Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Kosmet i "bipolarna" politika srpskih vlasti
Kosovo i Metohija

Kosmet i "bipolarna" politika srpskih vlasti

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
petak, 07. jun 2019.

U ovom trenutku politika Srbije oko Kosova i Metohije ušla je u pomalo neobičnu fazu „klackanja“ između očekivanja stranih diplomata iz zapadnih zemalja, pre svega Evropske unije, i očekivanja srpske javnosti. Oba elementa su izuzetno važna za stabilnost vlasti u Beogradu, koja podjednako počiva na podršci evrofanatične prozapadne elite i zapadnog diplomatskog kora na jednoj strani, i evroskeptičnog, patriotski orijentisanog stanovništva Srbije sa druge strane. Štaviše, da bi obezbedili kontinuiranu podršku na obe strane, srpske vlasti — a predsednik Vučić na prvom mestu — prethodnih godina su „podizali temperaturu“ na oba fronta, nastupajući sa sve beskompromisnijim i „bezalternativnijim“ proevropskim i prozapadnim stavovima na jednoj, i sa sve oštrijim patriotskim izjavama na drugoj strani.

Dok se ova dva vektora srpske politike sa relativnim uspehom mogu mimoilaziti u većini političkih pitanja, pitanje Kosova i Metohije, koje se nalazi u centru političkog života Srbije i srpskog naroda, neumitno dovodi oba vektora u situaciju da vuku u suprotnom smeru. To dovodi do očigledno apsurdnih i samoprotivrečnih izjava srpskih političara, koji, ponekad u okviru istog obraćanja javnosti, čas otpisuju Kosovo kao „već izgubljenu bitku“, čas se zaklinju u „suverenitet i nepovredivost teritorije Srbije“. Da stvar bude još gora, ovi protivrečni stavovi u velikoj meri odgovaraju stanju javnog mnjenja u Srbiji već dve decenije, gde – u zavisnosti od toga koje je pitanje postavljeno – građani istovremeno smatraju da je „Kosovo izgubljeno“, i da ga „nipošto ne smemo predati Albancima“.

Predsednik Vučić i ministar Dačić su šampioni ovog „binarnog“ (zli jezici bi rekli „bipolarnog“) pristupa pitanju Kosmeta, koje veoma podseća na političku tehniku „dvomisli“ iz romana „1984.“ DŽordža Orvela. Predsednik je tako istovremeno izjavljivao da „Srbija nema više ni metra na Kosovu“, kao i da će „braniti kosovske Srbe od svakog pokušaja nasilnog progona“. Ministar Dačić istovremeno sa relativnim uspehom vodi kampanju povlačenja međunarodnih priznanja Kosova (do sada je priznanje povuklo 13 zemalja, a inicijative za povlačenje priznanja su pokrenute u nekoliko većih evropskih zemalja) insistirajući na Rezoluciji 1244 koja predviđa Kosovo u sastavu Srbije, i promoviše ideju da je „jedino održivo rešenje“ za Kosovo podela teritorije pokrajine na srpski i albanski deo.

Slično tome, srpski političari prete građanima kako će „svi Srbi napustiti Kosovo“ ako se taj problem ne reši odmah (u stvari, Kosovo i Metohija imaju jedan od najvećih odliva stanovništva u Evropi, zbog katastrofalne ekonomske situacije Albanci napuštaju pokrajinu u ništa manjim procentima nego Srbi) i kako će se problem albanske manjine preliti na druge krajeve zemlje, i istovremeno se hvale kako su „zaustavili odliv Srba sa Kosmeta, i obezbedili uslove za pristojan život“. Tako smo imali apsurdnu situaciju u kojoj su, istog dana kada je Kosovska policija sprovela svoju agresivnu akciju masovnog hapšenja Srba na severu KiM, srpski političari nazivali kosovsku policiju i sudove „kriminalcima i teroristima“, i usvojili u Skupštini izveštaj Kancelarije za KiM u kome piše da je „Briselskim sporazumom Srbima u pokrajini obezbeđena potpuna pravna zaštita pred kosovskim institucijama“.

Ovi apsurdi i samoprotivrečnosti, nažalost, veoma verno oslikavaju stanje konfuzije koje vlada na srpskoj političkoj sceni, i nema indikacija da će se odnos političke elite prema ovom pitanju u skorije vreme promeniti, pre svega zato što je atmosfera u Prištini postala toliko ekstremna, da Albanci trenutno nisu spremni ni na rešenja kosovskog pitanja koja očigledno idu njima u prilog, a Srbima na štetu. Sa druge strane, trenutno jedino SAD otvoreno i aktivno lobiraju za brzo zatvaranje pitanja Kosmeta, Evropska unija po ovom pitanju nije ništa manje dezorijentisana od Srbije.

Mogućnost podele teritorije Kosmeta cirkuliše u javnosti kao moguća „kompromisna varijanta“ već više od godinu dana, otkad je „razgraničenje“ podržao predsednik Vučić, ali za to vreme odnos obe javnosti prema toj varijanti samo se pogoršao. U Prištini je podela pokrajine zabranjena skupštinskom rezolucijom i zvanično je odbacuju sve političke partije na sceni (uključujući tu i glavnog „sponzora“ tog rešenja, kosovskog „predsednika“ HašimaTačija), u Srbiji je patriotska javnost (uključujući veliki deo glasača vladajuće partije i predsednika Vučića) kategorično protiv podele, a to je i kategorični zvanični stav Srpske pravoslavne crkve, koja po pitanju Kosmeta ima veliki uticaj na javno mnjenje.

Ukoliko se bar neki od nabrojanih faktora značajno ne izmene, u narednom periodu ne bi trebalo očekivati nikakve konkretne pomake u pregovorima Beograda i Prištine, a još manje nekakvo „konačno rešenje kosovskog pitanja“. Možemo očekivati još više apsurdnih i samoprotivrečnih izjava političara, kao i sve ozbiljniju polarizaciju javnosti po tom pitanju, koja može dovesti do zabrinjavajućeg razvoja situacije na samom Kosmetu, gde je Priština već pokazala da je spremna na nepromišljene i agresivne poteze protiv srpskog stanovništva.

(Eadaily)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner