Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Zapad i izbori u Srpskoj

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
petak, 13. avgust 2010.
(Pres RS, 10.8.2010)

 „Šta se njih u Vašingtonu i Briselu uopšte tiču naši izbori?“, „Šta se nas tiče kakav oni o tome imaju stav?“ – bila bi to naivna reakcije na naslov ovog teksta. Upućeni bi mudro odgovorio: „U globalizovanom svijetu svekolike međunarodne povezanosti sasvim je normalno da se sve svakoga tiče. Nacionalni suverenitet je anahronizam iz 19. vijeka, pa se u 21 vijeku, ne brinu samo oni o našim izborima nego jednako tako i mi o njihovim …“ Nažalost,u tome nema baš nikakvog reciprociteta. Zamislite, recimo, da je predsjednik Rajko Kuzmanović uoči formiranja Obamine ekipe izjavio da RS ne bi pozdravila imenovanje ljudi iz Klintonove administracije ili da je tokom pregovaranja o

britanskom kandidatu za ministra spoljnih poslova EU, iznio procjenu da bi Srbima više odgovarao lord Oven nego baronesa Ešton. To bi okvalifikovali kao skandaloznu drskost, ali sebi dozvoljavaju da ne samo otvoreno ocjenjuju naše političare nego i neskriveno utiču na izbore u RS kako bi lakše sproveli svoje planove o ustavnim promjenama, reviziji Dejtonskog sporazuma, marginalizaciji entiteta, centralizaciji i unitarizaciji BiH. Pošto su se Milorad Dodik i njegova SNSD pokazali nepremostiva prepreka na tom putu, treba ih rušiti na sve načine i po svaku cijenu. Generalni scenarij kojim se inače služe svugdje po svijetu, prilagođen je za konkretne prilike u RS …

1. Treba optužiti Dodika za sve socijalne, ekonomske i dr. probleme, za zloupotrebu vlasti, za osiono ponašanje, za kriminal, za sukobe sa komšijama i strancima. 2. Treba  kompromitovati što veći broj ministara, poslanika, direktora javnih preduzeća i drugih funkcionera vladajuće stranke. 3. Treba udružiti sve opozicione stranke, bez obzira na njihovu političku orijentaciju u jedinstven antidodikovski blok. 4. Treba izvući sve stranke iz koalicije sa SNSD i okrenuti ih protiv vlasti. 5. Treba rehabilitovati sve funkcionere koje je smjenio OHR, a spremni su da se uključe u opozicioni blok. 6. Treba finansijski animirati sindikalna rukovodstva da u pravom trenutku organizuju lančane štrajkove. 7. Treba izazvati sukob između Dodika i Tadića jer vlast u RS bez podrške u matici gubi najvažniji ne samo politički nego i psihološki oslonac. 8. Treba instruisati zapadna diplomatska predstavništva i međunarodne organizacije da objave odgovarajuća saopštenja. 9. Treba ohrabriti i podržati opozicione lokalne vlasti u opštinama. 10. Treba mobilisati sponzorisane nezavisne medije i nevladin sektor u Banjaluci i Sarajevu da se aktivno uključe u sve navedene aktivnosti.

Kako možemo „uživo“ da pratimo, inostrani reditelji i domaći asistenti, glumci i statisti, tehničari slike i zvuka, šminkeri i dr. prema opisanom scenariju već uveliko djeluju na terenu … Sve dok se nije približila izborna godina, Dodika su, uz jedno veliko „ali“ zbog neposlušnosti, stranci poput Švarc-Šilinga, Lajčaka, Incka i dr., cijenili kao „nesumnjivo najsposobnijeg političara u BiH“. Iz istih razloga su ga Bošnjaci priželjkivali na čelu Savjeta ministra u Sarajevu kako bi radio za BiH, a ne za RS. Pošto je radio upravo obrnuto - za Srpsku, političari iz srpske opozicije su za njega govorili: „Radi isto što bismo i mi, ali mnogo bolje nego što bi iko od nas.“ Odjednom se sve promijenilo. Stranci su utvrdili da se on neda ni natjerati pritiscima ni potkupiti komplimentima. Komšije pak da im on svakim svojim potezom uništava snove o jedinstvenoj državi. A domaća opozcija da izbori ipak služe da se uzme vlast, a ne da se podržava, makar i superiorna, konkurencija.  

Cilj Vašingtona i Brisela nije, međutim, da bilo kojeg srpskog političara promovišu, nego da jednog konkretnog sruše. Nisu ni Ivanić, ni Čavić ili Kalinić, a pogotovo Ognjen Tadić, političari po njihovoj mjeri, nego im je Dodik veći problem od bilo kojeg drugog.  U Srbiji su bili udružili svu opoziciju u DOS ne da bi doveli Koštunicu, nego da bi oborili Miloševića. Ali, kada je poslije Slobe došao malo manje nepoželjni Vojo, sve je išlo već mnogo lakše. Iza njega je stajala razbijena vojska brojnih patuljastih stranaka i njihovih umišljenih lidera, čijim je velikim sujetama i sitnim izbornim podrškama bilo lako manipulisati. I, matica se, evo, ni pod Borisom Tadićem nije oslobodila takve konfiguracije vlasti, u kojoj unutrašnje razmirice oko parčeta kolača i stubova oslonca u svijetu odvlače pažnju i energiju od nacionalnih i državnih projekata. Niko ozbiljan u inostranstvu ne vjeruje da Dodikov SNSD i njegovi kanidati mogu biti poraženi na izborima, ali njima je dovoljan i samo njihov slabiji rezultat. Tijesna većina u parlamentu i usitnjena koalicija u vladi garantuju slabu vlast, koja će se više baviti sama sobom nego Republikom Srpskom i biti neotporna na vanjske pritiske. Kada je zemlja u opasnosti, svi demokratski ustavi predviđaju uvođenje  vanrednog stanja, što znači i suspenziju političkih stranaka. Naš entitet na to nema pravo, uprkos činjenici da su SAD i EU najavili da će „dan poslije izbora početi odlučnu bitku za promjene ustava BiH“. Republika Srpska, tako, jedino može da se uzda u patriotsku svijest svojih birača …

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner