Primjeri čojstva

...„-Shodno pomenutom, evidentno je da najbliži srodnici sudije Jovanića obezbjeđuju sebi egzistenciju kod porodice Đukanović, odnosno kod većinskog vlasnika Aca Đukanovića, u čijoj vlasničkoj strukturi svoj udio ima i premijer Milo Đukanović, a u predmetnoj stvari punomoćnik oba tužioca je sestra vlasnika prve banke, advokat Ana Kolarević“ – kazao je Medojević....

Ima li mijesta, kutka, segmenta, bilo čega u Crnoj Gori, a da Milo Đukanović, njegovi najbliži srodnici ili prijatelji nisu tu inkoporirani, involvirani i prisutni, na ovaj ili onaj način? Ima li nekog privatnog, tajkunskog, državnog, advokatskog... bilo kakvog posla, a da naš „vječiti premijer“, neko iz njegove porodice ili kruga prijatelja –  nije „ugrađen“? Gdje god se uputiš, gdje god zagrebeš, zainteresuješ se za nešto, osmotriš dešavanja, procese – svugdje to Đukanovićevsko „sekularno sveštenstvo“ (Isaija Berlin) i „kultura“ alhemijski stvorenih miliona koji se nisu sticali kroz vrijedni rad i štedljivost više generacija predaka. Previše, do neukusa previše je jednog čovjeka i njemu najbližih u svemu. Prosto se pitam imaju li ti ljudi granica, makar neke mjere, elementarne socijalne pristojnosti i bar malo odgovornosti i brige prema ovom napaćenom narodu. Zašto do maksimuma, i preko njega koristiti naklonost birača, položaj, srodstvo ili sticaj okolnosti? A što i ne kad čak i filozofi, kojima je po prirodi svojstveno nesticanje ili bar neka umjerenost u tome, bliski Đukanoviću, svoj misaoni sistem i stoičko-budvansku ataraksiju (filozofski mir, harmonija duha) traže u basnoslovnim sumama i zavalskim hotelima. Zapadni istraživački novinarski konzorcijumi u potrazi za senzacijom i šokantnim fenomenima počeli su da izučavaju naš slučaj kao nešto jedinstveno i nepojmljivo, kao nešto što izaziva čuđenje, ali i podsmjeh demokratskog zapada. Fidel Kastro i njegov brat više nisu interesantni. Ta đukanovićevska opsjedajuća i gušeća infantilizacija javne svjesti potcjenjivački se narugala čak i kulturi. Sjetimo se jednog umjetnika koji je zahvaljujući govoru na jednom političkom predizbornom mitingu, podržavajući udvornički „vječitog premijera“, narednih nekoliko godina „pokrio“ sve moguće pozicije na crnogorskoj kulturnoj sceni, uključujući i instituciju ministra kulture. 

Previše je, pa i kad je u pitanju i ova naša „besudna zemlja“ izrazitih krajnosti, kako je jednom nazva Milovan Đilas.  

Naravno, treba biti objektivan i pretpostaviti određeni talenat i političku visprenost gospodina Đukanovića, oslanjajući se na izvanrednu misao američkog psihologa Abrahama Maslova koji reče: „Što više budemo smanjivali društvenu nepravdu, to ćemo više otkrivati da nju smjenjuje biološka nepravda, jer je činjenica da ljudi na ovaj svijet dolaze sa različitim genetskim potencijalom.“

Ali da li se baš toliki silni milioni i kompletna kontrola svih postojećih tokova novca, fondova, banaka, pa i duhovne i svekolike stvarnosti mogu postići ličnom sposobnošću i kreativnim preduzetništvom?

Dio teksta jedne agencijske vijesti kojom ću privesti kraju ovo moje razmišljanje i upitanost, najilustrativnije i najvjerodostojnije će razriješiti ovu dilemu:

„Aco Đukanović (premijerov brat) je kupio pravo na 7.637 kvadratnih metara državnog zemljišta na kojem se nalazi zgrada podgoričke policije, uz mogućnost da postane vlasnik. Za atraktivnu lokaciju licitirali su Mehmed Kolarević (premijerov bivši zet), Tomislav Čelebić (premijerov kum i ortak), Daka Davidović (premijerov prijatelj) i Slobodan Trklja.“

Da li je ovo smisao našeg usuda?