Početna strana > Debate > Crkva i politika > Krst, špric i lopata
Crkva i politika

Krst, špric i lopata

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
nedelja, 31. maj 2009.
Breme popularnosti

Da Srpska pravoslavna crkva nije miljenik medijske, ideološke i psihoreformatorske oligarhije u Srbiji, nije nikakva tajna. Uopšte uzev, sve institucije srpskog društva koje su popularnije i uglednije od Britanskog saveta, „Delta Sitija“ i kancelarije NATO-a u Beogradu, uobičajeno se predstavljaju za recidive prošlosti, legla fašista i potencijalne instrumente večito pretećeg povampirenja velikosrpske histerije, koja će, ako se na vreme ne satre u korenu, uništiti celi „Zapadni Balkan“ kao baobabi onaj Sent-Egziperijev nesrećni asteroid.

Istraživanje ugleda javnih institucija dobar je ukazatelj predstojećih događaja na političkoj sceni Srbije. Po pravilu, što je neka organizacija (medijska kuća, časopis, NVO) niže na listi popularnosti, to će se ona sa više strasti i beskompromisnosti (i manje ukusa) okomiti na organizacije koje stoje pri vrhu te iste liste. Ovo bi moglo biti smešno i patetično, da ne znamo da su moć i javni uticaj u našoj zemlji po pravilu raspoređeni u centrima autoriteta koji su listom veoma omraženi u društvu, i koji stoga ne kriju da su sa tim društvom u borbi do istrebljenja. Pre nekih sedam-osam godina, srpska vojska je bila pri vrhu lestvice uvažavanja. Zatim su krenule hladnjače, (samo)ubistva i isporučenja, a nesrećni potomci srpske tri armije, hiljadu trista kaplara i dvanaest avijatičara, sada su tu da ukrašavaju crveni tepih ljudima koje bi inače trebalo da hapse kao neprijatelje, dok avione pale samo kada treba pružiti počasnu pratnju onima koji su sve u svojoj moći učinili da nijednog aviona u Srbiji ne ostane. Slično tome, srpski univerziteti, bez kojih u staroj Jugoslaviji „nije bilo hleba“, sveli su se na nivo zabavišta za decu imućnih, kurseve političke korektnosti i nezamenjivu školu preživljavanja u moru taštine, licemerja i osrednjosti. O obrazovanju – ni reči.

„Mi ćemo požar svetski razbuktati, zatvore i crkve s lica zemlje zbrisati“

Ostala je, međutim, Crkva, sa svojim neprikosnovenim milenijumskim autoritetom, svojim međaškim kulturnim značajem, svojim beskrajno voljenim Patrijarhom i milionima duhovne dece. Sada, kada je Šešelj u Hagu, Koštunica u autu, a Milošević dva metra pod zemljom, Crkva je zvanično stekla status „državnog neprijatelja broj 1“ i napadi na nju samo dobijaju na žestini. Tu je hajka koja je za cilj uzela da se veliki duhovni autoritet i novoproglašeni svetitelj, Nikolaj Žički, „demaskira“ kao fašista, pokvarenjak i mračni um. Sa druge strane, evroreformski mediji (čitaj „svi mediji“), inače veoma nezaiteresovani za činjenicu da se velika većina stanovništva zemlje izjašnjava kao hrišćanska i pravoslavna, bezmalo kao završnicu izbora prate svaku unutrašnju nesuglasicu koja se događa u okrilju i na marginama Svetog sinoda, nastojeći da jeftino politizuju i ideologizuju međusobne sporove vladika i njihov uticaj na pastvu.

Naročito su zanimljivi patetični pokušaji imitacije (inače veoma nepristojne i krajnje neukusne) antikatoličke medijske kampanje koja potiče iz SAD, a koja ovu najbrojniju hrišćansku organizaciju nastoji dezavuisati kao „opskurno udruženje pedofila“ (ranije je to bilo „pedera i pedofila“, ali u međuvremenu su pederi postali „okej“, a pedofili, eto, još nisu), sitne politikante i obične primitivce koje je vreme pregazilo. Tako je kod nas kroz instituciju Ministarstva kulture reklamiran plagijat „umetničkog dela“ jednog italijanskog homoseksualnog aktiviste, gde je samo mrtvi papa Jovan Pavle II zamenjen živim patrijarhom Pavlom, na ogromno samozadovoljstvo ovdašnjih pobornika „slobode mišljenja i govora“. Po istoj analogiji, pre par godina je besomučno silovana kampanja koja je trebalo da „razotkrije“ zlostavljanje dece u okrilju Pravoslavne crkve, pa su se opet parole protiv „perverznjaka i pedofila“ ubrzo pretočile u starije i daleko poznatije – „popovi-lopovi“. Nije sporno da ova vrsta „bogoborstva“ ima svoje korene u Srbiji, ali oni, nažalost, nemaju nikakve veze niti sa slobodom govora, niti sa „zapadnim vrednostima“ – osim ako pod zapadnim vrednostima ne računate diktaturu proletrijata, streljanje kulaka i svetsku socijalističku revoluciju.

Na stranu svi scijentisti, progresisti i socijal-darvinisti koji veruju da je religija nazadna i prevaziđena, da predstavlja društvenu bolest („opijum narodu“) i sredstvo manipulacije, represije i političkog klinča (večita veza le clérge sa l’Ancien Régime). Ko u Crkvi vidi zlo, ima pravo da se protiv njega bori – dokle god ne napušta okvire demokratskog diskursa i zakona države čiji je građanin. Dražesni su, međutim, svi oni koji su zabrinuti nad „naivnošću“, „neinformisanošću“ i „nezaštićenošću“ tih dobrih, lakovernih, blago tupavih ljudi koji spas za svoje probleme traže u Hramu Božjem (a ne, recimo, u punopravnom članstvu u EU i NATO-u), nesposobnih da se o sebi brinu, pa stoga moraju biti stavljeni pod tuđe starateljstvo. To su oni koji nam otkrivaju da „naše pare“ plaćaju mercedese i audije „polupismenim popovima“, da se na ulazu u naše manastire „plaćaju ulaznice“ (?!), a da su vladike „u talu“ sa kriminalcima, političarima (onim nazadnim!) i, što je najstrašnije – ratnim zločnicima. Običan, zavedeni građanin, koji celiva ikonu i pali sveće za svoje umrle, nije ni svestan da time aminuje sva ona ubistva, razaranja i silovanja, za koja su velikosrpske paravojske (i paradržave) dobile naročit blagoslov Crkve.

„Lopatom na boga“

Kao najnoviji „krunski dokaz“ da Pravoslavna crkva zapravo predstavlja stožera nasilja, sukoba i žeđi za krvlju na „ovim prostorima“, poslužio je potresni snimak batinanja narkomana u Duhovno-rehabilitacionom centru pri manastiru Crna Reka. Ova vest je bila „toliko dobra“, da je na trenutke potisnula i „pozitivne signale“ koji su se sa zapada ukazivali evroatlantskoj budućnosti Srbije. Nije bilo nijednog medija u zemlji koji nije potrčao da se zgrozi nad sudbinom nedužnog mladića koji je u okrilju pravoslavnog manastira (sic!), od strane pravoslavnog duhovnika (sic!), bio podvrgnut srednjovekovnom (sic!) telesnom kažnjavanju. Simbolična na toliko mnogo nivoa, ova priča pojavila se kao prava poslastica za sve drugosrbijanske aktiviste. Ko se mrštio na Dragojevićevog popa koji strelja krst na svojoj crkvi, ima sada sveštenika koji „lopatom ubija boga“ (Vreme), za „potrebe snimanja video zapisa za sadističko zadovoljavanje srpskih nacionalista“, koje ne zadovoljava „obična pornografija“ (Borba).

„Ne ljutite se na glasnika!“, viču nam naši reformatori. „Mi u Crkvu ne idemo, Sveti Sava, Vasilije Ostroški i vladika Nikolaj su nam u najmanju ruku smešni (a inače smatramo da su štetni po reformski potencijal zemlje), ali istina je istina, ma iz čijih usta izlazila – vaši popovi za boga ne znaju!“, poruka je, kako Dragojevićevog filma, tako i svih samozadovoljnih dušebrižnika, koji odjednom strepe nad sudbinom narkomana u Srbiji. „Hoćete li da vidite pravo lice vaše voljene Crkve – eto vam ga!“, piše u podtekstu svake reprize nemilog batinanja na nekoj od televizija čuvenih po kulturološkoj širini i vratima širom otvorenim za autentičnu duhovnost.

Problem je, naravno, upravo u podtekstu, u pretpostavkama, u aksiomima. Problem je začarani krug između dokaza i zaključka, čuveno englesko begging the question. Ko u Boga ne veruje, ko ga smatra za prazno sujeverje, a Hrista za prljavi fetiš koji služi kao paravan za mutne radnje (ironično Volterovo „da ga nema, trebalo bi ga izmisliti“), taj nema autoriteta da verujućim ljudima ukazuje na „pravi put“, niti može da „dobronamerno“ raskrinkava Crkvu, čije mu je podrivanje, blaćenje i, poželjno, potpuno uništenje radni zadatak. Ko za Boga ne zna, taj se ne može brinuti o tome da li oni, koji za njega znaju, znaju „kako treba“. Ko se na Boga baca kamenom, taj će u svakom zamahu lopate videti udarac protiv Njega. Isto tako, ko se sa prezirom smeje na pomen ljudske duše koju treba spasavati, taj svakako nije u stanju da pojmi kakva se titanska borba vodi u srcu i umu mladog čoveka koji se odao besu narkomanije. I upravo nas to dovodi do onog mesta gde se završava ideološki sukob hrišćana i bogoboraca, a počinje javni, društveni diskurs.

Narkomanska nacija

Ako ste hrišćanin u Srbiji, vera i spas duše bi trebalo da vam bude jako visoko na listi životnih prioriteta – daleko iznad bezviznog režima i evropskih integracija, poželjno iznad ispraznog života, zadovljavanja (plitkih) strasti i povlađivanja nejasno određenim i novootkrivenim građanskim „slobodama“. Dakako da je „dobar hrišćanin“ mutan i neodređen pojam, ali statistički prosek, sa svim svojim manama i nedostacima, trebalo bi da je dovoljan da se uklopi u gorenavedenu sliku. Pravoslavna hrišćanska zajednica u Srbiji, kao najbrojnija, već na nivou (pomalo izlizane) svakodnevne izreke, za najvećeg neprijatelja mladog čoveka u razvoju ističe sekte i drogu. I jedno i drugo su viđeni kao nepovratno gubljenje duhovnosti, kao udar na suštinski identitet čoveka, ono što se, zapadnjačkom retorikom, obično zove „prodavanje duše đavolu“. Problem droge nije pitanje fizičkog zdravlja i funkcionalnog učestvovanja u društvenim procesima, dakle ne pitanje utilitarno, već suštinski problem, problem odricanja od svoje unutrašnje slobode i odgovornosti za račun najnižeg mogućeg uživanja. Za pravoslavca narkomanija nije samo pretnja golom životu i opstanku – ona je udarac večnom životu i potencijalno gubljenje u nepovrat onoga što je čoveku najbitnije – njegove duše. Pravoslavcu je narkomanija upravo najgore što može da se dogodi njegovom detetu.

Prosečan NVO ateista i borac za radikalnu sekularizaciju (kao fazu denacifikacije) Srbije, ima bitno drugačije viđenje narkomanije. Narkomanija je, pre svega, trend. I to ne bilo kakav trend. Opojne droge su deo svakodnevice na razvijenom zapadu, gde je stvar društvenog prestiža imati „kondiciju“ da se organizam optereti što većim brojem različitih stimulansa, a da se „ostane na nogama“ i zadrži vlastita „funkcionalnost“. Uzeti „ekser“ na žurci je deo zabave, „zagudrati se“ posle nastave (niste čuli, trava nije droga?!) je stvar „opuštenog lifestyle“, a uzgred je i dokaz slobodoumlja i mondenosti (legalize, bre!), a „šmrknuti crtu belog“ predstavlja bezopasni ritual jutarnjeg „dizanja“ u nemilosrdnom korporativnom svetu u kome se mora uvek dočekivati na noge, a kafa već odavno „ne 'vata“. Na Zapadu svi to rade (i to je „kul“), a u Holandiji je to, čak, legalno!

„Građanske“ organizacije koje se bore protiv narkomanije, svoga neprijatelja doživljavaju bitno drugačije od svojih hrišćanskih saboraca. Samo mali deo svoga napora oni ulažu u temeljnu osudu same prakse drogiranja, pa i to rade blago i pomirljivo („sport, a ne droga“, „reci ne“ i sl.). Problem narkomanije kao društvene bolesti oni relativizuju, svodeći ga isključivo na problem disfunkcionalnosti u društvu („put bez povratka“ u kriminal, prostituciju) i ugrožavanja vlastitog zdravlja (SIDA, predoziranje, apstinentska kriza). Droga se ovde stavlja kao alternativa golom „životu“, i onoliko koliko cenimo ovaj drugi, trebalo bi da se klonimo od ove farmako-pošasti. Ali čak i tu nije kraj relativizaciji – dobar deo propagandnog materijala ovih organizacija zapravo popularizuje drogu, apelujući na decu u srednjim školama da, kada se već drogiraju, „biraju lake droge koje ne stvaraju fizičku zavisnost“, „koriste uvek čiste i sterilne špriceve“, kao i da budu „upućeni“ u „negativna svojstva“ većine narkotika. Ova uputstva, koja se često dele kao leci, predstavljaju prave enciklopedije „tripova“ i „urađivanja“, sadrže „sve što ste ikada hteli da znate o drogama, a niste smeli da pitate“, sve – osim broja telefona najbližeg dilera.

Postoji, međutim, još jedna, uslovno govoreći, politička crta narkomanije u Srbiji. Narkoman je, u izvesnom smislu, miljenik drugosrbijanskog establišmenta. On je idealni građanin – nezadovoljni mondijalista koga je „ovo društvo upropastilo“, narodne epove ne čita, a nacionalne kulture se gnuša i, što je najvažnije, njegova životna motivacija je krajnje „transparentna“ i veoma joj se lako može izaći u susret (pa na tome još i zaraditi). Narkoman je utopistički temeljni subjekat nebeske Druge Srbije, on zna, poput Suzane iz „Sivog kamiona crvene boje“ da „ima mnogo gorih stvari od droge“, poput rata, nacionalizma i narodnjaka. Njega konstituiše legendarna rečenica iz svakako najboljeg (opet) Dragojevićevog filma, koji veoma realno opisuje sektaški drugosrbijanski krug koji peva hipi pesmice ispred VMA pune ranjenika, kada dva mladića na pitanje „koje su nacionalnosti“ odgovaraju da su – narkomani. To je ta vizija slobodnog sveta bez granica, sprega i autoriteta (imagine there’s no Heaven…), u kome je čovečanstvo ujedinjeno u zajedničkoj ljubavi prema uživanju, u kome se putovanje ukršta sa „tripom“, a sreća sa „urađenošću“. Političke parole jednog dobrog dela prozapadne omladine veoma su eksplicitno okrenute ka (lakoj) narkomaniji – svojevrsnoj ideološkoj alternativi veri i otadžbini.

Udri narkomana!

Iz ovog razloga, batinanje koje je nesrećni mladić dobio u Crnoj Reci nije samo narušavanje njegovih prava i sloboda, nije samo praksa nedopustiva u jednom civilizovanom društvu u XXI veku, ona je simbolički konflikt Prve i Druge Srbije, „popa“ i „narkomana“, nasilja, fašizma i srednjevekovnog (bizantinskog, sic!) mračnjaštva, sa urbanim i modernim mladićem, koji je „pre svega žrtva društvenog sistema koji Crkva podržava“. Uloge su tu već podeljene, budući da se pravoslavni Srbi dobrim delom ne libe da narkomaniju, kao „najveće zlo“ protiv koga se bore povežu sa Zapadom odakle je praksa drogiranja većinski uvezena, a da denacifikovani drugosrbijanci u Pravoslavnoj crkvi vide otvorenog neprijatelja svega što je moderno i napredno, hidru primitivizma, zatucanosti, nasilja, ksenofobije i, na kraju svih krajeva, rasizma. Dokaz ovog rasizma oni vide upravo u „batinaškim metodama“ kojim se podvrgava jedna obespravljena „manjinska grupa“, koja nema pravo na svoje mesto pod suncem, i tako ugrožena od strane navijača (i) neonacista.

Naravno, kako to obično biva, predmet ove rasprave lako ostaje zatrpan kao kolateralna šteta civilizacijske titanomahije na srpskim prostorima. Braneći Crkvu, ili napadajući je, mi lako zaboravljamo da ova zemlja ima problem narkomanije, koji značajno opterećuje i uvećava ozbiljnost zabrinjavajućeg srozavanja obrazovnog sistema i kulturnog nivoa dece i omladine – bez obzira za koji se kulturni obrazac borimo. Koji pakao predstavlja narkomanija za jednog mladog čoveka, najbolje zna on sam i njegovi bližnji, koji često kao porodica bivaju svedeni na prosjački štap, boreći se da sačuvaju život (i dušu) unesrećenog mladića ili devojke. E, sada, kada smo se uozbiljili, odjednom nije sve tako jednostavno. Ko može da kaže roditeljima šta da rade sa svojom decom, pogotovo kada su ovi teški ovisnici o drogama? I ko se usuđuje da im popuje koje su humane metode njihovog lečenja?!

Za one koji ne znaju, nema ničeg lepog, romantičnog, pa čak ni čovečnog u lečenju narkomanske ovisnosti. Iz pravoslavne perspektive, u pitanju je borba čoveka sa besom, demonom, koji iznutra izjeda i uništava čoveka gore od ma kakve bolesti. Ni iz drugih perspektiva nije ništa bolje. Ovisnici se vezuju za krevet, daju im se elektrošokovi, drogiraju se anesteticima, navlače na alkohol, zaključavaju i – tuku. Svojevremeno je na televiziji prikazivana reportaža o medicinskim metodama lečenja, koje indukuju kliničku smrt predoziranjem, kako bi se u organizmu stvorio unutrašnji otpor prema drogi (pa su i tako „izlečeni“ narkomani često završavali kao ovisnici o drugoj vrsti droge). Indukovati smrt! Nije li to znatno strašnije od lopate, loše ishrane i surove discipline?!Borba sa teškim narkomanom u apstinentskoj krizi nije ni najmanje naivna, ni najmanje prijatna i ni najmanje lepa stvar. Narkoman u krizi u mnogo čemu gubi ljudskost u svome ponašanju i često je telesno kažnjavanje (udarci, vezivanje) jedini način da se spreči unutrašnje divljanje njegovog organizma. Rehabilitacioni centar za narkomane nije osnovna škola, a njegovi štićenici nisu vragolani koji se gađaju kredom i crtaju bezobraštine na tabli.

Crkva – veći problem od narkomanije

Cilj ovog teksta nije da se po svaku cenu odbrani ono što se videlo na navedenim neprijatnim snimcima. Koliko tu ima osnova za krivično odgovaranje, te koliko su navedena sredstva u navedenim okolnostima (ne)dopustiva, odrediće nadležne institucije, uz pomoć stručnjaka koji se u navedene probleme razumeju znatno bolje od nas laika. Ono što se mora reći jeste da borba protiv narkomanije u Srbiji ne sme da padne kao žrtva antikrstaškog pohoda beogradskih denacifikatora i kulturnih dekontaminatora. Šta god ko mislio o Crkvi, ona najozbiljnije shvata problem narkomanije u Srbiji i sa najviše elana se prihvata borbe protiv nje. Činjenica je da u svetu postoji sklonost da se narkomaniji pristupa kao duhovnom, a ne prosto medicinskom problemu, kao što postoje indicije da se pažljivom izgradnjom (izgubljene) vere i spoznajom poroka kao ogrešenja o vlastitu ljudsku prirodu (kakva mu je Bogom podarena) ovisnik sa znatno više uspeha okreće od narkotika i reintegriše u društvo čiji je otpadnik postao. Duhovno lečenje kao nadređeno medicinskom deo je programa rehabilitacionog centra Raskršća, koji svoj program zasniva na protestantskom bogoslovlju, ali i niza pravoslavnih centara, od kojih je svakako najpoznatiji (i verovatno najuspešniji) onaj u okrilju manastira Kovilj.

Treba, stoga, razdvojiti činjenice o problemu narkomanije od ljudskopravaškog licemerja koje ništa ne košta, mnogo škodi, a kome je naša sredina toliko sklona. Za nekoga je poniženje da bude vezan i tučen lopatom, za drugoga da bude zatvoren u kuću i nadziran kamerama, dok se od njega očekuje da se izlaže javnom podsmehu za novac, za trećeg da dopusti sebi da njime ovlada porok koji uništava svo njegovo ljudsko dostojanstvo. I jedan, i drugi, i treći su snimljeni kamerama, i njihovo ponižavanje i nečovečna pozicija su dostupni javnosti, uvek ornoj da se naslađuje tuđom mukom i podsmeva tuđoj nesreći. Takođe, i jedan, i drugi i treći imaju izbor da napuste mesto i okruženje koje ih unižava i svoju sreću potraže na neki drugi način. Konclogor ne može biti mesto u koje se ulazi i iz koga se izlazi slobodnom voljom. Najzad, priča o drogi, kao i priča o veri, pa najzad i priča o bogoborstvu, uvek je bila priča o slobodnom izboru. A ako je neko ostao bez volje, bez čovečnosti i ljudskog dostojanstva, tada je često potrebno i jedno, i drugo, i treće uterati u njega. Nekome toplom rečju, nekome lopatom, nekome elektrošokovima.

Srpsku pravoslavnu crkvu ne moramo poštovati, možemo je osuđivati, čak i nipodaštavati, dokle u tome zadržavamo meru ukusa i dostojanstva. Ali onog trenutka kada Crkvu proglasimo za veće zlo od narkomanije, mi imamo zaista krupan problem. A upravo to čine sve one novine i TV stanice koje ne ulaze previše u raspravu koliko je droga prisutna u beogradskim školama (a tek splavovima, festivalima, pa, zašto da ne, i u parlamentima?), ali će zato sve kao jedna da skoče na prvu priliku da oblate Srpsku pravoslavnu crkvu. Pri tome, ne zanima ih šta je uzrok, a šta posledica, ne zanima ih što je nesretnom mladiću neuporedivo veći problem što je narkoman (i što postoji neko ko mu tu drogu prodaje) nego što ga neko tuče lopatom. Napominjemo da su to isti oni mediji koji spremno pravdaju NATO bombardere prethodnom „Miloševićevom politikom“. I time opet upadamo u vrzin krug ideološkog rata. Ali, makar smo došli do ključnog razgraničenja – narkodileri i NATO bombarderi na jednoj, a srpska crkva i narod na drugoj strani medijske batine. A narkomani? Oni, siroti, po svoj prilici dobijaju batine i od jednih, i od drugih.

U Beogradu, 30. maja 2009. godine

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner