Početna strana > Istraživanja javnog mnjenja > Srbija, jesen 2019. - Igre prestola i bojkota
Istraživanja javnog mnjenja

Srbija, jesen 2019. - Igre prestola i bojkota

NSPM   
ponedeljak, 28. oktobar 2019.

"Jedva čekam tvoj tekst i novo istraživanje NSPM, da mi ulije(š) malo optimizma", kaže mi neki dan kolega novinar i pasionirani pratilac ovog istraživačkog serijala u "Vremenu". E, jadna ti majka, mislim se, ako su ti ovi tekstovi slamka za koju se hvataš u borbi protiv lične i društvene apatije. A onda, na drugu loptu, shvatih da njegove reči i nisu sasvim besmislene.

Srbija (bez KiM)

15 – 22. septembar 2019.

istraživanje telefonsko

reprezentativni uzorak

ispitanika: 1000

Daleko od toga da na ovim stranicama sejemo nerealni optimizam. Neki prijatelji iz opozicije često su znali i da zamere (a ponekad se čak i ljutnu), naročito u predizbornim periodima, što nam brojke nisu malo "optimističnije", odnosno što u istraživanjima ne poguramo malo njihovu, odnosno "našu", opozicionu stvar. I odgovor je uvek isti – realan uvid, trezvena analiza i pravovremena dijagnoza najbolja su pomoć svakome ko iskreno želi da menja društvo. A lovcima u mutnom naša pomoć ionako ne treba, niti bismo im je pružali.

Elem, po našem "optimističnom" nalazu, trećina punoletnih građana ove zemlje lik i delo Aleksandra Vučića ocenjuje čistom peticom. A tik iza njega nalaze se Ivica Dačić i Dragan Marković Palma?! Oko četrdeset odsto njih kaže da bi na sledećim izborima glasalo za neku od lista ili stranaka vladajuće koalicije. (Da ne bude nesporazuma, reč je o procentu u odnosu na ukupan broj ispitanika, dakle, sa apstinentima i neizjašnjenima. A ukoliko njih sklonimo, procenat vladajuće stranke i koalicije biva kud i kamo veći.) Svega dvadesetak posto anketiranih kaže da živi bolje nego pre pet godina – a skoro dvostruko više smatra da živi gore. Polovina njih (videli smo to prošli put) kaže da, čak ni uz napor, ne može sebi da priušti odlazak na more ili godišnji odmor. Ali ih to sve ne obeshrabruje da i dalje većinski (43,3 odsto) veruju kako Srbija, uprkos svemu, "ide u dobrom pravcu".

Svake godine, desetine hiljada najagilnijih, radno, rodno i politički sposobnih građana napuštaju zemlju – i većina ih se nikada neće vratiti, osim, eventualno, kao pokojnici ili penzioneri

POŽAR U SUVOM ŠIBLjU

Pa šta je onda tu uopšte "optimistično", ili makar uslovno ohrabrujuće za opoziciono, ili barem prema vlasti kritički nastrojenog čitaoca?

Pre svega, da se razumemo, naravno da mesta za neki naročiti optimizam nema – i teško da ga može biti u zemlji koja se suočava sa ovolikim ekonomskim, političkim, demokratskim i demografskim deficitima. Često slušamo o tome kako Srbija godišnje "gubi grad veličine jednog Zaječara", ali se retko zamislimo kakve sve konsekvence nosi sa sobom taj gubitak. (Pogotovo što je taj "izgubljeni grad" u međuvremenu porastao i do veličine Sombora ili Zrenjanina.) Svake godine, desetine hiljada najagilnijih, radno, rodno i politički sposobnih građana napuštaju zemlju – i većina ih se nikada neće vratiti, osim, eventualno, kao pokojnici ili penzioneri. A oni što ostaju izloženi su neprestanom medijskom presingu (čitaj, ispiranju mozga) od strane režimski kontrolisanih medija i sveprisutnog "Velikog Vođe".

Tek u tom kontekstu moguće je govoriti o – vrlo uslovno – pozitivnim elementima naših nalaza. Nije da su oni optimistički – nego samo nisu baš onoliko katastrofalni kao što bi se dalo očekivati i kao što, zapravo, tendenciozno stvaraju utisak praktično svi kreatori domaćeg javnog mnjenja.

Režimski izvori, mediji, analitičari i istraživači to čine neprekidno i sa jasnim ciljem. Potrebno je "zatući" svaku nadu i ne ostaviti ni trunku sumnje u to da Vučić i SNS apsolutno nemaju alternativu. No, u poslednje vreme režimskim se snagama u tom poduhvatu pridružio i dobar deo pro-opozicione javnosti (uključujući one sa društvenih mreža), koja sada, samo iz svojih razloga, takođe pothranjuje mit o Vučićevoj političkoj "nedodirljivosti" i sugeriše zaludnost svih (legalnih) napora da se on ugrozi. I ta se fama širi kao požar kroz suvo šiblje.

"Ne može mu niko ništa", slažu se i pozicioni i opozicioni akteri – samo što razloge te nemogućnosti tumače na različite načine. Oni režimski tu dominaciju smatraju logičnom posledicom Vođine superiornosti i svoje besprekorne organizacije. Dok opozicioni igrači svoju podređenost pravdaju činjenicom da su Vučić i SNS uzurpirali doslovno sve državne resurse i da ih beskrupulozno koriste u cilju održanja i uvećanja svoje političke dominacije. Te da se, stoga, protiv te mašine naprosto ne može boriti konvencionalnim političkim sredstvima. I, zapravo, i jedni i drugi su donekle – ali samo donekle – u pravu.

