Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Multikulturalizam ili „profesionalno bošnjaštvo“ Bogića Bogićevića
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Multikulturalizam ili „profesionalno bošnjaštvo“ Bogića Bogićevića

PDF Štampa El. pošta
Nenad Pivaš   
utorak, 01. decembar 2020.

Nakon nedavno održanih lokalnih izbora u BiH usledile su brojne analize istih. Bilo je tu svega i svačega, od površnih ocena da je Dodik potučen pa i blizu pada sa vlasti zato što je njegov SNSD izgubio vlast u Banjaluci, iako je pojedinačno gledano osvojio najviše glasova, pa do neosnovanog radovanja nekih krugova u Beogradu koji očekuju da će se „talas promena“ nužno preliti u Srbiju, iako situacija zapadno i istočno od Drine nije baš toliko slična koliko se to može učiniti površnom oku.

Međutim, meni su najviše pažnje ipak privukli komentari usledili nakon što se saznalo da će gradonačelnik Sarajeva biti Bogić Bogićević. Pa tako na Istinomeru imamo tekst sa glorifikujućim naslovom „Bogić Bogićević – čovek koji je rekao NE Miloševiću i generalima“[1]. Još slatkorečiviji su u Danasu gde tvrde da je „Izbor Bogićevića i Mandića jasno je „ne“ nacionalizmu u BiH“[2], što je utoliko više razočaravajuće, jer je reč o intelektualnom dnevnom listu. Na kraju je za RTS govorio i jedan od omiljenih Vučićevih „opozicionara“ Nenad Čanak, sa ocenom da se izborom Bogićevića „Sarajevo vraća sebi, svojoj multikulturalnosti i multinacionalnosti koja ga je krasila kao nekada i Vojvodinu“[3].

Da li je činjenica da će Srbin Bogić Bogićević biti gradonačelnik Sarajeva dokaz nekakvog odumiranja nacionalizma? To svakako nije „povratak multikulturalnosti i multinacionalnosti“, jer je Sarajevo danas skoro apsolutno etnički monolitan tj. bošnjački grad, dok ga sam Bogićević nikada nije ni napuštao

Da li je međutim baš tako? Da li je činjenica da će Srbin Bogić Bogićević biti gradonačelnik Sarajeva dokaz nekakvog odumiranja nacionalizma? To svakako nije „povratak multikulturalnosti i multinacionalnosti“, jer je Sarajevo danas skoro apsolutno etnički monolitan tj. bošnjački grad, dok ga sam Bogićević nikada nije ni napuštao. A do te etničke monolitnosti ovaj grad, koji je pre rata na popisu 1991. imao 157.143 Srba i 56.470 Jugoslovena, što je više nego što je tada imala većina velikih gradova u Srbiji, nije došao zato jer se „dešavaju migracije stanovništva“, kako nas je obavestio Čanak. Stoga bi jedno „NE nacionalizmu“ u etnički monolitnom Sarajevu moglo značiti jedino „NE“ bošnjačkom nacionalizmu, jer drugih je vrlo malo ostalo u tom gradu.

Da bi se utvrdilo da li je i koliko Bogićević (ne)kompatibilan sa bošnjačkim nacionalizmom tu valja pogledati dve stvari. Prvo, stavove i svetonazor samog Bogićevića. I drugo odnos koji prema njemu imaju nesumnjivi bošnjački nacionalisti.

U javnosti širom bivše Jugoslavije on je najpoznatiji po tome što je 1991. na sednici Predsedništva SFRJ, iako Srbin, glasao protiv uvođenja vanrednog stanja. Time je stao na stranu predstavnika iz redova republika koje su pripremale secesiju, a protivno Srbije, njenih autonomnih pokrajina i Crne Gore, koje su želele opstanak Jugoslavije. Njegov glas se tu pokazao kao presudan. Međutim, iako je ovaj njegov čin sa razlogom najprepoznatljiviji i kod onih koji ga zbog toga vole i poštuju i kod onih koje je time razočarao, to ni najmanje ne znači da je time on završio svoje političko delovanje i da se nakon toga pasivizirao.

Svoj dalji angažman je nastavio kao potpredsednik SDP-a Bosne i Hercegovine, stranke koja je, iako deklarativno multietnička, u događajima koji su prethodili ratu, kao i u samom oružanom sukobu, manje-više stala na stanovište muslimansko/bošnjačke SDA. Narednih godina on je nastavio da iznosi stavove o događajima iz najnovije istorije, tako je u jednoj emisiji u kojoj je gostovao zajedno sa bivšim hrvatskim predsednikom Stjepanom Mesićem, okrivio Srbiju za raspad SFRJ, rekavši da je ona „ukidanjem pokrajina prva istupila iz Jugoslavije“[4]. A pomenuti Mesić ga je 2003. za vreme svog predsedničkog mandata, odlikovao „redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom“ zato što je dao „izniman doprinos neovisnosti i cjelovitosti RH te zauzimanju za postizanje mirnog rješenja“[5].

U svojim javnim nastupima Bogićević se nije zadržao samo na pravdanju svoje uloge i događajima vezanim za nju. Takođe, valja reći da je imao određenih zamerki i na delovanje bošnjačkog rukovodstva. Recimo, nedavno je izjavio da on lično u Dejtonu nikada ne bi pristao na ime Republika Srpska[6]. Kako li će se samo bošnjački nacionalizam oporaviti od ovih tolerantnih i multikulturalnih izliva ljubavi prema svim živim bićima…

To što Bogićević ima slične, a u nekim slučajevima i radikalnije stavove od bošnjačkih nacionalista je prepoznato i uvaženo i kod njih samih. Recimo Alija Izetbegović, kome je Bogićević zamerao to što je pristao na ime Republika Srpska, je za vreme svog života imao veoma mnogo uvažavanja za dotičnog

Kosmopolitizam Bogićevića nedavno su imali priliku da vide i Srbi iz Crne Gore, kada je, zajedno sa Harisom Silajdžićem, koji predstavlja tvrđu varijantu bošnjačkog nacionalizma, stavio svoj potpis na tkz. „Apel 88“[7]. Podsetimo se, tim apelom je diskriminacija srpskog naroda u Crnoj Gori od strane režima Mila Đukanovića, kao i njegova težnja da u 21. veku osnuje nacionalnu crkvu, proglašena za borbu protiv nacionalizma i sekularizam?! A zabrinutost pojedinih krugova u Srbiji zbog toga je proglašena za „mešanje u unutrašnja pitanja druge države“, ugrožavanje mira i teritorijalnog integriteta Crne Gore, pa čak i priprema državnog udara...

To što Bogićević ima slične, a u nekim slučajevima i radikalnije stavove od bošnjačkih nacionalista je prepoznato i uvaženo i kod njih samih. Recimo Alija Izetbegović, kome je Bogićević zamerao to što je pristao na ime Republika Srpska, je za vreme svog života imao veoma mnogo uvažavanja za dotičnog. Pa je tako izjavio: „Mogu vam samo reći da je čin gospodina Bogićevića bio veoma hrabar i da mu ja izražavam divljenje za stav koji je tada pokazao u tim uvjetima“[8]. Tako da to što je stranka koju danas vodi mlađi Izetbegović izgubila vlast u Sarajevu od liste koja je istakla Bogića Bogićevića, teško da može biti dokaz o tome kako se nacionalizmu reklo nekakvo istorijsko “ne“.

Međutim, i pored svega toga čuju se glasovi, poput recimo onog od Tomislava Markovića, zamenika glavnog urednika XXZ Magazina (glavni urednik je Petar Luković), koji se pitaju „Kada će Srbija dobiti svog Srđana Mandića i Bogića Bogićevića?“[9].

Ovim je otvoreno jedno interesantno pitanje o kojem bi valjalo razmisliti. Kada bi neka velika stranka u Srbiji ili Republici Srpskoj za kandidata za gradonačelnika nekog većeg grada istakla Hrvata ili Bošnjaka, koji po značajnom broju pitanja stoji na sličnoj poziciji kao srpski nacionalisti, poput recimo Emila Vlajkija ili Muharema Bazdulja – da li bi on tada mogao pobediti na izborima? Siguran sam da bi tako nešto bilo moguće, ali sam još sigurniji da to ni najmanje ne bi navelo naše vrle zagovornike „pomirenja“ da pričaju o tome kako su Banjaluka ili Beograd rekli „ne“ nacionalizmu, i kako taj njihov čin predstavlja oličenje kosmopolitizma. Ali sa druge strane nas ubeđuju da su bošnjački nacionalisti, zato što ne prebrojavaju krvna zrnca onima koji stoje na poziciji njihove ideologije, mnogo tolerantni i kosmpolitski, iako recimo u konkretnom slučaju Vlajki i Bazdulj teško da su približno učinili nekakav čin protiv interesa naroda iz kojih potiču u onoj meri u kojoj je to učinio Bogićević.

Srbi bi, naime, trebalo da postanu profesionalni Bošnjaci, Montenegrini i Kosovari tj. preciznije, da pristanu na neke malo sekularnije varijante njihovih nacionalizama, a druga strana da pokaže da je toliko „tolerantna“ da može da„istrpi“ i to da njihove stavove dele i ljudi koji su imenom i prezimenom Srbi

Ali oni nam pokazuju i nešto drugo – šifru za „pomirenje“ kako ga doživljavaju u Sarajevu, do skora u Podgorici i u Prištini. Srbi bi, naime, trebalo da postanu profesionalni Bošnjaci, Montenegrini i Kosovari tj. preciznije, da pristanu na neke malo sekularnije varijante njihovih nacionalizama, a druga strana da pokaže da je toliko „tolerantna“ da može da„istrpi“ i to da njihove stavove dele i ljudi koji su imenom i prezimenom Srbi.

Svima u regionu bi nam mnogo značilo da uspostavimo nove i bolje odnose, jer od loših svih imamo štetu, ali od ovako zamišljenog „pomirenja“ se moramo braniti.

***

[1] https://www.istinomer.rs/analize/bogic-bogicevic-covek-koji-je-rekao-ne-milosevicu-i-generalima/

[2] https://www.danas.rs/svet/izbor-bogicevica-i-mandica-jasno-je-ne-nacionalizmu-u-bih/

[3] http://lsv.rs/vesti/postoje-srbi-i-van-republike-srpske-i-juzno-od-ibra-17110/strana/4/

[4] https://www.youtube.com/watch?v=Im1MKokGh6s&ab_channel=zeljavalybi

[5] https://www.index.hr/vijesti/clanak/predsjednik-mesic-odlikovao-bogica-bogicevica/110461.aspx

[6] https://kliker.info/bogic-bogicevic-u-daytonu-ne-bih-potpisao-ime-rs-nikad-nisam-popustio-milosevicu-sto-bih-holbrookeu-video/

[7] https://pescanik.net/apel-za-osudu-ugrozavanja-mira-u-crnoj-gori-i-regionu-od-strane-beograda/

[8] https://www.slobodnaevropa.org/a/1045261.html

[9] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kada-ce-srbija-dobiti-svog-srdana-mandica-i-bogica-bogicevica

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner