Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Srbi i ostali – zašto "niko neće sa nama”?
Kuda ide Srbija

Srbi i ostali – zašto "niko neće sa nama”?

PDF Štampa El. pošta
Milan Dinić   
subota, 17. novembar 2018.

  Pre nekoliko godina, prilikom rasprave u nekoj beogradskoj kafani, jedan romski muzičar se okrenuo jednom poznatom novinaru i rekao: „Šta više hoćete bre vi Srbi, samo smo još mi Cigani ostali uz vas“! I, izgleda da je to tačno - danas, reklo bi se, niko ne želi da bude Srbin, da ima veze sa Srbijom ili bude sa Srbima.

Balkan je jedno od možda najzamršenijih svetskih čvorišta kada se radi o identitetu. Da li su Srbi najstariji narod, da li su Hrvati zapravo Srbi pravoslavci, šta su Bošnjaci/Muslimani, da li su svi stanovnici Balkana Iliri, da li su Crnogorci ili Makedonci autohtona ili novokomponovana nacija, šta su ’Kosovari’…? Postavljanje i razrešavanje ovog pitanja na Balkanu je vekovima izvod sukoba, koji se vode i danas (trenutno, ne otvorenim ratom). Kako sada stvari stoje – čini se da je Srbija gubitnik: na sceni u regionu je stvaranje novih nacija na račun srpskog kulturnog nasleđa i srpskog identiteta. I sama Srbija se suočava sa pitanjima - ko smo mi Srbi, šta smo i šta su drugi u našem susedstvu i, kako bi trebalo da se postavimo?

Više ništa nije srpsko

Danas, sto godina nakon pobede u Prvom svetskom ratu i ujedinjenja svih južnoslovenskih naroda u jednu državu čiji je Srbija bila Pijemont, čini se, gotovo sve što je nekada bilo srpsko ili imalo veze sa Srbima i Srbijom – više nije tako.

Stanovnici Crne Gore su, prema tamošnjem režimu, odvajkada bili Crnogorci a ujedinjenje sa Srbijom se sada vidi kao okupacija i čin poništenja crnogorskog istorijskog identiteta. U Makedoniji se promoviše nacija koja navodno ima veze sa Aleksandrom Velikim, negira se bilo kakva identitetska veza sa Srbijom i osporava postojanje i delanje Srpske pravoslavne crkve na račun nepriznate „Makedonske pravoslavne crkve“. U Sarajevu – u kome su Srbi do rata činili više od četvrtine stanovništva – danas se o Srbima govori kao o zločincima a Srbima u Bosni se poručuje da ’idu u Srbiju’. Albanci na Kosovu konstantno objavljuju knjige i prave turističke sajtove koji promovišu „vizantijske“ crkve i „ilirsko nasleđe“ na toj teritoriji. U Hrvatskoj se suzbija upotreba ćirilice u srpskim sredinama, a čak su pokušali i Nikolu Teslu da proglase za hrvatskog naučnika.

Očito je da sa Zapada postoji tendencija da se Srbija i Balkan pretvore u region koji bi bio neka vrsta siromašnog Baltika ili malo naprednijeg Zakavkazja, odnosno - oblast malih, relativno nestabilnih država slične političke/identitetske snage, koje će u ogromnoj meri biti zavisne od interesa velikih sila

Takođe, na severu Srbije postoje nastojanja da se stvori novi ’vojvođanerski’ identitet, sa akademijom nauka, zastavama i drugim obeležjima. Bivši muftija Muamer Zukorlić u Raškoj sprovodi istraživanje o genetskom poreklu Bošnjaka (koje će verovatno da utvrdi da su oni stariji od svih i kako celokupna dosadašnja istorija nije tačna)… Pa i u samoj Srbiji postoji jedna struktura – takozvani Drugosrbijanci – koji su sa jugoslovenskog prigrlili mitomanski briselski identitet, i sve čine samo da nemaju veze sa Srbima, srpstvom i Srbijom, jer te termine vide kao sinonime za nazadnost, divljaštvo i genocid.

Na kraju će proizići da su svi stariji od Srba pa i da kulturni spomenici koji su sagrađeni pod vlašću vladara koji su nosili srpsku krunu, zapravo – spomenici nekih drugih naroda, te da su Srbi neko malobrojno divljačko pleme sumnjivog porekla, koje je podjarmilo druge slobodoljubive starosedeoce Balkana i otelo im kulturu, nasleđe i identitet.

Nacionalni identitet i regionalni identiteti

Pitanje identiteta i njegove uloge u definisanju čoveka, zajednice ili organizacije predstavlja jedno od najdublje analiziranih i najviše polarizujućih tema u istoriji čovekovog postojanja. U potrebi da razumeju svet i sebe, ljudi su ga klasifikovali kroz razne kategorije a jedna od njih je i identitetska. Čovek, Srpkinja, Šumadinac, pravoslavac, levičar, profesorka, homoseksualac, kolega, ćerka, prijatelj (…) sve su ovo identitetske kategorije kroz koje je svako od nas svrstan i kroz koje svrstavamo druge. Međutim, koliko god identitet, sa jedne strane, pomagao razvrstavanje i bolje sagledavanje različitosti, sa druge strane on je ograničavajuć jer svodi pojedinca ili grupu na relativno grubo oivičenu opštost oko koje ne moraju svi da se slažu, što je izvor sukoba.

Veliko je pitanje koliko su i drugi ranije bili Srbi, a koliko se nama – u unutrašnjosti teritorije Republike Srbije – činilo da je to tako. Za razliku od unutrašnjosti današnje Srbije, gde su teritorijalne odrednice (Vranjanac, Šumadinac, Užičanka, Subotičanin…) manje bitne u našim međusobnim odnosima i stavovima, ti regionalni identiteti su oduvek bili daleko jači u novonastalim republikama, posebno u mešovitim sredinama u kojima su Srbi bili sa drugima. Tako imamo Hercegovce, Ličane, Slavonce, Dalmatince, Primorce; ili plemenske identitete kao što su Bjelopavlići, Kuči, Rovčani, Vasojevići…

Razlog postojanju izraženijih regionalnih nego nacionalnih identiteta na prostorima koji su van teritorije današnje Srbije dobrim delom leži u činjenici da je od svih država koje su nastale raspadom Jugoslavije, Srbija imala najjaču i najstabilniju državnu tradiciju. Uostalom, Srbija i Crna Gora (kojoj je, poput Srbije, takođe priznata samostalnost na Berlinskom kongresu 1878.) su jedine dve države nastale iz raspada Jugoslavije koje su postojale i pre njenog formiranja (sa time da je crnogorski identitet uvek bio regionalan, dok je nacija uvek bila srpska; što sada osporava novotkriveni nacionalizam bivših crnogorskih komunista iz kojih je proizišao vladajući DPS).

Današnja Makedonija je zanimljiv primer. Ona je nastala kao zasebna teritorijalna jedinica u današnjim granicama tek posle Drugog svetskog rata. Pre toga se zvala Stara Srbija. Taj termin je skovan sredinom 19. veka i označavao je teritorije koje su van nadležnosti Kneževine Srbije u 19. veku, ali koje su nekada pripadale srednjovekovnoj srpskoj državi. Od kada su te oblasti kroz Balkanske ratove ušle u sastav obnovljene srpske države, Srbija je ušla u sukob sa Bugarskom koja je takođe gajila (a i danas gaji) pretenzije prema današnjoj Makedoniji. Međutim, iako je imala političku vlast, srpska država nije vodila dovoljno aktivnu politiku u pogledu integracije stanovništva u jedinstven srpski kulturni i politički obrazac. Umesto toga, još u vreme vlasti Jovana Ristića (koji je dominirao srpskom politikom od 1868. do 1893. i prepoznat je kao jedan od najvećih srpskih državnika) škole u Makedoniji dobijale su knjige iz Bugarske, štampane na bugarskom, a i bugarski pokret je bio jak što je doprinelo da osnova savremenog makedonskog jezika bude mnogo bliža bugarskom nego srpskom.

Iskustvo od kraja ratova iz devedesetih pa do danas je pokazalo: multikulturalne sredine na Balkanu će imati podršku samo ako su u njima Srbi manjina a ne većina; „bošnjački“, „crnogorski“, „kosovski“ je multikulturalno a „srpski“ je nacionalističko

Svuda gde nije postojalo prisustvo jedne, centralizovane i dugotrajne vlasti – ljudi su, shodno potrebi za pripadnošću, gradili sopstvene identitete ili bili podložni identitetskom uticaju drugih država. Shodno tome, kada je posle Prvog svetskog rata stvorena jugoslovenska država, sa Srbima i Srbijom kao Pijemontom, centralnim činiocem i središtem autoriteta i vlasti novonastale države, srpski identitet je postao dominantan: glavni grad zemlje bio je u Srbiji, većinu vlasti su činili Srbi, dinastija koja je vladala zemljom je bila srpska, glavni listovi i dokumenti štampani su na ekavici, stanovnici Bosne muslimanske veroispovesti bili su Srbi muhamedanske vere…

Međutim, ako je srpski identitet postao dominantan, kako to da nije nadvladao druge? Razlog tome verovatno leži u činjenici da se umesto stvaranja samostalne srpske države, srpska intelektualna elita 19. veka odlučila da stvori jugoslovensku državu i novi, jugoslovenski identitet, koji bi objedinio sve ostale identitete. Sa današnje istorijske distance, gledano iz ugla položaja Srba i Srbije, ta odluka je imala duboko negativne posledice po državni i nacionalni karakter Srba jer je doveo do toga da se umesto srpskog – koji je bio već etabliran – nameće novi koncept „nadnacionalnog jugoslovenstva“, kako u centralnoj Srbiji tako i u sredinama koje su već imale fluidan identitet (uslovljen vlašću drugih država) a u kome (tom fluidnom identitetu) je većinom bio dominantan srpski element.

Ali, ukoliko se u obzir uzmu istorijske okolnosti s kraja 19. i početka 20. veka (slom Velikih sila, rekonfiguracija političke karte Evrope u korist manjih naroda i stvaranje novih država na tlu nekadašnjih imperija) kao i tadašnje vrednosti i pogled na svet, pitanje je da li bi neki mnogo ozbiljniji političari od onih koje je tada Srbija imala doneli drugačiju odluku. Na kraju, ma koliko se ispostavilo kao dugoročno politički štetno po Srbe – stvaranje Jugoslavije, koje su pre svega vodili Srbi, bila je najpoštenija i, sa aspekta pokušaja uvažavanja i objedinjavanja svih etničkih i kulturnih razlika, najplemenitija politička ideja, koja će na zapadu Evrope niknuti tek nakon Drugog svetskog rata i to pre svega iz nužde sa se izbegnu budući ratovi i kanališe međusobna netrpeljivost, a ne da se objedine sličnosti.

Tri generacije – tri identiteta

Stavljanjem naglaska na novoformirani jugoslovenski identitet (koji je tek bio u povoju) umesto na etablirani srpski identitet (koji je već bio dobro ukorenjen u Srbima, srpskim državnim institucijama, ali i dobro poznat širom regiona) ušlo se u proces koji bi imao uspeha da je zaživeo i neometano trajao toliko dugo da se izbrišu glavne razlike između zajednica, a pre svega jezičke i običajne. Nažalost po taj novi identitet, Jugoslavija nije trajala ni tri generacije – u vremenu kada je sahranjivana, veliki broj onih koji su bili svedoci i učesnici njenog ubijanja imali su očeve i dedove koji su bili rođeni i živeli u periodu pre nego što je ta država i postojala. Nije postojala dovoljna vremenska distanca koja bi partikularne identitetske osobenosti sa živih priča (od živih svedoka) preselila u knjige i teoriju, dok bi živi identitet (živi jezik, kultura i običaji) zvučali i delovali isto.

Dok su Srbi postajali Jugosloveni, u Hrvatskoj je cvetalo „Hrvatsko proleće“ (Maspok) 1971. identitetu. I sama Srbija se suočava sa pitanjima - ko smo mi Srbi, šta smo i šta su drugi u našem susedstvu i, kako bi trebalo da se postavimo?

A rastakanje jugoslovenskog identiteta nije došlo preko noći, već je trajalo decenijama, štaviše – možda od samog stvaranja zajedničke države južnoslovenskih naroda. Srbi, kao glavni motor tog projekta ali i kao oni koji su bili viđeni da najviše dobiju od toga, izgubili su najviše i to kroz ratne i kulturološke zločine tokom Drugog svetskog rata, komunističkim suzbijanjem srpskog identiteta kroz borbu protiv takozvanog „srpskog hegemonizma“ (a jedan od proizvoda te borbe je stvaranje zasebnih republika u „avnojskim“ granicama), ratnim zločinima nad srpskim stanovništvom i razaranjem kulturne baštine tokom devedesetih. Ta politika se sprovodi i sada, samo u formalno mirnodopskim okolnostima i pod plaštom podrške Zapada koji i dalje (uvek?) u Srbima vidi „male Ruse“ odnosno pretnju. Tako niko u svetu (pa gotovo i u Srbiji) ne diže glas usled činjenice da se ne poštuju ljudska, građanska i manjinska prava Srba u Hrvatskoj (gde im se brani upotreba pisma), u Crnoj Gori (gde im se brani identitet, jezik, obrazovanje i veroispovest), u Makedoniji (gde im se brani pravo na veroispovest), u BiH gde pokušavaju da im ukinu autonomiju kao korak ka podvođenju pod nekakav bosanski/bošnjački identitet, na Kosovu (gde su diskriminisani po svim osnovama).

Budućnost srpskog identiteta u regionu

Šta Srbija i Srbi mogu danas da urade kako bi zaustavili dalje rastakanje srpskog identiteta i kulturne i nacionalne baštine?

Problem nisu agresivni nacionalizmi novonastalih naroda i država, koliko oni koji ih podražavaju – a to su velike sile sa Zapada, pre svega SAD, a zatim i Nemačka. Albanci su, kako to primećuje istoričar Čedomir Antić, uvek bili kamen u tuđoj šaci; Hrvati, tradicionalno, imaju zaštitu Nemačke i agresivnog katoličanstva; Bošnjaci pomoć islamskog sveta kao i Turske (koja je njihov regionalni pokrovitelj) i, u dobroj meri, SAD i Britanije.

Poglavar Ohridske arhiepiskopije Jovan oteran je u zatvor u Skoplju jer se suprotstavljao nepriznatoj „Makedonskoj pravoslavnoj crkvi“

Kako prolazi onaj ko nema nikoga pokazuje Makedonija. Zemlja koja je na svaki zahtev Zapada da bude neprijateljska prema Srbiji rekla „da“ (i priznavanje Kosova, i gušenje prava srpske zajednice, i usmeravanje oštrice svog novokomponovanog nacionalizma protiv Srba, i prihvatanje ustupaka Albancima) sada je odustala i od svog nacionalnog imena a time i identiteta na kome je bio baziran koncept makedonske državnosti od devedesetih. Uz to, pola države je Ohridskim sporazumom 2001. već predato Albancima, te je njeno postojanje isključivo garantovano merom zainteresovanosti velikih sila i spremnosti tih zemalja za održavanje statusa kvo u tom području.

Poster „Nikad više“ povodom „okupacije Crne Gore 1918“, osvanuo u gradovima širom te zemlje, uoči sto godina od oslobađanja i ujedinjenja u Jugoslaviju

Crnogorski identitet kakav se sada formira trajaće onoliko koliko traje i aktuelni crnogorski režim. On verovatno neće biti izbrisan nakon odlaska Mila Đukanovića s vlasti (a i to nekad mora da se desi), ali će tada svakako doživeti neku promenu, mada je više verovatno da će se samo konsolidovati a ne da će nestati, kako neki veruju.

