I Šmit sit, i ovce na broju

Ustavni sud Republike Srpske je 29.11.2023. godine odlučio da je u skladu sa Ustavom Republike Srpske proveden postupak donošenja Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH i Zakona o izmjenama Zakona o objavljivanju propisa u Službenom glasniku Republike Srpske.

Njim je propisano da se, nakon gotovo 20 godina, u tom glasilu više ne objavljuju odluke visokog predstavnika, kao i da su u skladu sa Ustavom Srpske ukazi koje je radi proglašenja tih zakona donio predsjednik Republike Srpske.

Iz saopštenja koje je tim povodom izdao Ustavni sud na svom portalu, jasno je da je on ocjenjivao samo formalnu ustavnost tih zakona, a ne i materijalno-pravnu ustavnost, budući da u tom saopštenju Ustavni sud kaže da donošenjem tih zakona i njihovim proglašenjem nije, kao što zaista i nije, došlo do povrede Ustavom utvrđenog postupka njihovog donošenja.

Ubrzo potom nekoliko portala u Republici Srpskoj prenijelo je gotovo slavodobitno ovu vijest, kao i jednako takva reagovanja određenih zvaničnika u Republici Srpskoj.

Međutim, nema razloga za ovo svojevrsno egzaltirano stanje, što ne kažem da bih nekome prizivao radost, a drugome nesreću, već imajući u vidu sledeće činjenice.

Naime, današnjom odlukom Ustavni sud Republike Srpske je i ovaj put ponovio svoj neustavni stav, iz maja 2021. godine, da navodno nije nadležan za ocjenu ustavnosti akata OHR-a. A upravo je suprotno. Naime, nigdje u Ustavu Republike Srpske nije propisano, kako bi da prikaže Ustavni sud, da je taj sud navodno nadležan samo za ocjenu ustavnosti akata koje donose institucije ustavnog poretka Republike Srpske. Jer, nigdje u Ustavu RS ne piše da njen Ustavni sud ocjenjuje samo ustavnost "zakona koje je donijela NS RS", kako bi takođe da prikaže Ustavni sud u svom današnjem obrazloženju. Umjesto toga Ustav Srpske propisuje da Ustavni sud vrši kontrolu ustavnosti zakona, što znači i svakog od onih zakona ili drugih opštih akata koje je nametnuo neko drugi izvan institucija Srpske, u kom slučaju se povređuje taj ustav, jer on to zabranjuje. Zato je navedeno obrazloženje Ustavnog suda RS suprotno Ustavu Srpske, jer, ponoviću, tako nešto nigdje nije propisano u Ustavu Srpske. Naprotiv, iz tog ustava proizlazi da je Ustavni sud Republike Srpske nadležan da štiti taj ustav u svakom slučaju kada dođe do njegove povrede, a to znači i kada Ustav povrijedi Šmit, koji bi neustavnim putem da vrši vlast u Republici Srpskoj.

I upravo zato je njen Ustavni sud nadležan da, i po službenoj dužnosti, proglasi neustavnim svaki akt OHR-a kojim bi OHR da svoju volju nametne kao zakon Republici Srpskoj.

Nažalost, Ustavni sud Republike Srpske uporno neće to da radi, čime krši Ustav.

Takvim kršenjem Ustava Republike Srpske njen Ustavni sud je omogućio da i dalje ostane Šmitova odluka, jer nju nije proglasio neustavnom, a upravo tom odlukom Šmit je neustavno poništio Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH i Zakon o neobjavljivanju odluka OHR-a u Službenom glasniku RS, tako da je tim svojim propustom Ustavni sud omogućio da i dalje ostane neustavna zabrana iz te Šmitove odluke da se preduzimaju sve druge radnje, uključujući i neustavnu zabranu donošenja ukaza o proglašenju tih zakona od strane predsjednika Republike Srpske.

Da je Ustavni sud Republike Srpske danas radio svoj posao odbrane Ustava Republike Srpske od neustavnog ponašanja Kristijana Šmita, onda bi danas raspravljao po službenoj dužnosti i o tome i poništio tu Šmitovu odluku. Time bi istovremeno bila poništena i ta neustavna zabrana, pa bi nastupila sasvim druga pravna situacija i u predmetnom krivičnom postupku protiv Dodika i Lukića

Time je i dalje ostala Šmitova zabrana Miloradu Dodiku da donese ukaze o proglašenju navedena dva zakona, zbog čega su ubrzo potom Dodik i Lukić optuženi, jer je poslije te odluke Šmita od 1.7. Dodik 7.7. donio ukaze o proglašenju ta dva zakona, a Lukić kao direktor Službenog glasnika Republike Srpske dao da se isti objave u tom glasilu.

A da je Ustavni sud Republike Srpske danas radio svoj posao odbrane Ustava Republike Srpske od neustavnog ponašanja Kristijana Šmita, onda bi danas raspravljao po službenoj dužnosti i o tome i poništio tu Šmitovu odluku. Time bi istovremeno bila poništena i ta neustavna zabrana, pa bi nastupila sasvim druga pravna situacija i u predmetnom krivičnom postupku protiv Dodika i Lukića, jer bi nakon toga optužnica protiv njih bila lišena svakog pravnog smisla.

Neki su skloni reći da odluka Šmita nije objavljena u Službenom glasniku Republike Srpske pa da Ustavni sud zbog toga istu ne može proglasiti neustavnom. Međutim, odluka je objavljena na sajtu OHR-a, kao i brojne druge prije nje, te u njoj nije ni rečeno da se ima objaviti u Službenom glasniku Srpske da bi stupila na snagu, već da stupa na snagu odmah po objavljivanju na sajtu OHR-a.

Stoga bi navedeni formalizam, da odluke OHR-a kojih nema u Službenom glasniku Republike Srpske navodno i ne postoje, neminovno vodio do zaključka da je Narodna skupština Zakon o neobjavljivanju odluka OHR-a donijela da bi time bio stvoren prostor Ustavnom sudu da kaže da ne može ocjenjivati nešto što nije objavljeno.

Sve to bi stoga u konačnom omogućilo Šmitu da nastavi i dalje nametati šta god hoće, a ovi iz Ustavnog suda bi u tom formalizmu imali izgovor da kažu da neće odlučivati jer nije objavljeno u Službenom glasniku, što bi sve skupa bila neviđena hipokrizija.

I Šmit sit i ovce na broju, tako bi se moglo sažeto reći za ponašanje Ustavnog suda.

(Frontal.srb)