NADA I STREPNjA

Čini se da su ne samo opozicioni "šetači" nego i njihovi lideri zimus nerealno poverovali kako "Vučić samo što nije pao" – a u stvarnosti su se tek bili malo digli iz prašine i političke margine na koju ih je gurnula SNS-ova medijska i politička mašinerija

Čini se da su ne samo opozicioni "šetači" nego i njihovi lideri zimus nerealno poverovali kako "Vučić samo što nije pao" – a u stvarnosti su se tek bili malo digli iz prašine i političke margine na koju ih je gurnula SNS-ova medijska i politička mašinerija. Ne samo da su taj "siguran pad" obećavali i oročavali – nego su (barem neki) izgleda čak i verovali u njega. I sada im se ta "olako obećana brzina" vratila kao bumerang.

Umesto da preispitaju svoje (pogrešne) pretpostavke, svoje metode i svoje lične političke kapacitete, opozicioni prvaci okupljeni (uglavnom) oko Saveza za Srbiju nastavili su da ne samo i dalje drže lestvicu visoko, nego da je čak i podižu. To ponekad može biti efikasno. Voljni faktor i motivacija jesu važan, možda i ključni faktor svakog uspešnog političkog poduhvata. Ali ako je raskorak između htenja (želja) i mogućnosti suviše veliki, onda lako može da završi spektakularnim, pa i karikaturalnim neuspehom. (Otprilike kao onaj filmski pokušaj simpatičnog Borata da se oženi Pamelom Anderson.)

A u tom samonametnutom radikalizmu previđaju se i ignorišu neki možda dostižniji ciljevi i pozitivni momenti. Na primer, to da se iz istraživanja u istraživanje beleži postepeni, ali kontinuirani rast onih koji kažu da se informišu preko interneta, a ne tradicionalnih medija (u devedeset odsto slučajeva kontrolisanih od strane vlasti). Sem toga, uz sve moguće manipulativne mehanizme, broj onih koji podržavaju aktuelnu vlast čitaj (Vučića) ne raste, nego se čak – istina, vrlo sporo i blago – pomalo smanjuje i opada. I ono najvažnije, i potencijalno najpozitivnije po opozicionu stvar: uprkos neprestanom i besomučnom ubeđivanju kako pod SNS-om i Vučićem "svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo" i cvetamo – čak 38,3 odsto građana smatra da Srbija "ide u lošem pravcu". A što je, opet, jedva 4 odsto manje od onih koji veruju u Vučićevo "zlatno doba".

Bilo kako bilo, Savez za Srbiju je posle gotovo polugodišnje stagnacije i opadanja porastao za čak nekoliko procenata, odnosno vratio se na nivo na kojem se nalazio krajem prethodne i prvih meseci ove godine. A ono što dodatno može da veseli pristalice SzS-a jeste podatak da se praktično prvi put u njihovom rezultatu pojavljuje određeni "koalicioni bonus", odnosno "višak" od par procenata u odnosu na zbir njihovih pojedinačnih (stranačkih) rezultata.

Nema sumnje da je to posledica radikalne političke retorike i aktuelne ofanzive u vezi sa najavljenim bojkotom narednih parlamentarnih izbora. Jasan i beskompromisan stav po tom pitanju ima svoje pristalice među opozicionom populacijom i ona će verovatno nagraditi one koji im u tom pogledu budu delovali najčvršće i najpouzdanije. Nevolja je, međutim, što takvi ipak nisu većina čak ni među opozicionim biračima i što čak i u slučaju relativno uspešne bojkotaške kampanje ona teško da će od izlaska na birališta odgovoriti više od – u najboljem slučaju – polovine opoziciono nastrojenih birača.

Hoću reći: vrlo je moguće da se najavljeni bojkot može pokazati kao prilično efikasno sredstvo za "uniformisanje", odnosno stavljanje pod kontrolu i pod jednu kapu opozicionog političkog korpusa (po cenu da se svi ostali uspešno proglase "izdajnicima" i prokažu kao "Vučićevi igrači"). Ali su više nego minimalne šanse da će ta povećana mobilizacija (ipak) dela opozicionog političkog tela doprineti padu ili slabljenju Aleksandra Vučića. Čak naprotiv. Uspe li da umiri i zadovolji spoljne političke faktore zarad kojih, uostalom, i igra ovu igru sa "pregovorima vlasti i opozicije" – možda će čak i da mu neposredno koristi. Ukoliko lideri SzS nemaju nekog u ovom trenutku meni i vama skrivenog keca u rukavu (kao što se to nekada slično verovalo i za Miloševića, u vreme njegovih političkih i ratnih avantura), lako se može dogoditi da nakon svega ovoga opozicija ostane oslabljena, van svih institucija, posvađana i podeljena, a ON ponovo ispadne "faktor mira i stabilnosti", nasuprot "avanturističkih i neuračunljivih opozicionih elemenata".

Ali, hajde da ne budemo baš ni toliki pesimisti.

(Đorđe Vukadinović i istraživački tim NSPM)

(Vreme)

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner