i njegovu ličnu diskvalifikaciju.

U toj hajci je kao i mnogo puta do sada odmah isprednjačio dežurni Betonac Saša Ilić. On je i ovom prilikom pokazao sav arsenal ideoloških diskvalifikacija i personalnih difamacija kojima se inače obilato služi ova ideološko-propagandistička i pre svega politička grupacija koja se istrajno bavi –potpomognuta i sredstvima ove države - denacifikacijom, demitologizacijom i dekontaminacijom srpske kulture. On nije mogao da odoli da iz svoje zavetrine u Narodnoj biblioteci Srbije, kao državni činovnik u kulturi, ne iskoristi priliku da pokaže svu svoju ostrašćenost i nemoć, pokušavajući da na najprizemniji način diskredituje Bracu Petkovića koji je nekoliko decenija veoma aktivan ne samo u kulturnom životu Srbije. “Nije ni prvi put da neko ko se bavi poslastičarstvom ili pekarstvom (SPO-Dragan Kojadinović) postane ministar kulture u Srbiji. Na kraju krajeva i Zorica Brunclik je devedesetih godina bila pretendentkinja na to mesto“.

Očigledno je da Saša Ilić ne preza da se posluži i najprizemnijim napadima nastojeći da dokaže da je Braca Petković velika opasnost za srpsku kulturu jer ne može da napravi iskorak iz autoviktimološkog narativa i stanja poricanja genocida a čak se usudio da izjavi da za Srbe i njihovu kulturu ima nade jer “tračak nade video sam prvi put na sahrani patrijarha Pavla koji je još za života postao naš svetac. Tad je narod Srbije pokazao da ume da ceni vrlinu“. Da, tada je naš narod zaista pokazao da ume da ceni skromnost, vrlinu i služenje istini. To je za betonske i liberalno demokratske ideologe neoprostivo, da neko kaže da srpski narod ume da poštuje vrlinu i moralne vrednosti, to se jednostavno ne uklapa u njihovu ideološku matricu u kojoj je za Srbe rezervisano samo da budu loši momci koji su isključivo i neupitno krivi za razbijanje jugoslovenske države i zločine počinjene u građanskom ratu. Posebno je neprihvatljivo što je Braca Petković u interpretaciji Saše Ilića i njegovih istomišljenika zastupnik najproblematičnije i namorbidnije ideje da umetnost mora da bude patriotska i da se sledstveno tome i oslanja na predačku mistiku i herojski patos kao gorivo srpskog vozila u budućnosti. Međutim, iz izjava Brace Petkovića može se jasno prepoznati stav da kultura mora biti utemeljena i u našoj tradiciji jer se tako otvara prostor za afirmaciju srpskog nacionalnog identiteta ali ne kao apriorne vrednosti i to je patriotizam za koji se on uvek zalagao, za toliko potrebnu ravnotežu demokratskog i nacionalnog i to u vreme kada je bio jedan od aktivnih aktera stvaranja i delovanja demokratske opozicije kada to nije bilo nimalo lako i iziskivalo je veliku ne samo građansku već i patriotsku hrabrost i odlučnost.

Braca Petković je dugo kulturni poslenik da bi mogao biti svrstavan u vašarske i primitivne srpske nacionaliste i patriote koji su samo doneli i donose velike nevolje i nanose ozbiljnu štetu srpskom narodu i njegovom nacionalnom interesu. Predstave koje je on radio o Žanki Stokić, Milunki Savić, Branislavu Nušiću dokazale su pre svega njegovu iskrenu i nepatvorenu odanost patriotskim vrlinama i vrednostima našeg naroda i uverenju da se umetnost ne može i ne treba odreći tradicije i vezanosti za najuzvišenije vrednosti koje čine sastavni deo naše istorije i nacionalnog identiteta. Ovakav stav se može prepoznati i u rečima Brace Petkovića.

“Najveći promašaj demokrata je uništavanje identiteta kroz uništavanje ćirilice, napadi na SPC čiju aktivnost ne možete da cenite kroz ponašanje pojedinih vladika. Imali smo mi i patrijarha Pavla koji je bio živi svetac. Umetnost mora da sledi vrlinu, a Oliver Frljić u Beogradu pravi predstavu sa buretom krvi nasred scene a na njemu piše Novija srpska istorija. Ne možete vi državnim novcem da radite protiv interesa države i još da vređate nacionalne simbole-himnu i zastavu kao što je to uradio Oliver Frljić sa predstavom Dr.Zoran Đinđić. Atelje 212 pratim od 1964. godine do danas, znači čitavih 50 godina. Nikada u njemu nije igran ovakav prljav politički pamflet, ni ovakva diletantska predstava koja može da se meri jedino sa komunističkom antisrpskom propagandom. Povraćanje po nacionalnoj zastavi prikazano je kao „jedini patriotski čin“. To je dno ispod kojeg se dalje ne može. I sve se to radi u godini kada bi trebalo da proslavimo sto godina od Prvog balkanskog rata.“

U ovim rečima se očitava taj toliko problematični patrotizam koji toliko iritira predstavnike naše tzv. liberalno-demokratske inteligencije koji smatraju da se u Frljićevom buretu punom krvi očitava novija srpska istorija u kojoj su Srbi izgubili pravo i da pomenu svoje žrtve, patrotizam i odanost tradiciji i nacionalnim vrednostima. I zato je potpuno razumljivo da ovako patriotski profilisan pristup kulturnoj politici uznemirio upravo one koji su svoje pozicije u kulturnom establišmentu ali i ozbiljne unosne ekonomske interse upravo izgradili na „kulturnoj politici „u kojoj je srpski narod predstavljen kao beslovesna i primitivna ordija koja nije spremna da prihvati i usvoji moderne evropske vrednosti i odrekne se svoje tradicije i identiteta pri tome uporno demonstrirajući nespremnost da se suoći sa svojom krivicom za zločine počinjene u njegovo ime. I upravo obrise patriotskog pristupa oblikovanju kulturne politike možemo prepoznati u stavovima Brace Petkovića“. To su sve “kulturtregeri“ prethodnih ministra kulture iz redova demokrata, možda dobri umetnici, ali loši predstavnici srpske kulture, koji su dokazali kao njeni nepoštovaoci. Jer su upravo oni izabrani da ih vode, a zapravo imali zadatak da ih uruše. Do smene svakako mora da dođe. Uveren sam da su „demokrate“ i njihovi kulturtregeri prošlost. Što se mene tiče neki od njih „zreli su i za krivičnu odgovornost, ali njihova najveća kazna je gubitak vlasti“.

Saša Ilić ne propušta da se posluži i najprizemnijim podmetanjima kvalifikujući oštru kritiku Brace Petkovića koju je izrekao o stanju u našim pozorištima koje je po njemu katastrofalno i to ne kao izraz njegove potrebe kako to kaže S. .Ilić da progovori iz pozicije žrtve ili bar nekog ko je bio onemogućivan da se realizuje u polju savremene kulture. A Braca Petković je više puta govorio da “pozorištem već pola veka vladaju svete krave koje sve drže pod svojom šapom. Dele nagrade, novac, putuju po svetu. Od egzekutora začas se pretvore u žrtve, a žrtve smo svi mi: srpska kultura, srpsko pozorište“. A mnogo je svetih krava u različitim oblastima naše kulture i zato će i otpor promena biti veliki i to se već može naslutiti i kroz nastojanje da se dezavuiše svaki pokušaj da se reafirmiše poštovanje vrednosti, vrline, moralnosti i visokih estetskih dometa u srpskoj kulturi. Zato i nije glavno pitanje da li je moguća patriotska umetnost već da li postoji stvarna politička volja da se razbiju uspostavljeni monopoli u vođenju i profilisanju kulturne politke u našem društvu.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner