Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Šta i ko će sve uticati na izbore u Srpskoj |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 17. januar 2014. | |
(Pres, 14. 1. 2014)
Što se tiče SAD i EU, ovdje valjda nema nijednog jedinog birača kome nije jasno da, više prvi nego drugi, nisu naklonjeni Srpskoj i Srbima, kao što jesu Federaciji, to jeste Bošnjacima i centralizaciji BiH. Ko nije zapamtio, ili je zaboravio da su krajem rata bombardovali položaje VRS i da su nakon rata Srpskoj dodijelili jedva četvrtinu od međunarodne pomoći koja je stigla u BiH, mogao je da prati kako su nam kasnije otimali entitetske nadležnosti i gurali nas u unitarnu Bosnu. Ni Brisel, a pogotovo Vašington, nemaju simpatije za Srpsku, pa, dakle, ni za vlast ni za opoziciju, ali imaju izrazite antipatije prema Miloradu Dodiku. Lider male zemlje, koja nije ni država nego entitet, a već osam godina se joguni, kurči i inati braneći njen suverenitet, smeta velikim koji su navikli na bezuslovnu pokornost. Zato danas u zapadnim medijima jedino njega poimence krive što je BiH u stanju raspadanja, a ne planirane centralizacije. Valjda već svjesni da njihovi prijekori ovdje djeluju kao preporuka, otvoreno prijete da će se vratiti „nezavršenom poslu u Bosni“. Istovremeno, ovdje su po prvi put pokrenuli i mehanizme za nenasilno smjenjivanje neposlušnih lidera preko NVO sektora. To je, sada, već dobro poznati recept teoretičara DŽimaja Šarpa i instruktora pukovnika Helvija, po kome su izvedeni „arapsko proljeće“ na Bliskom istoku i, prije toga, „obojene revolucije“ u Istočnoj Evropi. Jeste da su u Libiji, umjesto demokratije, izazvali međuplemenski rat, da su u Egiptu umjesto liberala na vlast doveli Muslimansku braću pa onda uveli vojnu diktaturu, da je u Siriji Al Kaida preuzela neuspjelu pobunu protiv autokratije, a da su u Ukrajini promjene blokirane pred rizikom bankrota države. Ali, zato je rušenje Miloševića u Srbiji 2000. uspjelo i ohrabrilo nove pokušaje. Čak ni većina članova najužeg rukovodstva Otpora tada nije znala da je među njima bila omanja grupa, koja je plaćena, obučavana i upravljana iz centra u Budimpešti, pod rukovodstvom Vilijama Montgomerija, bivšeg amaeričkog amabasadora u više zemalja regiona. Otkrili su da su prevareni tek onda kada su neki od njihovih bivših saboraca protjerani iz Libije, Egipta i Ukrajine kao agenti CIA, a neki od bivših Otporaša u Beogradu otvorili međunarodnu školu „Kanavas“ za obuku „plišanih revolucionara“. Dakle, škola je blizu, a nema ni jezičke barijere ... Podrška matice je uvijek bila važan faktor na izborima u RS i zato opozicija stalno spekuliše da Dodik ne stoji dobro u Beogradu. Kao argument se najprije uzimalo što je Vučić izostao na jednom od sastanka dvije vlade u Banjaluci, a pošto je kasnije došlo do više bilateralnih susreta u Beogradu, Andrić gradu i Banjaluci, sada se insistira da nisu bili dovoljno srdačni. Tačno je da Vučić nije u srdačnim odnosima sa njim, ali sa kim pa jeste. Naprosto, ovaj inteligentni, obrazovani i ambiciozni političar je takav po prirodi i nije primjećena njegova srdačnost ni sa Nikolićem i Dačićem, ili bilo kim drugim u javnim prilikama. Izuzetak je onaj šeik iz Emirata koji je ušao u JAT. Ali, zamislimo kako bi kod birača u RS bilo primljeno da i Bosić gosta u bijeloj galabiji pozove kući na večeru zato što je odlučio da uloži u Er Srpsku. Odavde su poprijeko gledali i na Tomu dok se, sve do nedavnog prekida, redovno susretao sa Taipom i Bakirom u Stanbolu i Sarajevu, a šta li bi tek rekli na Muhameda bin Zajeda al Najhjana, koji, takođe, podržava i nezavisno Kosovo i muslimansku Bosnu. Podrška „matjuške“ Rusije je po značaju gotovo ravna onoj iz matice, ili čak i važnija u trenucima kada Srbija, kompromisima na bezalternativnom putu u EU, razočara ne samo Banjaluku, nego i Moskvu. Možda je i to objašnjenje što je, uprkos nesrazmjeri - entitet naspram najveće države na svijetu, Dodik tokom minulih godina imao rekordan broj susreta sa Lavrovim, Šojguom, Milerom, pa i samim Putinom. Rusija je blokirala usvajanje svih Inckovih antisrpskih izvještaja u Savjetu bezbjednosti UN, a nisu izostale ni energetske investicije u Bosanski Brod, Modriču, Ugljevik i Južni tok. Ali, impresivna ruska međunarodno politička serija od Sirije, preko Snoudena i Ukrajine do Irana, vjerovatno će izazvati povećan pritisak zapadnih saveznika na zemlje Balkana i utvrđivanje prostora koji zaokružuju Rumunija i Bugarska, odnosno Albanija i Crna Gora. Da li će u toj konstelaciji RS za Rusiju postati zanemarljiv ulog u novoj globalnoj preraspodjeli interesnih sfera, ili će dobiti još veću podršku? Što se tiče okruženja mimo Srbije, Hrvatska praktično nema nikakav uticaj na izbore u Srpskoj, a to bi se danas moglo reći i za Crnu Goru, čak i kada se radi o tradicionalno bliskoj Hercegovini. A što se pak tiče Federacije, preciznije kantona sa bošnjačkom većinom, Sarajevo je, kao i uvijek, vrlo aktivno protiv bilo koje vladajuće garniture u Srpskoj, sve u naivnom iščekivanju „bosanskih patriota“ na vlasti u Banjaluci. „Slobodna Bosna“, „Dani“ i drugi mediji idu nekoliko koraka ispred bošnjačkih političara. Iz broja u broj, uz intervjue sa Natašom Kandić, Sonjom Biserko i Perom Lukovićem, redovno se pojavljuju i opširni razgovori sa liderima SDS, sa neizostavnnim blokom pitanja o Dodikovim nepočinstvima. Sarajevski nedeljnici, kao i dnevnici, praktično se i ne čitaju u RS, a i ono malo što stiže do publike ima suprotan efekat. SNSD i koalicioni partneri bi tokom predizborne kampanje trebalo da otkupljuju dio tiraža i da ih aktivisti besplatno dijele biračima. Uticaji su, međutim, samo uticaji. Odluku će ipak donijeti birači, koji zasad uglavnom ne znaju ni da li će uopšte glasati, ni za koga će. A kada se, zaglušeni drekom RTV poruka i zaslijepljeni svjetlom bilborda suprotstavljenih stranačkih blokova zavuku iza paravana, ko zna šta će i zašto zaokružiti. |