Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Slom racionalnih politika u vremenu opasnih šaljivdžija i klovnova
Savremeni svet

Slom racionalnih politika u vremenu opasnih šaljivdžija i klovnova

PDF Štampa El. pošta
Predrag J. Marković   
petak, 05. januar 2024.

Novina 21. veka jeste da je dobra šala u medijima, a pogotovo na društvenim mrežama, učinkovitija od strahova i mržnje. A još je bolje ako se šega nadoveže na postojeće negativne emocije. Već godinama širom sveta pobeđuju ljudi koji se otvoreno sprdaju sa svime. A glasači ih nagrađuju.

Prošle godine se nastavio jedan proces u domaćoj i svetskoj politici koji se odvija već duže vreme. To je sve manja uloga racionalnosti u političkim odlukama. Još od Adama Smita, liberalni mislioci veruju da ljudi donose odluke na osnovu racionalnog odmeravanja koje su koristi ili štete od njihovih izbora. Od atinske zore demokratije, od Kleona i Alkibijada, znamo da neodgovorni demagozi zavode narod da se povodi više za strastima i strahovima, nego za razumom.

Demonstracije u Buenos Ajresu u znak podrške predsedniku Bolivije Evu Moralesu, 2019.

Demokratije su često stradale od ekstremnih političkih opcija koje su koristile emocije masa, posebno u vreme ekonomskih i još više identitetskih kriza. Takav je bio slučaj sa Vajmarskom Nemačkom, koja je uvela demokratsko uređenje u narod bez snažnih demokratskih tradicija. U našim krajevima su hrvatske mase, kada su prvi put dobile opšte pravo glasa u Kraljevini SHS, na iznenađenje elita, glasale protiv države koja im je omogućila glasanje. I tu su braća Radić, ne baš mnogo odgovorni demagozi, uspaljivali emocije svojih glasača. Svi znamo za slučaj najstrašnijeg demagoga svetske istorije, Adolfa Hitlera, koji je ceo program zasnivao na mržnji, frustraciji i strahu. Razlika današnjih demagoga od onih iz prošlosti je sve češće otvoreno sprdanje i poigravanje sa idejama i činjenicama. Hitler je ozbiljno verovao u ludosti koje je govorio, kao i njegovi sledbenici.

Novina 21. veka je da je dobra šala u medijima, a pogotovo na društvenim mrežama, čak učinkovitija od strahova i mržnje. A još je bolje ako se šega nadoveže na postojeće negativne emocije. Već godinama širom sveta pobeđuju ljudi koji se otvoreno sprdaju sa svime. A glasači ih nagrađuju.

Sa izložbe Igora Simića "Wasteland Neons", Galerija "Anita Bekers", Frankfurt, 2019.

Možda je srpska politika avangardna u tom procesu pretvaranja političkog života u mesto grubih šala. Profesor doktor Šešelj je obećavao i divizije četnika koje je bio spreman da pošalje predsedniku Bušu Starijem kao pomoć u borbi protiv Iračana i vađenje očiju Hrvatima. Prva šala je zaboravljena, a druga je doprinela popularnosti njegove politike. Marksistički doktor iz Sarajeva je možda pre drugih osetio duh vremena.

Vreme klovnova

Bepe Grilo, „klovn princ“ (kako su ga nazvali australijski novinari) ozbiljno se primakao vlasti u Italiji 2013. godine. Njegov pokret „Pet zvezda“ te godine uzeo je na izborima oko četvrtine svih glasova. Počeo je desetak godina ranije, napadima na kriminal u politici. „Tajm“ ga je čak 2005. godine proglasio za jednog od evropskih heroja. Godine 2007. je organizovao „proslavu V-dana“ (V je od vaffanculo, u prevodu „j***se u d**e“, ili, u nekim dijalektima, učtivije, „j*** se“). Napadao je establišment uopšte, pa i onaj intelektualni. Italijansku nobelovku Ritu Levi Montalčini je nazivao „stara kurva“. Možda je razbarušeni Berluskonijev stil pripremio teren za Bepe Grila, pravog klovna u politici.

Bepe Grilo 2018.

Grilo je prvi u Italiji, a među prvima u Evropi, iskoristio blogosferu i društvene mreže da promoviše svoju vaffanculo akciju. U tome liči na svog kolegu, takođe ljubitelja prostačkih šala, Donalda Trampa. Tramp je, po nekim autorima, otišao korak dalje – uz pomoć firme Kembridž analitika proučio je za čim žude milioni ljudi na mrežama, a onda to ponavljao.

Godina Trampove pobede, 2016, prelomna je za slom racionalne politike. Taj istorijski raskida sa razumom je označila jedna reč, koja se kod nas često pogrešno prevodi kao imenica, a zapravo je pridev. Ta reč je post-truth – „postistiniti“ – reč 2016. godine po Oksfordskom rečniku, pridev koji označava okolnosti u kojima su „objektivne činjenice“ manje važne u oblikovanju javnog mnenja od emocija i ličnih ubeđenja.

U ovom značenju je ovu reč izgleda prvi upotrebio naš i američki veliki pisac Stiv Tešić 1992. godine, u tekstu o medijskim manipulacijama američke države vezanim za Iran, Nikaragvu i Zalivski rat.

Ana Ćurćin & Šejn Beri & Igor Simić: Don't Be Fake

Teorija racionalnog izbora

Iste te 2016. godine Britanci su protiv EU glasali duboko iz utrobe, a ne iz glave, kao i Trampovi glasači. Razumno gledano, EU je mnogo pomagala propalim krajevima nekada industrijske severne i istočne Engleske, a izbeglice, kojih su se toliko plašili, dolaze u velike gradove, pre svega u London, koji je većinski glasao za ostanak u Uniji.

Po teoriji racionalnog izbora, ovo je bila nemoguća odluka. Po toj teoriji, siromašni, stariji, neobrazovani glasači po varošicama zapuštene severne Engleske i Velsa trebalo je da izračunaju da li će biti bogatiji i srećniji ako ne budu građani EU. A Englezi su vazda bili stereotipno smatrani racionalnim i proračunatim ljudima. Teorija racionalnog izbora je nastala na njihovom ostrvu, kao i kapitalizam. Stereotipno romantični Škoti glasali su racionalno, i za ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu, i za ostanak u EU.

Narednih godina odigrao se proces dalje šegačizacije političkog života. Donald Tramp je koristio šegačenje kao pomoćno sredstvo u kampanji. Boris DŽonson je bio još malo neozbiljniji, ali je ipak iza njega stajala uspešna politička i novinarska karijera, iako je kao dopisnik „Dejli Telegrafa“ iz Brisela napisao mnogo šaljivih laži u do tada ozbiljnim novinama. Recimo da EU zahteva od žena da vrate seksi igračke, ili da će evro novčanice učiniti muškarce impotentnim.

Lik Borisa DŽonsona kao DŽokera na protestu protiv Bregzita

Ipak, Boris DŽonson je promenio imidž britanske desnice. Postao je „kul“ političar, koji je mogao da privuče i glasače drugačije od tradicionalnih torijevskih pristalica.

Uloga frizure u političkoj kampanji

Nekoliko koraka dalje u šegačizaciji svetske politike je napravio Havijer Milei, od pre mesec dana predsednik Argentine. Kao i DŽonson, Milei je imao ozbiljnu karijeru profesora makroekonomije. Kao i DŽonson, on je modernizovao imidž desnice u svojoj zemlji. Zaštitni znak su mu frizura i motorna testera.

Uloga frizure pokazuje koliko je imidž pogodan za internet mim važan u politici 21. veka. Najuspešniji populistički desničari druge i treće decenije ovog veka imaju upadljive frizure. To su Tramp, DŽonson, Gert Vilders iz Holandije i Milei. Neobičan izgled je postao važniji za imidž političara od dosadnih političkih principa i ideja.

Lutke Donalda Trampa, Marin Le Pen, Gerta Vildersa i Adolfa Hitlera na Karnevalu ruža u u Dizeldorfu, 27. februara 2017.

Što se ideja tiče, one mora da su što jednostavnije i bombastičnije. Kod Trampa su to borba protiv korporacija i njihovog uticaja na politiku, borba protiv korupcije i skrivenih lobija.

Činjenica jeste da tradicionalni vašingtonski establišment nije imao sluha za potrebe „gnevnog belog čoveka“, gubitnika tranzicije. Italija je od osnivanja Republike bila ozloglašena po pokvarenosti svojih tradicionalnih partija. Zato je „Očistimo močvaru“ bila je jedna od Trampovih najmoćnijih parola. Druga je stvar ironija istorije u činjenici da interese poniženih i uvređenih siromaha, brani korumpirani milijarder, zastupnik smanjivanja poreza za najbogatije, neka vrsta Superhika sa boljom frizurom.

I sve druge njegove parole su bile jednostavne, lake za skandiranje, pune emocija, uglavnom gneva i mržnje. Među glavnim mrzilačkim Trampovim porukama bile su one da je Hilari Klinton kriminalka, a da Obama nije Amerikanac po rođenju. Čak je i na prvi pogled bezazlena parola „Učinimo Ameriku opet velikom“ u sebi krila ozbiljan svađalački potencijal. Iza te patriotske parole krila se spremnost na strogu politiku prema migrantima i zavada sa čitavim svetom, uključujući i EU.

Za Mileija je simbol motorna testera. Testera simbolizuje potrebu da se iseče uloga države u privredi. Kao i doktor Nestorović, on je profesor univerziteta koji sumnja u formalnu nauku. Milei smatra da su klimatske promene marksistička prevara. Samog papa Franju naziva „prljavim levičarem“. Poput Trampa, on sebe predstavlja kao protivnika pokvarenog političkog establišmenta. A tako je počeo i Bepe Grilo. DŽonson je neprijatelje video u briselskoj birokratiji. DŽonson i Milei su poznati po krajnje nekonzervativnom seksualnom životu.

Havijer Milei u predizbornoj kampanji 2023.

Nova desnica

Svi pomenuti političari predstavljaju novu vrstu desničara. Ranije su desničari bili mnogo uštogljeniji i po pojavi i po životnom stilu. Instruktor tantričkog seksa kao Milei pre je mogao da se nađe među anarhistima i u kontrakulturnim grupama. Napad na establišment i jeste pozajmica iz anarhističkog i kontrakulturnog repertoara. Ipak, ovi desničari su modernizovali fasadu, ali se iza te hajp spoljašnosti kriju temeljne konstrukcije stare desnice. Svi se predstavljaju kao „glas iz naroda“. To je stara desničarka parola. Svi desničarski pokreti 20. veka se zaklanjaju iza „naroda“ „slobode“ i „malog čoveka“ ali samo svog, nikako stranca. Zato se i Hitlerova partija zvala Nacionalsocijalistička nemačka radnička partija.

Ksenofobija i želja da se obnovi stara slava su opšte mesto svake desnice od Musolinijevog sna o novom Rimskom carstvu, do Trampove iluzije opet velike Amerike i DŽonsonove opsesije Čerčilom i Britanskim carstvom. Čak i Milei želi da obnovi veličinu Argentine. Kao i nacionalizam. Tramp je oživeo američki nacionalizam, Gert Vilders holandski (nizozemski?), a DŽonson je pokušao da obnovi svest o britanskoj posebnoj ulozi u svetu, koja nadilazi Evropsku uniju.

Upad Trampovih pristalica na Kapitol hil, januara 2021.

Druga nit koja povezuje staru i novu desnicu je odbacivanje nauke i racionalnosti. U SAD jedna po jedna država zabranjuje abortus, pravdajući taj potpuni preokret mističnim pro life argumentima.

Ono što je zaista novo jeste propagandni pristup. Publika Hitlerovih i Musolinijevih skupova je te manifestacije napuštala zabrinuta i ogorčena. Sledbenici internet desničara prate svoje junake kao duhovite izvođače po blogovima i podkastovima. Njihovi stavovi se doživljavaju kao uspešne šale, u kojima ipak, veruju oni, ima neke duboke istine. Važno je da su zabavni.

Revolucija, kontrarevolucija, cezarizam

Kao takvi, nameću tri izazova za levicu. Jedan je povratak ozbiljnosti na političku scenu. Jedan od najpoznatijih plakata nemačke levice 1968. godine je imao natpis „Svi pričaju o vremenu. Mi ne.“ To je značilo da se levica bavila ozbiljnim pitanjima.

„Svi pričaju o vremenu. Mi ne.“ - levičarski plakat u Nemačkoj 1968.

Drugi izazov je ponovno uspostavljanje veze  sa „prezrenima na svetu“, koji su svoje predstavnike našli među klovnovima a ne među birokratizovanim partijama tradicionalne levice.

Treći izazov bi mogao da poveže sve leve i liberalne političke snage. To je vera u Prosvećenost, u nauku. Marksisti su voleli da kažu kako imaju „naučni pogled na svet“. Ali su i svi liberalni pokreti potomci naučnih i političkih revolucija 17. i 18. veka. Internet je oslabio veru u naučne i obrazovne institucije.

Savremeni zastupnici zavera liče na one mahnite putujuće propovednike iz Srednjeg veka, koji su išli po selima i plašili narod pričama o vešticama, čarolijama i smaku sveta. Umesto da ojača obrazovanje i kritičko mišljenje, internet je osnažio razne, ne samo iracionalne, nego antiracionalne i antiprosvetiteljske stavove.

Iz filma "DŽoker", 2019.

Da li je u pitanju bizarna istorijska epizoda, ili velika antinaučna kontrarevolucija? Da bi odgovorili na to pitanje treba manje da se šegačimo. Čitajmo ozbiljne tekstove, iako nisu šaljivi. Nije slučajno neprijatelj Gotam sitija lažni šaljivdžija, DŽoker.

Da upotrebim rečnik klovna Bepea Grila, prošla godina nas opominje da donošenje važnih odluka treba da se vrati iz dupeta u glavu. Ili učtivije rečeno, da se povrati vera u političko delovanje zasnovano na razumu i činjenicama.

(RTS)