| Politički život | |||
Slučaj zgrade Generalštaba u svetlu političkog konvertitstva i nacionalnog samoponištavanja |
|
|
|
| sreda, 12. novembar 2025. | |
|
Narodna Skupština Republike Srbije usvojila je Zakon o posebnim postupcima radi realizacije projekta revitalizacije i razvoja lokacije u Beogradu između ulica Kneza Miloša, Masarikove, Birčaninove i Resavske. Ovaj zakon, čiji bi prikladniji, a svakako pošteniji naziv u odnosu na ovaj rogobatan i krajnje pritvoran, bio Zakon o rušenju zgrade Generalštaba u Beogradu, predstavlja poslednje u, sada već nepreglednom, nizu protivustavnih, nezakonitih i nestručnih nepočinstava naprednjačke vlasti. Na račun takvog zakona do sada je izrečeno niz stručnih kritika, sa ustavno-pravnog, građevinsko-arhitektonskog i kulturno-istorijskog stanovišta. Sve te kritike su više nego opravdane i potpuno utemeljene, te bi insistiranje na tim razlozima u daljem tekstu značilo samo ponavljanje već javno izrečenog, što svakako ne bi moglo da pruži kvalitativni doprinos javnoj kritici ovakvog zakona i njegovih nastupajućih posledica.
Umesto toga, namera mi je da u ovim redovima pokušam da ukažem kako ovakva ideja rušenja zgrade Generalštaba otkriva upravo onu dubinsku i pravu vrednosnu, odnosno, bolje rečeno, protivvrednosnu suštinu ove vlasti. Naime, nije sporno da je zgrada Generalštaba izgrađena u titoističkom periodu. Međutim, isto je tako nesporno da je ona bombradovana u toku bespravne i zločinačke agresije NATO pakta na Srbiju. Ta agresija nije imala ideološki karakter borbe protiv komunizma. Upravo suprotno tome, ona je izvršena radi otimanja najznačajnijeg dela srpske teritorije, zamišljenog kao konačni čin gotovo desetogodišnjeg zapadnog obračuna sa Srbima, koji je bio direktno usmeren protiv opstanka i slobode srpskog naroda u svom punom istorijskom i prostornom kapacitetu, sa ciljem njegovog potpunog potčinjavanja. Usled delovanja takvih istorijskih silnica, sadašnji značaj te zgrade prevazilazi ideološke okvire vremena u kome je ona nastala. Teško oštećena u bombardovanju 1999. godine, ona se od reprezentativnog dela jugoslovenske arhitekture titoističkog vremena pretvorila u simbol otpora srpskog naroda stranim zavojevačima i njegove borbe za nacionalnu slobodu.
Ostaci te zgrade u strogom centru srpske prestonice uporno svedoče tu borbu i na nju nas iznova pozivaju. Ali ne samo to. Kao takvi, oni predstavljaju i opominjuće podsećanje na obavezu svake vlasti u Srbiji da se, uzimajući u obzir zadata ograničenja proistekla iz trenutnih geopolitičkih i svih drugih relevantnih okolnosti, dosledno i neodstupno trude i bore da se srpska sloboda očuva, a nacionalni interesi zaštite na najbolji mogući način. Međutim, srpska nevolja je u tome što je u poslednjih 13 godina na čelu Srbije čovek i njegova lična vlast, koji predstavljaju političke i idejne konvertite prve generacije. Takva vlast je do kraja preumljena u antinacionalnom vrednosnom smeru i kao takva sprovodi politiku potpune nacionalne izdaje, predodređenu da u svom ishodištu završi potpunim slomom nacionalne i državne ideje, kako, pre svega, po pitanju Kosova i Metohije, kao težišnom političkom pitanju Srpstva danas, tako i u pogledu svih ostalih nacionalnih interesa srpskog naroda. Usled toga je vrednosna suština i priroda ove vlasti postala duboko i nepromenjivo antisrpska.
Politička i idejna konverzija sadašnjih srpskih vlastodržaca nije dovela do plodotvornih posledica po narod i državu, kakve istorija ponegde i beleži, već se završila potpunom izdajom. Sledstveno tome, takvim ljudima na vlasti smeta svaki činilac srpske istorije, kulture i nasleđa koji bi mogao da prokaže njihovo preumljenje, koje je dovelo do izdaje. Kao i svi konvertiti prve generacije, ova vlast nastoji da u svojoj okolini, svuda oko sebe dokle joj obuhvat seže, uništi sve ono što je podseća na to da je politički i idejno preverila, ali ne samo to, već i da je počinila vrhunski čin nacionalne izdaje. U tom kontekstu protivvrednosnih koordinata jednog konvertita treba posmatrati i ovu poslednju odluku o rušenju zgrade Generalštaba. Naime, odluka o tome da se zgrada Generalštaba sruši i da se na njenom mestu izgradi luksuzni hotel, nije ništa drugo nego smišljeno uklanjanje simbola srpske borbe za sopstvenu slobodu i državnost, koji, dokle god kao takvi postoje, vlast podsećaju na njena sopstvena nacionalna nepočinstva. Umesto opstanka i obnove zgrade kojoj je istorija očigledno namerila da postane simbol takve borbe i žrtve, vlast je postupila antiistorijski i namerila da se ona sruši, a da se na njenom mestu u budućnosti nalazi građevina koja predstavlja oličenje zadovoljavanja najnižih ljudskih poriva za bespotrebnim luksuzom, lažnom gospoštinom, neoplemenjujućom zabavom i otupljujućim zadovoljstvom. Kao da to nije dovoljno, takav objekat na mestu bombardovane zgrade Generalštaba gradiće i profit od toga ostvarivaće, ni manje ni više, nego investitor iz SAD-a, države koja je imala odlučujuću ulogu u sprovođenju bombardovanja 1999. godine. Time ova srpska vlast priznaje za legitimne one američke i uopšte zapadne interese i na njima zasnovane odluke, koji su rezultirali agresijom 1999. godine. Na taj način, on ide još jedan korak dalje u namernom obesmišljavanju vrednosti i značaja svake dalje borbe za očuvanje Kosova i Metohije u sastavu Srbije, što je postala njena svakodnevna praksa. Konačno, takav hotel, sa pratećim sadržajima, potpuno je neprimeren lokaciji na kojoj se gradi. U pitanju je samo upravno srce srpske države, u kome se nalaze zgrade Vlade i ministarstava, najviših sudskih instanci, kulturno-istorijski spomenici prve vrste. Takvim novim arhitektonsko-građevinskim rešenjem, umesto do skoro sankcionisane kulturno-istorijske zaštite ove lokacije, sa predumišljajem se unižava i ismeva i sam autoritet najviših organa državne vlasti. I na ovom primeru jasno se vidi antinacionalna, ali, rekao bih, i antistorijska priroda ove vlasti. Profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu dr Milo Lompar je u svom epohalnom delu „Duh samoporicanja“ na virtuozan način dokazao i utvrdio da idejna i vrednosna osnova drugosrbijanštine u Srbiji predstavlja nacionalno samoporicanje, kao nalog za našim sopstvenim odricanjem od srpskog nacionalnog identiteta i interesa i praktično sprovođenje tog naloga u našoj javnoj sferi, prvenstveno u kulturi i politici. Naime, pripadnici drugosrbijanskog tabora u polju javnog delovanja odriču potrebu i svrhu institiranja na srpskom identitetu i nacionalnom interesu u našoj kulturi i politici, te njihovo postojanje poriču i sopstvenim primerima u tom polju. Međutim, to njihovo odricanje ne utiče dominatno na objektivno postojanje takvog identiteta i interesa. Oni se odriču od nečega što postoji, ali nemaju ni znanja ni političke snage da ugroze samo njegovo postojanje. Nasuprot tome, srpski identitet i interes ne mogu da budu poništeni na ovaj način, jer je isti intelektualno nedovoljan za bilo kakav uspeh u tom pogledu.
Sa druge strane, stava sam da je naprednjačka vlast u svom kretanju ka suštinskoj negaciji srpskog identiteta i interesa otišla značajno i znatno dalje u odnosu na drugosrbijanštinu. Štaviše, ukoliko su drugosrbijanski činioci srpske politike i kulture vođeni duhom samoporicanja, moglo bi se reći da su srpski vlastodršci danas vođeni duhom nacionalnog samoponištavanja. Premda se naoko, retorički i strogo formalistički, njih ne odriču, oni, umesto toga, svojim postupcima sami poništavaju srpski identitet i nacionalne interese u celokupnoj javnoj sferi, ukidajući svaki uslov za njihovo objektivno postojanje, fizičko preživljavanje. Imajući u vidu da se nalaze na položajima gotovo neograničene političke i finansijske moći, njihov udar je mnogo snažniji i intenzivniji, a time i delotvorniji u svom poništavajućem dejstvu.
To nacionalno samoponištavanje vlast obavlja na prikriven i veoma perfidan način, koji nije lako uočljiv. Iako u javnom polju svim silama simulira svoje nacionalno opredeljenje i fingira da vodi politiku zaštite srpskog identiteta i nacionalnih interesa, takva vlast u praksi postupa suprotno imperativnim nalozima istorijskog iskustva sopstvenog naroda. Namerno se unižava svaki sadržaj srpskog identiteta, tako što se uporno dovodi u kontekst kojem on ne pripada. To se čini na taj način što se takav sadržaj koristi isključivo u jeftinim manifestacijama propagande u korist vlasti, ili ga prizemno i suprotno pravom smislu tumače predstavnici i apologete režima, koji se sa Srpstvom ne mogu dovesti ni u kakvu vezu, ne zaslužuju da spomenu reč Srbin, a kamoli da se Srbinom smatraju. Svaki bitan činilac srpske istorije, kulture, nasleđa ova je vlast zloupotrebila u svrhu svog opstanka uprkos izdajničkoj politici, izvrnula ih naglavačke, kao čarapu na naličje, sažvakala i onda ispljunula, tako da više ne može da im se nazre ni oblik, ni sadržina. Ovako zloupotrebljeni od strane naprednjačke vlasti, bitni sastojci srpskog nacionalnog identiteta ostaju ispražnjeni od životnih sokova i moralnog autoriteta, pa tako isceđeni cedilom priproste propagande vlasti više ne mogu da generišu plodotvornu državnu politiku obnavljanja srpske nacionalne ideje i pokretanja nacionalne akcije. Sve se završava na praznoj retorici, bez ikakve potencije.
Ovo se radi smišljeno, sistemski i sistematski. Pravi cilj koji vlast hoće da postigne u potaji suprotan je od onoga što ona javno deklariše. Naime, namera je da se nacionalna ideja i nacionalna akcija prokažu kao banalne, primitivne i nedostojne, te da se na taj način onemogući nastanak i razvoj snažnog političkog pokreta u budućnosti, koji bi u javnom prostoru sa uspehom mogao da kandiduje temu obnove srpske nacionalne ideje, te oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda. Ti sadržaji, prema ovakvom naumu vlasti, u budućnosti treba da budu izopšteni iz javnog diskursa. Namera je da se većina Srba i građana Srbije trajno odvrate od zastupanja nacionalnih stavova. To dovodi do stanja hronične nacionalne malaksalosti i dezorijentacije u političkom kretanju Srba. Po takvom nacionalnom samoponištavanju i njegovim posledicama ova vlast političkih konvertita nema premca u novovekovnoj srpskoj istoriji. Ni jedna prethodna srpska vlast, izuzev perioda neposredne strane okupacije i titoističkog vremena, mada bi i to, možda, bilo upitno, nije toliko ugrozila srpske nacionalne interese i dovela u životnu opasnost srpsku nacionalnu ideju. Plašim se da pod ovakvom vlašću od srpske nacionalne ideje, identiteta i interesa na kraju neće moći da ostane ni kamen na kamenu.
|