Crnogorski „badnjak“: crkveni obred nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve

U Hrvatskoj su Srbi izbrisani. Ostvarena je poruka Franje Tuđmana data Anti Gotovini tokom operacije „Oluja“ 1995: „Srbima bi trebalo zadati takav udarac da praktično nestanu“. Osim u oblasti Vukovara, u većini ostalih sredina gde su nekada imali značajno prisustvo ili većinu, danas gotovo da ne postoje. Štaviše, možda najveću potporu srpskom identitetu u Hrvatskoj daje potreba hrvatskih nacionalista da stalno imaju pogodne i nepogodne Srbe i da ih održavaju u životu kao energetski izvor za agresivni hrvatski nacionalizam.

U Mađarskoj i Rumuniji – dvema zemljama u kojima su prava Srba u regionu najviše poštovana, srpski narod je prisutan u zanemarljivom broju i njihova kulturna asimilacija je gotova. U Albaniji su Srbi odavno asimilovani.

Uz Crnu Goru, najjači udar na srpski identitet van Srbije jeste i biće u BiH, gde Bošnjaci – uz podršku Zapada i ekstremnog islama – konstantno rade na umanjivanju autonomije Republike Srpske i njenih prava garantovanih Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Srbi u Sarajevu „zločinci“

Na Kosovu i Metohiji srpski identitet će i dalje biti žrtva blanko podrške albanskom nacionalizmu. Srbi su u novonastaloj „kosovskoj državi“ potrebni kao ukras – kao što je to slučaj u Hrvatskoj i Makedoniji.

Iskustvo od kraja ratova iz devedesetih pa do danas je pokazalo: multikulturalne sredine na Balkanu će imati podršku samo ako su u njima Srbi manjina a ne većina; „bošnjački“, „crnogorski“, „kosovski“ je multikulturalno a „srpski“ je nacionalističko. Zato, uostalom, Zapadu jeste prihvatljivo da Albanci imaju nezavisno Kosovo jer ne mogu pod vlast Srbije, ali ne i Srbi da se osamostale od tog „Kosova“; zato su Zapadu prihvatljivi „multietničke“ Crna Gora i BiH u kojima se nipodaštavaju prava Srba, ali ne i samostalnost srpskog naroda koji tamo živi.

Problem sa elitama

Međutim, čak i kada ne bi postojao jak uticaj stranog faktora, i tada je malo verovatno da bi Srbija mogla da povrati svoj kulturni i nacionalni autoritet i adekvatno (planski) uznapreduje položaj, prava pa i reintegraciju Srba u regionu. Problem je što nam nedostaje dovoljno uticajna elita koja ima želju da ojača položaj srpskog naroda i srpske kulture, kako u Srbiji, tako i u regionu.

Aleksandar Vučić, koji nastoji da se prikaže kao državnik svetskog formata, nikada nije izneo ozbiljnu strategiju o jačanju prava i položaja Srba u regionu, niti mu je to visoko na lestvici prioriteta. Njegov fokus isključivo na ekonomiju nema adekvatne koristi, jer niti Srbija pravi ikakav veliki ekonomski bum, niti je platežna moć Srba toliko bolja da može da nadjača druge u regionu (štaviše, kada se uporede prosečne plate - Srbi su na začelju). Vuk Jeremić bi Srbijom, čini se, radije upravljao iz Ujedinjenih nacija nego iz Beograda; dobar deo takozvane građanske elite koja je u NVO sektoru, LDP ili kod Saše Jankovića, bi to radio iz i u ime Brisela; Ivica Dačić bi samo da upravlja, nije bitno s kim; Boris Tadić je više bio opterećen potrebom da se ponaša kao šmeker, a Đilas je opterećen ličnim porazom u vreme kada je upravljao kormilom DS koju sada vodi Zoran Lutovac koji je bio ambasador Srbije u Podgorici kada je organizovan upitan popis stanovništva a on ništa nije učinio tim povodom. Na kraju, tu je i krug intelektualaca/političara koji pada pod okrilje DSS, ali čija politika se svodi na to da čekamo bolje vreme, da u međuvremenu zakopamo glavu u pesak i molimo se Bogu da nas ili spasi ili ovi drugi da se osveste i vrate u srpstvo…

Najgora izvesna posledica trenutne refleksno-letargične politike nije da će Srbija nestati, ali jeste da ćemo verovatno (kao što se već sada dešava) biti identitetski podvedeni pod „istočne Evropljane“ i da neće biti mnogo poznato da li je Srbija na Balkanu ili Baltiku, i da li smo „Serbia“, „Syria“ (Sirija) ili „Syberia“ (Sibir)…

Činjenica je, zapravu, da su od formiranja Jugoslavije, a posebno u vreme komunizma - nacionalna, kulturna i identitetska prava Srba uvek stavljana pod tepih i davani kao sitniš za pridobijanje ostalih naroda u jugoslovenskoj državi. Uostalom, kada bi se Milo Đukanović preko noći proglasio za Srbina i objavio da hoće da se prisajedini u neku novu Jugoslaviju, vodeći političari i dobar deo takozvane patriotske elite u Beogradu bi ga oberučke prigrlili i proglasili za najvećeg Srbina i potpuno zanemarili šovinizam koji se već godinama prema Srbima provodi pod režimom DPS, a sve zarad toga „samo da opet budemo zajedno“.

Ovome bi trebalo pridodati još jedan faktor – a to su upravo regionalne elite koje ne žele da se odreknu stečenih privilegija. Prilikom nedavnog susreta sa bivšim predsednikom Republike Srpske Rajkom Kuzmanovićem, pitao sam ga sledeće: kada bi se desilo neko čudo i ne bi bilo prepreka da se prisajedine Srbija i Srpska, da li bi Srbi u Srpskoj prihvatili da budu integralni deo Srbije, bez ikakvih posebnih prava i autonomije, ili ne bi? Odgovor je, očekivano, bio da to ne bi išlo lako jer se u Srpskoj već izgradio određeni identitet, kao i to da tamošnje elite naviknute na određenu vlast i privilegije ne bi od toga odustale tako lako i predale na upravu nekome na centralnom nivou u Beogradu. Ili, u prevodu – kako je svojevremeno jedan crnogorski političar rekao prijatelju, novinaru: da mi nismo samostalna država, znaš kada bi ja postao predsednik karate saveza i putovao u Singapur?!

U političkoj teoriji je poznat koncept da jednom data teritorijalna ili neka druga vrsta autonomije koja ima jak karakter, teško ili gotovo nikada ne može da se ukine ili smanji. To je upravo i problem kada se radi o AP Vojvodini. Iako najveći broj ljudi ne zagovara otcepljenje APV od Srbije, isto tako je velikom broju nepojmljivo da se AP ukine, iako je ekonomista Boško Mijatović još pre nekoliko godina jasno pokazao da APV nema nikakvih ekonomskih utemeljenja, da predstavlja finansijski balast i doprinosi umnožavanju birokratije.

Srbi i drugi

U emisiji „Ćirilica“ koju vodi Milomir Marić na televiziji „Happy“ krajem oktobra gosti su bili Vojislav Šešelj, lider radikala, i Muamer Zukorlić, bivši muftija iz Novog Pazara koji je sada poslanik u Skupštini Srbije ispred Bošnjačke demokratske zajednice. I pored tradicionalnog nastojanja Marića da ozbiljne teme pretvori u šoubiznis, praveći se više naivan nego što jeste, diskusija je ipak bila ozbiljna i ticala se upravo pitanja identiteta u regionu.

Tokom emisije, Milomir Marić je upitao Zukorlića – „Zašto više niko neće da bude Srbin“ i dodao: „Kada smo mi bili u pravu, kada je Amerika bila na našoj strani svi su hteli da budu Srbi. Kada smo se mi posvađali s Amerikom, svi su pobegli od nas. Da je Amerika na našoj strani, svi bi opet hteli da budu Srbi, nemoj da se lažemo! Kao 1918. svi su nam jurili u zagrljaj“. Na ovo je usledio Zukorlićev odgovor: „Ne. Samo da ste vi Amerika, svi bi hteli da budu Srbi. Zato što svi žele da budu Amerikanci“.

Marić: „Da smo mi Amerika vi bi hteli da budete Srbi“?

Zukorlić: „Da ste vi Amerika mi bismo hteli da budemo Amerika… Upravo tu treba naučiti, uprkos animozitetima prema Amerikancima. Imperije sve imaju isti duh“…

Marić: „Mi mislimo da Amerika sve vas tutka na Srbe“.

Zukorlić: „I to je normalno, ali znate zašto… Vi kada imate najveći narod, najbrojniji na jednom lokalitetu, najjači… Ukoliko se on ovako ponaša prema ostalim narodima na način da kaže „vi niste to, vi ste mi“. Ne možete vi nikome reći šta su. Sina rođenog, ćerku, kada na taj način tretiraš, i to roditelji koji žive u svom vremenu a ne razumeju dete njegovog vremena, i kada pričaju „e kada smo mi…“ – kraj, oteraš dete od kuće. Tu je problem… Mi na Balkanu imamo mešavinu identiteta. Ako idemo sa etnogenezom, svi smo u krizi. Treće, jezik je srodan. Mi nemamo problem sa jezikom već imenovanjem jezika jer su imena veoma bitna za identitete… Balkanski narodi imaju problem sa time što neće da se pomire da je to jedan kulturološki prostor“.

Čini se da je bivši muftija Zukorlić ukazao na važnu stvar: mali će uvek u onima koji su veći od njih videti pretnju ili, u najmanju ruku, pokazati prema njima oprez. I, to je – čini se – normalno: svako je oprezan i pažljiv prema onome ko je veći od njega. Druga značajna poruka jeste da niko ne voli da mu neko drugi govori šta on jeste, ma koliko to bilo tačno ili ne. Ma šta mi mislili o Zukorlićevim političkim stavovima i njegovom delovanju, on je ukazao na problem koji Srbija i Srbi u regionu imaju kao najveći narod a na koje, čini se, nismo iznašli odgovarajuća rešenja. Pokušaji da Hrvatima, Bošnjacima, pa sada i Crnogorcima objasnimo da su oni, zapravo, Srbi, okončani su stvaranjem još agresivnijeg identiteta u tim narodima.

Dva puta

Kroz nastojanje da se oslabi srpski identitet u regionu a izmisle novi, očito je da sa Zapada postoji tendencija da se Srbija i Balkan pretvore u region koji bi bio neka vrsta siromašnog Baltika ili malo naprednijeg Zakavkazja, odnosno - oblast malih, relativno nestabilnih država slične političke/identitetske snage, koje će u ogromnoj meri biti zavisne od interesa velikih sila. Srbija se ovome opire jer se njen autoritet i integritet najviše kruni, a za korist drugih (manjih) identiteta i država koji su tek u formiranju. Međutim, srpsko opiranje je više refleksno i formalno nego smisaono. Štaviše, čini se da je u toku eksperiment da, umesto da idemo protiv Zapada – bolje da im se pridružimo, pa ćemo, valjda, opstati. To je jedan put koji zagovara aktuelna vlast, ali i dobar deo opoziciji koja, reklo bi se, ne nudi ozbiljnu i racionalnu alternativu.

Ako se i to desi – ako se Srbija svede na nivo nekakve podunavske kneževine 19. veka – to neće biti prvi put u istoriji da se tu nalazimo. Srbija je bila kneževina u vazalnom statusu u 19. veku. Sada je terminologija drugačija ali suština odnosa je ista. Stvar je, međutim, u tome što su vlasti i elite srpske kneževine 19. veka aktivno pravile planove (koji su korespondirali sa vrednostima i političkom praksom tog vremena) na obnovi i jačanju srpske države i identiteta, dok pristup sa takvom idejom danas nije deo svesti onih koji nas vode.

Pokušaji da Hrvatima, Bošnjacima, pa sada i Crnogorcima objasnimo da su oni, zapravo, Srbi, okončani su stvaranjem još agresivnijeg identiteta u tim narodima

Najgora izvesna posledica trenutne refleksno-letargične politike nije da će Srbija nestati, ali jeste da ćemo verovatno (kao što se već sada dešava) biti identitetski podvedeni pod „istočne Evropljane“ i da neće biti mnogo poznato da li je Srbija na Balkanu ili Baltiku, i da li smo „Serbia“, „Syria“ (Sirija) ili „Syberia“ (Sibir)… Problem sa prihvatanjem ovog pristupa leži u činjenici da je naš srpski identitet, kakav-takav, poslednje što imamo i jedino što niko nije uspeo da nam otme, a oteli su nam sve drugo: i zemlju, i živote, i standard, i ugled…

Alternativa ovome, drugi put, jeste da umesto što prihvatimo nametanje koncepta po kome smo malo različiti ali zapravo svi isti, da radimo na tome da okolnosti iskoristimo najbolje što možemo da proguramo nešto svoje. Konkretno: ako želimo opstanak i jaku samostalnost srpskog naroda i države, onda bismo morali da jačamo identitet, a ključ toga nije da negiramo posebnost drugima, već da jasno ustrojimo sopstvenu posebnost i da ovog puta mi, Srbi, insistiramo na našem identitetu koji će pre svega jasno podvlačiti razlike a ne objedinjavati labave sličnosti sa drugima.

Ovo podrazumeva da se jasno definiše šta su Srbi, i tu bi morali da se odredimo da li je „Srbin“ etnička odrednica (kao do sada) ili građanska, tj. da je svaki stanovnik Srbije – ma koje vere ili porekla – Srbin (kao što je u Americi svako Amerikanac ili kao što su u Francuskoj svi Francuzi, ali to isto znači da nema posebnog predstavljanja nacionalnih manjina i saveta jer smo svi - Srbi). Kako to budemo formulisali, zavisiće i šta budemo odredili kao elemente „srpstva“, kao što je, recimo, u Britaniji jasno šta podrazumeva „britishness“ (britišnes). A kada to bude određeno, fokus državne politike bi trebalo da je u tome da zaštitimo običnu Srpkinju i Srbina, koji se tako osećaju i ne traže nikakva posebna prava i status u odnosu na ostale.

Ako želimo opstanak i jaku samostalnost srpskog naroda i države, onda bismo morali da jačamo identitet, a ključ toga nije da negiramo posebnost drugima, već da jasno ustrojimo sopstvenu posebnost i da ovog puta mi, Srbi, insistiramo na našem identitetu koji će pre svega jasno podvlačiti razlike a ne objedinjavati labave sličnosti sa drugima

Kada odredimo ko smo i šta smo – po istom pravu po kome to rade drugi narodi i nacije koje se sada stvaraju u regionu - onda više neće biti mesta za „političke Srbe“, „Srbe sa posebnim potrebama“, koji su (čas) Srbi ali i (malo ili malo više, pogotovo kad prigusti) Crnogorci, Hercegovci, Ličani, Vojvođani, Bosanci, Jugosloveni… U ovom smislu, jačanje drugih nacionalnih identiteta u regionu, ma koliko god u dobroj meri bilo bazirano na falsifikovanju istorije, ujedno je i korisno jer nam pomaže da se sutradan međusobno jasno razlikujemo ko je ko i sprečava da nam u budućnosti ponovo prodaju priče kako smo „svi mi isti“, kako smo „braća“, pa iz toga proizilazi kako bi svi trebalo da budemo zajedno. Ako se sutradan nekim čudom i desi da Srbija postane Amerika – kako su diskutovali Marić i Zukorlić – pa ako tada svi (opet) pohrle da budu sa Srbijom/Srbima, tada da znamo ko je ko i kako prema kome da se odnosimo.

Ako svi sada beže od nas zato što im mi nismo korisni i potrebni, nemojmo barem sutradan da im dozvolimo da se vrate kako njima odgovara a pogazimo sebe, samo da bismo mi bili brojniji i veći na papiru.

(Tekst je objavljen u novom broju „Svedoka“ od 13. Novembra)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner