Savremeni svet | |||
Sajgon, Teheran, Bagdad, Kabul… |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 21. avgust 2021. | |
Izveštaji kažu da se u Avganistanu sve dogodilo za dve nedelje – od pada prvog sela do pada Kabula. Za tako kratko vreme ode hiljadu milijardi dolara uloženih u projekat vesternizacije jedne tradicionalne muslimanske države. Izvorno opravdanje je bilo – borba protiv svetskog terorizma koji je svoj centar imao u Avganistanu. A onda slede Irak, Sirija, Libija i Jemen. Ni Sadam, ni Asad, ni Gadafi nisu imali veze sa Bin Ladenom, ni sa Al kaidom, mudžahedinima ili Islamskom državom. Naprotiv, ako su ove terorističke organizacije ulazile na prostore ovih država (slučaj Iraka i Sirije), one su vodili borbu protiv njih. U Siriji je opozicioni Nusra front, direktno finansiran od američke vlade, delovao zajedno sa tzv. Islamskom državom protiv režima. Ta tvorevina našla je prostorno utočište u Iraku tek pošto je Sadam Husein bio obešen. Milijarde dolara ulagane su u zapadni geopolitički projekat vladavine svetom, što je trebalo da se vrati u vidu zamašnih postmodernih tantijema. U Iraku i Libiji iza tepiha bombradera sa i bez posade, iza haj-tek vojski iz SAD, Britanije i drugih NATO-zemalja, išle su zapadne naftne kompanije. U Avganistanu, velika prostranstva maka bila su pod kontrolom združene američke i novoavganistanske vojske. Vest od istorijskog značaja je da danas tamo više nije nijedna od njih. To da su ovi tokovi planetarnog nasilja i pljački, umotani u civilizatorsko ruho, prošli mimo sistema UN više niko ne pominje. U Evropi je sada glavna tema – novi talas migracija i to kada talasi prethodnih migracija od 2011. nadalje nisu prestali. Do pre dve nedelje niko nije očekivao novi masovni priliv iz Avganistana. Tim povodom treba ponovo reći – sistem unutrašnje bezbednosti EU, pažljivo građen više od dve decenije, krahirao je pod naletom migracija iz pomenutih područja. Zajednički instrumenti – brojne konvencije i zakoni, i zajednički organi – Fronteks (agencija za upravljanje spoljnim granicama Unije), Evropol i mnoga pomoćna tela, nisu funkcionisali. Njihovu ulogu preuzele su države članice, svaka na svoj način. Nije postojao ni dogovor među državama u vezi prihvata, smeštaja i tretmana migranata. Pokušaj Angele Merkel da nametne nemačko rešenje propao je i vratio se Nemačkoj kao bumerang. A sada ide novi talas. U tom turbulentnom događanju, niko nije postavio pitanje o uzrocima. Humanistička retorika i spontana pragmatska rešenja prekrili su područja tamošnjih javnosti kako bi se zaglušili retki glasovi sa nezgodnim pitanjima. S tim u vezi, aktuelni slučaj Avganistana nije pitanje o poslednje dve nedelje nego o poslednjih dvadeset godina. Zanimljiv je lokalni odbljesak avganistanskog čuda. Priština, Tirana i Skopje ponudili su otvorena vrata za migrante. Pre Drugog rata u nas se pričala anegdota da kada u Moskvi pada kiša, naši komunisti otvaraju kišobrane. Koje je poreklo ove naprasne solidarnosti u pomenuta tri centra. Posebno u Prištini, ako imamo u vidu da je ova lokalna vlast zatvorila vrata povratku velikog broja prognanih (oko 250 000 ljudi prema podacima UNHCR-a), a svaki pokušaj povratka sankcioniše „spontanim“ nasiljem od strane albanskog stanovništva ili preko „sudskog“ postupka. Ako Severna Makedonija i Albanija nemaju ovaj problem, imaju zajedno sa „Kosovom“ potrebu za izražavanje lojalnosti u hudoj želji da postanu deo zapadne civilizacije. Ako nikako drugačije, onda bar učešćem u funcionisanju njenog sanitarnog kordona. Lično strahujem da ni režim u Srbiji ne ponudi slične usluge. U svakom slučaju, događaji u Avganistanu upućuju na veliku promenu u svetskim relacijama. SAD kao svetski hegemon, doživele su veliki poraz a da nigde drugde u regionu Bliskog istoka i centralne Azije nisu postigle uspeh. Na vagi svetske ravnoteže izgubile su važan teg. Ravnoteža se poremetila a da Kina i Rusija nisu dodale teg na svom tasu. Da li će to i učiniti, zavisi od strategije nove talibanske vlasti u Avganistanu. Od nje se ne može očekivati samoizolacija i samodovoljnost kao što je to bio slučaj tokom prethodne vlasti (1996-2001). Ona će imati potrebu otvaranja ne samo zbog ekonomske pomoći, već i zbog potrebe gradnje regionalne uloge i uticaja jedne pobedničke garniture. Ako među vladajućim talibanima verski fundametalizam ne bude merilo svake politike, najveće šanse za ulazak u novu regionalnu igru imaju upravo Risija i Kina. Takav scenario već bi značio dodavanje tega na njihovoj strani, dovoljnog da Sjedinjene Države dugoročno odvoje od čitavog regiona. U tom slučaju, SAD više ne bi mogle da budu jedina svetska supersila. Najzad, za Evropsku uniju ovo bi bio poslednji signal da ukoliko hoće da postane relevantan učesnik u svetskim zbivanjima mora da se otrgne svoje uloge američkog satelita. Tim pre i tim lakše, što ovde više nije Velika Britanija, koja je bila sekundant u svim američkim avanturama u datom području. Kao ukleta destinacija ratnih i poratnih migracija sa područja američkih geostrateških eksperimenata, EU mora stati na gledište uzroka. Ako nikada ne bude u mogućnosti da dostigne vojne kapacitete Amerike, Rusije i Kine, ona može da period mira u regionu iskoristi na osnovu svojih trgovinskih i finansijskih snaga. Za to je, međutim, potrebna drugačija geopolitička i geoekonomska orijenacija od sadašnje. |