Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Prava deteta ili – niko ne sme da vas bije!
Kulturna politika

Prava deteta ili – niko ne sme da vas bije!

PDF Štampa El. pošta
Filip Blagojević   
nedelja, 29. april 2012.

Decembra 2011. godine Srbiji je na vrata pokucao prednacrt Zakona o pravima deteta. Nažalost, odjek u široj javnosti nije bio previše glasan, niti se Prednacrtu posvetila naročita pažnja, što je, smatramo, bilo neophodno. Štaviše, od strane političkih aktera u Srbiji nije bilo izjašnjavanja na tu temu, osim pokreta „Dveri“, koji je pokrenuo peticiju protiv ovog zakona[1] i izdao detaljno saopštenje povodom Prednacrta[2]. Stoga ovaj tekst ima za cilj da pokuša da razjasni pojedina pitanja efektivnosti novih rešenja sadržanih u Prednacrtu i dovede ih u vezu sa aktuelnim globalističkim stremljenjima, uz poseban osvrt na pozitivne propise i situaciju u Srbiji.

Nomotehnikaokruglo pa na ćoše

Sam tekst Prednacrta izuzetno je slabog kvaliteta. Pojedini noviteti nisu definisani (npr. „telesno ograničavanje“), a na određenim mestima se može primetiti da se bukvalno prepisivalo sa englesnog ili nekog drugog stranog jezika. Tako se u članovima 83 i 84 kao skraćenica za informacione i komunikacione tehnologije koristi ICT! Da je skraćenica na srpskom, ona bi valjda trebalo da bude IKT?! Na samom početku treba istaći da ovaj tekst nema za cilj da traži dlaku u jajetu spornom prednacrtu, te da se na ovu grešku sa posebnom namerom skreće pažnja, o čemu će više reči biti docnije.

Što se tiče obima, moglo bi se reći da bi budući Zakon o pravima deteta bio relativno kratak, sa oko 120 članova. Međutim, treba skrenuti pažnju da su mnogi članovi, a pogotovo oni najobimniji (čl. 77, 78, 102 itd.), prepisivani iz drugih zakona i da se u dobrom delu Prednacrta reguliše već zakonski regulisana materija. Tako se, na primer, propisuje zabrana trgovine i prodaje dece[3], dečja prostitucija[4] i pornografija[5], kao da naš Krivični zakonik (KZ) ne poznaje ova dela kao krivična i ne propisuje sankciju za njih! Isto tako, Prednacrt bespotrebno propisuje (odnosno, prepričava i prepisuje iz drugih zakona i udžbenika) osnovna načela krivičnog postupka prema detetu koje je navršilo 14 godina[6], a čak ni u tom delu tekst (recimo, čl. 102.) nije usklađen sa normama Krivičnog prava - jer ne operiše pojmom osnovane sumnje, već samo „sumnje“, niti Građanskog prava - jer čl. 104 garantuje posebnu zaštitu izvršiocu protivpravnog dela, pri čemu nedostaje sintagma „zakonom predviđenog kao krivično delo“, pa se ova odredba može odnositi i na građanskopravni delikt, što nije u skladu sa deliktnom sposobnošću maloletnika u građanskopravnom smislu[7]. U članu 102 Prednacrt nije uklađen ni sa samim sobom jer se u njemu kao dete definiše svako ljudsko biće mlađe od 18 godina, a imajući u vidu da su deca mlađa od 14 godina krivično nesposobna, onda je nejasno zbog čega se svakom detetu (a ne samo onom koje je navršilo 14 godina) pružaju garancije u vezi sa krivičnim pravom, kao što su pretpostavka nevinosti i tsl. Osim navedenog, shodno čl. 36 Prednacrta, roditelji su dužni da detetu omoguće osnovno i srednje obrazovanje, dok je prema Ustavu, Porodičnom zakonu (PZ), Zakonu o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, Konvencijom o pravima deteta, kao i drugim važećim propisima, samo osnovno obrazovanje obavezno. Primera loše nomotehnike i potkopavanja već postojećih (dobrih) rešenja srpskog zakonodavstva u ovom prednacrtu ima još, ali nema potrebe da se njima detaljnije bavimo.

Navedeni nedostaci ukazuju na želju da se Zakon sklepa na brzinu (iako se govori da je grupa eksperata na njemu radila više od godinu dana) i „progura“ na mala vrata. Još važnije, na osnovu površnog pregleda Prednacrta da se primetiti da u njemu nema nikakvih novina na polju prava deteta. Glavni razlog tome je što Porodični zakon, relativno nov i moderan propis, uz Ustav i Konvenciju o pravima deteta pruža sasvim dovoljnu zaštitu mladim naraštajima. Stoga se i nameće zdravorazumsko pitanje: Zbog čega se donosi ovakav zakon? Odgovor na njega leži u spornim rešenjima sadržanim u Prednacrtu, za koja se iskreno nadamo da neće zaživeti u Srbiji.

Prava deteta u Srbiji: Zašto seći granu na kojoj sedimo?

Pre nego što se upustimo u dublju analizu problematičnih rešenja Prednacrta, neophodno je osvrnuti se na postojeće pravne mehanizme zaštite prava deteta.

Pre svega, Ustav Republike Srbije[8] priznaje poseban korpus prava deteta i štiti ih kao specijalnu kategoriju ljudskih prava. Takođe, Ustav, kao i Porodični zakon, propisuju posebnu zaštitu majke, samohranog roditelja i deteta[9]. Dalje, PZ detaljno reguliše neka od najvažnijih prava deteta, među koja se ubrajaju: pravo deteta da zna ko su mu roditelji; pravo deteta da živi sa roditeljima; pravo deteta na lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi; pravo deteta na pravilan i potpun razvoj; pravo deteta na obrazovanje; pravo deteta da preduzima pravne poslove; pravo deteta na slobodno izražavanje mišljenja. Korelativno pravima deteta, roditelji imaju pravo i dužnost da se 1) staraju o ličnosti deteta, 2) zastupaju ga, 3) izdržavaju i 4) da se staraju o njegovoj imovini. Pod staranjem o ličnosti deteta smatra se čuvanje i podizanje deteta, njegovo društveno, moralno, fizičko, emocionalno i intelektualno vaspitavanje, obrazovanje i razumno određivanje ličnog imena. Što se izdržavanja tiče, ono je podignuto na rang Krivičnog prava, pa se oglušavanje o tu obavezu smatra krivičnim delom, kao i grublji oblici zapuštanja i zlostavljanja.

Svaka zloupotreba roditeljskog prava, ili grubo zanemarivanje roditeljske dužnosti, predstavlja osnov za potpuno lišenje istog. Pod „zloupotrebom roditeljskog prava“ (čl. 81 st. 2 tačke 1–5 PZ) Zakonodavac nabraja niz ponašanja, ali ne taksativno, već primera radi (exempli causa), tako da sudija u svakom konkretnom slučaju ima „odrešene ruke“ da sankcioniše nesavesne roditelje. Ukoliko se ponašanje roditelja ne može podvesti ni pod jednu od prve četiri tačke čl. 81 st. 2, uvek preostaje generalna klauzula iz pete tačke kojom se sankcioniše roditelj koji „na bilo koji drugi način zloupotrebljava prava iz sadržine roditeljskog prava“. Sve navedeno, mutatis mutandis, važi i za „grubo zanemarivanje roditeljske dužnosti“ (čl. 81 st. 3 tačke 1–5 PZ). Štaviše, čak i kada se roditelju, potpuno ili delimično, oduzme roditeljsko pravo, on se ne može osloboditi dužnosti izdržavanja svoga deteta.

Dalje, roditelje u vršenju svojih prava i dužnosti nadzire organ starateljstva (u Srbiji je to Centar za socijalni rad). Pored korektivnog nadzora, PZ predviđa i preventivni. Tako roditelji, koji ne mogu da se saglase oko izbora škole, lekarske intervencije nad detetom i tsl. mogu zatražiti pomoć organa starateljstva. Centar za socijalni rad može, ukoliko su ispunjeni zakonski uslovi, intervenisati korektivnim merama[10], a ukoliko ni to ne urodi plodom, on ima pravo i dužnost da pred sudom pokrene postupak za lišenje roditeljskog prava.

Pored ovih osnova za lišenje roditeljskog prava, PZ poznaje i institut nasilja u porodici. U pravnoj teoriji pod nasiljem u porodici podrazumeva se „ponašanje koje se ispoljava kroz kontinuiranu upotrebu sile, pretnje ili zloupotrebe poverenja u odnosima između članova porodice“[11]. Prema zakonskoj definiciji, nasilje u porodici je „svako ponašanje kojim jedan član porodice ugrožava telesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo drugog člana porodice“, a primera radi (dakle, opet ne iscrpno) navode se postupci koji se imaju smatrati nasilničkim. Tako sudija pod nasilje u porodici može podvesti i „svako drsko, bezobzirno i zlonamerno ponašanje“[12]. Osim navedenih građanskih materijalnopravnih odredbi, Porodični zakon propisuje i procesnopravne mehanizme za zaštitu od nasilja u porodici.Tako se krug imaoca prava na tužbu proširuje na javnog tužioca i organ starateljstva, postupak je naročito hitan[13], sud nije vezan granicama tužbenog zahteva, žalba nema suspenzivno dejstvo itd.

Pošto smo objasnili građanskopravnu zaštitu od nasilja u porodici, bitno je navesti da Krivični zakonik (KZ) kao jednu od alternativno propisanih radnji izvršenja krivičnog dela nasilja u porodici[14] propisuje kršenje mera zaštite koje sud odredi na osnovu Porodičnog zakona. To bi u praksi značilo da onaj nasilnik koji prekrši neku od mera zaštite (npr. uprkos zabrani pristupi u prostor oko mesta stanovanja člana porodice), samim tim čini novo krivično delo nasilja u porodici. Takođe, KZ ne samo što na poseban način štiti brak i porodicu (time što u glavi devetnaestoj propisuje krivična dela protiv braka i porodice[15]), već i za mnoga druga dela propisuje strožu kaznu ukoliko je pasivni subjekt maloletnik. Tako umišljajno lišenje maloletnika predstavlja krivično delo teškog ubistva (čl. 114 KZ), kod navođenja na samoubistvo i pomaganja u samoubistvu (čl. 119 KZ) težim oblikom se smatra kada se to delo izvrši na maloletniku, a najtežim ukoliko je u pitanju dete koje nije navršilo 14 godina. Isto važi i za tešku telesnu povredu, silovanje, otmicu itd.

Na osnovu iznetog, možemo zaključiti da u oblasti prava deteta (za razliku od mnogih drugih sfera) srpsko zakonodavstvo raspolaže veoma jakim i modernim arsenalom pravnih mehanizama. Ali ova analiza položaja dece u srpskom pravnom sistemu nije sama sebi cilj. Ona je pokušaj da se unapred opovrgne bilo kakvo „pravničko“ objašnjenje o neophodnosti donošenja spornog zakona, jer više od iznetog Zakonodavac niti može, niti sme. Dakle, ne postoji nijedan pravni argument koji bi opravdao ovaj projekat i upravo se zbog toga pristupa raznoraznim ad hoc objašnjenjima, koja niti su tačna, niti polaze od odgovarajućih pretpostavki. U daljem tekstu, pomenućemo samo neke od nepodobnih pokušaja legitimacije Zakona o pravima deteta.

„Psihološki“ razlozi i pogrešan metod

U želji da se opravda ovakav zakon, inter alia, navodi se psihološko objašnjenje da je ama baš svako telesno kažnjavanje štetno za dete, te da se svaki vid takvog ponašanja mora zabraniti (čak i udaranje deteta po guzi). O netačnosti tih argumenata već je pisano od strane psihologa[16], pa ćemo mi ovde kritikovati pogrešan metod normiranja društvenih odnosa. Naime, nije retka pojava da se pojedine struke „mešaju“ u stvaranje prava, a sveprisutna je i pogrešna pretpostavka da određeni stručnjaci koji nisu pravnici (psiholozi, ekonomisti, lekari itd.) treba da sastavljaju zakon ili neki drugi opšti pravni akt. Uz sve poštovanje ostalim strukama, čiji nalazi u mnogim situacijama mogu biti od kapitalnog značaja za stvaranje ili primenu prava, nikada pravnik ne sme biti „oduševljen“ pojedinim nalazima drugih struka (što se u praksi, nažalost, veoma često čini iz oportuniteta), pa da samo na osnovu toga donese važnu odluku kao što je pisanje zakona ili presuđivanje. Da bi ispravno postupio, on mora uzeti u obzir sve relevantne okolnosti i parametre (za šta je, inače, školovan), pa tek onda može zabraniti ili dozvoliti određeno ponašanje. Njegov je zadatak upravo da predvidi (naravno, ne sa apsolutnom tačnošću, jer je tako nešto nemoguće) sveukupnost društvenih odnosa koji će proisteći iz propisa koji stvara. Stanovište psihologije je samo jedan od, a ne jedini parametar kojim se rukovodi onaj koji sastavlja zakonski tekst.

Dakle, sve i da psihologija kaže da udaranje deteta po guzi ima ozbiljne negativne posledice po dete (a ne kaže!), to nije razlog da se zakonom zabrani takav vid telesnog kažnjavanja, sve dok se u obzir ne uzmu i ostali bitni parametri (kao što su negativne posledice odvajanje deteta od roditelja i tsl.). Zamislimo samo situaciju u kojoj sudija traži od psihijatra da, pored veštačenja o psihičkom stanju okrivljenog, odredi vrstu i težinu krivične sankcije. To se upravo čini ovim spornim Zakonom! Na osnovu mišljenja samo jednog dela psihologa, a bez prethodne ocene ostalih posledica, pokušava se legitimizovati jedno rigidno rešenje, koje može imati izrazito štetne posledice i po roditelja i po dete.  

„Prevencija“ nasilja i oblikovanje javnog mnjenja

Osim gorepomenutog, često se čuje i argument da ukoliko se zabrani svaki, pa čak i najblaži oblik telesne kazne, onda roditelju neće ni na pamet pasti da upotrebi neki od težih načina kažnjavanja. Čak i kada bismo zanemarili postojeće pravne mehanizme koji našoj deci garantuju zaštitu od fizičkog nasilja (a ne bismo smeli!), takva zabrana nam ne bi pomogla. To bi bilo isto kao kada bismo rekli da je bolje da se za krađu seče ruka, ili veša na terazijama, jer se onda niko ne bi usudio da krade. Uzeti roditelju dete zbog jedne „ćuške“, zato što velika manjina drugih roditelja neopravdano tuče svoju decu, ne samo što bi upropastilo i roditelja i dete, već ne bi bilo ni pravedno.

Opštoj slici nasilnih roditelja u velikoj meri doprinose savremeni sociopatski mediji, sa naslovima tipa „zaklao ćerku, pa je skuvao“, „odrubio sinu glavu“ i tsl., čiji je cilj da stvore utisak da su takvi događaji redovna pojava, a ne izuzetak[17]. Takođe, negativni stereotip o Balkancima, koji tuku žene i decu, takođe dovodi do stvaranja pogrešne slike o našim očevima i muževima. Priče da je fizičko i psihičko zlostavljanje redovna pojava u našim domovima, a ne izuzetak, nimalo ne stoje. Naši roditelji ne samo da su pažljivi i nežni, već imamo problem razmažene dece. Kod nas, na primer, nema puno slučajeva da dete istovremeno radi i obrazuje se, što je, recimo, u SAD sasvim normalno. „Uprkos vaspitavanju po preporučenim načinima mnogi su nezadovoljni rezultatima. Posledica je da su naša deca, koja su jako dobro svesna svojih prava, ali ne i obaveza, sve više razmažena, nesocijalizovana i prezaštićena“[18].

Dometi zakonodavstva i stvarni problemi

Porodično i Krivično pravo, kao i svaka drugo zakonodavstvo imaju svoje realne domete. Koliko god zakoni bili kvalitetni, nemoguće je zaštiti svakog stanovnika, kao što je nemoguće utvrditi istinu u svakom konkretnom slučaju. Iako se po pitanju nasilja u porodici nikada ne može doći do potpuno pouzdanih podataka, istraživanja pokazuju da je to jedna od ozbiljnih boljki srpskog društva. Da bi se taj problem rešio, prethodno se moraju utvrditi njegovi pravi uzroci. Glavni faktori koji doprinose nasilju u porodici su „nestabilnost društvenog statusa i dohotka, dugi periodi nezaposlenosti, prinudni povratak u višegeneracijsku porodicu, alkoholizam, kriza muškosti/ženskosti i međugeneracijska transmisija nasilja“[19], a Srbija ima problem sa skoro svim navedenim činiocima i male su šanse da će se mnogo toga promeniti u bliskoj budućnosti. Rešavanje navedenih problema je bolan i dugotrajan proces, a zamena teza i autritarni instituti u tome svakako neće pomoći.

Da bismo sagledali kompleksnost takvih životnih situacija, zamislimo primer jedne porodice - otac, majka i dva sina. Majka nezaposlena, otac izdržava porodicu, vredan je i posvećen supruzi i deci. Zamoli sina da ga posluša, ali sin je razmažen i lenj, zaigrao se na kompjuteru i odbija da uradi šta mu je rečeno. Otac naviknut i vaspitavan po sistemu „naređenje-izvršenje“, izgubi kontrolu i opali mu dva šamara. Kako sudija da postupi u toj situaciji? Šta da radi sa ocem, majkom i dvoje dece? Prema slovu važećih zakona, on takvo ponašanje može protumačiti nasiljem u porodici. Otac gubi posao, odlazi u zatvor, a majka i deca bivaju prepuštena sami sebi. Ko tu dobija? Ili u slučaju samohranog roditelja koji „izdeveta“ dete jer ima pet kečeva na tromesečju? Dete se smešta u ustanovu, a roditelj šalje u zatvor. Upropa[ćen roditelj, upropašćeno dete i sva njima bliska lica. Da ne bude zabune, daleko od toga da treba podržati roditelje da primenom fizičke sile vaspitavaju svoju decu, pogotovo dok su mala, ali ni strogo kažnjavanje roditelja za postupke slične navedenim nije u interesu dece.

Upravo zbog toga se u smislu KZ i PZ, nasiljem, zlostavljanjem i zapuštanjem smatra kontinuirano ponašanje, zanemarivanje, psihička i fizička tortura, ali i jednokratni postupak koji ozbiljno ugrožava integritet deteta. Toga u ovom prednacrtu nema, niti će ga, prema svim najavama, biti. Po tom pitanju Prednacrt je izričit da je svako telesno kažnjavanje zabranjeno. Prema PZ sud je u svakom postupku u kojem se pojavljuje dete dužan da se rukovodi njegovim najboljim interesima, pa bi se u mnogim situacijama moglo protumačiti da lišenje roditeljskog prava i odvajanje deteta od roditelja donosi više štete nego koristi[20]. Pitanje je da li bi se roditelj mogao braniti da je bio u pravnoj zabludi, ako se ima u vidu da važeći propisi, sudska praksa, a i pravna književnost govore, uglavnom, o kontinuiranom ugrožavanju spokojstva, telesnog integriteta ili duševnog stanja deteta. Smatramo da bi tako nešto bilo moguće sve dok se ne promene PZ i KZ, mada i u tom slučaju postoji problem sa opštim pravilom o važenju propisa – lex posterior derogat legi priori (docniji zakon ukida prethodni), pri čemu bi se mogla (ili morala) dati prednost predstojećem Zakonu o pravima deteta.

Druga sporna rešenja Prednacrta

Pored člana 14 koji smo apsolvirali i naveli probleme koje on u praksi može proizvesti, u spornom zakonskom tekstu postoji niz drugih problematičnih odredbi.

Članom 17 propisuje se zabrana diskriminacije deteta koja se zasniva na, između ostalog, političkom ubeđenju. Međutim, član 24 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima glasi: „Svako dete bez ikakvog razlikovanja zasnovanog na rasi, boji, polu, jeziku veroispovesti, nacionalnom ili društvenom poreklu, imovini ili rođenju, ima pravo na mere zaštite od strane njegove porodice, društva i države...“ Dakle, nigde se ne pominju politička ubeđenja. Uostalom, kakva to politička ubeđenja može da ima dete? Deca, valjda, u tim godinama treba da se bave sportom, zaljubljuju se i druže, pohađaju školu i obrazuju se, kako bi kasnije mogli pravilno da rasuđuju i formiraju sopstveno mišljenje. Politizacija dece svakako nije poželjna.

Dalje, član 31 propsiuje da dete sa navršenih 14 godina može organizovati mirno okupljanje građana. To bi u srpskoj praksi značilo da dečak koji je đak osnovne škole može biti organizator „Povorke ponosa“ ili „antifašističkog“ skupa. Ova odredba zapravo ima za cilj da se prag regrutovanja omladine u političke pokrete i razne nevladine organizacije spusti na 14 godina. Posebno ako se ima u vidu činjenica da se deca danas mnogo manje bave fizičkim aktivnostima, a mnogo više sede za kompjuterom, gde su najpodložnija medijskoj manipulaciji i indoktrinaciji. U praksi će to dovesti do toga da razne organizacije svoja okupljanja „imenuju“ na četrnaestogodišnju decu, pri čemu protiv takvog skupa niko neće smeti da „zucne“, a u suprotnom će odmah biti etiketiran.

Ostaje nejasno zbog čega se čl. 36 roditeljima nameće obaveza da detetu pruže srednje obrazovanje, kada su prema PZ roditelji dužni da detetu obezbede samo osnovno obrazovanje, a u pogledu daljeg školovanja imaju istu obavezu, ali u skladu sa svojim mogućnostima (što je u Prednacrtu izbačeno) i sposobnostima, željama i sklonostima deteta. Takođe, shodno PZ, Međunarodni paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Ustavu, roditeljima se daje pravo da detetu obezbede ono obrazovanje koje je u skladu sa njihovim verskim i etičkim uverenjima. Pravna teorija i praksa dele stanovište da ova odredba ima za cilj da se roditeljima omogući „mehanizam zaštite deteta od svakog mogućeg mogućeg rizika indoktrinacije koja bi dolazila od strane države i državnih škola“[21]. Suprotno tome, isti član Prednacrta obavezuje roditelje da usmeravaju dete ka „negovanju zdravih životnih stilova“!

Takođe, članom 70. Prednacrta se garantuje, potpuno opravdano, posebna zaštita detetu pripadniku posebno osetljivih grupa. Međutim, u sledećem članu se propisuje da se, pored ostalih legitimno navedenih, posebno osetljivom grupom ima smatrati dete pripadnik nacionalne manjine, kao i dete pripadnik seksualne manjine (?!).

Derogiranje PZ bi bila i odredba člana 20 kojim se desetogodišnjem detetu daje pravo da samo bira punomoćnika u bilo kojem postupku u kojem se odlučuje o njegovim pravima. Porodični zakon predviđa sličnu mogućnost, ali samo u slučaju da je dete u sukobu sa roditeljima, pa ne bi bilo opravdano da ga oni zastupaju ili mu izaberu punomoćnika.

Isto tako, dete starije od 15 godia ima pravo da traži da se podaci o njegovom zdravstvenom stanju i podaci o predloženoj ili primenjenoj medicinskoj meri ne saopšte njegovim roditeljima, a zdravstveni radnik je dužan da ga upozna sa tim njegovim pravom i da ga podstakne da „u korišćenje zdravstvene zaštite uključe odraslu osobu po svom izboru[22]. Tu bi se verovatno na najagresivniji način medijski nametali neki budući centri za zaštitu dece od „kršenja ljudskih prava“ ili „političke nekorektnosti“.

Nažalost, problematičnih rešenja ima još, ali gorenavedeno je dovoljno da se odgovri na pitanje sa početka teksta: Zbog čega se donosi ovakav zakon?

Efikasnost i efektivnost budućeg Zakona

U pravnoj terminologiji efikasnost propisa se smatra sinonimom za njegovu primenu, dok je efektivnost istraživanje posledica te primene. Dakle, efektivnost propisa je analiza društvenih odnosa koji su proistekli iz njegove primene.

Interesantno je da se za najpoznatiji član Prednacrta može reći da su slaba očekivanja da će biti efikasan. Teško da se može očekivati da će dete mlađe od sedam godina uzeti telefon ili na bilo koji drugi način prijaviti svog roditelja, ili da će jedan od roditelja prijaviti drugog zbog udaranja po guzi ili sličnoj primeni fizičke sile. Stoga držimo da on neće biti primenjivan, barem ne u velikoj meri, ali će biti izuzetno efektivan. On će biti toliko ozbiljna pretnja roditelju, da će mnogi očevi i majke biti daleko popustljiviji prema deci, tako da će deca biti buntovnija i neposlušnija, a roditelji uplašeni i nemoćni. Sve to podupire nejasna formulacija „telesnog sprečavnja“, sadržana u članu 14. Naime, ne tako davno, u Srbiji je postojao Zakon prema kojem je ministar pravde mogao da razreši sudiju. Iako se to nikada u praksi nije desilo, možemo samo da nagađamo koliki je pritisak na sudiju predstavljao takav propis i kakve su odluke tada donošene. Analogno tome, svaki roditelj će dobro razmisliti pre nego što dete pošalje u svoju sobu (da time ne bi izvršio telesno sprečavnje), ili ga zaključa dok ne nauči gradivo ili uradi domaći. Još ako se ogluši o obavezu iz člana 10 da detetu mlađem od 15 godina nakon 23 časa obezbedi punoletnog pratioca, tako što ga pusti da ostane napolju do kasno, ili mu dozvoli da se sa društvom vrati sa žurke, on sigurno neće imati mnogo motiva da se zamera svom detetu. Takođe, na osnovu rečenog o ostalim spornim rešenjima, može se uočiti opasnost od stvaranja jednoumlja među mladima, i veoma ranoj i štetnoj političkoj regrutaciji dece. U neku ruku bi se moglo i protumačiti da je ovaj Zakon usmeren deci u pubertetu, koja su u tom periodu najbuntovnija i najpodložnija manipulaciji putem društvenih mreža.

Da zaključimo, ovaj zakon će podrivati autoritet roditeljima, pretiti im i sankcionisati ih, regrutovati decu u raznorazne organizacije i zloupotrebljavati ih u političke svrhe, podsticati neposlušnost i okretanje nekim budućim „građnskijim“ i „civilizovanijim“ zajednicama. Stoga i ne treba da nas čudi ako za deset godina stasa cela generacija novih, još vatrenijih, revolucionara i pobornika ideje šestog oktobra.

Drugi primeri pravne alhemije u Srbiji

Da bismo rešili jednačinu sa više nepoznatih, valja obratiti pažnju i na druge udare na porodične institucije. Javnosti je malo poznata činjenica da je gej zajednica postala zakonska kategorija. Naime, Zakonik o krivičnom postupku određuje krug lica koja su oslobođena od svedočenja ukoliko su u bliskom odnosu sa okrivljenim. Pored srodnika[23], supružnika i partnera u vanbračnoj zajednici, te usvojioca i usvojenika, ZKP ove dužnosti oslobađa i lica koja žive „u kakvoj drugoj trajnoj zajednici“. Pošto je vanbračna zajednica moguća samo između muškarca i žene, postavlja se pitanje kako tumačiti „kakvu drugu trajnu zajednicu“. Odgovor na to daje profesor Škulić, koji navodi da „je zakonodavac po svemu sudeći i pod uticajem određenih snažnih 'lobija' iz zemlje i inostranstva, te pojedinih 'boraca za ljudska prava', verovatno imao u vidu homoseksualne zajednice kao 'para(van)bračne zajednice'.“[24] Napomenimo, devojka koja je u višegodišnjoj ljubavnoj vezi sa okrivljenim, a ne ispunjava uslove iz PZ za vanbračnu zajednicu, ne može biti oslobođena svedočenja, dok homoseksualac koji je „kakvoj drugoj trajnoj zajednici“ sa okrivljenim, ne mora svedočiti protiv svog parntera.

Sa druge strane, dr Ivana Stevanović, koja je učestvovala u sastavljanju spornog Prednacrta najavila je promene PZ[25], kako bi se napravio sklad sa budućim Zakonom o pravima deteta, pa ne bi čudilo ni da se odredbe koje se odnose na vanbračnu zajednicu promene ili dopune „kakvim drugim trajnim zajednicama“.

Uloga Centra za ljudska prava

Nedavna odluka Ustavnog suda kojom se usvaja žalba organizatora „Povorke ponosa“ zbog nepostojeće zabrane održavanja iste 2009. godine, svakako predstavlja važan pokazatelj odnosa snaga u Srbiji. To, uostalom, nije prvi put da Ustavni sud sankcioniše nešto što ne postoji (recimo, kod zabrane „Nacionalnog stroja“, neregistrovane, tajne organizacije, koja je kao takva sama po sebi neustavna i nepostojeća), ali svakako jeste pripremanje javnosti za buduće događaje. Ovom postupku, kao i ostalima, kumovao je Centar za ljudska prava u svosjstvu zastupnika organizatore gej parade.

Danas je verovatno svima jasno da ta manifestacija nema za cilj promociju zaštite ljudskih prava i sprečavanje ili umanjivanje diskriminacije, jer da je tako popularni „Pride“ ne bi u Švedskoj (zemlji u kojoj su homoseksualci u potpunosti ravnopravni sa heteroseksualcima na svim poljima, pa čak i kod usvajanja dece) trajao sedam dana. Naprotiv, pošto je poznato da se ovoj manifestaciji srpski narod duboko protivi, ona se, zloupotrebom šake homoseksualaca, koristi kao ozbiljna poruka narodu da je mali, nesuveren i da se ni na koji način (miran ili nasilan) ne može buniti protiv odluka „vrha“. Setimo se samo kako je B92 izveštavao o „Porodičnoj šetnji“ 2009. godine[26], a 2011. godine mediji su ovu manifestaciju krstili „takozvanom porodičnom šetnjom“[27]. Nažalost, ovde nije samo narod nemoćan, već i politička elita. Hteli to oni ili ne, uz agresivnu medijsku kampanju[28] i pritiske stranih ambasada, ta neželjena manifestacija će biti održa(va)na u Beogradu. Nakon još dva, tri takva događaja, uz „jezivu rekciju države“, a čemu će umnogome doprineti novi Zakonik o krivičnom postupku (za koji je dr Milan Škulić napisao da se „iskreno treba nadati da u ovom obliku nikada neće postati izvor prava“[29]), narodu će se „lepo“ objasniti da je suveren samo u trenutku glasanja, nakon čega ta njegova osobina nestaje.

Veliku simboliku u celoj ovoj priči igra i presuda Draganu Markoviću Palmi[30]. Ne ulazeći u samu presudu, smatramo da su njene posledice veoma važne i daleko dublje nego što se na prvi pogled može činiti. Kakvu poruku ona sadrži? Palma, pored toga što u Narodnoj skupštini drži vladu i što ga u anketama građani ocenjuju najvišom prosečnom ocenom među srpskim političarima, takođe važi za nekoga ko je bez dlake na jeziku, „što na umu, to na drumu“. Upravo zbog toga je ova presuda, sa jedne strane, promocija gej pokreta i srpskog reformisanog pravosuđa, ali i sa druge, poruka građaninu da ne kritikuje takozvane evropske vrednosti, „borbu za demokratiju“ i bizarno tumačenje ljudskih prava.

Centri za ljudska prava širom Srbije se, umesto da se bune protiv ovakvog Zakona o pravima deteta, bave primitivnom političkom propagandom. Tako je Beogradski centar za ljudska prava objavio knjigu „Haške nedoumice – poznato i nepoznato o Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju“[31], koja predstavlja apologiju institucije u kojoj se najgrublje krše ljudska prava! Takođe, pomenuti centar je u okviru projekta „Pridružimo se“ izdao dečju knjigu o Evropskoj uniji[32]. Dakle, indoktrinacija od malih nogu.

Nažalost, ti isti centri nisu imali ništa protiv kada se na B92 emitovala emisija „Hitna pomoć“, u kojoj se najgrublje krše ljudska prava, gde TV ekipa sa kamerom upada u kuću čoveka koji treba da bude hospitalizovan i snima ga dok se bori za život. Tek ukoliko se on usprotivi da svoju muku podeli sa javnošću, na njegovo mesto uskače drugi pacijent dobrovoljac. To što ekipa koja namešta materijal zamagli lice pacijenta, ne znači ništa, jer svi članovi porodice, komšije, prijatelji i neprijatelji znaju o kome je reč. Kakve su posledice po onoga kojeg kamere snimaju dok ga srce izdaje? Ili po brata, sina, ženu, majku, prijatelja preminulog pacijenta ukoliko slučajno puste „Hitnu pomoć“ i vide takav snimak? Takođe, ovi centri nisu reagovali ni kada se ista medijska kuća nebrojeno puta grešila o prezumpciju nevinosti pojedinih lica. 

Qui bono?

Prema Marku Tuliju Ciceronu, Rimljani su Lucija Kasija smatrali najvećim od svih sudija. On je često usred suđenja umeo da postavi pitanje: Kome korist? Ukoliko prihvatimo tezu da vladajućoj levičarskoj transnacionalnoj eliti glavne neprijatelje predstavljaju porodica, tradicija, narod, suverenost i religija, veoma lako ćemo rešiti i ovu jednačinu. Upravo tim strukturama, kojima nažalost ne znamo ime i prezime, ali ih osećamo svugde oko nas, odgovara trenutno stanje, pogotovo usvajanje ovakvih zakona i relativizacija porodičnih institucija kao što je brak. Narodnu suverenost veoma uspešno drobe, i to ne samo u Srbiji, već i u Nemačkoj, Italiji, Grčkoj. Ekonomska i medijska podrška grupama revolucionarnog karaktera i organizacijama u kojima države gube suverenitet predtavlja glavni vid njihovog delovanja, širenja propagande i ispiranja mozga. Iskreno se nadamo da perfidna zloupotreba termina ljudskih prava i demokratije, koja je dosegla ogromne razmere, neće preći i na prava deteta.

Bitno je navesti da mi ne tvrdimo da je neko od članova grupe koja je sastavljala Prednacrt kritikovan ovim tekstom direktno povezan sa levičarskom elitom, ili da je primio novac za ovaj poduhvat. Mi ih čak ni ne smatramo glavnim krivcima, jer da nisu oni, lako bi se našao neko drugi da sklepa Zakon i progura ga. Mi samo iznosimo tvrdnju da će iz ove situacije korist izvući globalistička elita, a štetu pretrpeti naša deca, porodica i društvo. Zato se i nadamo da ovaj propis u Srbiji nikada zaživeti neće.

Jer, kao da nije dovoljno što smo dozvolili da nam deca jedu genetski modifikovanu hranu, smanje sportsku aktivnost i međusobno druženje?! Kao da nije dovoljno što smo autoritet prosvetnih radnika potpuno srozali i bolonjizovali visoko obrazovanje?! Kao da sve to nije dovoljno, pa sada treba još i da sami sebi naudimo ovakvim zakonom?!

U eri liberalnog (surovog i amoralnog) kapitalizma, globalne ekonomske krize, medijske i vojne okupacije drage nam države, poslednje što nam trenutno treba jeste podrivanje porodičnih odnosa. Da bismo se odbranili, moramo mnogo da razmišljamo, glasno da kritikujemo i koristimo um.

Nad svom ovom grdnom mješavinom,

Opet umna sila prožestvuje,

Ne pušta se da je zlo pobjedi.

(Petar Petrović Njegoš, Gorski Vijenac 2311-13)


[3] Čl. 77 Prednacrta

[4] Čl. 78 Prednacrta

[5] Čl. 79 Prednacrta

[6] Celokupna materija maloletničkog krivičnog prava već je regulisana Krivičnim zakonikom, Zakonom o maloletnim učiniocima krivnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnika (ZM), kao i Zakonikom o krivičnom postupku (ZKP).

[7] Ne postoji nijedan opravdan razlog zbog kojeg bi štetnik mlađi od 14 godina (dete koje svojim štetnim ponašanjem učini nekome imovinsku štetu) uživao posebnu zaštitu ukoliko razbije nekome prozor, ili učini određeni prekršaj (npr. pređe ulicu van pešačkog prelaza ili na crveno svetlo).

[8] Čl. 63 st. 1–3.

[9] Čl. 66 Ustava, čl. 5 st. 2 i čl. 6 st. 1–3. PZ. Detaljno o tome vidi Marija Draškić, Porodično pravo i prava deteta, Beograd 2009, str. 185.

[10] Upozoravanjem roditelja na nedostatke u vršenju roditeljskog prava; upućivanjem roditelja na razgovor u porodično savetovalište ili ustanovu specijalizovanu za posredovanje u porodičnim odnosima; zahtevanjem od roditelja da polažu račun o upravljanju imovinom deteta. Ukoliko iscrpi sve pomenute mere, a one ne daju očekivane rezultate, organ starateljstva može pokrenuti postupak pred sudom.

[11] Draškić, str. 63.

[12] Vidi čl. 197. PZ

[13] Što znači da se prvo ročište mora održati u roku od 8 dana od dana kada je tužba primljena u sudu, a drugostepeni sud je dožan da odluku donese u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljena žalba.

[14] Čl. 194 st. 5 KZ

[15] Ilustracije radi, ukoliko bilo ko protivpravno oduzme dete od roditelja, staratelja ili drugih lica kojem je povereno, ili bez pravnog osnova zadržipoverenno mu maloletno lice, on time čini krivično delo oduzimanja maloletnog lica (čl. 191 KZ).

[17] O razlozima takvog ponašanja medija vidi odličan članak Petra Anđelkovića, http://www.nspm.rs/kulturna-politika/sociopatski-mediji.html

[19] Draškić, 63.

[20] Doduše, takva formulacija stoji i u Prednacrtu, ali s obzirom na izričitost 14 člana, roditelj bi uvek morao biti sankcionisan.

[21] Draškić, 295.

[22] Čl. 57. Prednacrta

[23] Krvnih srodnika po pravoj liniji, pobočnih srodnika do trećeg i tazbinskih srodnika do drugog stepena.

[24] Milan Škulić, Krivično procesno pravo, Beograd 2010, str. 222.

[32] http://www.bgcentar.org.rs/images/stories/Datoteke/pridruzimo%20se%20cetvrto%20izdanje.pdf