Politički život | |||
Srpski intelektualci, propast Zapada i kraj istorije |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 10. oktobar 2025. | |
Posle pada „Berlinskog zida“, tj. urušavanja Sovjetskog Saveza, pojavio se prvo tekst, pa potom knjiga Frensisa Fukujame Kraj istorije i poslednji čovek (koju je na srpski jezik prevela moja malenkost). Ta knjiga je izazvala veliku raspravu na svetskom nivou zbog autorovih krajnje provokativnih i optimističkih prognoza. Glavna tema spora je bila Fukujamin pojam „kraja istorije“. Ne mali broj teoretičara je pogrešno smatrao da ovaj autor pod tim pojmom podrazumeva kraj daljeg razvoja sveta ili odsustvo novih događaja u bitnijem smislu te reči. No, nasuprot tome, Fukujamin suštinski stav je bio da da će doći do ubrzanja razvoja u svim bitnim oblastma na svetskom nvou, ali da da će se taj razvoj odvijati pod jednim te istim sistemskim pretpostavkama – pod pretpostvkama sistema liberaalne demokratije. Rečju, Fukujamina knjiga bi se mogla nazvati trijumfom Zapada, što je uključivalo i stanovište da više neće biti velikih međudržavnih konflikata, pogotovo ne svetskih ratova, jer liberlne demokratije navodno ne ratuju jedne pored drugih. Pošto ga je dalji tok istorije uverljivo demantovao, ovaj teoretičar je izvršio samokritiku.
Ovaj sažet osvrt na čuvenu Fukujaminu knjigu načinio sam stoga što smatram da ne mali broj naših intelektualaca - koji su nekada podržavali tzv. peto-oktobarski prevrat koji je obećavao da će se u Srbiji konačno učvrstiti parlamentarni sistem, što će reći da će se Srbija konačno vratiti svjojoj izvornoj, pre-komunističkoj ustavno-pravnoj tradiciji - danas i ovde zastupa tezu o kraju istorije, samo sa drugačijim sistemskim predznakom u odnosu na Frensisa Fukujamu. Naime, oni sada gotovo fanatično najavljuju propast Zapada, tj. trijumf anti-Zapada. To stanovište su najavljivali i poznati nemački intelektualci u vreme postojanja Vajmarske Republike. Kad to kaažem, ne mislim samo na knjigu Osvalda Špenglera Propast Zapada, već i na mislioce kakvi su bili Karl Šmit i Hajdeger koji su na drugačiji način predskazivali i prizivali propst o kojoj je reč. Obojica su kasnije pristupili Hitlerovoj Nacinalsocijalističkoj partji i uzdizali antizapadni „firer-princip“: jedini zakon Nemačke je volja Firera, tj. Hitlera koji je relativno brzo posle učvršćivanja vlastite neprikosnovenosti pokorio gotovo čitavu Evropu. Ovim opaskama ne želim da pripišem pronacistčku orijentacju pomenutom delu srpskih intelektualaca, već samo da se suprotstavim tezi nekih od njih koji tvrde da je i nacizam proizvod Zapada, što je potpuni nonsens. Zapad nije geografski pojam već je on sinonim za parlamentarnu demokratiju, koja je nastala daleko pre osnivanja EU i koja postoji u nezapadnim zemljama u geografskom smislu. Ne može Hitler koji je srušio Vajmarsku Republiku i uveo „suverenu diktaturu“ u kojoj su suveren i diktator objedinjeni u jednoj ličnosti, biti predstavnik liberalne demokratije čije je rodno mesto Zapad. Ili, drugim rečima, ne može se staviti znak jednakosti između antiparlamentarizma i parlamentarizma. Deo pomenutih srpskih intelektualaca zapravo otvoreno ispoljava mržnju prema svemu što miriši na Zapad i priželjkuje njegovu propast, što bi, ako bi se to desilo, značilo trijumf anti-Zapada, tj. anti-parlamentarnog režima. Dakle, dalji razvoj bi se odvijao pod pretpostavkama koje isključuju liberalnu demokratiju. Oni su otvoreni privrženici ruskog (neosovjetskog) i kineskog režima. Ali, istovremeno izbegavaju da se eksplicitno izjasne da li su za parlamentarni ili antiparlamentaarni sistem, kao što jasno ne preciziraju kakarkter vladavine postojeće vlasti u Srbiji. Jedan broj njih se otvoreno suprotstavlja studentskom antirežimskom pokretu. Recimo naš istoričar Čedomir Antić je, između ostalog, izjavio da su studenti (šačica anarhista) koji blokiraju fakultete naneli veću štetu našim univerzitetima nego što su to učinili Nemci prilikom okupacije naše zemlje. Naravno, on je prilikom svojih radikalnih kritika studentskog bunta, izjavljivao da je za demokratiju i da je protiv Vučića, ali to ovom poslednjem nije smetalo da ga uz izuzetno odobravanje citira, kao što našem istoričaru nije smetalo što je posle tih i takvih izjava bio postavljen za predsednika UO Narodne Biblioteke. Baš me interesuje u vremenu kada pljušte smene onih direktora i otkazi onih nastavnika i profesora u srednjim i osnovnim školama koji su podržvali studente; kada univerzitetski profesori koji pružaju podršku studentima dobijaju „krompir“ umesto plate – po čijem je nalogu prof. Čedomir Antić postavljen na funkciju predsednika pomenute ustanove na kojoj prima zavidnu apanažu; i ko su članovi tog Upravnog Odbora: pretpostavljam da je većina njih antivučičevski usmerena.
Nažalost po one naše nekad liberalno-demokratski usmerene intelektualce koji imaju odbojan odnos prema studentima, situacija se vidno promenila: te anarhističke lenčuge su pešačeći širom Srbije animirali i mobilisali veliki broj građana koji protestuju protiv sistemske korupcije, sprege vlasti i organizovanog kriminala, torture Vučića nad pravosuđem, protiv terora policije i parapolicije ne samo nad studentima, već i nad brojnim građanima, protiv nelegalnih (staljinističkih) hapšenja i sudskih procesa itd. Guknite patriotski sokolovi i vitezovi! Otkad to postoje goloruki teroristi. Zar taj nonsens nije uveden da bi se dalo „zeleno svetlo“ policijskim i parapolicijskim snagama da bez sustezanja upotrebljavaju prekomernu upotrebu sile nad demonstrantima i da pritvorene primoravaju da kleče, iza leđa vezanih ruku i glavom prislonjenom na zid, kao što je to rađeno u zloglasnom Gvantanamu? Da li je iko od vas koji se zalažete za vrednosti porodičnog života izložio kritici zastrašujujuću izjavu visokopozicioniranog člana SNS-a da su deca do punoletstva vlasništvo države? Da li ste za jedinstvo vlasti ili njenu podelu. Da li ste za to da se u našoj otažbini restituiše fukcija doživotnog predsednika?
Pretpostavlljam da bi vaš odgovor na sva ta pitanja bio smišljeno uopšten i nedovoljno precizan. Recimo, tačno je da se pokret otpora režimu znatno proširio, ali on je uglavnom prozapadno, dakle antipatriotski orijentisan. Ne podržavamo baš Vučićev način vladanja, ali je ipak on veći patriota od onih koji bi da ga ruše. Jedini problem u takvom odgovoru je to što se ne može naći ama baš nijedan argumenat koji bi išao u prilog Vučićevom patriotizmu. Samo naivni, ucenjeni i oni koji su besomučnom propagandom na strogo kontrolisanim glavnim medijima zavedeni mogu verovati u Vučićev patriotizam. Pre Vučića, Srbija je imala kontrolu bar nad severom Kosova. A šta danas i ovde kontroliše na Kosovu, posle Vučićeve navodne natčovečanske borbe da Kosovo ostane deo Srbije. Ništa, bukvalno, ništa. Vučić je posle vatrenih izjava za domaču javnost da neće dati ovo ni ono, isporučio kosovskim vlastima sve što se moglo dati, ostavivši tamošnji sve malobrjniji srpski živalj u „strahu i drhtanju“, bez ikakve zaštite od tamošnje vlasti koja bezobzirno teži etnički homogenom Kosovu i stoga puzećem etničkom čišćenju. Dobro, ostali su još ostaci tzv. srpske liste, pošto glavni igrač te liste Radojičić više ne sme da uđe na Kosovo, jer je bio primoran da prizna da je bio organizator amaterski izvedenog desanta na Banjsku. To su albanske vlasti iskoristile za snimanje njegove ogromne, glamurozne vile na Gazivodama u čiju izgradnju je uloženo basnoslovno bogatstvo. Pretpostavljam da ga pre nego što je postao „patriota“ ni pas, kako bi to narod rekao, nije imao za šta da ujede.
Vrh ovoga režima je koristio patriotizam samo kao „pogonsko gorivo“ za nezajažljivo vlastito materijalno bogaćenje i za rast svoje razularene moći. I pod boljševizmom i pod nacizmom razvijena je svojevrsna „industrija smrti“ u kojoj su stradali milioni nevinih ljudi. Ali i jedni i drugi su imali svoju ideologiju. Naš režim nema nikakvu ideologju. To je tipičan kompradorski režim koji je spreman da rasprodaje glavne resurse svoje zemlje zarad ličnog probitka i očuvanja svoje strahovlade. Stoga je Srbija nalik nekadašnjim kolonijama Trećeg sveta. Ali, većina naroda je već prozrela karakter ovog režima. To je shvatio i Vučić. Stoga se plaši suočavanja sa vlastitim gnevnim građanima, te svuda dovodi autobusima svoje pristalice, među kojima ima dobar broj ucenjenih i dnevnicama potkupljenih da mu kliču „Aco Srbine“. On ne može više vladati drugačije osim sve većim podizanjem nivoa represije nad vlastitim građanima. Srbija nikada dosad nije bila ovoliko obeščašćena, osramoćena, ponižena i nemoćna. Iščupano joj je srce. Zbog toga je danas najviši patriotski nalog beskompromisna borba protiv ovoga, kako bi to rekao moj prijatelj Đorđe Vukadinović, „štetočinskog režima“. Ili si protiv tog režima ili si za njega. Treća opcija više ne postoji. „Nešto između“ je saučesništvo. Autor je počasni predsednik Međunarodne filozfske škole Felix Romuliana |