Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Selektivna pravda nije pravda
Komentar dana

Selektivna pravda nije pravda

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
četvrtak, 21. mart 2019.

Najveći deo srpske javnosti, uz izuzetak malobrojne, ali u medijima veoma uticaje grupe ekstremnih zapadnjaka i tzv. „autošovinista“, propratio je presudu Radovanu Karadžiću rečima „selektivna pravda“. A „selektivna pravda“, pravda koja se odnosi samo na neke zločince i neke zločine, ili samo na jedan narod u građanskom ratu, jeste oksimoron. Što se srpskog naroda tiče, Haški tribunal je izgubio svaki pravni i moralni autoritet još pre dvadeset godina, kada je za ratne zločine u ratu u kome su svi činili ratne zločine optužnice podigao samo protiv počinilaca srpske narodnosti, i pri tome dodao visoke oficire i političko rukovodstvo Republike Srpske „po komandnoj odgovornosti“. Kada su suđenja ovim ljudima počela, i onim najtvrdoglavijim je postalo jasno da se taj sud ne bavi nikakvom „pravdom“, a još manje „istinom i pomirenjem“ na prostoru bivše SFRJ, već isključivo održavanjem i perpetuiranjem jedne ideološke slike o Bosanskom ratu i Jugoslaviji, koja podrazumeva da su zapadne zemlje i NATO „spasavale nedužne muslimanske žrtve“ od „srpskog udruženog zločinačkog poduhvata“, i ponekog zalutalog pojedinca hrvatske nacionalnosti.

Ne ulazeći uopšte u ocene rada Tribunala (a mnoštvo srpskih pravnika je do sada ukazalo na skandalozne proceduralne propuste u radu ove institucije), dovoljno je naglasiti da je ovaj sud apsolutno podbacio u ostvarenju svoje osnovne svrhe — kažnjavanju odgovornih za zločine u cilju zadovoljavanja pravde i, u konačnoj instanci, omogućavanju pomirenja među zavađenim narodima u BiH i bivšoj Jugoslaviji. Sada, kada je mandat Tribunala praktično završen, golim okom može da se vidi da BiH i jugoslovenski narodi ne mogu biti dalje od pomirenja, i da veliku odgovornost za to snosi sam tribunal. Skandalozni politički procesi Miloševiću, Karadžiću, Plavšićevoj, ili Krajišniku, potkopali su svako poverenje u Tribunal u srpskom narodu, koji je kao posledica odbacio i one presude koje su se odnosile prema stvarnim zločinima, i stvarnim počiniteljima zločina. Istovremeno, Tribunal je dao apsolutnu amnestiju svim zločincima iz redova bosanskih muslimana, Hrvata, ili kosovskih Albanaca (i izvršiocima, i političarima), koji su posledično razvili jednu toksičnu „ideologiju žrtve“, što je njihov odnos prema komšijama Srbima učinio još netolerantnijim i šovinističkijim. Na kraju smo od Tribunala dobili samo ono što je tvrdio Slobodan Milošević — „instrument opravdanja nelegalne agresije NATO na SR Jugoslaviju“, i propagandnu mašinu u službi zapadnjačkog imperijalizma na Balkanu.

Što se samog Radovana Karadžića tiče, Srbi u BiH, kao i dobar deo Srba u drugim krajevima, više je nego svestan sudbine njihovih sunarodnika u Hrvatskoj i na teritoriji Kosova i Metohije, i odlično znaju da je, pored boraca Vojske Republike Srpske, njeno rukovodstvo u velikoj meri zaslužno za to što Srbi u BiH još uvek postoje kao konstitutivan i suveren narod, koga od neblagonaklonih komšija štite institucije RS, koja, bez preterivanja, u BiH predstavlja „državu u državi“. U srpskom narodu postoji širok konsenzus o tome da je Republika Srpska „jedna od retkih pobeda koje su Srbi izborili za sebe u XX veku“, i oni ne zaboravljaju koliko je važnu ulogu u tome odigrala Vojska RS, i njeno političko rukovodstvo, sa Karadžićem na čelu. Karadžić je osoba koja je svojom harizmom i hajdučkim skrivanjem od Haga već dobila svoje mesto u srpskom nacionalnom mitu i epskoj poeziji, a to je siguran pokazatelj toga kako će on ostati zapamćen u srpskom nacionalnom sećanju.

Što se Haškog tribunala i zapadnocentrične „Međunarodne zajednice“ kojoj služi tiče, oni su već sada predmet kritike u svojim sopstvenim zemljama, ne toliko zbog principijelno nemoralne, pristrasne, i ostrašćene politike koju su vodili prema srpskom narodu (mada se i takve kritike sve češće čuju), nego pre svega zato što su, posle jugoslovenskih ratova, dobili praktično odrešene ruke da Bosnu i Hercegovinu i teritoriju Kosova i Metohije urede i oblikuju u skladu sa svojom političkom voljom, principima, i željama. I uprkos 20-25 godina praktično kolonijalne uprave te i takve „Međunarodne zajednice“ u BiH i na KiM, ove dve teritorije su danas najsiromašnije, najkorumpiranije, i najnerazvijenije na Balkanu, njihovom političkom scenom caruju šovinizam i razuzdani nacionalizam, a njihove teritorije služe kao najznačajnije regrutne baze za „Islamsku državu“ i slične terorističke organizacije u Evropi.

Zli jezici bi rekli da je upravo to Zapad i hteo da postigne na Balkanu. Suzdržaniji bi rekli da ih jednostavno nije bilo briga, i da je današnja situacija u BiH i na KiM u većoj meri posledica javašluka i nesposobnosti međunarodnih institucija, nego zle namere i plana. Ono što je sigurno, jeste da je ono što je Zapad sve ove godine i decenije tamo radio nema nikakve veze sa — pravdom.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner