Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Zašto da zaveštam organe kada sam besmrtan
Kulturna politika

Zašto da zaveštam organe kada sam besmrtan

PDF Štampa El. pošta
Dragan Mitrović   
četvrtak, 08. oktobar 2009.
Sa najviše instance države (i partije) građanstvu je upućen poziv za donatorstvo organa kako bi «naša zemlja stala rame uz rame sa najhumanijim društvima u Evropi».[1] Prikazan je faksimil dokumenta[2] koji sadrži Pristupni obrazac za dobrovoljnog davaoca organa (popunjen imenom Boris, Ljubomir, Tadić) i Izjavu o zaveštanju organa.

Novinski članak sugeriše da je Predsednik Republike Srbije zaveštao svoje organe i da poziva i druge da učine isto. Iako ne mislim da već sad ne stojimo rame uz rame sa najhumanijim društvima bilo kog kontinenta osim Antarktika[3], zapitao sam se zašto da zaveštam svoje organe.

Da li su moji organi zaista moji?

Obzirom da se u citiranom dokumentu govori o organima, a ne organu, reč je u suštini o zaveštanju tela. Da li sam ja vlasnik svoga tela da bih mogao njime da raspolažem za života i ostavim ga nekome nakon smrti? Ako sam hrišćanin, mogu smatrati da moje telo ne pripada meni, već Bogu, jer nije nastalo mojom voljom, niti mojom zaslugom, već je Božija tvorevina[4].

Ako sam ipak vlasnik svoga tela, zašto njime ne mogu suvereno da raspolažem? Da li je potrebna moja dozvola da bi nad mojim telom bila izvršena hirurška intervencija? Nije.[5] Da li mogu da naložim lekarima da me usmrte, jer smatram da će mi tako biti lakše (eutanazija)? Ne mogu. Da li mogu da zabranim da se nad mojim telom posle moje smrti izvrši autopsija? Ne mogu. Ako neko drugi u svim ovim i drugim situacijama odlučuje o mome telu, zašto je potrebno da lično dam saglasnost da se «moji» organi mogu uzeti posle moje smrti?

Kada sam zaista mrtav?

Lekari će odlučiti o tome. Oni su se već (sa pravnicima) dogovorili da sam mrtav onda kada «nastupi moždana smrt». Ali ja znam da sam živ dok god dišem, a i ako ne dišem postoji mašina koja će mi omogućiti da dišem i dalje. Neko mora isključiti tu mašinu da bih umro, a to ću biti ja, iako sam bez svesti,  jer sam dao saglasnost potpisavši se da sam dobrovoljni davaoc organa, što znači da ih dajem ipak za života. Onom drugom izjavom o zaveštanju organa, saglasio sam se da iz mog tela, koje trenutno ne diše, mogu biti uzeti organi i dati nekom drugom, o čemu će odlučiti neko treći. Sve će se to dešavati dok moje srce bude još uvek kucalo...[6] Ali, iako moje srce u potpunom neznanju tvrdoglavo bije, ja sam već (pravno i faktički) postao kadaverični davaoc organa.[7]

Da li sam zaista human?

Ovo pitanje je teže od prethodnih. Ako zaveštam organe, human sam prema društvu, a nehuman prema svojim naslednicima, jer im nisam omogućio da prodajom mojih organa dođu do nešto novca, čime bih im ostao u lepšoj uspomeni. Društvo je istovremeno nehumano prema meni, jar traži da dam besplatno nešto što je vredno, a takvo ponašanje u svim drugim situacijama karakteriše kao gubitničko («luzersko»).

Ali i takva, luzerska humanost prema društvu, samo je simbolička i posredna, jer je depersonalizovana. Humanost se ipak ispoljava licem u lice, od živog ka živom. Ona ima svoj konkretan emocionalni i etički sadržaj. Iz ovoga zaključujem da nisam human ni ako zaveštam ni ako ne zaveštam svoje telo, iz čega sledi da ovo zaveštanje nema veze sa humanošću. Moguće je da je značenje pojma humanost već uveliko izmenjena i da humano sada znači, pre svega, besplatno.

Normiranje humanosti

„Sa našeg stanovišta, ukoliko se čovekova sposobnost za žrtvu pretvori u normu, pravilo ili novi kriterijum humanosti, i to će značiti svojevrsno nasilje.“[8] Ako moje ponašanje proističe iz norme, a ne iz slobodne volje i odgovornosti, onda norma zamenjuje zakon[9], pa i slobodu samu.

Ako se može normirati humanost, zašto bi se čudili tome što krastavci ne smeju biti krivi! A krastavci moraju biti i iskrivljeni, da bi nastavili da budu krastavci. To je biološki zakon i, za razliku od norme, nije ga izmislio čovek. Danas krivi krastavci ne mogu u eurosamouslugu, a sutra nehumani ljudi neće moći da priđu ni ispravnom krastavcu, ni čemu drugom, u toj istoj samousluzi savršeno uređenog postdemokratskog društva.

Normiranje stvarnosti čini suštinu eurozbilje. I sam proces predpristupanja počinje prepisivanjem i prevođenjem beskrajnog niza zadatih normi. Njima se uređuje sve pa i život sam, a humanost je tek jedna od ideja o životu.

Da li razumem šta društvo od mene očekuje?

Mislim da razumem, i to mi se najmanje dopada! Preko mojih organa i nečije bolesti neko bi hteo da se učlani negde (obavezan je prefiks euro[10]), i celu tu operaciju stavlja pod plašt humanosti. Mislim da sam human po definiciji, kao ljudsko biće. Kao hrišćanin, svestan sam da se čovekoljublje delatno ostvaruje, pri čemu izbor načina proističe iz slobodne volje. Kao razuman čovek svestan sam da humanost nema veze ni sa novcem ni sa članstvom.

Kao misaono i sumnjičavo (možda kritičko) biće, pitam se šta će nekome moj ostareli i istrošeni, moguće oboleli, organ kada budem umro u sedamdeset i nekoj godini života? Ne treba mu. Ako sam relativno mlad i nastradam (u saobraćajnoj nesreći), trebaće mu! Šta nekoga, ko je dovoljno moćan i željan zarade i uspeha, sprečava da sazna da sam zaveštao organe, i da se onda potrudi da sazna i moj DNK profil (možda pri uzimanju krvi na pregled). I šta ga onda sprečava da, ako ima profitabilnu narudžbinu, uredi da me udari neki bolji auto ili nešto još sofisticiranije što ne ostavlja toliko tragova? Ništa ih ne sprečava...

Dalje se pitam, zašto su toliko uzavrele strasti u kampanji oko transplantacije organa, koja je kratkoročno i samo trenutno rešenje za obolele, kada smo «na pragu» dugoročnog i efikasnog rešenja, a to su matične ćelije. Već se počelo sa čuvanjem i skladištenjem matičnih ćelija uzetih iz pupčane vrpce novorođenčeta. Dok ova deca dostignu odraslo doba, mnogi organi moći će da budu zamenjeni ćelijama istog organizma, tako da neće biti odbacivanja novog organa. (O ovome bi se moglo dosta saznati od našeg poznatog veterinara koji ima dozvolu Britanske komisije za reprodukciju da klonira ljudske embrione[11], ali se to ne bi uklapalo u ovu nacionalnu kampanju[12])

Da li ću ikada biti mrtav?

Ne, neću! Moj organ biće zamenjen drugim na tržištu evidentiranih organa beskrajno stepenovanih tkivnih podudarnosti. Jednoga dana čekaće me nealocirana i moja matična ćelija u sigurnosti biološke banke čiji sam provereni deponent i kojoj redovno plaćam promenljivu kamatu na svoj dragoceni  ulog. Moj genetski kod biće, u još nepostojećem, ali nastupajućem, futuru trećem, blagovremeno pročitan i oslobođen od svakog iznenađenja, neprijatnosti i greške. (Namerno ne kažem bolesti, jer će čarobnim mamcem bolesti i znanjima medicine biti ostvareni najskriveniji fantazmi nove eugenike.)  Ja sam besmrtan. Za sve se još davno pobrinuo neko i o svemu sada misli neko. Moja sloboda je izlišna. Mogu da budem spokojan. Iznenađenja neće biti! Zaista, Nobelova nagrada za enzim besmrtnosti već trijumfalno pristiže![13] Alhemija života vraća osmehe na lica naučnika.

Od transplantacije do eugenike

Ako tragom jedne od internacionalnih fondacija poput Eurotransplanta, pratimo izgradnju evropske magistrale budućnosti, zapažamo da se ona proteže u pravcu severozapad-jugoistok i da počinje da se gradi od svog informacinog centra (kompjuterizovanog informbiroa) – Brisela. Njen suprotni kraj zasad se zaglavio u balkanskim gudurama, ali vodi ka Bliskom istoku, kolevci savremenog čoveka. Ovladavši poljoprivredom ovaj umni i delatni čovek (Homo sapiens) pre desetak hiljada godina istim pravcem krenuo je da krči prašumsku Evropu.[14] U tek započetom 21. veku, nakon davnašnjeg bekstva iz paganizma u monoteizam, civilizovana Evropa traži njegovu žrtvu. Najpre organe, potom matične ćelije, na kraju genetski materijal.

U svesti savremenog evropljanina ovaj put počinje eurozamišljajem u kome neprekidno teče med i mleko. Slika se generiše finim zveckanjem evra.[15] Zatim sledi još uvek ružičasta faza normirane eurozbilje u kojoj svi mogu da kupe ispravan krastavac. Na kraju dolazi eugenička eurostrava u kojoj niko i ništa neispravno neće moći u eurosamouslugu.

Ovaj fascinantno privlačan put Čovek je prešao već mnogo puta, na gotovo svim tačkama planete, uvek na različite načine. To je fatalizam istorije - put ka utopiji kao izgubljenom raju ili zemlji dembeliji, koji se završava u paklu obmane i robovske antiutopije. Na ovu opsenu srpsko društvo je naročito senzibilisano, jer je upravo sišlo sa jednog takvog nezavršenog evropskog autoputa multikulturalnosti i samoupravljanja.

Novi kulturni obrazac starog totalitarnog tržišta

Ako rezimiram svoja promišljanja ne temu zaveštanja organa, mogao bih da zaključim da društvo od mene očekuje da sam neobavešten, kvazicivilizovan, a human, i da kao takav participiram u formiranju još jednog kulturnog obrasca koji ovog puta uvodi simboličko samožrtvovanje, potpuno desakralizuje ljudsko telo i proširuje postojeći opseg njegove  upotrebne  vrednosti stvaranjem (slobodnog), zasad nekomercijalnog, tržišta ljudskih tkiva i organa.

Zaveštavanje organa, kako se sada predstavlja, samo je prvi korak u privikavanju ljudi na to tržište, kao i oni čipovi u ličnim kartama od juče na koje smo već zaboravili, a koji će već sutra sadržavati i naš DNK profil. Ni tada se nećemo ni najmanje začuditi, jer promene su male i humane, takoreći kvantne[16], ali vrlo dostižne i trajne! Reč je ne samo o informacionoj kontroli i programiranju javnog mišljenja, već i o temeljnom biološkom nadzoru društva i prirode, pre svega u oblasti genetike i reprodukcije.


[2] Ibidem

[3] Ipak, u duhu ekohumanizma, moguće je zapitati se da li su pingvini humaniji od ljudi, pa i od građanstva Srbije. U duhu istog kulturnog obrasca, moguća je dilema da li, u naletu planetarne ljubavi, zaveštanjem organa zaista poštujemo sve entitete, jer naši organi zasad ne bi bili presađivani pingvinima. Pogledaj Themes Journal for Social Research (Teme Časopis za Društvene Nauke), issue: 02 / 2002, pages: 245-260, on www.ceeol.com.

[5] Mogu da se izjasnim, ako mi bude pružena prilika za humanost, tako što ću potpisati izjavu pre hirurške intervencije da prihvatam njene posledice koje mi inače nisu jasne, pošto nemam potrebno obrazovanje da procenim realni rizik. Ovim ipak ne dajem saglasnost za operaciju, već samo oslobađam lekara odgovornosti za posledice njegove odluke koje će biti na moju štetu. U drugim, manje rizičnim ili više rizičnim (životna ugroženost), situacijama moja se saglsanost podrazumeva (svemoguća presumpcija saglasnosti). 

[6] Možda ne bih imao sreće da u ključnom momentu imam pribrane i stručne rođake. Vidi slučaj ZachDunlapu http://en.wikipedia.org/wiki/Brain_death

[9] Bodrijar, Ž. Simulakrumi i simulacija, Svetovi, Novi Sad 1991, str. 37. 

[10] Ovaj prefiks nema, u potpunosti, ni geografsko ni političko značenje, već magijsku snage jedne meme. Pogledaj koje su zemlje članice ove internacionalne fondacije na http://www.eurotransplant.nl/?id=about

[14] Istim pravcem u Evropu danas hrle trgovci drogom, ljudima, ljudskim organima, oružjem... Voljom važnih evropskih (i vanevropskih) država, koje su potpuno svesne ove trgovačke rute, čvorište ovoga puta postao je bespravno i nasilno otuđeni deo teritorije Srbije – Kosovo i Metohija.

[15] Odabranim pripadnicima lokalne (kompradorske) elite dozvoljen je i dodir sa euromonetom. Njihov doživljaj ispituje se ispisivanjem vrlo komplikovanog finansijkog izveštaja. 

[16] I za ove kvante socijalnih promena važi princip neodređenosti, kao i za one u prirodi. Da li je jedna promena zaista humana ili nehumana saznaćemo, nažalost, mnogo kasnije. U trenutku nastanka ona je istovremeno i humana i nehumana. Sve je ipak prepušteno čovekovom slobodnom izboru.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner