Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Belo jato belih vrana
Kulturna politika

Belo jato belih vrana

PDF Štampa El. pošta
Irina Medvedeva   
petak, 26. decembar 2008.

Obratili smo se Irini Jakovljevnoj kliničkom psihologu i dečijem psihijatru sa molbom da podeli sa nama svoje iskustvo i mišljenja po pitanju nimalo prostih odnosa dece između sebe, u porodici, sa rodbinom, sa vršnjacima u školi i na ulici, kao i o tome koliko su svi ti odnosi važni za dete.

Ja mislim, da je to danas jako važno pitanje: s jedne strane vrlo često roditelji dolaze do uverenja da sve odnose sa vršnjacima treba prekinuti, jer se od njih ne može očekivati ništa dobro. S druge strane, svi pokušaji da se detetu život u dvorištu zameni nečim drugim, dovode do žalosnih rezultata, i takve primere ja stalno gledam na dijagnostičkim pregledima. Ja te preglede i prijem na lečenje radim neprekidno, a najmanje jednom nedeljno, i rezultati lišavanja deteta života u dvorištu su užasavajući. A eto, sve do skora, problem je bio drugi – kako uterati dete u kuću na ručak, na večeru, ili da uradi domaći. Sada deca ne znaju šta je to život u dvorištu i šta su igre u dvorištu. Kao dečiji psiholog reći ću vam otvoreno: to se ničim ne može zameniti.

Sad je ušlo u modu da se priča o raznorodnim treninzima opštenja. Pravi trening opštenja, ako ćemo već tako, - to je život u dvorištu. Dete upada u takvu količinu raznih veza u dvorištu, kakve se ne mogu stvoriti veštački: čas se u igri sakriva, čas nekog traži, komanduje ili treba da se potčinjava komandi, sad je u jednom timu sad u drugom, sad pobeđuje a sad gubi, i tako dalje. Ono se uči složenome pravome opštenju, ne takvom kakvo je na treninzima, gde se čak i odrasli ljudi hvataju za ruke kao deca predškolskog uzrasta i pevaju pesmice, pa se smatra da oni tako ostvaruju i telesnu bliskost i uče se opštenju! To je budalaština, i ti nimalo bezopasna budalaština. Nije to za naše ljude, to znam tačno!

Treba deci vratiti mogućnost da se u slobodno vreme igraju u dvorištu, da se igraju žandara i lopova, žmure, rusa i fašista... Kukavičluk je i egoizam – ne puštati dete u dvorište. Pa pobrini se malo za njega, eto, shvati da je to njemu neophodno, proviri češće kroz prozor, i na kraju krajeva, posedi sat s knjigom ili novinama na klupici i pogleduj jednim okom. Pa zar se može dete lišiti dvorišta samo zato što nas iz lenjosti mrzi da i mi izađemo, a strah nas je da ga pustimo samo. Jer, psiha je u dece u žalosnom stanju, ne samo zato što se ne uče opštenju u raznim složenim sistemima veza, nego zato što kod dece nastaju patološki strahovi kad su im odrasli stalno nad glavom. Ona u sebi misle: ”Kakav je to opasan, strašan, i odvratan svet u kome živim, kad svi stražare nada mnom, kad me nikud ne puštaju, kad se stalno toliko plaše za mene.” Znači, već se postavlja mina, može doći do autizacije, zato što se u takvom svetu ne mili živeti, od njega se želi izolovati, treba ga zamrzeti, a otuda je moguća povratna agresija. Kako se može normalno formirati čovek, koji samostalno ne zna da načini ni jedan korak? Jako je važno znati se orijentisati u prostoru, preći ulicu, ući u autobus, kupiti voznu kartu i ostalo, a ostalo – to su najvažnije navike bez kojih je čoveku teško živeti. Mi već imamo mnoštvo infantilnih muškaraca, koji sa trideset godina ne umeju ni ono što treba da ume desetogodišnje dete! Pa porašće ta deca, koja su stalno u situaciji prezaštićenosti, koja zbog toga i ne odrastaju – zar će ona poželeti da imaju svoju decu. Sami ne znaju kako da žive, ne mogu sami sa sobom da izađu na kraj, kakva svoja porodica kada se želi stalno ostati dete!

I još jedno zapažanje. Kada roditeljima dosadi što se deca stalno vrzmaju oko njih, a hoće da se odmore, da malo pogledaju televiziju ili proćaskaju s prijateljima telefonom, da nešto pospreme po stanu ili prilegnu na kanabe, na kraju krajeva naradili su se ceo radni dan, - oni sami usedaju dete za kompjuter. To je najprostiji način da mu se ” veže pažnja”, da se “istera svoje” - u dvorište svoju decu niko ne pušta! Ja pitam roditelje: “Zašto Vi ne puštate svoje dete u dvorište”? Oni odgovaraju: “Pa zar Vi ne znate koliko je sad pedofila?!” Stičem utisak da se sada pedofili isto tako brzo razmnožavaju kao punoglavci u bari, ako je to istina! Ili pak šire famu da ih je toliko mnogo kako bi se deca lišila normalnog života. A radi čega se to čini? Meni je sasvim jasno zbog čega, nisam ja džabe na čelu društvene institucije za demografsku bezbednost: to je izvanredna antidemografska mera. Ako tako i toliko mora čovek da se nosi i rve s jednim detetom, o kakvom tamo drugom da se priča a kamoli o trećem, četvrtom ili petom!

Sada je već došlo dotle da se i u nas, kao na Zapadu, dete do dvanaest godina ne sme ni na minut ostavljati samo u kući, neki međutim, i to naročito najavangardniji borci za ljudska prava, govore da bi bilo još bolje da bude kao u Engleskoj – do četrnaeste. Tamo je nedavno usvojen zakon, po kome se dete do četrnaeste godine ne sme ni na minutu ostavljati samo. Oni roditelji, koji ostave dete iz najbanalnijeg razloga (da, na primer, izbaci kantu za đubre), ako ih komšije prijave, mogu biti lišeni roditeljskih prava! To je istina.

Na taj način, umesto da se donesu strožiji zakoni za ljude koji vrše takve gnusne zločine, kakvi su iživljavanje na deci, umesto da se prestane emitovati na televiziji svaka gadost koja faktički ukida sve granice pristojnosti u polnoj privlačnosti pa čak i odraslom muškarcu može da pobuđuje ono, o čemu inače ni do smrti ne bi ni podozrevao da bi moglo postojati, govore nam, da roditelji treba bolje da paze svoju decu! Pedofile ako i strpaju u zatvor na četiri godine, posle dve godine ih amnestiraju, a eto roditelji bivaju prinuđeni da i ne pomišljaju da puštaju decu u dvorište. Ali ne može se deci biti za petama i nad glavom dan i noć – njima je strašno dosadno ako ih čuvaju kao guske. Najprostije rešenje – to je kompjuter! Što se tiče kompjuterskih igrica, zajedno sa T. L. Šišovom izdala sam zbornik “Dete i kompjuter” (izd. “Hrišćanski život”, grad Klinu). Tamo su istraživanja naših kolega – dečjih psihologa, dečjih psihijatara, kao i intervjui sa igumanom N i igumanom Ipatijem iz Optinske pustinje. Njih obojica su veoma tačno, veoma duboko proanalizirali uzroke kompjuterske zavisnosti ili, kako se u naučnom žargonu kaže, kiberadikcije. Može se slobodno reći da je to “izvanredna” antidemografska mera, zato što deca, uglavnom dečaci, teško da više ikad mogu postati normalni muškarci, muževi, to su ljudi sa totalnom invalidnošću. Sve – od šaka, grudnog koša i ramena do duhovne sfere – sve im je ozbiljno oštećeno, a najviše je, naravno, oštećena psiha. To su deca kod kojih odumire čak i osećaj za osnovne životne potreba, tj. ona se toliko isključuju iz života, da prestaju da osećaju potrebu za jelom, za snom, za svežim vazduhom, ona prave strašne skandale, histerišu, kad ih mame pozovu da večeraju, nemoguće ih je otrgnuti od igrice. Stradaju naravno više psihičke funkcije – emocionalna sfera otupljuje: da veštački ne okamene svoje srce, ono bi im se raspalo od užasa, koje u igrici gledaju. To su zaista strašne stvari, tu ne bi izdržalo ni srce odraslog čoveka, a kamo li dečije! Zato srce postaje grubo, to je patološka reakcija samozaštite. Deca emocionalno tupe kontakt sa živim vršnjacima, sa živim realnim svetom postaje nepotreban, zato što ih kompjuterski svet već potapa u svoje paklene dubine. Tamo se susreće i otvorena satanska simbolika, da i ne govorimo o tome, da su sve te igrice – neprekidno ubijanje, pucnjava, paljevine, a pritom se sve to dešava sa đavolskom brzinom i uz visok stepen poistovećivanja, to jest dete, taj maleni čovek, koji se možda plaši huligana, oseća se u igrici supermenom, koji sve ubija, sve spaljuje – on ubija i potapa sav svet... To je najteži oblik psihičkog invaliditeta, koji kako da leče zasad ne znaju ni psiholozi, ni psihijatri, ni terapeuti. Moji poznanici narkolozi mi govore, da je zavisnost od narkotika lakše nadvladati, nego kiberzavisnost. I što je najvažnije, to je masovna pojava, to je ogroman broj dece, koju su roditelji useli za kompjuter. Želim da istaknem, da istraživači toga problema smatraju da je svako dete, koje provodi dva sata ili više u kompjuterskoj igrici – već zavisnik.

Neki roditelji, pedagozi i psiholozi često govore: «Treba im davati dobre igrice, na primer, vaspitno-pedagoške». To je mit! Neće se dete dugo igrati takvih igrica, pa opet treba nad njim stražariri. A ako već treba stražariti, bolje se s njim poigrajte kakve realne igre, ili mu čitajte naglas! Ako ne budete pazili na dete, koje sedi za kompjuterom, sasvim je sigurno da će ono preći na drukčiju igricu, jer mora imati «valutu» za razmenu sa vršnjacima. Vršnjaci neće s njime razmatrati igru u kojoj, na primer, iz kockica treba sastaviti hram, sve su to blagogluposti! To kao prvo, kao drugo – po pravilu lakše se usedaju za kompjuter ona deca, sklona ka autizaciji, ka zatvorenosti. I kada im dajemo reklo bi se dobru kompjutersku igricu, na primer šah, mi tu temu konačno zatvaramo. Ako bismo ga privoleli da taj isti šah igra sa realnim protivnikom – na taj način naučili bismo ga ne samo da igra, nego bismo ga učili i opštenju, što je mnogo važnije od znanja igranja šaha. Što se pak tiče igara sa gradnjom nečega, mnogo je korisnije realno konstruisanje, zato što ono razvija motoriku, razvija prostorno mišljenje, razvija spretnost: treba tako naslagati kockicu na kockicu da se ne sruše. To razvija mnogo šta, kao i uopšte svaki rad rukama, koji je deci apsolutno neophodan. A kakav je rad rukama kod «kompjuterskog» deteta? Ono samo vlada majmunskim umećem da pritiska na dugmiće. Zato treba zatvoriti diskusiju o korisnosti kompjuterskih igara.

Ali, još i sad se jako često čuje: «Pa šta da radimo, danas je takvo vreme – kompjuter je postao nerazdvojni deo našega života, a to je i koristan instrument».

Na to se može odgovoriti, da ni sekira ni motorna testera nisu ništa manje korisni instrumenti, ali nikome ni ne pada na pamet da ih daje u ruke malom detetu, jer će ono, umesto da istesteriše brvno, otkinuti sebi prst ili celo stopalo. Mnogo je korisnih predmeta i instrumenata za čije je korišćenje neophodna odgovarajuća zrelost ... kutija s lekovima na primer. To je potrebnija stvar od kompjutera, ali roditelji znaju da je drže podalje od dece, jer ovde niko neće reći: «Tu se ništa ne može!»

Treba reći, da kompjuter i nije baš neophodan u većini porodica gde ljudima ne treba za pisanje. On je samo predmet prestiža. Nekako se navikavamo na to, da ta šteta, to zlo (mada ja i ne poričem korisnost kompjutera), koje nam do nedavna uopšte nije ni bilo poznato, ni nazad dvadeset godina, percipiramo kao nešto što postoji otkad je sveta i veka, i sva ta priča samo ilustruje ontologizaciju zla. Više i ne razmišljamo o tome da to zlo možemo odstraniti iz dečijeg života, nego razmišljamo kako da se tome zlu prilagodimo – to je postala opšta pojava, isto kao što niko ne govori kako da se iz našeg života odstrani pornografska štampa. Zašto nemamo razumevanja za zdrave ljude, zašto se toliko brinemo o ljudima sa posebnim patološkim potrebama, kojima se jako sviđa svaki razvrat?!

Jako puno roditelja me pita: «Kako da se živi, ako detetu mora da se zabranjuje jedno, drugo, peto, deseto – postaće bela vrana!» To je zaista veoma složeno i tragično pitanje, jer dete nije sposobno da izdrži podvig bele vrane, ono nije monah – pustinjak, koji svesno odlazi iz sveta i suprotstavlja se svetu svojim neučestvovanjem u njegovome grehovnom životu. Detetu je takvo breme suviše teško! Ali ako baš samo to pitanje dovedemo do nekakve krajnje paradoksalne situacije, možemo se upitati: «A šta ako sutra počnu da uče svu decu da budu ljudožderi, hoćete li opet reći da dete ne treba da bude bela vrana?!» Jer takva situacija i nije baš fantastično nerealna: pa pre par godina u Nemačkoj, u javnosti je apsolutno ozbiljno razmatran problem, treba li suditi čoveku koji je na internetu objavio oglas da želi da pojede čoveka, zato što je onaj koji se na oglas javio i «kome je sledilo da bude pojeden» došao dobrovoljno!!!

U današnjem svetu u kome se sve, sa velikom sistematičnošću i energijom, postavlja naglavačke, kada se od poda pravi plafon, a od crnog belo, može se jako daleko zabasati, brinući se o tome da dete, ne daj Bože, ne postane bela vrana! Faktički se postavlja pitanje kako u uslovima opšteg raščovečenja, odgajati svoje dete da bude čovek!

Ali evo šta se može posavetovati roditeljima: učinite sve da se stvori makar jedno makar malo jato takvih belih vrana. Ja smatram da su pravoslavne gimnazije upravo zbog toga i neophodne – ne što je tamo bolje obrazovanje, nego zato što ih tamo ne uče svakim gadostima, a to je od suštinskog značaja, što ih neće učiti «zdravom životu», niti će biti seksualnog vaspitanja, neće biti pedagoga koji su apsolutno uvereni da decu što pre treba uputiti u sve veštine bezbednog seksa. A najvažnije je što se dete neće osećati usamljenikom – nego članom belog jata belih vrana. Najglavnije je, stvoriti detetu mikrosvet, u kome i drugoj deci njihovi roditelji stvaraju isti takav red: ne dozvoljava se predugo sedenje uz televizor ili ga uopšte i nema... Treba da postoje takva mesta, gde je to norma, gde takvo dete nije jedino takvo. Kod dece u predomladinskom uzrastu, a utoliko više u omladinskom uzrastu u ovoj ili onoj formi dolazi do omladinskog bunta, koji može uzeti i oštriju formu konflikta s roditeljima, zato što na prvi plan u tom uzrastu istupa želja da se čovek svidi svojim vršnjacima, pa i vršnjacima suprotnog pola. A radi toga «mora se biti takav, kao ljudi...»

Želim posebno da naglasim, da mi sada imamo posla sa jako teškim oblikom rata – informacionog rata, koji nam i nije sasvim vidan, za koji nismo spremni, a najčešće ga i ne razaznajemo kao rat. Pravoslavnim roditeljima, kojima često prebacuju da drže svoju decu u zlatnoj krletci, posebno želim da kažem, da svaki dan proveden u toj zlatnoj krletci daje detetu barem kap duhovne čvrstine. Što ga duže budemo držali u takvoj, makar i u veštačkoj sredini, to bolje po njega jer će za to vreme da očvrsne. Ali sa druge strane, ni u kom slučaju ne smemo pasti u sablazni sektaštva i uopšte ga ne pustiti iz te krletke. To bi bilo i nemoguće. Širi socium stići će dete – dečje doba brzo prolazi. Ne možeš znati, gde će mu poturiti nekakav dečji porno časopis, ili kakvu će gadost čuti, i pritom ne iz usta dečaka mangupa iz neke jazbine, to nije ni po jada, – jazbina je uvek bilo, nego iz usta neke «kulturne gospođe», pedagoga, na primer školskog... A već sa tim se nikako ne može izaći na kraj bez borbe! I sramota je za pravoslavne ljude da svoj kukavičluk i ravnodušnost nazivaju smirenjem. Gospod nije propovedao da se treba smiriti pred zlom, a najmanje pred onim, koje je usmereno na bespomoćnu decu. Meni se čini, da se pre svega treba pozabaviti odraslim stanovništvom.

Odrasli su prestali da čine i ono najprostije, više i ne možete videti muškarca kako opominje omladince koji idu ulicom i gromoglasno se svađaju, biju se i psuju, ili prosto samo razgovaraju a sve uz psovke. Ranije su samo seoski govedari i kočijaši sa svojom stokom tako razgovarali. Danas je žargon govedara i kočijaša osvojila i usvojila omladina. Treba reći, da se mladi ljudi samo prave kako su nezavisni od odraslih. Ja znam, kako su im postali nepodnošljivi odrasli, koji su prestali da ih vaspitavaju. Pre nekoliko godina dala sam sebi reč «neću nikad stajati ćutke kad vidim da starici ne ustupaju mesto ili se psuju». Po svojoj profesionalnoj posmatračkoj veštini, kada tiho da niko ne čuje, da ga ne sramotim, opomenem mladog čoveka da ustupi mesto i on me posluša, ja vidim u njegovim očima uspokojenje. Eto taj momčić, koji se prostački ponaša, shvata, da se nebo još nije srušilo na zemlju, da još ima odraslih koji se brinu o njihovom vaspitanju. Mladi ljudi jako čeznu za odraslima koji bi ih makar malo i vaspitavali. Ja podozrevam, da se mnogi od njih upravo i ponašaju tako izazovno, jer više i ne znaju kako da im stanu na žulj pa da ih odrasli najzad primete i normalno odreaguju na prostakluk! Pa znamo da je naše društvo patrijarhalno ustrojeno po tipu porodice, gde je glava strogi otac koji voli svoju porodicu. Kod dece je taj osećaj veoma jak, ona stvarno žele takav očinski odnos. Ja sam odrasla kod Danilovske pijace, gde su svoju robu dovozili ljudi sa sela. Sećam se kako sam imala osećaj neustrašivosti – koji me nije napustio čitavog života jer su mi se obraćali sa «kćeri». Neka je to, kako je sada u modi da se kaže, i virtuelni osećaj zaštićenosti: kako su me mogli zaštititi starci ili invalidi – posle rata bilo ih je tako mnogo! Ali ja sam za njih bila kćer, a ako je tako, kćerku niko ne napada.

A danas mladi ljudi i pate zbog toga, što više nikome nisu ni «sinko» ni «ćera» – nego napast – strašna, odvratna, opasna... A oni se zbog toga još jače razjaruju, još više navlače obrazinu cinizma, a otkud ona – od traume. Sada je traumatizovana gotovo sva omladina. Mi odrasli moramo u sebe razviti saosećanje s njima i podržavati ih, bez obzira što je jako teško imati saosećaja sa nakazno odevenim, s pirsinzima, s flašom u rukama - mladim ljudima koji se prostački ponašaju. Treba znati, da oni žele da izazovu našu reakciju, a mi ih ne čujemo. Oni čine sve, da nas trgnu i zbune, pa da kroz tu našu zbunjenost osete da prema njima nismo ravnodušni, - a mi ćutimo! Važno je da odrasli ljudi shvate, da se ne sme ćutati, da treba vaspitavati svoju decu. Ljudi moraju doći sebi!

Obavezno moramo decu štititi koliko je to god moguće, a sa druge strane učiniti sve, da pogubna bujica informacionih splačina prestane da hara po našoj teritoriji i nestane s nje. Kako se uopšte može ozbiljno govoriti o preporodu Rusije, kad znamo, šta je danas upereno na decu! Kako se uopšte može ostajati u takvoj prostodušnosti, kada svako dete svakodnevno dave u zlo-smradnoj informacionoj rupi!

S ruskog preveo dr Dragomir M. Davidović

Beograd - Vinča, o Svetom Nikoli 2008.

 

http://www.rusk.ru/st.php?idar=153957