Početna strana > Rubrike > Politički život > Sto, dvesta, trista... dana Vlade ili Rum za Ćorkana
Politički život

Sto, dvesta, trista... dana Vlade ili Rum za Ćorkana

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Dimitrijević   
sreda, 12. novembar 2008.

U kasabi, jednoj od mnogih balkanskih kasaba, živeo je vanbračni sin Ciganke i nekog turskog oficira iz Anadolije. Zvali su ga Ćorkan. Obavljao je sve prljave poslove koje niko drugi nije hteo: od sahranjivanja utopljenika do zakopavanja crkotina. S njim su zbijali šale i sirotinja i begovi. Uveravali su ga da je veliki zavodnik. Kad je u kasabu, nakon austrijske okupacije, stigao prvi cirkus, Ćorkan se zaljubio u igračicu na žici, pa, podjarivan od obesnih gazda, počinio mnoge gluposti zbog kojih je batinan i zatvoren. Onda se zaljubio u neku sirotu lepoticu, Pašu iz Dušča, pa su ga gazde opet skolile, pričajući da ga Paša voli i da je on neviđeni zavodnik. Na kraju Pašu udadoše za starog Hadži-Omera, koji s prvom ženom nije imao dece, a Ćorkanu lokalni šaljivci nastaviše da pričaju kako mu je otac u Anadoliji ostavio veliko imanje, koje samo čeka da ga uzme, pa da vlada i gospoduje.

Za sve to vreme Ćorkan pije. Gazde ga nagrađuju rumom, u kasabi do tada nepoznatim pićem (koje „kao da je stvoreno za ovakve kao što je on; jače je, brže po dejstvu, i prijatno drukčije od rakije“.) Na etiketi je slika „mlade mulatkinje sočnih usana“ sa slamnatim šeširom, ispod čijeg lika piše „Jamajka“. Rum je „egzotika za Bošnjake u poslednjem stadijumu alkoholizma“, i ne dolazi sa Jamajke, nego iz Slavonskog Broda, gde ga proizvodi firma Eisler, Sirowatka & Comp. Kad otvori flašu ruma, Ćorkan uzdahne: „A koliko je takve ljepote u svijetu!“ Kad popije, mašta o Paši („A u toj velikoj ljetnjoj noći, koju rakija i pesma i rasplamsala vatra na travi čine beskrajnom, sve je mogućno; ništa nije stvarno, ali ništa nije neverovatno ni potpuno isključeno“); ili o svom nasledstvu u Anadoliji („Istina je da on posle druge flašice ruma oseti mirisni vetar otud od daleke nedostižne Bruse, i vidi, lepo vidi, njene zelene bašte i bele građevine“).

Na kraju, Ćorkan, da bi dokazao da sme „što živ čovek ne smije“, jedne februarske noći prelazi na Drini ćupriju po ivici njenoj, zaleđenoj, u kondurama, pijan i krilat, pevajući: „Tiridam, tiridam... hajhaj!“ U daljini mu se priviđa anadolski grad Brusa i lepa Paša s njegovim detetom u naručju. I – prešao je most. Sve pijane gazde su mu klicale, a Santo Papo je ponovo uzviknuo: „Rum za Ćorkana!“

Tako je genije srpske proze Ivo Andrić opisao jednog od višegradskih veselnika, Salka Ćorkana. A, u stvari, to kao da je opis srpske vlasti decenijama unazad, a naročito od 5. oktobra 2000. godine. Jer 5. oktobra 2000. godine Srbija je verovala da joj je laknulo, i da će najzad, slobodna i uspravna, krenuti ka Evropi, za koju se žrtvovala od 1804. naovamo, trudeći se da sebe preuredi i dotera da bi bila primljena u red „modernih evropskih država“. Demonstrirajući protiv Miloševića, opozicija je nosila zastave zemalja Evropske unije i verovala u prijateljstvo Francuske, Engleske, Italije... Pa čak i Amerike; da, Amerike! Iako su nas Amerikanci i njihovi sateliti bombardovali i oteli nam Kosovo, to je bilo, mišljasmo, samo zbog starog režima. Sad smo demokrate i slobodni, i zagrliće nas!

Došavši na vlast, Demokratska opozicija Srbije je obećala narodu kule i gradove. Ali ispostavilo se da za Zapad obaranje dotadašnje vlasti nije konačni cilj. Trebalo je učiniti i mnogo što drugo. Recimo, uhapsiti Miloševića i sve srpske generale i političke delatnike, koji su, po odluci „međunarodne zajednice“, bili krivi za događaje prilikom raspada bivše SFRJ... Uhapsiti Karadžića i Mladića i isporučiti ih Hagu... Dostaviti Hagu svu poverljivu vojnu i policijsku dokumentaciju o – kako bi rekao Nebojša Popov – „srpskoj strani rata“... Uništiti srpsku vojsku, lišavajući je svega: od valjanog naoružanja do ozbiljnog novca iz državnog budžeta, i u Srbiju okruženu grabljivicama sa svih strana uvesti „civilno služenje vojnog roka“, to jest pretvoriti potomke Stepe i Mišića u „Baba Julin puk“...

Napraviti provizorijum – avetnu Državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, s jednim jedinim ciljem – da se Crna Gora otcepi od Srbije i, predvođena kraljem duvanske mafije, pricepi Hrvatskoj i Albaniji. Uništiti srpske banke i bankarski sistem, a otvoriti mesta za Rajfajzen, Kredi agrikol, Sosijete ženeral, Erste, itd., itd., zaboravljajući da „tuđa ruka svrab ne češe“, i da će slom zapadnog bankarskog sistema slomiti i Srbiju bez svojih banaka... Izvesti razbojničku privatizaciju (čitaj: pljačku) srpske privrede, prodavši strancima budzašto ono što vredi (poput „Sartida“ i cementara), a sve ostalo domaćim mafijašima (ili, kako im tepaju na B92, „kontroverznim biznismenima“). Prodati što više prirodnih resursa (vlasinsku vodu „Koka-Koli“, na primer).

Izviniti se svim bivšim SFRJ narodima za „srpske zločine“ 1991–1995, ne dobivši ni od Hrvata, ni od bosanskih muslimana reč izvinjenja za zločine koje su počinili neopavelićevci i mudžahedini nad Srbima. Razoriti srpsku školu fašističkim reformama i uvesti Srpčićima engleski jezik (da se zna ko je šerif u globalnom selu!) od prvog osnovne, a nemački, italijanski, francuski od trećeg, dok još dobro ne nauče jezik svojih majki. Uništiti srpsko zdravstvo, pričajući priče o pravima pacijenata, dok se u praksi zdravstvene ustanove pretvaraju u „bolnice bez nade“ iz stripa „Alan Ford“ (u kojima, ako se sećate, pacijentu seku nogu jer ga boli želudac da ga ne bi prepustili „nesmiljenoj sudbi“).

Pripremati privatizaciju javnih preduzeća s jednim jedinim ciljem: da Srbija zauvek postane robinja globalističkog totalitarizma (a građanima obećati „besplatne akcije“, koje će, po svemu sudeći, imati vrednost papira na kome su štampane). Pripremati otcepljenje Vojvodine, kroz priču o decentralizaciji i regionalizaciji... Uništiti poljoprivredu, uvozeći genetski modifikovanu sojinu sačmu i prodajući tajkunima vojvođanske oranice.

Ne preduzimati ništa ozbiljno, čak ni verbalno ozbiljno, dok ti otimaju Kosovo, osim postavljanja pitanja Međunarodnom sudu, čije odluke neće biti poštovane, potpisati nekakav za Evropsku uniju ni na šta ne obavezujući ugovor o stabilizaciji i pridruživanju, čiji je cilj dalja rasprodaja Srbije... Pustiti razularene kvazinevladine organizacije (jer ih većinu, posredno ili neposredno, finansira Vlada SAD) da prave spiskove za odstrel svih koji se ne slažu sa poniženjem Srbije...

I tako dalje, prokleto dalje, judinski dalje, do dance macabre dalje, do kola smrti u kome igra Srbija, ozračena osiromašenim uranijumom naših NATO prijatelja, u kojoj svake godine umre trideset hiljada više ljudi nego što ih se rodi, silovana Srbija čije organe su vadili na Kosovu i prodavali po Evropi i svetu, ponižena, satrvena u prah i pepeo... Ali vođi Srbije i dalje vide njenu sjajnu evropsku budućnost. A zašto? Zašto, za ime Boga i nakon svega? Zašto je sasvim svejedno da li o Vladi Srbije pišemo sto, dvesta ili trista dana posle njene inauguracije? Zato što evropske gazde Balkana stalno naručuju „rum za Ćorkana“.

Ovdašnji političari, koji u balkanskoj kasabi obavljaju prljave poslove (poput isporučivanja žrtava haškom Minotauru), stalno dobijaju pohvale od raznih Havijera Solana, Olija Renova i sličnih mutanata postmoderne politike Zapada, i opijaju se, uz svest o ličnoj koristi (bakšiš za prljave poslove), vizijama Evrope s one strane ćuprije. Dok nas vode preko zaleđenog mosta tranzicije, oni mašu rukama, za koje veruju da su krila, i pokazuju nam u Evropi (u kojoj ima sve više bede i nezaposlenosti, i koju pustoši ekonomska kriza) virtuelne slike onoga o čemu se, u Titovo vreme, pevalo: „Ala volim ovaj režim, plata ide, a ja ležim.“ (U Srbiji ima i običnih, ne samo visokopostavljenih, Ćorkana, koji i sada misle da je dinar jači od italijanske lire, i da je Evropska unija veliki vikend šoping u Trstu.) Kad Ćorkan na vlasti nije pijan od evrounijatskih obećanja, on zna sve o svojoj bedi – da je dužan dvadeset milijardi dolara više nego 2000. godine, kada mu je NATO dao „befel“ da vlada u kasabi zvanoj Srbija, da više nema vojsku, da je ostao bez Kosova, da uskoro neće biti para za plate i penzije, da građani u krugu KBC „Beograd“ ističu oglase u kojima nude bubreg za pedeset hiljada evra da bi mogli da prehrane porodicu. Ali čim ugleda etiketu na bočici ruma (ne piše „Jamajka“, nego „Brisel“, mada se roba proizvodi u domaćim ideološkim jazbinama turbo-kapitalističkog globalizma), Ćorkan sve zaboravi: umesto Bruse, ugleda Njujork i London, sa uspešnim berzanskim maherima na poslu, a umesto Paše, priviđa mu se veče uz sveće sa Kondolizom Rajs, koja ga uvažava kao prevashodnog američkog partnera na Balkanu. Naš Ćorkan se plaši da se osvesti i da konačno porekne privid (jedan što se usudio nakon saradnje sa Zapadom da optuži Zapad za obmanu Srbije ubijen je 2003. godine, čim je shvatio da, nakon Kosova, ode Vojvodina).

Savest podseća Ćorkana na Vilija Vimera, koji je na Skupštini NATO zemalja 2000. godine čuo da Srbija nikad neće ući u Evropsku uniju, ali on rumom turbo-kapitalizma guši glas savesti, i sme što živ čovek ne sme da rasproda, razgradi i raskući, samo da bi opet čuo kako ga NATO gazde nazivaju „piletom od sokola“ i „gazijom“ (junakom, nego šta!).

Gazde spasavaju svoj Volstrit bilionom dolara državne intervencije (parama otetim od poreskih obveznika), a našem Ćorkanu govore da dereguliše tržište i spreči uplitanje države u biznis. I Ćorkan im veruje. Ne, on vidi, vidi u svom pijanom zanosu i Brusu (Brisel) i Pašu (Kondolizu) i može, u kundurama svog kompleksa niže vrednosti, da hoda ivicom mosta, pevajući „Tiridiridam... haj, haj!“ ili svirajući u bendu „Monetarni udar“.

Naši Ćorkani, za naše pare, otete od usta naše dece (koja u školi padaju u nesvest od gladi, jer nemaju para za užinu) putuju po Njujorku (na Generalnu skupštinu UN), idu na dogovore s briselskim komesarima, plove, lete, voze se na prijeme i večere, i u tim nemogućim noćima veruju u virtuelnu stvarnost svog značaja, i misle da ih gazde cene mnogo više od toalet papira u nekom od Hajata svetskih metropola. Naši ubogi ,,državotvorci“ hvale se svojim uspesima, u zemlji u kojoj beda svakodnevnog života podseća na hiperinflatornu 1993. godinu.

Ali ko zna. Vremena se menjaju i obrti su mogući. Možda će Srbija ipak progledati ka Istoku, a Ćorkan, zbog zijana koji je počinio kad je cirkus evropskih integracija stigao do nas, otići u ćorku. Važno je ne utopiti se u briselski rum, čuvajući um i oči nezamagljenim. Najgušća tama je ipak pred zoru. Naš narod je odavno rekao: „Žari, pali udbinski dizdare, red će doći i na tvoju kulu.“ Na plamenu Potemkinovih sela ćorkanovske demokratije možda će se ogrejati nova, moralno odgovorna i vidovita Srbija.

I da ne bude tako – važno je sačuvati obraz. Jer on mije obe čovekove ruke, levu i desnu. Srbiji su odsečene i levica i desnica, a ovi patrljci od kartona se ne računaju. Obraz i ruke – to sačuvati, pa će biti i boljeg danas i boljeg sutra.

 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner