Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Tašmajdansko-azerbejdžanski park
Kulturna politika

Tašmajdansko-azerbejdžanski park

PDF Štampa El. pošta
Dragana Trifković   
petak, 01. jul 2011.

Istorijat Tašmajdana

Naziv Tašmajdan ovaj deo Beograda dobio je po turskim rečima: taš (kamen) i majdan (rudnik), pošto se na tom mestu nekada nalazio kamenolom iz koga se vadio kamen za izgradnju prvih beogradskih kuća i kaldrme. Zapravo je kamenolom eksploatisan od rimskog doba do sredine 19. veka.

Tašmajdan je na početku 19. veka imao stratešku poziciju. U to doba nalazio se na periferiji Beograda. Za vreme Prvog srpskog ustanka tu se nalazio Karađorđev štab sa 3000 vojnika koji su sprečili izlazak turskih vojnika iz beogradske varoši prilikom opsade Beograda 1806. god.

1826. godine, po nalogu kneza Miloša Obrenovića, staro srpsko groblje je preseljeno sa Varoš kapije na Tašmajdan, tako da se na današnjem prostoru Tašmajdanskog parka nekada nalazilo najveće srpsko groblje.

30. novembra 1830. godine na Tašmajdanu je pročitan sultanov hatišerif o priznavanju političke samouprave Srbije. Knezu Milošu je tom prilikom, priznata kneževska titula sa naslednim pravom.

Na istom mestu, Knez Miloš je podigao staru crkvu Svetog Marka 1835. godine. Ona je uništena u Drugom svetskom ratu, prilikom bombardovanja Beograda, 6. aprila 1941. godine.

Sve do kraja 19 veka na Tašmajdanu su sahranjivani žitelji Beograda, među kojima su značajna imena srpske političke i kulturne istorije: Joakim Vujić, Stevan Petrović Knićanin, Toma Vučić-Perišić, Uzun Mirko Apostolović, Ilija Milosavljević Kolarac, Đuro Daničić, Josif Pančić. Poslednji su na ovom groblju, u staroj crkvi svetog Marka, sahranjeni kraljica Draga i kralj Aleksandar Obrenović.

Staro groblje sa Tašmajdana, poznato i pod nazivom Markovo groblje, premešteno je na prostor današnjeg Novog groblja 1888. godine, zbog širenja gradskog jezgra.

Fontana sa svetlosnim i muzičkim efektima zauzima centralno mesto u Tašmajdanskom parku. Ako ne prepoznate obrise crkve Svetog Marka u pozadini, možete pomisliti da je fotografija napravljena u Izmiru npr. (foto Z.Anastasijević)

Ispod Tašmajdanskog parka nalaze se brojne pećine povezane tunelima i hodnicima, nastale delom prirodnim delom arteficijalnim putem. Geološka starost tih pećina je između 6 i 8 miliona godina. Ove pećine služile su Beograđanima tokom Prvog svetskog rata kao zaklon od Austro-ugarskih bombi. U Drugom svetskom ratu, u pećinama ispod Tašmajdanskog parka nalazila se tajna Komanda za jugoistok Vermahtovog generala Fon Lera.

Između dva svetska rata, od 1931. do 1940. godine na Tašmajdanu je građena nova crkva Svetog Marka po uzoru na manastir Gračanicu. Crkva je izgrađena u duhu srpskog srednjovekovnog graditeljstva, i predstavlja jedno od najlepših zdanja sakralne arhitekture. U južnom delu naosa crkve Svetog Marka, nalazi se sarkofag sa kostima cara Dušana, koje su prenete iz manastira Svetog Arhanđela kod Prizrena. U kripti crkve sahranjeni su kraljica Draga i kralj Aleksandar Obrenović, čiji su zemni ostaci premešteni iz stare crkve, dok se na severnoj strani nalazi grobnica patrijarha Germana. Crkva Svetog Marka je zaštićeni spomenik kulture grada Beograda.

Nakon Drugog svetskog rata usvojenim Generalnim urbanističkim planom iz 1950. godine, određeno je da se na prostoru Tašmajdana izgradi veliki gradski park sa sportsko-rekreativnim centrom. Izgradnja Tašmajdanskog parka započela je 1950.  i trajala je do 1954. godine.

U novijoj istoriji, Tašmajdanski park će ostati upamćen po NATO bombardovanju zgrade RTSa, 23. aprila 1999. godine koja se nalazi u neposrednom okruženju parka.

Rekonstrukcija parka

O potrebi rekonstrukcije Tašmajdanskog parka govorilo se odavno. Pre četiri godine inženjeri Gradskog zelenila Beograda uradili su kompletan projekat rekonstrukcije ovog parka. Prema rečima čelnih ljudi u Gradkom zelenilu, izvođenje projekta rekonstrukcije nije započeto ranije, zbog nerešenih imovinsko pravnih odnosa, a između ostalog nije bilo poznato ni u čijoj je nadležnosti rešavanje tih odnosa. Ovaj projekat rekonstrukcije podrazumevao je kompletno sređivanje staza u parku, postavljanje novog parkovskog mobilijara, uređenje zone za ljubimce i dopunu vegetacije, pri čemu je tim projektom bilo predviđeno da osnovni izgled parka ostane isti.

Da administrativni i drugi problemi, koji se ne rešavaju godinama, mogu da se reše u kratkom roku, pokazala je upravo rekonstrukcija Tašmajdanskog parka. Pošto se problemi u našoj državi ne rešavaju zbog potrebe rešavanja problema, već isključivo ukoliko postoji neki interes da se oni reše, rekonstrukcija na koju se čekalo godinama, završena je u rekordnom roku (rekordnom za naše pojmove). Međutim ostale su nerazjašnjene mnoge stvari.

Inicijativu za uređenje Tašmajdanskog parka pokrenula je vlada Republike Azerbejdžan. Inicijativu je rado prihvatio predsednik Republike Srbije Boris Tadić, i postignut je međudržavni dogovor. Ovim dogovorom vlada Azerbejdžana je finansirala projekat i radove za obnovu Tašmajdanskog parka u iznosu od 2.000.000 evra uz određene uslove. Azerbejdžan inače praktikuje ovakve donacije drugim državama uz uslov isticanja spomenika bivšem predsedniku Azerbejdžana Hajdaru Alijevu. Na ovaj način Ilham Alijev, sadašnji predsednik Azerbejdžana, promoviše lik i delo svoga oca.

Prema rečima gradskog arhitekte i pomoćnika gradonačelnika Dejana Vasovića, vlada Azerbejdžana je angažovala Arhitektonski fakultet i profesora arhitektu Jovana Mitrovića, da sa srpske strane projektuje obnovu Tašmajdana, dok je u ime države Azerbejdžan imenovan arhitekta Eldar Gusejnov kao autor i nadzorni organ. Vlada Azerbejdžana odabrala je tursku firmu Efekta za partnera i preko nje je realizovala obnovu parka, dok je Gradsko zelenilo Beograda učestvovalo u realizaciji projekta.

Ko odlučuje o izgledu beogradskog parka

U čitavom ovom projektu obnove (neko bi rekao obmane) Tašmajdanskog parka, prvo i osnovno je to da Srbija nije smela da dozvoli da druga država odlučuje o uređenje kulturno istorijskog prostora kakav je Tašmajdan, ni po koju cenu. Drugi problem je izrada novog projekta, pored već postojećeg koji su napravili stručnjaci Gradskog zelenila. Ostaje nepoznato da li taj postojeći projekat nije odgovarao vladi Azerbejdžana, ili je nešto drugo u pitanju. Nerazumljivo je i zašto je angažovan Arhitektonski fakultet i arhitekta Jovan Mitrović za izradu projekta, a za autora projekta imenovan arhitekta Eldar Gusejnov. Nisam imala priliku da upoznam rad arhitekte Jovana Mitrovića niti da čujem za njega, ali bih volela da znam po kom osnovu je on nadležan za izradu projekta parka. Kao diplomirani inženjer pejzažne arhitekture i hortikulture, moram da napomenem da je projektovanje parkova stavka u opisu zanimanja pejzažnog arhitekte. Odsek pejzažne arhitekture nalazi se na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Nažalost ni jedan potez srpske vlade nije neočekivan, pa su umesto Arhitektonskog fakulteta za izradu projekta uređenja Tašmajdanskog parka mogli da angažuju i Mašinski fakultet, ukoliko bi to nekome odgovaralo. U svom ovom besmislu i opštem obezvređenju sve je postalo moguće.

Na osnovu svega iznetog, očigledno je da građani Beograda nisu odlučivali o budućem izgledu Tašmajdanskog parka, što bi bilo uobičajeno kroz javnu raspravu povodom urbanističkog projekta rekonstrukcije, a osim građana ni vlast Beograda nije odlučivala o tome.

Neprihvatljivo je da gradska vlada godinama ne želi da izdvoji novac za renoviranje centralnog gradskog parka, već prihvata političke ucene zbog jeftinog marketinga koji skupo košta sve građane.

Bilo bi prihvatljivo da je predsednik Boris Tadić odlučio da dozvoli vladi Azerbejdžana da finansira renoviranje parka na Belim vodama ili parka u Bloku 70, Bloku 3, Bloku 9a, Bloku 28 ili Bloku 38, s obzirom da su pomenuti parkovi u planu za rekonstrukciju, odnosno u fazi rekonstrukcije.

Gradska vlada je izdvojila iz ovogodišnjeg budžeta 61. 300. 000. dinara za renoviranje parka na Belim vodama. Postavlja se pitanje zašto sa tim novcem nije renoviran Tašmajdan, a vladi Azerbejdžana dozvoljena donacija za park na Belim vodama ili neki drugi park u Blokovima, koji se nalaze na prostoru koji nema kulturno istorijsku važnost kakvu ima Tašmajdan.

Pretpostavljam da je vladi Azerbejdžana odgovarala upravo centralna gradska lokacija za promovisanje svog bivšeg predsednika, kao i to da srpskom predsedniku i vladi kultura i istorija Tašmajdana nemaju značaja. U Zakonu o planiranju i izgradnji Republike Srbije, u članu 3, kao načelo za uređenje i korišćenje prostora navedena je zaštita i revitalizacija životne sredine i graditeljskog nasleđa i prirodnih kulturnih i istorijskih vrednosti. Takođe ovim Zakonom je predviđeno upoznavanje javnosti sa Urbanističkim projektom. Očigledno je da su Zakoni za vlast samo slovo na papiru, i sredstvo za kažnjavanje građana. Za vlastodršce Zakoni ne važe, bar ne u Srbiji.

Kao pejzažni arhitekta imam potrebu da izložim i analizu izvedenog projekta Tašmajdanskog parka.

Pre i posle

Najuočljivija razlika pre i posle rekonstrukcije  Tašmajdanskog parka ogleda se u vegetaciji, naime Tašmajdanski park je pre rekonstrukcije bio bogatiji zelenilom, posečeno je oko 80 stabala. Centralni motiv parka nekada, činilo je parterno zelenilo sa mnoštvom dekorativnih žbunastih vrsta koje su parku davale poseban kolorit.

Nakon rekonstrukcije centralni motiv Tašmajdanskog parka su cvetne aleje u kojima su trenutno posađene begonije. Iz daljine ove aleje izgledaju pristojno, međutim ukoliko priđete bliže alejama imaćete utisak da stojite ispred poljoprivrednog rasada nekog povrća, s obzirom da su biljke sitne, a posađene su na prevelikom razmaku. Istina begonije će porasti, pa će pred kraj leta aleje i izbliza izgledati pristojno, ali tada će već biti vreme da se begonije uklone i zamene nekom drugom vrstom, imajući u vidu da je to jednogodišnja biljka u našim uslovima. Do tada će parkovske aleje na Tašmajdanu izgledati kao rasad poljoprivredne kulture. Ivičnjaci u parku nisu postavljeni, tako da su staze i travne površine u istom nivou. Ne znam da li je u planu da se ivičnjaci kasnije postave ili je napravljena ušteda na ivičnjacima? Analizom izvedenih radova zaista nisam mogla da ustanovim gde je potrošeno 2.000.000 evra. Sa tim novcem može da se izgradi objekat od 3000m2 uključujući i završne radove, a na Tašmajdanu je sa tim novcem izgrađeno 3 igrališta, nekoliko staza i posađene su begonije.

Osim cvetnih aleja, na centralnoj osi parka izgrađena je fontana. Fontana je u osnovi oblika zvezde, kaskadnog tipa, sa svetlosnim i zvučnim efektima. Imala sam priliku da vidim svetlosne efekte, ali nisam imala priliku da čujem muziku, pa se iskreno nadam da na Tašmajdanu nećemo slušati azerbejdžansku muziku, mada u sadašnjem ambijentu parka to ne bi bilo nezamislivo, naprotiv.

Tašmajdanskim parkom dominira siva boja. Steze su popločane behaton i granitnim pločama sive boje, mobilijar je izrađen od betona i metala, elementi za igru na dečijim igralištima su u najvećoj meri sivo obojeni. Izbor boja i materijala kao i kompletni dizajn parkovskog mobilijara priličio bi uređenju dvorišta recimo nekog kazneno popravnog doma.

Travnjaci u Tašmajdanskom parku i nakon rekonstrukcije su u izrazito lošem stanju. Osim toga što nisu kompletno obnovljeni stari proređeni travnjaci, novopostavljeni travni tepih se osušio. Nije mi poznato da li je razlog tome loše postavljanje travnog tepiha ili loše održavanje, ali se u tome u svakom slučaju ogleda bahatost i površnost celog poduhvata.

Ima neka tajna veza

Park krase i dva nova spomenika, posvećena Hajdaru Alijevu i Miloradu Paviću, visine oko 3 metra izrađena u bronzi autora Natiga Alijeva. Logično pitanje je koja je veza između Hajdara Alijeva i Milorada Pavića?

Hajdar Alijev bio je  predsednik Azerbejdžana od 1993. godine do 2003. kada ga je nakon smrti nasledio njegov sin, aktuelni predsednik Ilhan  Alijev. Hajdar Alijev je bio komunistički vođa i njegovi kritičari ga nazivaju diktatorom. Pre dolaska na vlast radio je u organima državne bezbednosti (KGB) SSSR-a, i bio visoki funkcioner Komunističke partije SSSR-a. Više puta je bio osumnjičen za korupciju u SSSR-u. Nakon otcepljenja Azerbejdžana, na vlast je došao državnim udarom, kada se obračunao sa demokratski izabranim režimom. Dolaskom  na vlast žestoko se obračunao i sa svim svojim političkim neistomišljenicima. Njegova vladavina je okarakterisana kao strogo autoritarna uz visok stepen korupcije i cenzure. Pre odlaska sa vlasti obezbedio je i to da njegov sin bude jedini kandidat na predsedničkim izborima.

Milorad Pavić je srpski pisac koji je domaću i svetsku slavu stekao romanom Hazarski rečnik koji je objavio 1984. godine. Upravo je ovaj roman uzeo za obrazloženje predsednik Boris Tadić, rekavši da je Milorad Pavić pisao o precima Azerbejdžanaca u Hazarskom rečniku, i to je ideja koja spaja dva spomenika. Sponu između Tadića, Alijeva i Pavića posmatram na drugi način. Naime Hazarski rečnik je knjiga o narodu koji je nestao sa istorijske pozornice zajedno sa svojom državom. To je zapravo činjenica koja nas Srbe vezuje sa Pavićevim romanom, dok su Tadić i Alijev tu kao svedoci, odnosno Tadić kao glavni učesnik.

Tašmajdanski park nakon rekonstrukcije odlikuje mnoštvo nepovezanih i nekomplementarnih elemenata. Stiče se utisak opšteg šarenila sadržaja i prenatrpanosti prostora. Ovakvom ambijentu jedino još nedostaje popularna vrteška balerina, da zaokruži celovitost projekta rekonstrukcije.

Posebno me interesuje koja je ideja vodilja autora projekta rekonstrukcije Tašmajdanskog parka, ma ko on bio. Mislim da je neophodno da javnom odbranom obrazloži na koji način su povezani muzička fontana i duh tog prostora, zatim sivi betonsko metalni mobilijar i crkva  u duhu srpskog srednjovekovnog graditeljstva, a najviše od svega me interesuje kako se spomeniku Hajdara Alijeva nalazi tu mesto.

Odgovor na ova pitanja osim autora projekta treba da nam daju i gradske vlasti, kao i predsednik države koji je jedan od autora sramnog međudržavnog dogovora. Ako je samo novac u pitanju, što vidim kao jedini razlog, da li se srpska istorija sme kompenzovati za šaku evra i 100 kilograma bronze?

Tašmajdansko-turski park

Mogu samo da zaključim da je sreća u nesreći što se Turska nije ponudila pre Azerbejdžana da finansira rekonstrukciju Tašmajdanskog parka. Turska je takođe naš trenutni strateški partner, a osim toga to je ozbiljna država koja polaže mnogo na svoju istoriju i kulturu. Verujem da bi bila spremna da izdvoji i više novca od Azerbejdžana za rekonstrukciju Tašmajdanskog parka uz uslov da se tu postavi spomenik Sinan paši Beogradskom. Naime za Tašmajdanski park vezana je još jedna istorijska priča. Kao što znamo Sinan paša Beogradski je 1594. godine naredio spaljivanje moštiju Svetog Save. Neposredni povod za to, kako navode istoričari, bio je ustanak Srba u Banatu koji je tada bio pod turskim ropstvom. Ustanici su nosili zastavu sa likom Svetog Save. Turci su preneli mošti Svetog Save iz manastira Mileševa u Beograd, i spalili ih na Vračaru.Kako bi mesto spaljivanja bilo obeleženo u prvoj polovini 19. veka podignut je krst od crvenog granita. Po tome Crveni Krst u Beogradu nosi naziv. Međutim pošto je ustanovljeno da Crveni Krst nije mesto na kome su spaljene mošti Svetog Save, jer je bilo predaleko od Beogradske varoši u to vreme. Društvo za podizanje hrama Svetog Save utvrđuje da je to mesto Vračarsko brdo na kome se danas nalazi hram Svetog Save. Na osnovu narodnih predanja i istorijskih zapisa zaista se može utvrditi da su mošti Svetog Save spaljene na Vračaru. Međutim Vračarom se tada nazivao prostor današnjeg Tašmajdana. Kako stoji u istorijskim zapisima  mošti su spaljene na brdu Vračar, na dogled Turaka i Srba iz varoši Beograda. 1595. godine se varoš Beograda prostirala do Varoš kapije i Stambol kapije. Na Slaviji je u to vreme bila šuma sa barom u koju su Beograđani išli u lov. Mnogi istoričari zastupaju mišljenje da je zapravo Tašmajdanski park mesto u kome su spaljene mošti Svetog Save. Imajući sve to u vidu verujem da bi Turska poštujući svoju istoriju sa velikim zadovoljstvom postavila spomenik svom paši u Tašmajdanskom parku. Sreća je samo što to nisu ponudili Borisu Tadiću pre Azerbejdžana.

U vreme kada neki novonastali „narodi“ izmišljaju svoju istoriju, mi se izgleda trudimo da je zaboravimo. Azerbejdžan i Hajdar Alijev su postali značajniji za Srbiju i od Karađorđa i od Obrenovića i od Kolarca i od Pančića, pošto nikome od pomenutih velikana nije podignut spomenik u Tašmajdanskom parku, niti su na bilo koji način obeležene istorijske činjenice koje su u vezi sa njima i tim prostorom. Umesto da gradska vlada novcem građana finansira obnovu parka sa ciljem da se sačuvaju i istaknu kulturno istorijske vrednosti tog prostora, ona dopušta da neka druga država ističe spomenik svome diktatoru i gradi fontanu koja po izgledu i značenju odgovara muslimanskoj ornamentici, i to ispred srpske pravoslavne crkve. Crkva Svetog Marka i Tašmajdanski park su nekada činili celovitost ovog prostora. Iako ni pre rekonstrukcije nije bio naglašen istorijski momenat Tašmajdana, park je ako ništa drugo bio primeren tom prostoru. Sada imamo situaciju da nam na nekadašnjem srpskom groblju, svira azerbejdžanska fontana. Osim toga što nimalo nije uređen u skladu sa duhom tog prostora, Tašmajdanski park je i dalje u zapuštenom stanju. To se najpre uočava po travnjacima i đubretu. Rekonstrukcija parka je opet nekome poslužila da zaradi novac, a osim toga u narednom periodu će služiti za reklamiranje stranke na vlasti, po principu čega se pametan stidi time se budala ponosi. Efekti obnove će biti kratkotrajni, jer osim što je rekonstrukcija urađena krajnje neprofesionalno i traljavo, održavanje parka je i dalje na jako niskom nivou.

I na kraju predsednik Tadić je izrazio zadovoljstvo što će Tašmajdanski park u novom izgledu služiti građanima i generacijama koje dolaze. Ja se iskreno nadam da će Beograđani imati neku drugu ozbiljnu i odgovornu vladu, koja će ispraviti ovu sramnu grešku upravo zbog generacija koje dolaze, koja će novcem Beograđana izgraditi park kakav dolikuje tom mestu okovanom srpskom istorijom. Nadam se da ćemo na državnom nivou početi da vrednujemo svoje kulturno istorijsko nasleđe i da poštujemo svoju istoriju, pošto ćemo u suprotnom nestati kao Hazari iz Pavićevog romana.

(Autor je diplomiran inženjer pejzažne arhitekture)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner