Početna strana > Rubrike > Komentar dana > O rezultatima izbora, legitimitetu, političkoj kulturi i – šta posle bojkota
Komentar dana

O rezultatima izbora, legitimitetu, političkoj kulturi i – šta posle bojkota

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
utorak, 23. jun 2020.

Kada su pristigli prvi rezultati izbora, još sam se brinuo će izbornom magijom da se izgura još koja (pseudo)opoziciona partijica preko cenzusa, ali se ispostavilo da su one na ovim izborima toliko ubedljivo poražene, da ih ni Vođina intervencija exmachina ne bi mogla spasti. Dakle, rezultate manje-više imamo, pa možemo da podvučemo crtu:

Prvo, i najvažnije – bojkot je po svoj prilici spektakularno uspeo. Ne kampanja SzS i ekipe za #bojkot, ona je bila jednako glupa, isključiva, i anemična kao i kampanje „opozicije“ na izborima. Ali rezultat je, svejedno, postignut:dobili smo parlament bez opozicije. Pre par meseci sam glasno govorio da smatram da je bojkot loša ideja, jer Veliki Kombinator ima spreman odgovor za njega u liku „lojalne opozicije“ koja je spremna da statira u skupštini. Iskreno nisam verovao da je moguć ovakav saziv parlamenta, i građani su me, moram to reći, prijatno iznenadili.

Pritom je ova zvanična kampanja za bojkot imala potpuno pogrešan fokus: oni su bili opsednuti izlaznošću, iako je izlaznost nešto što se najlakše ignoriše, pogotovo u uslovima epidemije, i straha od zaraze na biračkom mestu. Izlaznost na evropskim i američkim izborima je redovno bedna, pa im niko ne osporava legitimitet.

Osnovna svrha bojkota bila je da se onemogući režimu koji je praktično ukinuo svaku mogućnost realnog opozicionog delovanja da prebacuje odgovornost na opoziciju za svoje postupke. Da se pošalje poruka da opoziciono nastrojeni građani neće da igraju po Vođinim pravilima. A to je upravo ono što smo dobili – parlament bez opozicije

Ne, osnovna svrha bojkota bila je da se onemogući režimu koji je praktično ukinuo svaku mogućnost realnog opozicionog delovanja da prebacuje odgovornost na opoziciju za svoje postupke. Da se pošalje poruka da opoziciono nastrojeni građani neće da igraju po Vođinim pravilima. A to je upravo ono što smo dobili – parlament bez opozicije. Režimske stranke (uključujući manjine) praktično drže 238 od 250 poslaničkih mandata, a onih Šapićevih 12 nisu nikakva opozicija, jer ih niko nikada nije čuo da kritikuju režim, niti da učestvuju i u jednoj jedinoj akciji protesta protiv državnog rukovodstva. Dobili smo, dakle, ogoljeno samovlašće.

Koliko god to apsurdno izgledalo, u pitanju je veliki uspeh za same opozicione glasače, koji nisu dozvolili da ih prevare sa raznoraznim populističkim mamcima sa svih strana političkog spektra. Shvatili su da u trenutnom sistemu glas vredi samo ako je glas za vladajuću partiju, inače je bačen niz vetar. I u skladu s tim su i postupili.

Demokratija se ne svodi na većinu na izborima

Još jednom:  bojkot nije bio uspešan „zato što je oborio izlaznost“ – jer je i nije nešto naročito oborio. SNS je izvela svaki svoj sigurni glas na birališta, polumrtvi su iznošeni da glasaju, kucalo se na vrata, zvalo se telefonom. Njihova partijska mašinerija je odradila svoj posao. I da se razumemo –podrška koju su dobili od većine građana na izborima nije sporna, u smislu da volja njihovih glasača nije falsifikovana. To što su mnogi od njih ucenjeni, podmićeni, ili obmanuti je sasvim druga tema.

Problem političkog sistema u Srbiji nije u tome što „Vučić ima većinu, pa može da radi šta hoće“, to je boljka većine savremenih „demokratija“. Problem je u tome što građani koji nisu deo vladajuće većine ne mogu ništa. A u demokratskom društvu bi trebalo da mogu mnogo toga.

Ovaj saziv parlamenta upravo i odražava jedan pseudodemokratski sistem, sveden na obezbeđivanje većine glasova po svaku cenu, i ni na šta drugo. U tom smislu, paralele sa Severnom Korejom i autoritarnim državama nisu deplasirane

Ovaj saziv parlamenta upravo i odražava jedan pseudodemokratski sistem, sveden na obezbeđivanje većine glasova po svaku cenu, i ni na šta drugo. Da se razumemo: taj sistem nije izmislio ovaj režim, ali ga je svakako doveo do savršenstva. U tom smislu, paralele sa Severnom Korejom i autoritarnim državama nisu deplasirane: ti režimi imaju„narodnu podršku“, i ta narodna podrška se redovno potvrđuje na različitim izborima, prebiscitima, i drugim „manifestacijama narodne volje“. Ali to nije nikakva demokratija.

Sa druge strane, to što je demokratski sistem u Srbiji degradiran i dekonstriusan, ne znači da opozicione snage u zemlji nisu same po sebi bedne i ništavne.Ako pogledamo rezultate, očigledno je da „bojkotaši“sve ukupno nemaju mnogo veću podršku od „konstruktivne opozicije“koja je izašla na izbore. Kao u slučaju masovnih protesta prošle godine, mi danas imamo jasan konsenzus građana koji su protiv vlasti da ovakva opozicija ne može da popravi stvari, i da na nju ozbiljno ne računaju. U tom smislu, tek se građani raskantaju sa ovim „bojkotaškim“delom opozicije na isti način kao što su se neizlaskom na izbore raskantali sa njenom„konstruktivnim“delom, tek tada će se steći uslovi za ozbiljno opoziciono delovanje protiv režima. Ja sam siguran da će se i to uskoro dogoditi i da će ovaj rezultat izbora ubrzati političku dinamiku.

Odakle proističe politički legitimitet

Kako trenutno stvari stoje, Predsednik Srbije i lider SNS nikada nije bio moćniji, ali je njegov manevarski prostor ograničeniji nego ranije. Gambit sa „cenzusom od 3%“ je spektakularno propao, i to je svakako njegov najveći poraz na ovim izborima. Ali ne brinite, stari je to majstor, ima on još poteza u rukavu. U slučaju da ovaj sastav parlamenta iz bilo kog razloga postane problem, Vođa je spreman za „kontrolisani poluraspad“ koalicije oko SNS. Za razliku od eksplozivnog raspada koalicije DOS 2001-2002. godine, šef SNS je spreman da ciljano „emituje“„nezadovoljne koalicione partnere“ u opoziciju da bi tamo statirali i dizali galamu oko bezbednih i nesuštinskih tema.

Pre toga SNS mora da reši veći problem: sa 189 poslanika u Skupštini, ne postoji nikakvo legitimno opravdanje da se SPS zadrži u koaliciji. Ako ih zadrže, to će biti znak nemoći i straha od višedecenijskog lidera socijalista, koji je možda jedini tehnolog vlasti dorastao Predsedniku. A ako ih izbace, dobijaju ozbiljnu, dobro organizovanu, i svim bojama premazanu opozicionu partiju koja iznutra zna kako rade, i koja je korupcijski duboko umrežana sa njima.

Pa opet, čak i u najekstremnijoj situaciji u kojoj i SPS i još neki SNS sateliti odlaze da budu opozicija, mi i dalje imamo već toliko puta pominjani „parlament bez legitimiteta“. Hajde malo da razmislimo šta to znači! Mnogi misle da legitimitet skupštini daje „Međunarodna zajednica“ – EU, SAD, za neke su to možda čak Rusija i Kina. To je i faktički, i formalno netačno. Međunarodnu zajednicu nije ni najmanje briga da li su izbori namešteni, i da li u parlamentu sede trenirani majmuni, ako Srbija radi šta im se kaže.

Legitimitet Skupštini daju samo građani. U demokratskom sistemu državom upravlja snaga koja ima podršku većine građana (što Vučić ima, kako god da je podršku stekao), ali ostatak građana tome daje pristanak kroz demokratske institucije. Pristanaksvih građana je ključan. Trenutni saziv Skupštine, međutim, ima podršku samo glasača vlasti (čak i Šapiću osnovi mobiliše samo svoje glasače-klijente na Novom Beogradu) . Ostali građani jednostavno ne učestvuju u političkom životu.

„Pa šta“, reći će neko, „šta Vučića briga za ljude koji neće da glasaju?“ Jeste ga briga. Stvar je u tome što je za legitimitet državnoj upravi daje narod. Ako pola naroda apstinira od političkog života, to nije toliko strašno. Ali ako je pola naroda protiv tvoje politike, a nema političko predstavljanje, to je već ozbiljan problem. Pogotovo ako spremaš „bolne odluke“.

Trenutno stanje u parlamentu na prvi pogled izgleda kao Vođin san, ali to važi samo dotle, dok taj parlament ne počne da donosi kontroverzne odluke – o promeni Ustava, o privatizaciji javnih preduzeća, o povećanju cena, o smanjenju plata. O Kosovu. Ako parlament donese neku izrazito kontroverznu odluku (od one vrste koja nije prijatna ni SNS glasačima), onda opoziciono raspoloženi građani više nemaju drugi način da kanališu svoje nezadovoljstvo, nego na ulicama. Odjednom svaka sporna tema postaje ozbiljan povod za proteste. A svaki protest danas može da ima nepredvidive posledice, to smo videli u Francuskoj, to gledamo danas u SAD, a gledali smo i u zemljama regiona.

Da li to znači da je „Vučić gotov“, i da će se njegova naprednjačka piramida ucena i korupcije srušiti kao kula od karata? Naravno da ne. Predsednik Srbije je ozbiljan igrač, i neće nikada sam da se saplete i padne, prepuštajući da vlast kao kruška padne u krilo opozicionarima na Tviteru.Ali on će sada, hteo-ne-hteo, snositi znatno veću odgovornost za svoje političke odluke, što znači da će biti primoran da bude oprezniji i suzdržaniji. To je pogotovo važno u uslovima kada se od njega traže novi ustupci oko Kosmeta. Čisto sumnjam da je voljan da sam nosi to breme, niti je u pitanju nešto o čemu bi jedan čovek, ili jedna partija – ma koliku podršku imali – trebalo da može samostalno da odlučuje.

Šta posle bojkota?

Ostaje samo još da se vidi šta ovi rezultati izbora znače za nas koji smo svesno apstinirali, a nismo profesionalni „bojkotaši“. Ovaj rezultat je dobar samo iz jednog razloga – jer je ogolio autoritarnost političkog sistema u Srbiji na čelu sa SNS oligarhijom. Uvek je dobro kada istina izađe na videlo.U svemu ostalom, ovaj rezultat je veoma loš: SNS i njihov lider imaju zakonski autoritet da brzinski donesu potpuno šokantne antinacionalne i antidržavne odluke, i da se onda četiri godine bavi „kontrolom štete“ preko medija koje apsolutno kontrolišu. To je najveća, i neposredna opasnost.

U tom smislu opoziciono nastrojeni građani ne treba da se zanose nikakvim „uspehom bojkota“. Partije koje su otvoreno bojkotovale izbore samo su za nijansu manje patetične od partija koje su u izborima učestvovale, a svakako ne predstavljaju političku snagu koja ima snage da nešto promeni. Nesposobnost „bojkotaške opozicije“ lepo se videla i u anemičnoj kampanji, i u potpunom odsustvu bilo kakvih značajnih protesta i političkih nastupa kojima bi se ozbiljno skrenula pažnja na neregularnost, ne izbornog procesa, većcelog političkog sistema.

Pritom ne treba zaboraviti ni da je jedan deo „bojkotaša“ svesno hteo da se „skloni iz parlamenta“„dok Vučić ne reši Kosovo“, pa će onda, valjda, narod da ga sruši, a oni će da ušetaju u Nemanjinu i na Andrićev venac da budu Vučić umesto Vučića. Ne zavaravajte se – mnogi od njih to zaista tako zamišljaju. Problem je u tome što su to mislili i na prethodnih nekoliko izbora, pa se nije dogodilo. Ne zato što je Predsednik Srbije u dubini dušeiskreni patriota ilipolitičar od integriteta, nego zato što ima besprekoran nagon za opstanak na vlasti. Misliti da ga je moguće tako jednostavno nasankati je potpuno neozbiljno.

Druga ozbiljna opasnost ovog rezultata izbora jeste mogućnost produbljenja građanske apatije. Utisak da je vlast SNS apsolutna i nepokolebljiva možda navesti niz građana da odustanu od protesta i političkog delovanja, nadajući se da će „brže proći ako se ne opiru“. Lično mislim da će u narednom periodu biti dovoljno političkih potresa u zemlji da se isključi ovakva mogućnost. Uostalom, primer Crne Gore nam ubedljivo svedoči da se narod od apsolutne apatije može pretvoriti u nezaustavljivu političku stihiju za svega par nedelja, ako ih predvode ljudi kojima veruju, ako brane vrednosti do kojih.

SNS i njegovi opozicioni klonovi

Ali događaji u Crnoj Gori nas uči još nečemu: čak i apsolutni građanski konsenzus i spektakularni protesti nisu dovoljni da se poljulja „zapečen“ autoritaran režim. Za to je pre svega potrebna upornost i izdržljivost. Ove godine je pola Crne Gore izašlo na ulice, a Milo Đukanović još nije „gotov“. Dakle, što pre izbacimo iz glave ideju da će naprednjački režim„sam pasti“, to ćemo pre početi da nešto radimo na tom planu. U vanparlamentarnim uslovima i bez medija na strani naroda (opozicioni mediji su samo ekspoziture stranih centara moći) to će biti još teže. Ali energija postoji – to smo mogli da vidimo na masovnim narodnim protestima prošle godine, ali i u nizu blesaka političkog bunta prethodnih meseci.

Takođe, što se pre ratosiljamo partija koje su objektivno relikti prošlosti, a kojima je SNS uzor za podražavanje, to će biti bolje.To su partije čiji su lideri „mali Vučići“, koje botovanjem odgovaraju na botovanje, agresijom i galamom na agresiju i galamu, koje ne podnose kritiku na svoj račun, a sve koji se sa njima ne slažu ostrakizuju i ekskomuniciraju. To su partije koje čekaju da „stranci i narod smene Vučića, a dovedu njih“. Kada ovaj režim bude padao, njega neće skidati ovi koji su na izborima glasno bojkotovali, a pogotovo ne ovi ovi koji su apstinirali. Ne, za to će biti neophodna podrška današnjih naprednjačkih glasača. Tek kada padne politički konsenzus da je Vučić „najmanje zlo“, i Vučić će da siđe sa scene.

O političkoj kulturi u pravednijem sistemu

Da bismo naterali ove najveće žrtve režima – ucenjene i zastrašene konformiste koji se ponižavaju po skupovima podrške za bednu naknadu – da se pobune, potrebno nam je nešto što niko na političkoj sceni, niti u opoziciji ne neguje, a to je politička kultura. Mi koji hoćemo bolju zemlju moramo da se oslobodimo političkih paradigmi koje su stvorile današnji SNS, a koje sve vuku poreklo iz KPJ/SKJ, čije su današnje partije klonovi. Pritom ne mislim samo na apsolutističkog Vođu kome svi klimaju glavom, na partijsku disciplinu i nadređenost partijskih struktura državnim. Mislim na paradigmu Partije™ kao „majke“, kao „masonske lože“ kojoj se pristupa uz krvnu zakletvu, i kojoj se mora biti apsolutno veran i pokoran. Mnogi građani smatraju da glasanjem stranci „prodaju dušu“, da imaju nekakve „moralne obaveze“, i da snose „odgovornost“ za svoj glas.

Mi koji hoćemo bolju zemlju moramo da se oslobodimo političkih paradigmi koje su stvorile današnji SNS, a koje sve vuku poreklo iz KPJ/SKJ, čije su današnje partije klonovi

Ako podržavamo ovu ili onu političku opciju kada ona organizuje protest, ili predlaže zakon, ili iznosi političku inicijativu, to nas ne pretvara u „botove“ te političke opcije. I nismo mi „odgovorni“ za njihove dalje postupke, nego treba oni da budu odgovorni nama, koji smo ih podržali. Ako nešto treba da se radi, onda je to potkopavanje te ideje „lojalnosti partiji“, „lojalnosti vlasti“, „lojalnosti opoziciji“. Srbiji su potrebni građani koji su lojalni samo svojoj zemlji, i jedni drugima. Glasači druge opcije ne smeju da budu neprijatelj, već uvek – sagovornik.

Gledao sam to neprekidno prethodnih godina i meseci – pametne ljude koje uvažavam koji papagajski ponavljaju političke parole u koje ne veruju, i koje su očigledno besmislene, jer „neće da ruše jedinstvo“ partije/pokreta/opozicije. To je ponižavajuće. I upravo na takvom samoponižavanju članovai počiva „snaga“ SNS.

Nama je potrebno društvo dijaloga, i potrebno je da shvatimo da stranke postoje da služe građanima, a ne da građani služe njima. Politički predstavnici su ti koji treba da se cimaju kada građani nešto hoće, nisu građani ti koji treba da se cimaju kada političarima treba glas. Dokle god su opozicione partije slika u ogledalu SNS, sa malim Vučićem na čelu, građani će glasati da „najveći SNS“, i za „najvećeg Vučića“. A Vučić će mirne duše moći da postavlja svoje pitanje „mislite da je neko drugi bolji od nas“, pitanje koje ga je više od bilo čega drugog održalo na čelu države sve ove godine. Dakle, potrebne su nam opcije koje – nedvosmisleno i nesumnjivo – jesu bolje. Moramo ih sami stvoriti, jer nam ih niko neće uručiti sa strane.

Kako stvari trenutno stoje – imamo parlament koji savršeno odražava politički sistem u kome živimo. I ma šta drugi govorili o tome, u nastajanju tog sistema su učestvovali svi. I zato je rezultat ovih izbora idealna prilika da se založimo, ne za „smenu Kurte i Murte“, nego za novi, bolji, i pravedniji politički sistem.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner