Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Uzroci širenja nedemokratske medijske javnosti u Srbiji
Kulturna politika

Uzroci širenja nedemokratske medijske javnosti u Srbiji

PDF Štampa El. pošta
Zoran Avramović   
sreda, 09. septembar 2009.

U nedemokratskim državama velike nade su se polagale u medijsko oslobađanje od političkih i grupnointeresnih stega. Sa uspostavljanjem pluralističkog sistema institucija mediji su i dalje ostali problem. Otkuda ovakav (ne)očekivani položaj medija u demokratskom društvu?

U ovom radu pokušaću da dokažem jednu na prvi pogled neobičnu tvrdnju – da su uzroci nedemokratske medijske javnosti nalaze u strukturi demokratskog poretka. Reč je o tome da demokratski sistem institucija raspolaže demokratskim i nedemokratskim (suprotno je antidemokratskim) mogućnostima. Pokazaću da svi ključni elementi demokratske medijske javnosti mogu da budu iskorišćeni i za stvaranje nedemokratske prakse: država/zakoni, tržište, međunarodni uticaji, ideologije, medijsko nasleđe, idejni i psihološki profil ličnosti koji obavljaju medijsku delatnost. Na isti način se posmatra instrumentalizacija medija: mogu da se upotrebe kao sredstvo za demokratske, ali i za nedemokratske ciljeve u okviru demokratskih ustanova.

Pod demokratijom podrazumevam pluralistički karakter ustanova i javnog mišljenja ili formalnu proceduru iskazivanja mišljenja i donošenja odluka. Ukoliko se demokratija odredi na supstancijalni način, a ne kao mnoštvo konkurentskih segmenata društva, onda su veće šanse za njenu manipulativnu upotrebu (Avramović, 2006).

Pojam medija koristim u značenju društvene i kulturne prakse koja nastaje oko tehnologija štampanja i televizijskog stvaranja, širenja, korišćenja, integracije i manipulacije informacijama koje su značajne za ekonomsku, političku i kulturnu aktivnost pojedinaca, društvenih grupa i društva u celini. Mediji su uvek instrument određenih ideja, stavova i mišljenja. Dakle, ne razmatram ulogu i značaj interneta i drugih „novih medija“ u demokratiji (Jankis, 2006). 

Demokratija i mediji

Najpre, da podsetim na probleme sa demokratijom. Nekako se podrazumeva da su mediji demokratski deo društva, a da sporovi sa ovom institucijom postoje u drugim oblastima društva. Zastupam tezu da mediji nisu, po definiciji, demokratski.

Razlika između medijskog samoimenovanja kao demokratske javnosti i njihovog praktičnog funkcionisanja zapaža se u svim savremenim državama, kao i u Republici Srbiji. Svako ko pokuša da pomoću knjiga o demokratiji (Mil, Tokvil, Aron, Poper, Kin i drugi) nešto od toga razume biće gorko razočaran. Prvi zaključak bio bi da pojam demokratije nema svoju univerzalnu idejnu supstanciju i sve što hoćemo da u savremenom društvu saznamo o javnosti možemo dobiti metodičnim posmatranjem medijskih demokrata i „demokrata“ u jednom društveno-istorijskom razdoblju.

Ova neobična igra sa demokratijom i javnošću navodi na zaključak da nema podudarnosti između ideje i stvarnosti ni u ovom obliku vlasti. Semantičko polje demokratije je široko: u njemu se kreću razne zamisli društva i čoveka, opšteg i privatnog dobra, laž može slobodno da se kazuje i da se od istine odstupa. Sigurno je da saznajni i praktični manevar u različitim oblicima demokratije nije isti.

U istorijskoj i aktuelnoj poplavi demokratskih lekara i nadrilekara najmanje što se može učiniti jeste oprez, a najviše – racionalna kritika i zahtev za jednakim uslovima svekolike kompeticije. Demokratiji svaki građanin najbolje služi ukoliko joj kritički pristupa.

Mora se uvek imati na umu da je u demokratiji mogućna greška aktera. Društveni i politički život krcat je neizvesnostima. Teško je predviđati budućnost zajednice. Građani mogu izabrati nedostojne ljude. Zato je važno delovanje kritičkog građanina i u jednakim političkim uslovima.

Treba podsetiti da demokratija ne garantuje racionalnost. U demokratskim političkim sistemima, mogu se pojaviti iracionalni naturalizam i „demokratija strasti“. Demokratija ne može uvek da spreči samovolju pojedinca ili stranke, agresivne političke grupacije sa njihovim antinacionalnim ciljevima. (Avramović, Z., 2006)

Sada ću da razmotrim odnos demokratije i medija. Cilj medijske delatnosti je uvek povezan sa društvenim potrebama, tradicijom i postojećim institucijama. Politički sistem oblikuje osnovne tačke shvatanja medija u društvu koje se mogu dodirivati sa „kolektivnom svešću“, ali i odstupati od nje.

Mediji su po prirodi stvari uvek u funkciji nekih pojedinačnih, grupnih, opštih interesa (globalizam, država, antipatriotizam, narodno dobro, društvena klasa). Međutim, potrebno je praviti pojmovnu razliku između nedemokratskog i antidemokratskog medijskog koncepta. Nedemokratski koncept medija postoji u nedemokratskoj državi (slaba opozicija, jaka vladajuća ideologija, samovolja vlasti); drugim rečima i u državi sa demokratskim institucijama mediji mogu da deluju nedemokratski.

Nedemokratska medijska koncepcija uključuje selektivno prezentovanje stvarnosti, ideološko sužavanje racionalnog odlučivanja, podsticanje opredeljivanje koje je zasnovano na manipulaciji, a manje na samostalnom rasuđivanju građana, pažnja se posvećuje posebno spoljnom i unutrašnjem političkom protivniku, nekritičnost prema unutrašnjoj vlasti. Potrebno je povući pojmovnu granicu između medija pomoću koga građanin ostvaruje svoje pravo na informisanje i manipulativnog medija koje pomaže pojedincu da ostvari ono što je poželjno po oceni privatnog interesa ili vlade.

Neki od indikatora nedemokratske medijske orijentacije su: (1) nevidljiva (skrivena) kontrola nad sredstvima masovne komunikacije, (2) nepoštovanje ličnih i drugih sloboda i prava, (3) licemernost (govori o slobodi, a praktično sprovodi cenzuru), (4) relativno zatvoren način informisanja, (5) visok stepen vezanosti za medijski kapital (6) kritika u jednom pravcu, (7) vidljivo navijanje za „svoju“ političku stranku.

S druge strane, indikatori antidemokratske medijske orijentacije su: (1) striktna državna kontrola nad svim medijima, (2) sloboda i prava na informisanje su privilegija vladajuće klase, a ne opšte dobro, (3) mediji u funkciji vladajuće stranke, (4) monopol na medijski sektor društva u formi zakona, (5) podsticanje iracionalnog i apologetskog mišljenja, (6) nekritični prema upotrebi sile u javnom životu, (7) zatvorenost medija za neke ličnosti i ustanove.

U ovom radu istraživačka pažnja će biti usredsređena na nedemokratsku medijsku javnost u demokratskom institucionalnom poretku Republike Srbije. Razmotriću nekoliko faktora koji deluju na njeno oblikovanje: država i politički sistem, tržište, medijska tradicija, uloga međunarodne medijske zajednice, faktor zaposlenih u ovoj profesiji i preferiranih ličnosti u medijima.

Država donosi zakone. Danas se u evropskim društvima raspravlja o značaju, pravnom okviru, funkcijama i perspektivama medija, posebno telekomunikacionih. Postoji saglasnost u mišljenju da su mediji postala jedna privredna grana, da snažno oblikuju društveni i individualni život, da utiču na kvalitet aktivnosti i način mišljenja pojedinaca i grupa. Prepirka i neslaganja se javljaju u oceni posledica nove uloge medija u društvu. O tome pričaju obični građani, a sociolozi stvaraju teorijska mišljenja o fenomenu medija. U demokratskim sistemima vlasti nije prihvatljiva državna regulativa medija. Međutim, i demokratska država ne može da se odrekne nekih funkcija Levijatana. DŽon Kin je analizirao pet tipova političke cenzure koje koristi i demokratska država: vanredna ovlašćenja, naoružana tajnost, laganje, državno oglašavanje, korporativizam (Kin, DŽ., Mediji i demokratija, 1996).

Politička vlast u demokratskim državama koristila je i koristi sve oblike političke cenzure o kojima piše Kin. Njoj je potreban takav medijski sistem koji će razvijati pozitivnu sliku o vladi i njenom radu. Posredstvom medija vlada nastoji da razvije u pojedincu i društvenim slojevima osećanje za vladajuće vrednosti, da razvije sposobnost nekritičkog prihvatanja rešenja „odozgo“, da prihvataju ideju jedinstvenog mišljenja, ponašanja i delovanja. Praktikovanje nedemokratskog medijskog koncepta vladajući demokratski sistemi su ostvarivali na različite načine. Od pojedinca se traži da dâ prednost vladajućoj političkoj eliti kao centru društvene vlasti, slave i veličine.

Da li su države sa demokratskim institucijama lišene podsticanja i razvoja nedemokratskih medijskih orijentacija u društvu? Analize savremenih kapitalističkih društava upozoravaju da ona nisu imuna od nedemokratske medijske javnosti (jezik, usmeravanje ponašanja, stavova, ideja). Sve ove funkcije medija o kojima je bilo reči možemo otkriti i u demokratskoj državi Srbiji. Samo jedan primer. Tokom leta 2009. Skupština Srbije raspravlja o Zakonu o medijima za koji veliki broj novinara i analitičara tvrdi da ugrožava medijske slobode i da je represivan (Antonić, S., 2009). Neka druga vlada, pretpostavljam, ne bi predložila da se takav zakon usvoji, a to znači da zakonski okvir medijske delatnosti zavisi i od stepena (ne)demokratičnosti aktuelne vlasti.

Tržište. Izvori nedemokratske medijske orijentacije u savremenom kapitalizmu, tvrde neki mediolozi, nalaze se u modernom tržištu. Ako je informacija roba, ako vrednost vesti zavisi od informatičkog tržišta, kao što smatra vlasnik CNN-a Ted Tarner (ili Mardok, Berluskoni...), onda je na prvom mestu poslovni uspeh, a na drugom ono što treba da bude istinito obaveštavanje građana ili nesmetana razmena javnog mišljenja. Stanje vlasništva u medijima je tako da mali broj ljudi može da oblikuje mišljenje miliona stanovnika države. Tako 50 ljudi (šefova korporacija) kontroliše više od polovine informacija koje dopiru do 200 miliona Amerikanaca. Takva tržišna konkurencija paradoksalno „kontroliše mozgove“ članova društva.

Najosetljivije pitanje medija koja su bačena na tržište svakako je njihova istinosna vrednost. Činjenica da skoro svaki stan (i kuća) u savremenim društvima ima televiziju i da informativna svest gledalaca zavisi od toga šta im servira mali ekran osnažuje važnost problema istine i neistine u medijskom „globalnom selu“. Šta ćemo misliti o demonstracijama u državi A, kakav ćemo stav zauzeti prema političkoj krizi u državi B u veoma velikoj meri zavisi od informacija kojima nas snabdeva domaća ili strana medijska organizacija. Stavovi, mišljenja, ponašanja prema ratovima u bivšoj Jugoslaviji (1991–1999), u velikom broju država sveta, a posebno u demokratijama Zapada, bili su formirani pod snažnim uticajem medija. To su razlozi zbog kojih je potrebno analizirati odnos prema istini i laži medija.

Tržište, u bilo kom sektoru društva, podrazumeva poslove koji su usmereni na profit. Medijski kapital treba kao i svaki drugi da se oplodi. Kako objasniti izrazito prozapadnu orijentaciju nekih pisanih i televizijskih medija u Srbiji? Kada su 2007. nekoliko štampanih medija (Politika, Blic, Danas, novosadski Dnevnik) pisali kako neće Rusi da ulože veto u SB na pokušaj priznavanja države Kosovo, moralo se znati da to nije interes srpske politike. Ali ovi mediji su tako pisali jer je kapital u tim medijima inostrani, a samim tim i interesi inostrani. Nema drugog objašnjenja. Dobar primer su dnevne novine Blic. U jednoj analizi se pokazuje kakao je ovaj list za deset godina pretvoren „od borca za slobodu medija u novog medijskog tiranina“ zahvaljujući inostranom medijskom kapitalu (Aleksandar Kostić, „Blic ili užasi medijske globalizacije“, sajt NSPM, 11. maj 2008).

Očigledno je da na karakter demokratske medijske javnosti utiče poreklo medijskog kapitala. Stepen (ne)demokratičnosti uslovljen je interesom vlasnika. Smatra se da će on uvek dati prednost svom interesu u odnosu na demokratičnost javnosti. Podsetimo i na televiziju BK koja je davala ogromnu prednost svom vlasniku u vreme političkih kampanja za izbore.

Međunarodna „medijska zajednica“. Jedan od izvora nedemokratske medijske orijentacije u demokratskim državama proističe iz odnosa najmoćnijih država „međunarodne zajednice“ prema drugim (nemoćnim) državama. Medijsko mešanje u društvene, ekonomske i političke procese je takvo da utiče ne samo na mišljenja građana već i na mehanizme rada medijskog sektora. I u mirnim i u ratnim vremenima ovi mediji lako prelaze sve granice suvereniteta. Jedan CNN je globalni mediji i njegove slike i reči dopiru u sve države sveta. Drugo lice ovakve medijske moći je fabrikovanje pozitivne i negativne slike o pojedinim narodima i državama. Iz srpskog medijskog pamćenja neizbrisivo je manipulisanje javnim svetskim mnjenjem i plasiranje presnih laži u vreme NATO bombardovanja (Avramović, 2007). U tom pogledu, nezaobilazne su analize Noama Čomskog koje pokazuju do koje mere je raširena politička ideja o američkoj dominaciji svetom i potcenjivanju suvereniteta drugih država. Odnose prema drugim državama američka politika ne gradi na saradnji i međusobnom uvažavanju, već prema svojim egoističkim interesima. „Mi se uvek protivimo demokratiji tamo gde ne možemo kontrolisati njene rezultate“ (Čomski, 1999: 24). Drugim rečima, da li postoji demokratska medijska javnost u nekoj državi to je stvar procene vlada moćnih država (SAD, EU), a ne objektivnih kriterijuma.

Ideologije. Nekadašnje ideologije konzervativizma, socijalizma, liberalizma potisnula je nova ideologija svetske integracije. Ideologija globalizma ili njena sestra pod imenom evro(atlantske) integracije takođe utiče na nedemokratsko delovanje jednog dela medijskih organizacija. One koje podržavaju ovu ideologiju selektivne su u svim aspektima prema onim ličnostima, strankama i medijima koji drugačije gledaju na odnos nacionalno–globalno. U tom pogledu može da se govori o autoritarnoj ideologiji medija koja oblikuju pasioniranu sklonost ka jednostranom opredeljivanju, verovanje u veliku ideju, prihvatanje dogmi, neprijateljski odnos prema razlikovanju, netrpeljivost prema nesaglasnim mišljenjima, narcizamu autoritarnih vođa i pokreta, optužbe za neprijateljsku zaveru, prihvatanje manipulacije ljudima, upotreba mita u borbi dobra i zla, autoritarni lideri – narcizam (R. Bojanović u Autoritarni pogled na svet, 2003).

Takve autoritarno-globalističke ideologije se rađaju u demokratskim država i bivaju preuzimane od vazalnih država. Podela medijske javnosti na demokratsku i nedemokratsku ide u korak sa ovom ideologijom.

Medijsko nasleđe. Ovde nećemo šire ulaziti u analizu faktora društvenog i kulturnog nasleđa u procesu oblikovanja nedemokratskih medijskih stavova i uverenja. Treba početi od 1945. godine. Srbija je u okviru SFRJ imala jednopartijski medijski sistem, dakle jedan izrazito nedemokratski medijski sektor u kome je partija vodila glavnu reč. Sa institucionalizacijom političkog pluralizma 1990. godine, skori svi mediji i novinari pod komunizmom „preselili“ su se u demokratski medijski prostor. Nije mogućna takva brza i laka medijska transformacija. Neki novinari su se odmah legitimisali kao kritičari vlasti. Paradigmatičan je primer novinara Slavoljuba Đukića koji je počeo da piše knjige o propasti Srbije pod Miloševićem (Kako se dogodio vođa, 1992) a svoju novinarsku karijeru je ostvario pod kultom Tita. Uz sva prava na promenu mišljenja, nije moguće da se ceo novinarski stalež presaldumio u demokratske novinare, a medijske organizacije u nove tolerantne strukture.

Dejstvo takve medijske prošlosti se dugo realizovalo u informativnom prostoru Srbije. Jedna nit nedemokratske medijske scene Srbije odmotava se i u tom pravcu.

Profili ličnosti koje učestvuju u medijskom prostoru – novinari i uvek isti gosti. Nedemokratska medijska orijentacija u demokratskom sistemu može da ima svoj antropološki izvor. To je onaj tip ličnosti čije intelektualne, emocionalne, socijalno-moralne osobine doprinose nedemokratskom mišljenju i ponašanju u svakom tipu političkog sistema. To je ličnost koja zastupa isključive stavove, nekritičko mišljenje, nastupa sa konačnim znanjima, ima razvijenu sujetu. Emocionalne osobine gradi oko ego-identiteta i u poistovećivanju sa onima koji su iznad i koji su viši u hijerarhiji. Socijalne karakteristike su odsustvo saradnje sa drugima i usvajanje predrasuda o drugima ljudima, narodima (i svom narodu). Njene moralne osobine su: ideal sebičnosti, relativizacija istina i laži, insistiranje na obavezama i kaznama, heteronomno ponašanje (Bojanović, 2003).

Nedemokratska ličnost u medijskom prostoru ne drži mnogo do poštovanja procedure, izbegava preuzimanje odgovornosti, neosetljiva je na razlike u mišljenjima i ponašanjima, razvija jednostavan pogled na društvenu stvarnost. Ona ima jaka osećanja mržnje, agresivna je prema manjinskom mišljenju i ponašanju. U srpskom primeru dokaz za postojanje nedemokratske medijske javnosti su uvek isti novinari koji kruže po medijima i uvek isti gosti u programima medijskih organizacija. 

Medijski profesionalac može da zastupa izrazito totalitarne političke stavove u uslovima demokratskih ustanova. Evo jednog primera. Tokom bombardovanja NATO alijanse na SR Jugoslaviju ispoljena je ekstremna agresivnost vlada i delova političkih elita Amerike i zapadne Evrope prema srpskom narodu i njenim u to vreme državnim predstavnicima. Intenzitet bombardovanja je bio takav da se može opravdati kolektivnom mržnjom prema Srbima. Baciti 21.000 tona bombi na malu Srbiju a pri tome nemati pravni razlog zašto se to čini jasno upućuje na zaključak da je aktiviran jedan potencijal nasilja i osvajanja u politici. Ako se ovome doda i činjenica da su pri tome prekršene pravne norme UN, NATO saveza, ustavi država, onda je bilans sile zaokružen. Nema nikakve sumnje da je pojava ovolikog i ovakvog nasilništva u demokratskim državama sveta samo dokaz postojanja skrivenih mogućnosti nedemokratske politike i njoj odgovarajućih crta ličnosti zaposlenih u medijima. Paradigmatičan je stav američkog novinara Tomasa Fridmena iz Njujork tajmsa objavljen 24. aprila 1999. On doslovno piše: „Počnimo bar pravi vazdušni rat – pogasimo sva svetla u Beogradu, uništimo sve cevi za vodu i energiju, porušimo mostove, drumove, fabrike... Invazija na Kosovo znači prisvajanje Kosova.“ Ima li upečatljivijeg primera javne antidemokratske medijske ličnosti u državi sa demokratskim ustanovama?

Pored (ne)demokratskog „antropološkog koeficijenta“, treba dodati i činjenicu da novinaru nije neophodna fakultetska diploma, a etička dimenzija novinarstva je uvek problematična (zaštita izvora i čuvanje profesionalne tajne). Karakteristika njihove delatnosti je u tome što odnose sa korisnicima uspostavljaju posredno preko medijskih organizacija, a ne direktno (Radojković, Stojković, 2003). 

Pluralistički oblici instrumentalizacije medija u demokratiji 

„Tržišni liberalizam nije uspeo da spreči manipulacije i krivotvorenja obaveštavanja građana.“ (DŽon Kin, Mediji i demokratija

Za analizu (ne)demokratske medijske javnosti važno je na koji način mediji doprinose neistini ili pogrešnoj slici stvarnosti. Ovo zbog toga što se od medija očekuje da istinito obaveštavaju. Mogu se razlikovati tri oblika medijskih laži: 1) svesna medijska laž, 2) manipulacija, 3) skrivajuća istina. Svi ovi oblici postoje u demokratskim sistemima vlasti.

Mediji ne pripadaju samo ljudima medija, već svekolikoj javnosti i u toj činjenici se ogleda ogroman značaj modernih medija. U medijskom prostoru sreću se novinari, političari i intelektualci. Oni svojim opisivanjima, tumačenjima, idejama snažno utiču na afirmaciju istine ili laži. Tu ne treba imati iluzije. Pitanje je samo koje ličnosti „ulaze“ u medije i kakvim jezikom govore (istine, obmane, zahtevi, pretnje, kazne).

Postoji više motiva medijskih manipulacija i laži. Odgovornost za obmanjivanje javnosti pada na ljudsko neznanje, tačnije na ljudske predrasude. Predrasude imaju veliku moć u formiranju stavova osobito onih prema drugim narodima i državama.

Politički interesi vlada takođe utiču na medijsko oblikovanje javnosti i o tom pitanju postoji više dobrih studija, kao što je već pomenuta knjiga DŽona Kina. Dokaz za ovu tvrdnju je i visok stepen podudarnosti stavova između odluka vlada i državnih i privatnih medija.

Međutim, posebnu teškoću stvaraju finansijski temelji medijske industrije. Uvek treba imati na umu da moć medija izvire iz novca i tržišta. Medij ima svog vlasnika (država ili privatnik), a informacija je roba koja se kupuje i prodaje. To znači da se i istina i laž kupuju.

U suočavanju sa ovakvom silom kakvi su mediji, u savremenom demokratskom svetu, protiv njihovih laži, predrasuda, obmana mora se boriti na više načina. Jedan je svakako razobličavanje pozadine medijske slike stvarnosti. Insistiranje na činjenicama je standardan oblik borbe protiv medijskih laži. Potrebne su i analize smisla, tehnike i učinka medijskih manipulacija. Ne bi smeli da se zanemare i polemički komentari sa onim medijskim lažima koje nanose ogromnu štetu nacionalnim, društvenim i individualnim interesima. Gde mogu da se pojave ovakve kritike? Odgovor je jednostavan – u alternativnim medijima. Demokratija ne garantuje demokratsku medijsku javnost, već borbu različitih oblika javnosti za određene vrednosti.

Drugi put borbe za demokratsku medijsku javnost je duži, ali značajniji. Reč je o ustanovama obrazovanja i vaspitanja. Građani traba da uče kako da čitaju novine, kako da gledaju televizijske slike, kako mu stvaralac poruke ne bi podvalio. Najpre, treba da obratimo pažnju na formu u kojoj se medijske poruke plasiraju. Kakvi su naslovi, raspored rubrika, mesto ilustracijskog materijala. Povodom nekog događaja ili ličnosti treba oceniti koliko različitih glasova se o tom predmetu čuje, vidi, sluša. U stvarima kritike obavezno je pitanje – da li se čuje i druga strana. Kao građani države i pripadnici nacije moramo biti svesni da se iza medijskog oblikovanja stvarnosti uvek krije nekakav interes (ideološki, politički, materijalni, lično-psihološki). To je razlog da kritički primamo medijske poruke.

Da razmotrimo oblike instrumentalizacije medija u demokratiji. Tu se takođe pokazuju mogućnosti stvaranja demokratske i nedemokratske medijske javnosti.

Mediji se koriste za uspostavljanje ili održavanje ekonomske i političke moći. Ništa novo! Kada nije sredstvo monopola državne vlasti, odvija se borba za moć na medijskom prostoru. Jedno od najzagonetnijih pitanja koja se postavljaju kada se raspravlja o medijima u demokratskim ustanovama Srbije svakako je njihovo osvajanje publike i borba za prestiž.

Mediji su na dvostruki način instrumentalizovani. S jedne strane oni su sredstvo osnivačkog kapitala ili države, a s druge strane, mediji instrumentalizuju demokratiju kao osnovni legitimacioni obrazac savremenog društva.

U medijskoj i političkoj borbi eksploatiše se apstrakcija pojma demokratije. Dovoljno je da se nekom mediju uputi kritika da se „ne pridržavaju međunarodnih standarda o demokratiji“. Ta formula ne treba da se obrazlaže – teret dokazivanja je na optuženoj strani. Isto je sa floskulom „demokratizacija medija“. Šta ona znači? Ništa, osim da se koristi kao sredstvo protiv onih medija za koje kritičar tvrdi da nisu demokratizovani.

Za račun interesa osnivačkog kapitala mediji kritikuju sve ustanove, vladu, ličnosti koje se nađu na putu uvećavanja materijalnog bogatstva i moći ili promociju ideološke slike sveta. Obilato se koriste ljudska prava, „međunarodna zajednica“, u političkim forumima, u nastupima pojedinačnih političara. Ponekad ti mediji liče na portparole nacionalnog ili međunarodnog kapitala.

Govori (piši) demokratski – postupaj nedemokratski. Ovaj instrument pokazuje da mediji ne treba striktno da se drže slova demokratije, a u praktičnim situacijama mogu da od njega odstupe. To se pokazuje u selekciji događaja, ličnosti i političkih stranaka koje se „puštaju“ u medije, posebno elektronske. „Slobodni mediji“ je reč da se Vlasi ne sete.

Skrivanje uticaja političkih stranaka na medije takođe je „doprinos“ demokratskom društvu. Nije nimalo teško prepoznati koji štampani i elektronski mediji protežiraju neku političku opciju. Mediji su u Srbiji u rukama „evroreformista“, argumentovano tvrdi Slobodan Antonić, (Vajmarska Srbija, 2008). Površni posmatrač medijske scene može da zaključi da neke televizije, najizrazitije B92, otvoreno navijaju za proevropske političke snage i pri tome raskrinkavaju nacionalne. Nema nikakvog stvarnog značaja kada RRA javno saopšti podatke o favorizovanju jednog kruga političkih partija tokom izborne kampanje.

Dupli standardi su takođe deo instrumentalizacije demokratije u medijima. Uvek se računa sa jednim licem događaja, procesa, pojave. Ako treba jednoj partiji će osvetliti koruptivne ili nelegalne radnje, a drugoj će odćutati samo ako se uklapa u širenje „adekvatnih“ interesa i moći.

Otvoreno odbacivanje demokratski izabrane vlasti na svim nivoima jedan je od instrumenata koji se koristi u nekim medijima. Zahteva se demokratska utakmica, ali ako su rezultati protiv volje svetskih centara moći, oni će odbaciti izabrane predstavnike vlasti kritikom ili izolacijom.

Međutim, demokratija nije samo uglađena procedura odnosa među građanima i državama. Neki mediji posežu za uvredama na račun onih koji nisu u njihovoj igri. Politička i medijska kampanja širenja mržnje prema nepokorenim pojedincima i grupama jedan je instrument medijskog osvajanja društva. Ono što je zabranjeno unutar države – širenje verske, rasne, nacionalne mržnje dopušta kada su u pitanju nacionalno patriotske orijentacije.

Evo dva primera o „objektivnosti“ medijskog izveštavanja u Srbiji. Kada je u februaru 2008. organizovan veliki miting protesta protiv proglašenja nezavisnosti Kosova i Metohije (prisutno 500.000 građana), vodeći srpski elektronski mediji su najveću pažnju posvetili krađi patika, napadima na neke zapadne ambasade, a tek na kraju, na kašičicu, i mitingu. Nešto slično se dogodilo nakon mitinga na Trgu Republike 29. jula 2008. posle hapšenja Radovana Karadžića. Proevropski mediji su najveću pažnju posvetli incidentima između jedne grupe huligana i policije.

Sve televizijske stanice sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji daju upadljivo vreme predstavnicima/predstavnicama ultraantinacionalističkih nevladinih organizacija. Jedna analiza sadržaja njihovog pojavljivanja na medijima sigurno bi zapanjila javnost visokom frekvencijom.

Pojedini političari imaju svoje televizijske stanice (nekada BK, danas Palma plus). Neke političke stranke imaju veliki uticaj na elektronske medije.

U štampanim medijima stvar je slična. Uočljiva je intenzivna rotacija malog kruga novinara u javnosti. Međutim, pravo pitanje je šta pišu. A tu tek treba sačuvati živce pred ostrašćenošću, netrpeljivošću, sarkazmom na srpske teme. U demokratskom poretku Srbije odvija se borba demokratskih i nedemokratskih medijskih organizacija i ličnosti. U tu borbu mešaju se i inostrani interesi. Kako će ona dalje teći zavisi od snage, volje, kvaliteta ličnosti na jednoj i medijskih organizacija drugoj strani.   

Demokratija u medijima – moć medija 

Nema nikakve sumnje da mediji, odnosno hijerarhija zaposlenih u ovim organizacijama, uzimaju nešto od ukupne društvene moći. Ne može se pouzdano utvrditi koliki je kapacitet te moći. Međutim, sa prodorom elektronskih medija u svaku kuću i svaki stan njihova uloga je dobila na značaju. Štampani mediji nisu potisnuti, ali njihov je uticaj manji od elektronskih i zbog toga što se nalaze na kiosku, a ne u stanu ili kući.

Pripadnici medijske profesije, posebno oni novinari koji su na vrhu uređivačkog tima, stiču jedan manevarski prostor da deluju na drugog, odnosno na javnost. Bez ikakve procedure legitimitete, već po prirodi same profesije oni dobijaju jedan deo javne moći. To nijedna druga profesija ne poseduje; one raspolažu nekim oblicima moći u profesiji, ali ne i na pripadnike svih drugih profesija. Nema ubedljivijeg primera od glavnog i odgovornog urednika RT Vojvodina Ljubiše Nikolina koji je na kritiku da ovaj javni servis objavljuje sliku vremenske prognoze samo za Vojvodinu odgovorio „potražite na drugom kanalu vest o vremenu u ostalom delu Srbije“ (Avramović, Z., „Vojvođanski dnevnik i teritorijalizacija vremena“, Politika, 5. avgust 2009).

Iz ovakvog statusa profesije proizlazi zaključak da su mediji, odnosno hijerarhija zaposlenih u njima, veoma značajan činilac u strukturi moći svakog društva. Da budem precizan – nekoliko glavnih urednika može da u velikoj meri utiče ne samo na javno mišljenje, već i na tokove raspodele i upotrebe društvene moći u demokratskom poretku. Svaki medijski obrazovani građanin zna kako se pakuju vesti, naslovi, fotografije i niz drugih veština kojima se plasiraju informacije. A nije nevažno da li to čini medij u državnoj svojini ili privatnoj.

Oni utiču na kakvoću demokratskog života, ali krajnji rezultat se ne može sa pouzdanošću utvrditi. Ponekad se učini da je taj uticaj zanemarljiv, ponekad da je znatan. Kod onih članova društva koji imaju jasna opredeljenja i stavove mediji, naravno, nailaze na zid. Oni koji su ravnodušni takođe ne ulaze u mrežu medijske moći. Kolebljivci, ljudi koji nisu sigurni šta valja, a šta ne valja, koji lako prelaze sa jedne strane na drugu, postaju plen medijskih gazda. Međutim, ovaj uticaj je po svemu sudeći kratkotrajan: niko ne zna do koje sledeće medijske situacije će da dejstvuje poruka koja je bila funkcionalna.

U Srbiji su mediji stalno u žiži. Za sada tu neme nekog velikog profita, ali borba za medijski prostor je prilično žestoka. Zašto? Reč je o jednoj od manifestacija volje za moć u demokratiji. Pripadnici ove profesije imaju stvarna ili iluzorna očekivanja od medijskih instrumenata. Bilo jedno ili drugo, oblici moći postoje, ali niko ne može da izmeri stepen i delokrug te moći.

Međutim, nije samo moć medija pitanje značajno za ovu debatu. Ako neko raspolaže delom javne društvene moći, on mora da bude podvrgnut kontroli i javnoj kritici. Ne tako retko neki pripadnici medija u Srbiji se ponašaju kao da im niko ništa ne može prigovoriti. A videli smo da oni mogu da deluju po moralnim načelima profesije, ali i protiv tih načela. Javnost mora da reaguje na medijske poruke i one koji ih plasiraju kako bi se ostvarila neophodna ravnoteža. U suprotnom, imamo jednosmernu komunikaciju u kojoj jednoj strani treba samo dati informaciju. A ona druga će da odlučuje.

Svako ko čita Blic, Danas, Vreme lako će pronaći agresivne tekstove novinara. Pišu i knjige. Ko je pročitao makar i nekoliko stranica Kroz klisurine Teofila Pančića, mogao je da dotakne dno reči-pljuvačke. Na stranicama te knjige jedan nedemokratski novinar (primer „antropološkog koeficijenta“) bujicom skarednih reči blati univerzitetske profesore, akademike, naučnike koji „rodoljubivo grokću“. Slobodan Antonić je novinara Teofila nazvao Velikim Higijeničarom („Legenda o velikom higijeničaru“, Pečat, avgust/2008).

Zar nije medijska moć kada je glavni urednik jednog nedeljnika istovremeno kolumnista dnevnih novina Politike, Blica, redovni gost političkih emisija na televiziji (RTS, Studio B, B92) i ko zna gde sve još. Da li je to primer demokratskih medija u Srbiji? Ili kada se novinar vodećeg dnevnog lista zalaže za zabranu patriotskih organizacija? (Avramović, „Rodomrsci“, 2009). 

Zaključak 

Pojam objektivnih medija ostaće nedostižni ideal i to ne samo u Srbiji. Kao i prava, istinska, „suštinska“ demokratija. Svi napred razmotreni argumenti potvrđuju da demokratski poredak ne garantuje demokratsku medijsku javnost.

Uzroci nedemokratske medijske javnosti su višestruki: državni zakoni uslovljeni okolnostima, granice slobode uvek se šire i sužavaju, pravni regulativi dobri i rđavi, interesi svetskih centara moći promenljivi, kapital u medijima prelazi iz ruke u ruke, tržište je hirovito, vlast više ili manje tolerantna prema medijima, medijsko nasleđe diferencirano, ideologije suprotstavljene, psihomoralne strukture ličnosti koje rade u medijima različite, osećanje straha manje ili veće. Demokratska medijska javnost je proizvod političkih, socijalnih, ekonomskih i kulturnih konstelacija, a ne nešto što je proizvod institucija demokratskog poretka. Drugim rečima, u demokratskom sistemu može da se formira i nedemokratska medijska javnost koja ne isključuje i ne zabranjuje demokratsku. Na sceni je borba ova dva oblika medijske javnosti u demokratskom poretku za više demokratije.

Društveno i političko iskustvo druge polovne 20. veka pokazuje da i demokratija nosi u sebi i velike potencijale samoobmane. Ko može apodiktički da tvrdi da je demokratija sinonim slobode, ravnopravnosti i istine? Neki ideolozi demokratskog imperijalizma ne ustručavaju se da otvoreno propovedaju hegemoniju između država u ime demokratskih vrednosti. Odatle pa do hegemonije unutar državnog suvereniteta samo je jedan korak. Kako se mogu razmrsiti ovakvi demokratski čvorovi sa stanovišta medija? Predlažem kritički odnos prema medijskom govoru i delovanju. Time izbegavamo pitanje ko je medijski demokrata, i usmeravamo pažnju na pitanje kako sprečiti medije da nanose zlo. Kriterijum treba tražiti u vrednostima slobode čoveka, pravde, dobra, istine i sredstvima kojima se ostvaruju. 

Izlaganje na naučnom skupu "Kultura i mediji u (post)globalnoj eri", koji je 04. jula 2009. organizovalo Uredništvo NSPM

Sažetak: U radu se dokazuje tvrdnja da se uzroci nedemokratske medijske javnosti nalaze unutar demokratskih institucija Razmatra se nekoliko faktora koji deluju na njeno (ne)demokratsko oblikovanje: država i politički sistem, tržište, medijska tradicija, uloga međunarodne medijske zajednice, faktor zaposlenih u ovoj profesiji i preferiranih ličnosti u medijima. Ukazuje se na to da demokratija ne garantuje racionalnost i da mediji nisu po definiciji demokratski. Razlikuje se nedemokratska i antidemokratska medijska javnost. Demokratska medijska javnost je proizvod političkih, socijalnih, ekonomskih i kulturnih konstelacija, a ne nešto što je proizvod institucija demokratskog poretka. U zaključku se tvrdi da u demokratskom sistemu može da se formira i nedemokratska medijska javnost koja ne isključuje i ne zabranjuje demokratsku. Na sceni je borba ova dva oblika medijske javnosti u demokratskom poretku za više demokratije.

Ključne reči: (ne)demokratija, mediji, javnost, Srbija.

Literatura:

Avramović, Z. (2007): Srbi u getu demokratije, Orfeus, Novi Sad.

Avramović, Z. (2006): Aporije obrazovanja za demokratiju, IPI, Beograd.

Avramović, Z. (2009): „Rodomrsci“, Kultura polisa, Novi Sad.

Antonić, S. (2008): Vajmarska Srbija, Čigoja štampa, Beograd.

Antonić, S. (2008): „Legenda o velikom higijeničaru“, Pečat, 08/2008.

Antonić, S. (2009): „Represija kao glavna karakteristika novog Zakona o informisanju“, www.nspm.rs, 2009.

Brdar, M. (2009): „Logika zapadnih medija kao logika moći“, Komunikacija, mediji, kultura, Godišnjak fakulteta za kulturu i medije, Beograd, str. 153–181.

Bojanović, R. (2003): Autoritarni pogled na svet, Društvo za primenjenu psihologiju, Beograd.

Radojković, M., Stojković, B. (2003): „Novinari kao profesionalna grupa“, Socioloiški pregled, br. 3–4, str. 241–255.

Jevtović, Z. (2000): Totalitarizaam i mas-mediji, BIGZ, Beograd.

Jankis, Henry (2006): Convergence Culture:where old and new media collide, New York University Press.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner