Početna strana > Rubrike > Politički život > Rehabilitacija ustaštva i „kulturno domoljublje“ europske Hrvatske
Politički život

Rehabilitacija ustaštva i „kulturno domoljublje“ europske Hrvatske

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
četvrtak, 24. jul 2025.

Na osnovu objavljenih rezultata studije zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja, prema kojoj trećina mladih u Hrvatskoj smatra da je NDH samo „štitila“ interese Hrvata, teško da nas je moglo mnogo iznenaditi to što je došlo do provale veličanja ustaštva na koncertu M. P. Tompsona, ozloglašenog pevača, branitelja i zastupnika domoljublja i ustaške ideologije, kao i njenih stravičnih zločina.

Ako se tome doda i ocena advokata A. Nobila, izneta u tekstu Da, nažalost i to je Hrvatska, onda je ovakav ishod još jasniji i prepoznatljiviji. A. Nobilo kaže: „Kad 500.000, uglavnom mladih ljudi, posetilaca koncerta na Tompsonov pozdrav ‘Za dom’ otpozdravi ‘Spremni’, onda je to sažeti prikaz rezultata rada s mladima u našem društvu. To moralno potonuće hrvatskog društva rezultat je lošeg obrazovnog sustava, političkih vrludanja i dvoličnih državnih elita, kao i delovanja Katoličke crkve, koja relativizacijom fašizma pokušava kupiti bolju povest.“

Iza Tompsona prikazivan je lik Gospe koji su formirali dronovi, a u vizuelnom spektaklu pojavili su se i likovi anđela i krstova. Nije izostao ni veliki natpis 'Oluja'

Istoričar Dragan Markovina još određenije ukazuje na odgovornost državnih organa Republike Hrvatske, članice EU, vladajućeg HDZ-a, ali pre svega Katoličke crkve, koja se nikada nije odrekla borbenog klerikalizma, za ovakvu zastrašujuću provalu veličanja i glorifikacije ustaške ideologije i NDH u hrvatskom društvu i naročito među mladima.

U tekstu Koncert istine u Zagrebu, on bez ikakve ograde jasno kaže da je „sada puna istina o hrvatskom društvu postala očita svima, u vezi s neo-ustaškim kič užasom koji se ovoga vikenda odvio na zagrebačkom hipodromu. U nekom užem smislu, s ovim ogromnim brojem mladih ljudi, kojima je već godinama kulminacija svake proslave upravo Tompsonov repertoar, neko je organizovano ideološki i politički radio. A to je Katolička crkva – najmoćnija organizacija u zemlji, koja jedina zaista radi s omladinom. Ne postoji niko drugi ko uopšte ima ideju takvog rada, a kamoli praksu“ i rezultat takvog istrajnog i dugoročnog političkog i „domoljubnog“ rada mogao se jasno videti na tom opskurnom i vampirskom koncertu.

Zato nije slučajno što je ovaj morbidni ustaški dernek otvorio molitvom Maranatha biskup u penziji, monsinjor Ante Ivas: „Dođi, Gospodine, u zemlju Hrvata. Skini sve lažne maske s lica moje zemlje Hrvatske.“

I zaista, te večeri su maske bile skinute i ukazalo se zlokobno, nakazno i ustašoidno lice Hrvatske – zemlje koja je primljena u Evropsku uniju kao punopravna članica, jer je pokazala da poštuje sve evropske vrednosti, bez obzira na to što su Srbi bili izloženi najbrutalnijem etničkom čišćenju i poništavanju svojih istorijskih i ljudskih prava, što se i danas neprestano događa.

U obraćanju svojoj vernoj i egzaltiranoj publici, smerni katolički vernik M. P. Tompson, kao neka vrsta propovednika sa isukanim mačem, poručio je celoj Evropi da se „vrati zajedništvu i ljubavi prema domovini. Evropa treba da se vrati svojoj tradiciji, svojim hrišćanskim korenima. Samo tako Hrvatska može ponovo biti snažna. Držimo do naših junaka koji su stvarali našu domovinu.“

Iza Tompsona prikazivan je lik Gospe koji su formirali dronovi, a u vizuelnom spektaklu pojavili su se i likovi anđela i krstova. Nije izostao ni veliki natpis Oluja, što je izazvalo erupciju oduševljenja među učesnicima ove sramne parade kiča i zlokobne rehabilitacije ustaške ideologije i njenih monstruoznih zločina.

Ova rehabilitacija je posebno došla do izražaja tokom ritualnog izvođenja pesme iz 1991. godine Bojna Čavoglave, kada je Tompsonov uzvik Za dom spremni propratio urlik publike: Spremni!. Slična reakcija usledila je i tokom izvođenja pesme Oluja, uz jednako egzaltirano klicanje ustaškog pozdrava „Za Dom spremni“, koji je nakon ovog koncerta, očigledno, u potpunosti normalizovan u ovoj članici Evropske unije.

Nije slučajno da je na ovom svojevrsnom balu ustaških vampira dominirala crna boja, ali i ostala ustaška ikonografija. Crna boja je i znamenje ustaških koljača, o kojima Tompson peva u pesmi Jasenovac i Gradiška stara, u kojoj se, između ostalog, mogu čuti stihovi:
„Jasenovac i Gradiška stara,
to je kuća Maksovih mesara.
U Čapljini klaonica bila,
puno Srba Neretva nosila.“

Pored otvorenog pokroviteljstva i učešća Katoličke crkve u Hrvata na ovom sablasnom koncertu, jasno se mogla videti i dosledna politička podrška ovom poduhvatu M. P. Tompsona od strane premijera Hrvatske Andreja Plenkovića i vladajućeg HDZ-a. Plenković je prisustvovao generalnoj probi koncerta, koji je proglašen „proslavom jedinstva, domoljublja i patriotizma“. Tom prilikom se fotografisao s pevačem, a na događaju su bila prisutna i njegova deca, ministri odbrane i ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović.

Božinović je ovako ocenio koncert, na kome je kome nije bilo podela, ali se mogla čuti  jasna poruka: „Ovo nije bio samo koncert. Ovo je bila proslava zajedništva, ljubavi prema domovini i vrednosti koje nas povezuju. Hrvatska je demokratska, evropska i uređena zemlja u kojoj svako ima pravo na svoju muziku, identitet i mirno okupljanje.“

Da, poruka koja je na ovaj način poslata sasvim je jasna i ona govori da je u Hrvatskoj došlo do otvorene revizije istorijskih događaja iz Drugog svetskog rata, a ustaštvo sve više postaje preovlađujući politički narativ. Koncert M. P. Tompsona, kojem je prisustvovalo oko 500.000 ljudi, svedoči o besramnom i otvorenom veličanju ustaške ideologije i njenih stravičnih zločina.

Za dom spremni propratio urlik publike: Spremni!. Slična reakcija usledila je i tokom izvođenja pesme Oluja, uz jednako egzaltirano klicanje ustaškog pozdrava „Za Dom spremni“, koji je nakon ovog koncerta, očigledno, u potpunosti normalizovan u ovoj članici Evropske unije

Ovaj bestijalni ustaški pir svedoči i o dubokoj podeljenosti unutar hrvatskog društva, u kojem je upravo M. P. Tompson postao jedan od ključnih političkih faktora, sa ogromnim uticajem na hrvatske mase, koje slede njegovu rehabilitaciju ustaštva i na koga očigledno računa HDZ u borbi za  održanje na vlasti.

O toj raspolućenosti društva svedoči i objava, redak,i usamljeni glas neslaganja i negodovanja poslanice Sandre Benčić iz političke platforme Možemo!: „Za dom spremni je simbol podele i sistematskog ubijanja onih koji su ostali sa druge strane linije „ispravne vere“, etničke pripadnosti ili političkog opredeljenja. Ustaški režim i patriotizam ne mogu zajedno da stoje u istom konceptu, jer je to bio režim koji je doslovno prodao delove Hrvatske italijanskim fašistima, a druge predao nacistima. Nakon jučerašnjeg dana ni HDZ, ni Plenković, ni Jandroković ne mogu biti u istoj rečenici sa umerenim centrom i evropskim vrednostima. HDZ već decenijama, bilo prećutno ili otvoreno, rehabilituje ustaštvo – kroz udžbenike, HRT, politički narativ i zakonodavne izuzetke koji dozvoljavaju tolerisanje ustaške ikonografije.“

Međutim, posle  ovog koncerta koji je bio po rečima zvaničnika hrvatske države ne samo do sada „neviđeni muzički  spektakl domoljublja“, već izraz „domovinskog jedinstava i patriotizma“, i to bez obzira što se odigrao u senci otvorenog promovisanja klerikalizma i ustaške ideologije. Ostaje veliko pitanje: koliko ovakvi stavovi, koji jasno i nedvosmisleno osuđuju rehabilitaciju ustaštva, zapravo imaju podršku u savremenom hrvatskom društvu?

Bojim se da odgovor ne može biti previše optimističan i zasnovan na stvarnom stanju političkih odnosa i kretanja u ovoj članici EU koja se uporno  hvali svojom „demokratičnošću“ i „uljudbenošću”.

U većini komentara u domaćoj i stranoj štampi postavljeno je isto pitanje: zašto ćuti Evropska unija u danu kada se u jednoj od njenih članica odvija neprikriveno veličanje neonacizma i ustaštva?

Verovatno će kao i uvek do sada (takvo je barem naše iskustvo) uslediti sa manjim, ili većim zakašnjenjem i oklevanjem, rutinsko saopštenje o „velikoj zabrinutosti zbog  određenog događaja“ i neće se  desiti ništa više. Tako je i bilo, jer je EU nakon pritiska javnosti objavila ovešatalo birokratsko saopštenje bez jasno i odlučne osude rehabilitacije fašizma i ustaštva u njenoj članici Hrvatskoj.

I sve to, uprkos činjenici da su Tompsonovi koncerti već pre nekoliko godina bili zabranjeni u nekoliko evropskih država, poput Holandije i Švajcarske. Usledila je i izjava premijera Hrvatske, Andreja Plenkovića, lidera HDZ-a:
„Ne znam ko više plače, ovi sa desnice jer nemaju PRIVILEGIJU NA NjEGA, ili ovi s levice. Ako je nešto deo pesme, pesmu niko neće cenzurisati, niti zabranjivati. Ona je tu već 35 godina, i biće valjda još sto. To ne znači nikakav istorijski revizionizam, niti promociju ustaštva.“

Plenković je na ovaj način je iskazao veliko likovanje i zadovoljstvo  što njegova stranka HDZ ima ekskluzivno pravo i privilegiju da upravo M. P. Tompsona koristi kao njihovu glavnu  političku uzdanicu. To nije malo za jednog političara, čiji je jedini cilj ostanak na vlasti, pa i po cenu grljenja  sa čovekom koji je oličenje najgoreg šovinizma i ustaštva.

Novinar J. Kerbler u svom komentaru zapisuje: „Zapravo, dobro je da je ovaj koncert održan. Bar sada znamo kako Hrvatska diše. Hrvatska koja deli lekcije svima koji joj nisu po meri i hvali se demokratskim standardima. Ko zapravo može da spreči zemlju da se iz antifašističkog voza pobednika sada ukrca među poražene? Ali, šta je s EU, koja uporno ćuti, u kojoj se nesmetano rađa seme zla? Hoće li bar ovoga puta reagovati? Sumnjam.“

Do koje mere ide hipokrizija i licemerstvo Evropske unije i tzv. međunarodne zajednice, pokazuje i činjenica da je upravo Hrvatska do nedavno predsedavala Međunarodnim savezom za sećanje na Holokaust – dok danas njena vlada otvoreno pokroviteljski stoji iza koncerta pevača koji na pozornici pozdravlja ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ i slavi pokolj u Jasenovcu.

U zajedničkom tekstu koji su za „DŽeruzalem Post“ napisali Efraim Zurof i Aleksandar Nikolić, Tompson je precizno opisan kao:
„Fanatični hrvatski nacionalista koji je poštovalac ustaša, ozloglašenog  fašističkog pokreta, koji je tokom Drugog svetskog rata vladao Nezavisnom Državom Hrvatskom i koji je pokrenuo tri genocidne kampanje protiv Srba, Jevreja i Roma, satro stotine hiljada nevinih žrtava na najsurovije manuelne načine koji se mogu zamisliti. To je šokiralo čak i njihovog nacističkog patrona Horstenaua,koji je  žestoko kritikovao surovost ustaša, upozoravajući da će izazvati pobunu Srba.“

Ako smo sa punim pravom pitali zašto je izostala pravovremena i suštinska reakcija i osuda Evropske unije koncerta M. P. Tompsona, još je važnija prilika i povod da se osvrnemo na način kako su naši, tzv. „objektivni i profesionalni mediji“, kao i dežurni borci i borkinje protiv „srpskog nacionalizma i klero-fašizma“ propratili ustaško divljanje na zagrebačkom hipodromu.

Ovi mediji su postupili zaista „profesionalno“ i objektivno i to u skladu sa njihovom uređivačkom politikom, u kojoj gotovo da nema mesta za  praćenje  pitanja i tema koje su posvećeni odbrani ili zastupanju srpskog nacionalnog interesa i za njih uvek problematičnog srpskog stanovišta Reagovanje televizija N1 i Nova S, te listova Danas i Nova – svelo se uglavnom na prenošenje agencijskih vesti, bez širih komentara, specijalnih emisija, ili gostovanja njihovih stalnih i nezaobilaznih komentatora i analitičara opšte prakse. Ti komentatori se inače javljaju po dobro utvrđenom rasporedu, uvek si budni i spremni da osude i žigošu svaku pojavu „srpskog nacionalizma“ sledeći poznatu i toliko puta raubovanu floskulu da „svako treba da čisti u svom dvorištu i  da se bori protiv vlastitog nacionalizma“.

List Danas, na primer, tek je na 18. strani objavio tekst o tome kako su svetski mediji izveštavali o koncertu M. P. Tompsona. Naslov je bio vrlo „informativan“: „Najviše karata, osim u Hrvatskoj, prodato je u Nemačkoj“.

U tom tekstu pročitali smo „izuzetno važan“ podatak da su po broju kupljenih ulaznica na vrhu liste bile Nemačka (oko 22.000), Austrija (oko 18.000) i Bosna i Hercegovina (oko 10.000).

Na stranicama istog lista nalazimo i reagovanje Jadranke Kosor pod naslovom: „Država i grad u službi jednog čoveka“, saopštenje Inicijative mladih za ljudska prava u Hrvatskoj, kao i ocenu da je koncert M. P. Tompsona bio najveći profašistički skup u Evropi nakon Drugog svetskog rata, ali i utiske reditelja A. Jurkasa o ovom  koncertu. On je u vezi sa koncertom izjavio:
„Publika je odvojena između brđanske i kulturno-domoljubne. Naglasak je na domovinskom. Ali nije bilo ni jednog krivog pogleda. Prezujali su nas kamerama, još su se i nameštali. Nije bilo fašizma tamo. Tek tragovi – na majicama retkih buntovnika.“

Za ovog reditelja i esejistu, na ovom koncertu nije se dogodila užasna i stravična rehabilitacija nacizma i ustaštva, već je sve to samo izraz „kulturno-domoljubne manifestacije“, na kojoj su mu se smešili egzaltirani domoljubni mladi ljudi, prateći Tompsonov poklič „Za dom spremni“.

Pitanje je na kom je to koncertu ovaj „uljudbeni“ kulturni delatnik bio, ako nije uspeo da primeti hiljade crnih majica sa ustaškim simbolima, ustašku ikonografiju i svetleću Gospu uz znak „Oluje“?

Izostao je bilo kakav komentar na ovakve stavove na stranicama Danasa, što samo pokazuje da u ovakvim relativizacijama ne vide ništa loše ni neprikladno.

Međutim, nije izostala ni poznata i često primenjivana relativizacija, oličena u poređenju nastupa Baje Malog Knindže i M. P. Tompsona kao dve strane iste medalje, kao i poređenja skupa na Gazimestanu 1991. godine i koncerta na kome je na najotvoreniji način demonstrirana rehabilitacija ustaštva i njihovih nepojamnih zločina.

Nismo, međutim, ovom posebnom prilikom mogli da čujemo istaknute korifeje Druge Srbije, one koji se ne mire sa zločinom, dosledne i beskompromisne zastupnike „borbe protiv srpskog nacionalizma i klero-fašizma“ (čak se koristi i izraz „srpski nacizam“) i „srpske maligne mitomanije“. Oni verovatno čekaju određenu istorijsku distancu, kako bi se odredili prema daljoj „dobro susedskoj“ saradnji između Hrvatske i Srbije, koju navodno uvek remete „srpski nacionalisti“ i „velikosrpska imperijalna ideologija“.

Nisu se odmah nakon ovog makabričnog i monstruoznog koncerta, na kome je došlo do otvorene rehabilitacije ustaštva, oglasili ni Žarko Korać, ni Dubravka Stojanović, ni Radina Vučetić, Sonja Biserko, Milivoj Bešlin, Srđan Milošević, Jelena Diković, Aida Čorović, Staša Zajović, Rade Veljanovski, Aleksej Kišjuhas, Jovan Komšić, Dragan Popović, Olga Pintar Manojlović, Vlatko Sekulović, Srećko Đukić, Sofija Todorović, Vladimir Arsenijević, Snežana Čongradin – da navedemo samo neke (poduži je to spisak).

Sve su to perjanice pokreta vezanog za proces tranzicione pravde – inače veoma lukrativnu delatnost – koji neprestano zahtevaju da se „Srbija suoči sa nedavnom prošlošću i zločinima počinjenim u njeno ime, kako bi doživela neophodnu katarzu i okrenula se ka budućnosti“. Ali kada treba reagovati na otvorenu rehabilitaciju ustaške ideologije i kršenje ljudskih i nacionalnih prava srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, izostaje prava i pravovremena osuda i reagovanje.

Njihovo neoglašavanje govori mnogo samo po sebi – uklapa se u primenu političke korektnosti i konjunkture kojom se vrlo često koriste i rukovode. Još je indikativnije što se nije moglo čuti ni jasno reagovanje političkih stranaka koje baštine i zastupaju evropske i liberalno-demokratske vrednosti. Reči osude ove rehabilitacije ustaštva nisu došle ni iz ljudsko-pravaških organizacija kao što su Građanske Inicijative, Helsinški odbor za ljudska prava, Žene u Crnom, Inicijativa mladih za ljudska prava Srbije, REKOM i niz drugih.

Međutim, mora se reći da je ipak Svetislav Basara, u svom famoznom, ali ovoga puta nefikcionalnom stilu, objavljivanjem dve somnabulne kolumne (što mu se inače sve češće dešava) u režimskom i slugeranjskom Kuriru – „Karadžićem protiv Tompsona“ i „Tompsonom protiv Karadžića“ – donekle „spasio“ obraz svojim istomišljenicima i saborcima iz građanističke i liberalno-demokratske političke i ideološke grupacije.

Evo samo nekoliko citata koji jasno svedoče do kojih je važnih spoznaja došao famozni S. Basara. On, verovali ili ne, navodi sledeće redove u kolumni „Karadžićem protiv Tompsona“: „Na književno veče posvećeno poeziji Radovana Karadžića, kome je slavoslovlje održao Milo Lompar – koji je nedugo zatim palmudio i na Vidovdanskom skupu – hrvatska nacionalna desnica je odgovorila ni manje ni više nego Tompsonom. Cinik bi rekao: rafalnom paljbom. Tompson je naime za Hrvate ono što je za nas, Srbe, Baja Mali Knindža, uz napomenu da su razlike između Tompsona i Baje Malog Knindže, glede aranžmana, izvedbi i scenskog nastupa, otprilike iste kao razlika u zasranosti između zagrebačkih i beogradskih nužnika (koja se sve više smanjuje).“

Dobro ste pročitali – nije fikcija. Tompsonov koncert i njegova užasna rehabilitacija ustaštva su logičan odgovor hrvatske desnice (čiji su pripadnici veliki ljubitelji književnosti, a naročito poezije) na održano književno veče posvećeno poeziji Radovana Karadžića. Tako to izgleda u izvedbi koncepta relativizacije i „čišćenja u svom dvorištu“, ovog majstora klozetskih metafora, koje on inače redovno koristi u svojim nebuloznim kolumnama u slobodoljubivom i liberalno-demokratskom ordinarnom, režimskom Kuriru.

Jedna od njegovih opsesivnih tema su neprestani i posebno vulgarni i bestijalni napadi na književno delo i političko delovanje Dobrice Ćosića kao glavne ideološke matrice iz koje nastaje i neprestano se obnavlja „srpski nacionalizam“. Ali S. Basara je otišao korak dalje tvrdeći da je Tompson zapravo ustaški rapsod – ni manje ni više – koji se u Hrvatskoj tokom poslednje decenije etablirao kao jedan od najuticajnijih političkih faktora, neka vrsta „Ćosić muzikanta“.

Pored stalne brutalnosti, čestog prostaštva i vulgarnosti (čemu je famozni S. Basara inače veoma sklon) u napadima na Dobricu Ćosića, sve je očiglednije da profesor Milo Lompar postaje nova meta ostrvljenih i prizemnih udaraca ovog kurirskog kolumniste. Svako ko sa mukom i nelagodom čita njegove svakodnevne kolumne može primetiti kako se služi najprizemnijim, često klozetski inspirisanim pseudo-metaforama, pokušavajući da sebe održi u ulozi „velikog demistifikatora i demitologizatora“ srpske istorije i tradicije – za koju on tvrdi da je niz viševekovnih zabluda i nesposobnosti da se ostvare njegove tzv. liberalno-demokratske ideje o „funkcionalnom srpskom društvu“.

A M. P. Tompson je, u Basarinoj izvedbi, zaneseni i „nevini“ ustaški rapsod čije „domoljubne“ tekstove prati ustaškim pokličima beslovesna publika – ona je, prema njemu, pravi krivac za ovu sramnu rehabilitaciju monstruoznog ustaškog pokreta

Do koje mere ide njegova posunovraćena ideološka i politikantska ostrašćenost i iskljljučivost može se videti u završnim redovima teksta „Tompsonom protiv Karadžića“, u kojima, bez ikakvog zazora i obzira (teško da on i zna pravo značenje ovo reči) zapisao ove redove: „Nećete, međutim, ni u jednom Tompsonovom tekstu čuti ‘Za dom spremni’, ‘Srbe na vrbe’ i slične ustaške pokliče. To umesto Tompsona radi publika, tako da Tompson, kao i njegovi politički sponzori, uvek iznova sačuva obraz pred EU.Tako se, izgleda, desilo i nakon njegovog ustaškog nastupa na zagrebačkom hipodromu, samo što je sada jasno ko su njegovi pravi pokrovitelji: hrvatska vlada i Katolička crkva u Hrvata.“

A M. P. Tompson je, u Basarinoj izvedbi, zaneseni i „nevini“ ustaški rapsod čije „domoljubne“ tekstove prati ustaškim pokličima beslovesna publika – ona je, prema njemu, pravi krivac za ovu sramnu rehabilitaciju monstruoznog ustaškog pokreta i režima.

 
Pošaljite komentar

Od istog autora

Anketa

Da li mislite da će u 2025. godini biti održani vanredni parlamentarni izbori?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner