Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > "Zabavnik" i tolerantna diskriminacija
Kulturna politika

"Zabavnik" i tolerantna diskriminacija

PDF Štampa El. pošta
Jovan Pavlović   
četvrtak, 07. novembar 2013.

Kao osnovac u SFRJ, sa radošću sam očekivao petak. Svaki petak – izuzetak. Izlazi Politikin zabavnik. Do dana današnjeg sačuvao sam stripove koje je Zabavnik objavljivao. Sa uživanjem se podsećam avantura Modesti Blejz, Asteriksa ili DŽeremaje. Obradovao sam se kad je moja četvorogodišnja ćerka pre neki dan na trafici izabrala Mali Politikin zabavnik. Nakon što je iscrtan, ofarban i iseckan, dobio sam priliku da prelistam nekad omiljeni časopis.

Pomalo razočarano okrećem stranice pune reklamnog prostora, priča iz sajber dimenzije i kloniranih likova koji nas svakodnevno prate i sa TV ekrana. No, to nije sve...

Na strani 56 broja od 1.11.2013 je rubrika „Na slovo, na slovo...“, i šta bi u doba globalnog prekrajanja svesti moglo prikladnije da se zamisli na slovo D, nego - Diskriminacija. Mali Zabavnik svojim malim čitaocima drži zastrašujuću propoved: „Vesti su pune ružnih priča sa ratišta, o porodičnom nasilju, nasilju u školama... Jedan od uzroka svih ovih neslaganja je diskriminacija.“ S obzirom na apokaliptičan uvod, sledi bledunjav primer: „Diskriminacija je kada učiteljica da nekome veću ocenu samo zato što joj je taj neko miljenik. Kao što vidiš, diskriminacija nema nikakvu logičnu osnovu.“

Dakle, sirota učiteljica je navedena ne zbog toga što je moderno podrivati autoritet roditelja i vaspitača već od najmlađeg uzrasta, nego stoga što eksploatacija, pljačka i upotreba sile ne predstavljaju diskriminaciju zbog svoje logične osnove i nemaju nikakve veze sa pomenutim ratištima. Iz navedenog primera zaključujemo da je tipičan predstavnik nasilja u školi dotična učiteljica, blažena bila. To je bar logično.

Prvi broj Zabavnika

Već na sledećoj strani očekuje nas barometar tolerancije. Autor započinje stidljivo: „Dobro, znamo, već smo pisali o toleranciji, ali da vidimo da li smo i koliko tolerantni u svakodnevnim situacijama.“ Dobro, znamo, solidno ste plaćeni da ponavljate tu priču, ali da vidimo o čemu se radi. Navodim 3 test primera:

·  Sestri je došlo društvo u kuću i ona je pojačala muziku koju ti ne podnosiš. Ti:

A. Teraš je da utiša i pretiš da ćeš je tužiti mami i tati

B.  Prevrćeš očima i jedva čekaš da joj odu gosti

B. Odlaziš u drugu sobu da im ne smetaš

·  Imaš sve petice i, kad se neko ne slaže sa tobom:

A.    Prekidaš osobu u pola rečenice, ne zanima te šta ima da kaže, pametniji si

B.    Praviš se da slušaš sagovornika, ali ostaješ pri svom mišljenju

B.    Slušaš pažljivo, možda naučiš nešto novo

·   U odeljenje vam je došao novi učenik romske nacionalnosti. Kako ćeš se ponašati prema njemu?

A. Ne pada ti na pamet da se družiš sa njim

B. Nećeš ga zadirkivati kao neki, ali nećeš mu ni prići za vreme odmora

B. Pozvaćeš ga na fudbal posle časova, baš će vam dobro doći pojačanje u timu

Svima nam je jasno da dete koje ima najviše odgovora pod V, dobija moralnu nagradu: „Bravo, ti si svetski čovek!“. Ostale ne očekuje svetla budućnost u društvu svetskih ljudi. Za najviše odgovora pod B vašem detetu sledi prekor i obećanje zbrkanog života: „Ti si samo prividno tolerantna osoba. (...) Sa ovakvim stavom ćeš stalno biti zbunjen.“

Ovde sam već i sam bio poprilično zbunjen, ali sam se tešio činjenicom da moja ćerka još uvek ne zna da čita. Za najviše odgovora pod A vašem čedu sleduje bilet za put u pakao netolerancije i mračna životna prognoza: „Ti bi mogao da dobiješ diplomu iz netolerancije! S godinama ćeš sve teže uspevati da se složiš sa ljudima oko sebe, a tako ćeš stalno biti ljut.“ Gde nestade tolerancija autora testa? Radi se o dečici tek stasaloj za školu. Nije li prerano za konačnu presudu?

Šalu na stranu, sam test predstavlja lep primer diskriminacije najavljene na prethodnoj strani. Naime, pored prazne priče frapantno je da ni u jednoj situaciji nije ponuđeno tolerantno rešenje. U prvom primeru, ukoliko dete ne želi da bude tužibaba ili mrgud, preostaje mu da se pasivno pomiri sa nametnutom situacijom. Nije li upravo to pristajanje na porodično nasilje? Ne postoji izbor koji bi ponudio najnormalniju komunikaciju brata sa rođenom sestrom kako bi dogovorno pronašli kompromisno rešenje. Valjda je pretpostavka da su u porodici već svi otuđeni jedni od drugih. Ili sestra nije dovoljno tolerantna?

Primetimo da odlikašu u drugoj situaciji, ukoliko nije grub ili tvrdoglav, preostaje da pažljivo sluša druga koji valjda nema sve petice, ali izgleda raspolaže drugačijim argumentima. Opet nedostaje konstruktivni dijalog takav da svako ima pravo da zadrži svoje mišljenje, što valjda još uvek nije zabranjeno.

Treći primer je pravi biser. Zapitajmo se zašto bi već čuvenog „učenika romske nacionalnosti“ drugovi posle časova pozvali na fudbal, a ne na, recimo, vežbanje zadataka iz matematike? Zašto učenik koji ima sve petice nije romske nacionalnosti? Možda autor testa nije svestan sopstvenog diskriminišućeg stava? „Svetski čovek“ od deteta je, dakle, neko ko suočen sa problemom odlazi u drugu sobu, pažljivo/plašljivo sluša onog ko se ne slaže sa njim, a učenika „romske nacionalnosti“ izbegava ukoliko i sam ne igra fudbal. Svojevremeno smo takvoj deci pomagali da se snađu i pronađu u društvu.

Zašto se ovakva prazna naklapanja štampaju u najtiražnijim listovima za najmlađe ? Zato što je to finanskijski isplativo. Nije li ipak preuranjeno poturanje neprimerene priče o netoleranciji i diskriminaciji onima koji tek uče da čitaju, već svojevrstan oblik diskriminacije naše dece? Ko to pretpostavlja da su nedovoljno tolerantna i uporno na tome insistira? Da li se iko bavi ovakvim pitanjima ?

„Diskriminacija je i kada tvoji vršnjaci ismevaju nekog zbog viška kilograma“. Ismevanja bi sigurno bilo manje kad vršnjaci ne bi morali da pasivno podnose soničnu tiradu u sopstvenom domu. U drugom članku se opet kaže: „Učitelji u Kentakiju dali su svojim učenicima test koji su rešavali njihovi vršnjaci pre tačno jednog veka. Skoro niko ništa nije znao. Ovo je dobar znak da bi možda trebalo više da se uči.“ Ovo je možda dobar znak da bi u tolerantnom Kentakiju odlikaši trebalo manje vremena da troše na pažljivo slušanje onih koji nemaju šta pametno da im kažu.

Pod naslovom „Igrom do struje“ krije se sledeća vest: „U nekoliko sela u Gani montirana su igrališta sa ringišpilima koji kada se vrte, proizvode električnu energiju. Tako u školama konačno ima svetla i tople vode.“ Na priloženoj slici vidimo školsko odeljenje afričke dece na vrtešci koju su im kao „modernu tehnologiju“ instalirali globalni oci nakon što im je domovina pretvorena u najveću svetsku deponiju elektronskog otpada. Pitam se da li u nekom dečijem časopisu u Gani nakon dolaska učenika bele kože u odeljenje, ponuđena opcija u istom testu glasi: „Pozvaćeš ga na ringišpil posle časova, baš će vam dobro doći pojačanje u timu.“ Bez diskriminacije, moliću lepo!