Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Slučaj Rade Milanović – jedna malo drugačija srebrenička priča
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Slučaj Rade Milanović – jedna malo drugačija srebrenička priča

PDF Štampa El. pošta
Ljubiša Ristić   
nedelja, 10. mart 2019.

1. U Srebrenici 20.aprila 1992.godine

Ratna katastrofa koja je pratila raspad Jugoslavije donela je mnogo mučnih priča u kojima su ljudi pokazivali zločinačke dubine svoga bića. Bilo je u tom vremenu zla i ljudske dobrote ali su takvi primeri potisnuti iz javnog sećanja. Zato je u novinskim tekstovima značajno i lepo podsećanje na dobročinstvo u vremenu neljudskosti.

Početkom 2017.godine nemačka medijska kuća Dojče vele (DW) je objavila tekst sa ovakvom ambicijom, već u prvoj rečenici pominjući javnom sećanju poznato čojstvo i herojstvo Srđana Aleksića iz Trebinja (1):

...Srebrenica, 20.april 1992.godine, rat se još nije razbuktao ali već počinje, ljudi su uplašeni i sluđeni od zla koje se približava… jugoslovenska vojska („Vukovarci“) i srpske paravojne formacije („Arkanovci“) hvataju jednog Muslimana (Ramo Kadrić „Hljebara“), postoji opasnost da će ga možda i ubiti… ali u kritičnom trenutku nailazi Srbin (Mile Janjić) koji postupa ljudski i komšijski, zauzima se kod „svojih“ za njegovo izbavljenje i spašava ga od nevolje… oni se sreću posle rata i tada se u Srebrenici razvija dirljivo prijateljstvo koje traje do današnjeg dana.

Heroj u opisanom događaju bila je takođe i medicinska sestra Rada Milanović o čemu neposredno svedoče i „glavni junaci“ ove priče.

Mile Janjić svedoči ovako:

„Primetio sam Raminog zelenog golfa desno uz ulicu kojom je silazila bolničarka Rada, kako smo je svi u Srebrenici zvali, jer je bila medicinska sestra u gradskoj bolnici. Rekao sam joj 'evo njegovog golfa i vozi ga odavde samo da glavu spasi'. Tako je i bilo. Vukovarci nisu reagovali. Okupilo se i nekoliko radoznalaca. Uglavnom Ramo je ostao živ."(1)

Ramo Kadrić „Hljebara“ svedoči ovako:

„Ta žena, koja mi je sa njim pomogla, odvela me u svoj stan. Tu sam prenoćio i ona me ujutro odvezla do pekare gde sam našao svoj kamion. Ispratila me je iz grada mojim autom koji sam joj dao. Tako sam se vratio u selo. Čuo sam kasnije da je poginula. Teško mi je i žao zbog toga i danas što nisam imao priliku da i ja njoj pomognem i spasim je jer sam čuo da su je ubili 'naši'". (1)

2. Rada Milanović – život i stradanje

Rada Milanović je bila medicinska sestra u Srebrenici u koju je došla 1962. godine zbog posla. Njeno rodno mesto je Murtenica u opštini Nova Varoš u Srbiji. U Srebrenici je upoznala svog budućeg supruga Dragomira Milanovića iz Bosanske Crvice (Skelane), udala se i u braku rodila troje dece - dva sina i jednu kćerku. Oni danas žive na različitim mestima a suprug Dragomir se upokojio 2014.godine.

U vreme kada je rat već bio izvestan bolničarka Rada je odabrala da ostane na svom radnom mestu u Domu zdravlja. I bilo je uzalud kada je rođak Miloš Nikolić 6.aprila 1992.godine Milanoviće u njihovoj kući molio da se sklone iz Srebrenice, jer je „ludost ostati“, kako je to Rada htela. „Bila je svesna opasnosti ali je bila isuviše plemenita: ostala je zbog svojih pacijenata“, kaže Miloš. Suprug Dragomir je odveo decu u Srbiju a Rada je ostala u Srebrenici.

Njena dokazana plemenitost nije joj pomogla da preživi nesrećno vreme. Zaklana je na Zalazju u julu 1992.godine. O tom zločinu postoje samo posredna svedočenja.

U knjizi „Planirani haos“ Ibran Mustafić navodi reči svog rođaka koji je gledao zločin:

„Kad sam došao pred zatvor, izveli su sve zarobljene sa Zalazja i naredili mi da ih povezem prema Zalazju. Kada smo došli do deponije, naredili su mi da zaustavim i parkiram kamion. Izmakao sam se na pristojnu daljinu. Ali, kad sam video njihovo divljanje i kad je počelo klanje, prebledeo sam kao krpa. Kada je Zulfo niz grudi sastavio nožem bolničarku Radu, pri tom je pitajući gde joj je radio-stanica, više nisam imao hrabrosti da to gledam. Peške sam sa deponije došao u Srebrenicu, a oni posle dovezli kamion, a ja sam sa kamionom nastavio kući u Potočare. Karoserija je bila sva krvava”. (2)

Novinarka Kristina Ćirković je zabeležila reči Radinog supruga Dragomira:

„Ne znam koliko su pouzdane informacije, ali govorili su mi da je moju suprugu, poslije strašnih mučenja, ubio Zulfo Tursunović iz Sućeske, zato što je, navodno, davala pogrešne injekcije bolesnicima...“ (3)

Zulfo Tursunović, ubica nožem čije se ime pominje, je bio major Armije BiH. Kakva Armija takvi i majori! Pre rata je major Zulfo bio nepismeni i neotesani seoski nasilnik koji je osuđen na višegodišnju robiju zato što je u kafani ubio nožem dvojicu ljudi. U toku rata, kao zamenik komandanta, učestvovao je u većini zločina počinjenih nad srpskim civilima.

Status „preživele žrtve genocida“, kako to Bošnjaci vole da kažu, major Zulfo je stekao nakon što je preživeo vojnički proboj od Srebrenice do Tuzle nakon 11.jula 1995.godine. Umro je kao slobodan građanin u osamdesetoj godini i sahranjen sa velikim počastima.

Posmrtni ostaci medicinske sestre Rade Milanović do danas nisu pronađeni niti je iko odgovarao za njeno ubistvo.

3. Post scriptum

7.maja 1992.godine, dakle samo sedamnaest dana nakon 20.aprila, u blizini sela Osmače napadnut je kamion i u njemu srpski civili. Svi su pobijeni. Pet muškaraca i dve žene. Kao organizator zločina i neposredni izvršilac pominje se Ramo Kadrić „Hljebara“. (4)

 

 

(1) Tekst „Došao je Mile...“ autora Marinka Sekulića (Srebrenica) objavljen 25.02.2017.

       trajni link https://p.dw.com/p/2YFYk

      https://www.dw.com/sr/do%C5%A1ao-je-mile/a-37715638

(2) Ibran Mustafić: „Planirani haos“; Sarajevo 2008.; strana 289.

(3) Glas Srpske,

      20.03.2008., K.Ćirković: „Zulfo Tursunović ubio bolničarku Radu Milanović“

https://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/Zulfo-Tursunovic-ubio-bolnicarku-Radu-Milanovic/lat/6620.html

(4) Milivoje Ivanišević: „Hronika našeg groblja“, Beograd-Bratunac 1994., strana 59

      Milivoje Ivanišević: „Zločini nad Srbima“, Beograd 2005., strana 43