Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Ramazanske zanimljivosti u BiH |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 30. jul 2013. | |
Pošto primalac nisu “Bosanci”, nego Bošnjaci i adresa nije “Bosna”, nego BiH, pošta je jedino mogla stići u Sarajevo. Izgleda na pravo mjesto jer se poruci sa “Velike porte” već odazvao jedan za sada anonimni vehabija, koji je na Breki, usred dana, verbalno napao grupu djevojaka. Doduše, ne zato što su bile pri alkoholu ili nepokrivene ili neizuvene zakoračile u džamiju, nego zato što su u toku Ramazana u šorcevima šetale po elitnom gradskom naselju. Iako se onih 95 odsto građana Sarajeva, koji su 99 odsto suniti, nerado distanciraju od ekscesa vehabijske konkurencije (svaki je musliman dobar!), IVZ je službeno osudio individualni akt protiv “vrućih pantalonica” u toku posta.
Prema izvještajima dopisnika sa lica mjesta (Politika, 27. 7) niko od političara, bošnjačkih i nebošnjačkih, u Sarajevu nije reagovao ni na ovu ozbiljniju ramazansku prigodu. Dio javnosti je odobrava jer je u “skladu sa bošnjačkom tradicijom”, dok drugi negoduje pozivajući se na “viševjekovnu multietičnost olimpijskog grada”. Iako se ne navodi nacionalna struktura, čisto sumnjam da se među ovima posljednjim, koji su javno podgli glas, čula riječ nekog preostalog nebošnjaka. Biće prije da su to oni “građanski emancipovani Bošnjaci” koji tvrde “da će Sarajevo i kada ga napusti posljednji hrišćanin sačuvati svoj kosmpolitski duh”. Stari Izetbegović je u tome bio mnogo iskreniji i trezveniji, i to crno na bijelo u “Islamskoj deklaraciji”, gdje je napisao “da muslimani treba da se prilagođavaju dok su u manjini i da čim postanu većina treba da nametnu šerijatske zakone”. Da to nisu bile “samo njegove vjerničke fantazije nevezane za neko konkretno vrijeme i prostor”, kako se branio pred komunističkim sudom, pokazao je već prvih dana svoje predratne vlasti. Zaboravilo se da je u tom istom Starom gradu, gdje su muslimani i tada predstavljali ubjedljivu većinu, vlast SDA već 90. bila zabranila alkohol u kafanama, i to bez obzira na udaljenost od džamija i bez ograničenja na dane ramazana. Indikativno je da je islamsku prohibiciju uveo predsjednik opštine, koji je istovremeno bio vlasnik baščaršijske aščinice “Kod Hadžibajrića”- kultne po “kiseloj čorbi” kojom su se pred zoru trijeznili pijanci svih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Hadžibajrići su tako postali očigledan rezultat Alijinog primarnog projekta “islamizacije muslimana”, a “sarajevska raja”, koja uz časicu u sitne sate u nekoj od džamija podaljoj kafani i dalje naglaba o tome kako bi ono što je nekad bilo moglo opet biti, ostala je bez čorbasto-kiselog otrežnjenja od političkog mamurluka.
No, kako se harizmatični Taip, pod pritiskom demokratije u parku Gezi, sada okrenuo islamu ne samo kod kuće nego, podrškom svrgnutom “muslimanskom bratu” Mursiju, i u spoljnoj politici, moglo se očekivati da njegova produžena ruka u BiH više neće biti SDP, SDA i SBB, nego Rijaset IVZ. I kao što se u Stanbolu danas više govori o pokrivanju, izuvanju i prohibiciji, nego o ljudskim pravima, medijskim slobodama i sekularnoj državi, tako se i u Sarajevu, evo o ramazanu, više govori o isposničkim iskusenjima pred “vrućim pantalonicama” i “mirisom alkohola”, nego o investicijama i zapošljavanju. I, neka, ako već tako hoće, u njihovom Sarajevu, ali ne i u Srebrenici koja je u Srpskoj. |