Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Jezik, Žrnov i Kosovo ili o fatalizmu, javašluku i „gledanju u prošlost“
Kuda ide Srbija

Jezik, Žrnov i Kosovo ili o fatalizmu, javašluku i „gledanju u prošlost“

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
nedelja, 18. mart 2018.

Kralj Aleksandar i Vuk Karadžić, dva srpska vandala

Popularna tema, koja veoma često iskrsava u poslednje vreme kada god se pokrene rasprava o istorijskim spomenicima na teritoriji Beograda, jeste sudbina srednjevekovnog utvrđenja Žrnova na vrhu Avale, koji je po Aleksandrovom nalogu uništen da bi se mogli položiti temelji za Meštrovićev Spomenik Neznanom junaku. Miniranje i brisanje sa lica Avale arheološkog lokaliteta XII-XV veka da bi se na njegovom mestu izradio bezlični Meštrovićev mauzolej neki porede sa neukusnom izgradnjom mauzoleja Njegošu na mestu njegove kapele na Lovćenu, a oni odlučniji otvoreno prozivaju „masona Aleksandra Karađorđevića“ za izgradnju „masonskog hrama“ (struktura Spomenika je, kao što je poznato, piramidalna, a znamo ko je voleo piramide) i sistematsko uništavanje srpske baštine i istorije na žrtveniku integralnog jugoslovenstva.

Pri tome je teško reći koja emocija tu više prevladava – žal za impresivnom tvrđavom iznad Beograda koja je mogla (i morala) biti obnovljena, i koja je mogla (i morala) biti „turistička atrakcija“ Beograda, ili mržnja prema „ruglu“ koje je na njegovom mestu sazidao Kralj Ujedinitelj po projektu jednog od najvećih i najostvarenijih vajara svoga vremena.

Veoma sličnu priču imamo svaki put kada se povede iole ozbiljna priča o problemima savremenog književnog srpskog jezika. Koliko god razmatrana tema bila goruća i akutna, neće proći mnogo vremena pre nego što neko optuži „austrijskog špijuna“ Vuka Karadžića da je „uništio i osakatio srpski jezik“, odrekavši se „blistave srpske srednjevekovne tradicije“ da bi Srbima kao standard uveo „jezik čobana“ da bi ih još jednom „iščupao iz korena“ i „uništio njihovu baštinu“, a sve za račun, koga drugo, nego „austrijske tajne službe“.

Da stvar bude još gora, izgovor da je „Vuk sve upropastio“ veoma često se poteže kao argument u raspravama koje se tiču potpuno realnih pitanja vezanih za opstanak srpskog jezika (potiskivanje ćirilice, falsifikovanje „bošnjačkog“ i „crnogorskog“ jezika, razgradnja književnog standarda, odsustvo jezičke kulture itd.), i kao alibi za odbijanje da se po bilo kom od ovih pitanja učini bilo šta korisno i produktivno. Štaviše, vrlo često ćete argumente protiv „Vukovog čobanskog jezika“ čuti od ljudi koji ni najmanje ne mare za sopstvenu kulturu izražavanja, dok se prema pravopisu i pismu uopšte odnose sa raspojasanim javašlukom.

Priča o miniranom Žrnovu i priča o izgubljenom srpskom jeziku je, dakako, jedna ista priča. Naravno da kritički argumenti protiv kralja Aleksandra i Vuka Karadžića postoje, i naravno da ih ne treba ignorisati. Ali fiksacija na „prosuto mleko“, opsesivno vraćanje na trenutak u istoriji kada su naši preci načinili izbor koji mi smatramo za pogrešan, ali koji nikakvim misaonim i ideološkim naporom ne možemo izmeniti, predstavlja jedan od najrazornijih elemenata patologije srpskog društva današnjice.

Žrnov je poučna priča o nemaru Beograđana '30. godina XX veka prema kulturnoj baštini sopstvenog grada, ali daleko od toga da je to jedina zapuštena tvrđava na teritoriji Srbije. Ras, Maglič, Stalać ili Užički grad predstavljaju bisere srednjevekovnog graditeljstva, umnogome impresivnije (i potencijalno turistički zanimljivije) od Žrnova, pa su opet prepuštene istoj vrsti nemara, zapuštenosti i zaparloženosti koja je gradu na Avali na kraju konačno presudila. Skrenuti pažnju na ovu zapuštenost, i pokrenuti inicijativu da se spomenik obnovi i očuva od propadanja, organizovati grupe dobrovoljaca i prikupiti donacije nikada nije bilo lakše, ali srpska javnost više voli da proliva suze nad onim što je zauvek izgubljeno, nego da zapne da spase ono što se spasiti još uvek može.

Građani Srbije se danas prema spomenicima odnose sa istim nemarom sa kojim su se Beograđani '30-ih odnosili prema Žrnovu, podrazumevajući da je to „pitanje za državu“, i više nego spremni da zajauču – nakon što država na tom planu ponovo napravi neki pasjaluk.

Slično je i sa srpskim jezikom pre Vukove reforme. Srpskoslovenski spisi nikada nisu bili dostupniji, a korišćenje alternativnih metoda pisanja nikad lakše. Zainteresovani na svojim mobilnim uređajima već imaju na raspolaganju i staroslovensku ćirilicu, i glagoljičko pismo, i potrebno je samo malo dobre volje da se pokrene neki projekat koji bi taj lepi („nečobanski“) srpski jezik spasao od zaborava. (Istovremeno, i uprkos tome, dobrom delu naših sunarodnika je teško da izdvoje par minuta i podese i onih Vukovih 30 slova na mobilnom telefonu.)

Ali vikati „Vuk je bio austrijski agent“ je mnogo lakše nego prirediti kritičko izdanje nekog srpskoslovenskog spisa, ili makar pokrenuti blog na slavjanoserbskom, srpskoslovenskom jeziku, ili bar nekom od doreformskih srpskih pravopisa. Umesto toga, opadači Vuka i njegovog „jezika čobana“ ga napadaju na veoma vulgaran i nedostojanstven način (neko bi rekao „čobanski“), ali im nije ni na kraj pameti da pokušaju da ožive jezički standard za kojim tako usrdno prolivaju suze. Niti bi to znali da urade sve i da hoće, jer se njihovo interesovanje za u temu završava sa bacanjem kamenja na Vuka, i usrdnom degradiranju savremenog književnog jezika.

Kosovo je „uvek već izgubljeno“

Na potpuno identičan način srpska javnost se odnosi prema pitanju Kosmeta i, važno je naglasiti, trenutne vlasti u Srbiji, a pogotovo Predsednik republike, veoma vešto tim odnosom manipulišu kako bi, bezmalo, dobili odrešene ruke da ovo najvažnije od svih nacionalnih pitanja rešavaju po svom nahođenju, u skladu sa svojim uskopolitičkim i privatnim interesima, i, što je najgore, za račun svoji zapadnih pokrovitelja koji ni Srbima ni Srbiji ne žele ništa dobro.

Predsednik se upravo ovih dana požalio na opoziciju koja čeka da on lično „izda Kosovo“, kako bi njih izbavio bavljenja ovim pitanjem, a kako bi zatim mogli da ga ruše sa vlasti kao osvedočenog izdajnika i prokletnika. I ova opaska je – čast malobrojnim izuzecima na opozicionoj sceni – veoma pronicljiva, i u osnovi tačna. Aleksandar Vučić očekuje da se njegovi politički protivnici postave prema njegovim potezima po pitanju Kosova sa jednakim fatalizmom i malodušnošću, sa kojom su se on i njegovi saradnici postavili prema izdajničkim i kolaborantskim potezima koje su, korak po korak, sprovodili njegovi prethodnici.

U skladu sa već uspostavljenim obrascem, ono što je učinjeno, prihvaćeno i potpisano je „u kamen uklesano“ i nepromenjivo, izgubljeno jednom za svagda, i po tom pitanju se ne može ništa više učiniti, niti treba pokušavati. I kao što se aktuelni predsednik sa ovom vrstom sudbinskog fanatizma odnosi prema greškama svojih prethodnika, opozicija se već sada tako odnosi prema koracima koje on sproveo – prema briselskim sporazumima, ukidanju srpskih opština, sudova i dokumenata na Kosmetu, prekidu emitovanja signala mobilne mreže, uspostavljanju granice itd. Nakon što se delo učini, mi smo spremni da doslovno decenijama i vekovima jadikujemo zbog toga, ali skoro nikad da učinimo nešto da saniramo štetu koju je „pogubna politika iz prošlosti“ nanela našem društvu i državi.

Kosovo se tako pokazuje kao „uvek već izgubljeno“, a ukazivanje na „nepovratnu grešku prethodne vlasti“ (Miloševićevo potpisivanje Kumanovskog sporazuma, Koštuničino prepuštanje KFOR u ruke NATO, Tadićevo istiskivanje Unmika za račun Euleksa, Borkovo uvođenje granice, Dačićev Briselski sporazum, Vučićevo ukidanje opština i sudova) služi kao večiti alibi za sledeći nezakoniti, protivustavni i antidržavni potez koji samo što nije načinila aktuelna vlast. Pri tome je ono što se već dalo večiti izgovor i opravdanje za ono što tek treba da se dâ, dok je ono što se još nije dalo (a moraće) večito opravdanje za ono što se već dalo (a nije moralo). I tako ukrug, dok i od zemlje, i od države, i od naroda ne ostane ništa što bi još moglo da se proda, pokloni i izda, i dok nas dušmani ne ostave na miru jer nemaju ništa više da nam otmu.

Odbrana Kosmeta na dva fronta, ili kako to rade ozbiljne države

Neophodno je stoga da svaki dobronameran, rodoljubiv i politički samosvestan građanin kome je jasno da se na Kosmetu ne rešava samo pitanje teritorije, već pitanje opstanka i srpske države i srpskog naroda u celini, bez obzira na svoje političke preferencije ili simpatije, ovom pitanju pristupa pribrano, trezveno, i uz jasno razlikovanje dva različita koloseka političke borbe. Jedan kolosek podrazumeva beskompromisnu i doslednu kritiku dosadašnje – bez preterivanja i bez obzira na otrcanost te preterano rabljene fraze – izdajničke politike, odnosno svih prozivzakonitih i protivustavnih poteza koje su sprovele sve dosadašnje vlasti (a aktuelni režim pogotovo), i nastojanje da se te greške ili zločini isprave, a šteta od njih sanira. Drugi kolosek podrazumeva strpljivo, uporno i argumentovano insistiranje na tome da država Srbija ne ode ni korak dalje na putu koji je neumitno vodi najkraćim putem u propast.

Kada je u pitanju prvi od ova dva fronta, građani su tu pozvani na politički sukob sa vlašću koja je uzurpirala državne institucije, i koja ih zloupotrebljava da bi sprovodila nezakonitu i protivustavnu politiku. Kada je u pitanju drugi – potrebno je da građani maksimalno podstiču državne institucije na vođenje odgovorne politike, uključujući i čisto politički pritisak da se određeni ustupci na međunarodnom planu učine ne samo neprihvatljivim, nego nezamislivim.

Razlikovanje ova dva plana unutrašnje političke borbe i odgovornog vođenja spoljnje politike predstavlja samorazumljiv element građanske kulture u svim ozbiljnim državama i društvima sveta. Da li je u SAD neko pristalica demokrata ili republikanaca, i da li mu je Donald Tramp prihvatljiv kao predsednik države potpuno je nerelevantno za negativnu ocenu mogućnosti da se Rusija, makar i na najbeznačajniji način (onako kako se u Srbiji to radi javno i otvoreno) umešala u ishod američkih izbora. Da li je u samoj Rusiji neko pristalica Vladimira Putina, ili ne, ni na koji način nema uticaja na odnos ruskog društva kao celine prema pitanju Krima. Baš kao što u susednoj nam Grčkoj nema nikakve veze da li je neko konzervativac ili levičar, da li je liberal ili nacionalista, kada se pokrene nacionalno pitanje imena njihovog severnog suseda.

U Srbiji se, još jednom, ova dva domena političke delatnosti neprekidno mešaju, a odsustvom elementarne političke orijentacije građana se grubo i masovno manipuliše. Široko je rasprostranjena pojava da opozicija podršku za unutrašnju političku borbu traži izvan zemlje (u dobrom delu javnosti postoji istinsko ubeđenje da je to jedini način da dođe do smene vlasti), a da vlasti stabilnost na unutrašnjem planu plaćaju vođenjem antidržavne i antinacionalne politike na međunarodnoj sceni. Važi i obrnuto – samorazumljivi elementi spoljne politike (saradnja sa Rusijom i Kinom, otpor okupaciji Kosmeta, očuvanje Republike Srpske i srpskog naroda u Crnoj Gori), koji bi trebalo da budu definisani kao bezupitna i nesporna pitanja nacionalnih i državnih interesa, potežu se kao alibi i argument na planu unutrašnje političke borbe, ili, kako smo videli nedavno, čak na planu borbe za vlast na lokalnom planu.

Nepromenjivo i neodređeno – o zloupotrebama prošlosti i budućnosti

Zli jezici na Zapadu su oduvek optuživali slovenske narode da su skloni „fatalizmu orijentalnog tipa“, koji se smatrao za suštinsku suprotnost „preduzimljivog i borbenog evropskog duha“ (koji danas popularno zovu „protestantskom radnom etikom“, iako sa tim nema veze). Sloveni, i Srbi među njima, oklevetani su tako da svoju sudbinu nikada ne uzimaju u svoje ruke, već se rado prepuštaju na milost i nemilost različitim tiranima, autokratama i „domaćinima čvrste ruke“, očekujući da će, u krajnjoj liniji, „biti sve kako Bog da“, inšalah.

Danas još popularnija kleveta protiv Slovena i Srba jeste da su u pitanju narodi sa „viškom istorije“, koji su toliko „zagledani u prošlost“, da nisu u stanju da naprave elementarne i samorazumljive korake u bolju budućnost. Kao što je to slučaj sa svakim etničkim stereotipom, i ova karikatura ima u svojoj osnovi neki istinski uvid, ali se njom, još jednom, grubo manipuliše. Do te mere – da je ona postala credo zvanične zapadne kolonijalne politike na Balkanu, koja istovremeno toleriše sve autoritarnije i represivnije režime različitih balkanskih „domaćina“, dokle god ti „domaćini“ na međunarodnom planu ponavljaju ovu mantru o „okretanju leđa prošlosti“ i „gledanju u budućnost“.

Svojim čuvenim misaoim eksperimentom o „budućoj pomorskoj bici“ u spisu O interpretaciji, Aristotel nam je pre dve i po hiljade godina pokazao šta se događa kada se nepromenjivost i neumitnost prošlosti ekstrapolira na događaje u budućnosti (dolazi pod znak pitanja temeljno logično načelo da je neki iskaz „ili istinit, ili nije“). Čelična nužnost uzročno-posledičnih veza koje su dovele do istorijskih događaja (i istorijskih grešaka), bez ikakvog opravdanja, Hjumovskom navikom prenosi se na buduće događaje, pa tako srušeni Žrnov vodi razaranju i nestajanju Rasa i Magliča, Vukovo odustajanje od srpskoslovenskog i slavjanoserbskog standarda ukazuje na neumitnost nestajanja savremenog srpskog jezika i pisma za račun Zagreba, Sarajeva i Podgorice, a „neoprostiva i nepopravljiva izdaja“ na Kosmetu koja se već dogodila služi kao opravdanje za izdaju koja će se tek počiniti.

Društvo koje opsesivno pokušava da izmeni tok sopstvene istorije (makar tako što će je reinterpretirati i revidirati, dok od nje ne ostane ništa) sa lakoćom naseda na floskule o „bezalternativnom putu u EU“, „nepovratno izgubljenom Kosovu“ i „obavezujućem sporazumu“. Stanje ljudskog roda je uvek bilo, i uvek će biti takvo, da nijedan put nije bezalternativan, a još manje je „nepovratan“ i „obavezujući“. Svaka nova generacija srpskog naroda, baš kao i svih ostalih naroda, ima priliku da ispravi greške svojih roditelja, a da sopstvenim greškama obremeni svoje potomke, koji će nakon toga i sami ponavljati te iste odluke, i donositi te iste izbore. A mi ako budemo opsesivno i iracionalno fiksirani na greške koje su načinili naši preci, dozvolićemo da se u naše ime počine još veće greške, i nanese još veća šteta.

Da, naš narod voli da „gleda u prošlost“; i da, naš narod prečesto ne vodi računa o budućnosti. Našim odnosom prema prošlosti caruje večita sumnja, osporavanje i žeđ za okretanjem točka istorije unatrag, dok našim odnosom prema budućnošću prečesto gospodari slepo prepuštanje spoljašnjim autoritetima, i malodušno odsustvo vere u sopstvenu snagu, i snagu svoje dece. I tako razapeti između prošlosti koja je u večitom pokretu i budućnosti koja je uklesana u kamen, svoju sadašnjost prepuštamo javašluku, nemaru i nebrizi. Jer za naše stanje je uvek kriv neki Ancien Régime, neki Milošević, neki Broz, neki kralj Aleksandar, a budućnost je uvek uklesana u kamen, bezupitna, bezalternativna i neumoljiva.

I dok ne shvatimo da je prošlost ta koja je bezalternativna i nepromenjiva, da je istorija jedini put kojim se ne možemo vratiti nazad, i da nema te „bolje budućnosti“ koja će promeniti ko su nam preci, i šta su nam ostavili u amanet da čuvamo i branimo, tek tada ćemo biti u stanju da shvatimo da je budućnost otvorena i neodređena, da ka njoj nepogrešivo vodi bezbroj puteva, i da nam u njoj nije sudbinski zacrtano ništa što sami ne odaberemo, i što sami ne prihvatimo kao takvo. Ras i Maglič, Gračanica i Dečani ne moraju da nestanu. Jezik Svetog Save i Dositeja Obradovića ne mora biti zaboravljen. Ćirilica ne mora da iščezne. Kosovo se ne mora izdati. Srbi ne moraju izumreti. I ništa od toga se neće desiti, ako samo prestanemo da postavljamo pitanje „da li je moralo“, i počnemo da postavljamo pitanje „šta mora“.

Tek kada shvatimo da ne moramo ništa, shvatićemo šta moramo. A kada najzad počnemo da radimo ono što moramo, umesto onoga što nam je suđeno, zacrtano i „indikativno oročeno“, primetićemo da mnoštvo nerešivih problema uopšte nije nerešivo. I da se većina nepopravljivih greška iz prošlosti, doduše, ne može izmeniti, ali se može ispraviti. A one koje se ne mogu ispraviti, mogu nas naučiti kako da ih ne ponovimo. Za to je potrebno da poštujemo prošlost, da ne fetišizujemo budućnost, i, što je najvažnije, da se u sadašnjosti odlučno okanemo javašluka.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner