Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Povratak u Mostar?

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
četvrtak, 20. januar 2011.

(Pres za RS, 18. 1. 2011)

Godine 2011, 2. januara o Sv. Ignjatiju, sjedište Zahumsko-hercegovačke episkopije vraćeno je u Mostar. Bio je to više simbolički povratak jer ni velelepna Saborna crkva, ni Vladičanski dvor, ni Pravoslavno groblje, temeljito razoreni od strane komšija tokom minulog građanskog rata, nisu još obnovljeni. Vladika Grigorije održao je liturgiju u drugoj omanjoj crkvi i služio slavski ručak u obližnjem iznajmljenom restoranu.

Posmatračima je odmah palo u oči da među stotinak odabranih gostiju nije bio prisutan niko od najviših zvaničnika RS, tim više što aktuelna entitetska vlast inače njeguje izuzetno dobre odnose sa hijerarhijom Pravoslavne crkve, a predsjednik sa vladikom, navodno, i lične. Teško je pretpostaviti da pozive takođe nisu dobili ni Radmanović, Radojičić, DŽombić i dr., ali iz Banjaluke je stigao samo gradonačelnik Davidović. I odmah su počela ružna nagađanja da na svečani čin vjerskog prekoračenja entitetskih granica vrh RS i SPC u RS ne gledaju isto.

Neka nagađanja, opet, svečanost u Mostaru stavljaju u mnogo širi kontekst hrišćanskog izmirenja i ponovnog ujedinjenja pred globalnom ekspanzijom militantnog islama.

Kažu, dok vrh RS, pragmatično okrenut aktuelnoj politici, u tome vidi makar i samo indirektan i simbolični korak ka reintegraciji „građanske“ BiH, dotle se SPC u RS, okrenuta istoriji i tradiciji, teško odriče ratom napuštenih područja na kojima je pustila stoljetno korijenje. Bilo bi to simetrično razmimoilaženjima na hrvatsko-katoličkoj strani, gdje je još od početka 90-tih postojao latentan sukob između lidera nepriznate Herceg-Bosne i bosanskih franjevaca, koji nisu željeli da se odreknu Bosne Srebrene, makar u njoj praktično više i ne bilo katoličkih vjernika. I dok je kod njih stvar prelomljena u prilog boraca za treći entitet, na našoj strani 2.januara u Mostaru sličan problem je možda tek nagovješten.

Neka nagađanja, opet, svečanost u Mostaru stavljaju u mnogo širi kontekst hrišćanskog izmirenja i ponovnog ujedinjenja pred globalnom ekspanzijom militantnog islama. Otuda je katolička reprezentacija na slavskom ručku bila izuzetno brojna i autoritativna, a pozdravni govori su odisali ekumenizmom, nasuprot islamskoj vjerskoj zajednici, koju je predstavljao samo gradski muftija, sa škrtim čestitkama domaćinu. Vladika Grigorije, opet navodno, pripada novoj većini u sinodu SPC koja, nasuprot tvrdo negativnom stavu pok. patrijarha Pavla, sada uz podršku države priprema dolazak pape u Niš. Za mostarskom sofrom sjedio je i ministar vjera Srbije, ali ne i neki iz Srpske. U mjestu rođenja cara Konstantina za dvije godi ne biće naime održana svehrišćanska proslava 17 stoljeća Milanskog edikta o toleranciji prema religiji koja će osvojiti svijet. Dio pravoslavnog svijeta tu manifestaciju iščekuje kao poželjan korak ka hrišćanskom jedinstvu (vaseljenski patrijarh npr.), a dio strahuje da bi mogao završiti dominacijom jačeg partnera ili raskolom u vlastitim redovima (ruski patrijarh npr.).

Razaranje pravoslavnih svetinja i progon vjernika jesu predvodili pripadnici HVO, ali su do rata i Srbi i srpsko bili locirani na danas bošnjačkoj lijevoj obali Neretve, pa obnova crkve i povratak pravoslavaca iz strateško-političkih razloga podržavaju ne samo Hrvati, koji su koncentrisani na desnoj obali rijeke, nego i njihovi zapadni zaštitnici iz Vatikana i ostalog katoličkog svijeta.

Sljedeća pretpostavka cijelu priču vraća u okvire BiH, odnosno u lokalni trougao kompleksnih nacionalno-vjerskih odnosa. Razaranje pravoslavnih svetinja i progon vjernika jesu predvodili pripadnici HVO, ali su do rata i Srbi i srpsko bili locirani na danas bošnjačkoj lijevoj obali Neretve, pa obnova crkve i povratak pravoslavaca iz strateško-političkih razloga podržavaju ne samo Hrvati, koji su koncentrisani na desnoj obali rijeke, nego i njihovi zapadni zaštitnici iz Vatikana i ostalog katoličkog svijeta. Zauzvrat, Zahumsko-hercegovačka episkopija bi dobila vanjsku podršku za preuzimanje velikih i vrijednih zemljišnih posjeda i nekretnina u Mostaru, koje je još u godinama poslije Drugog svjetskog rata konfiskovala i nacionalizovala komunistička vlast, pa se i danas vode kao državna (federalna, entitetska, kantonalna) svojina. U tom poslu legitiman interes SPC i nije baš uvijek identičan interesu civilne vlasti RS.

Ima ih koji u svemu prepoznaju kombinaciju regionalne frustracije stanovništva i svjetovne aspiracije njihovog vladike. Istočna Hercegovina je tokom rata i dejtonskim mirom ne samo teritorijalno i populaciono redukovana, nego i traumatično odvojena od Neretve kao žile kucavice i Mostara kao stare regionalne prijestonice. U ovom području, gdje je stanovništvo stranački tijesno podijeljeno između SDS i SNSD i živi udaljeno od Banjaluke kao političkog, ekonomskog i kulturnog centra na suprotnom kraju RS, vladika Grigorije je svoje duhovno liderstvo, kažu, vanisntitucionalno proširio i na političko. Prema takvom tumačenju, regionalni crkveni poglavar je ovim potezom ne samo vjernicima nego i nevjerujućim zemljacima ponudio iluziju obnavljanja veze sa velikim gradom i velikom rijekom, a mnogima čak i iluziju povratka na izgubljena ognjišta. Nudeći imaginarne promjene, što može kao sveštenik, u zamjenu za stvarne, koje objektivno ne može političar, on je, navodno, želio da ojača autoritet ličnosti koja i na nebu i na zemlji predstavlja suženu Hercegovinu i nostalgične Hercegovce.

Istočna Hercegovina je tokom rata i dejtonskim mirom ne samo teritorijalno i populaciono redukovana, nego i traumatično odvojena od Neretve kao žile kucavice i Mostara kao stare regionalne prijestonice.

Najavio je da će sa povratkom sjedišta eparhije početi i masovniji povratak Srba u Mostar. Realno, neće se vratiti ni on sam, a ostali Srbi još manje. On neće zato što još nisu obnovljeni ni Saborna crkva ni Vladičanski dvor pa nema gdje ni da stanuje ni da službuje. Oni zato što su odavno prodali ili zamijenili kuće, stanove, zemlju, lokale, pa će u starom kraju moći da se mole, ali neće imati ni gdje ni od čega da žive. I kada pravoslavni objekti budu obnovljeni, vladika Grigorije će samo povremeno navraćati u Mostar, a trajno će ostati u Trebinju sa većinom svojih vjernika. Baš kao što i vladika Nikolaj stoluje u Sarajevu, a živi i činodejstvuje na Sokocu. Ni u Banjaluci i Trebinju nije kao prije, pa ne može biti ni u Sarajevu i Mostaru.

Lijepo je što je Sv. Stefan prvi put poslije rata svečano obilježen na temeljima mostarske saborne crkve i zato vladika Grigorije zaslužuje priznanje. Bilo bi još ljepše da tom prilikom nije ostao prostor za nagađanja o divergenciji duhovne i svijetovne vlasti u RS. Svaka u svome domenu treba samostalno da djeluje, ali i da sarađuju i međusobno se podupiru.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner