Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Postizborna kampanja u Republici Srpskoj |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 18. novembar 2014. | |
Da li je to naprosto stvar inercije pa ne mogu da se zaustave ni pošto su rezultati poznati, ili je omraze, spinovane prljavom kampanjom, teško umiriti? Da li je nervozu izazvalo sumnjivo dugo brojanje u CIK-u ili želja za promenom vlasti bila veća kod visokog predstavnika Valentina Incka nego u narodu? Da li se radi o ljutnji poraženih zato što su bili uvereni u pobedu, ili o nezadovoljstvu pobednika što nisu dobili i člana Predsedništva? Nisam baš sve popamtio, ali znam da je Ivanić na sarajevskoj TV izjavio da je dobio najveći broj glasova i da će u skladu s ustavom odlučivati na nivou BiH. A Dodik mu je na RTRS-u odgovorio da će ipak o svemu morati da pita vlast u Banjaluci. Zatim se Ivanić u intervjuu NIN-u direktno ili indirektno više bavio kritikom Dodika i njegove politike nego obrazlaganjem svoje. Na to je Dodik u razgovoru sa Gorislavom Papićem za emisiju "Oko" (RTS) rekao da se Ivanićeve ingerencije u Sarajevu svode samo na vojna pitanja i delom na spoljnu politiku BiH. Da li kao konkretna posledica tog verbalnog varničenja ili ne, ali iz vlasti u RS nezvanično je saopšteno da Ivanić neće imati kabinet u Banjaluci sem ukoliko sam ne iznajmi odgovarajući prostor. Formalno gledajući, Ivanićevo radno mesto i jeste u Sarajevu, a pošto bi tamo trebalo i da provodi radne dane u nedelji, ispada da mu drugi kabinet u RS niti pripada, niti mu je vikendom potreban. Da i ne govorimo o tome da ispada suvišan trošak u ova oskudna vremena.
Iako, iz sujete ili da bi ugodio sarajevskim partnerima i spoljnim akterima, neprestano insistira na autonomiji svoje funkcije i neslaganju sa Dodikom, Ivanić bi morao da prihvati činjenicu da je predsednik Republike istovremeno i lider koalicije koja ima većinu poslanika i budućeg premijera u Srpskoj, te da će u partnerstvu sa vodećim hrvatskim i bošnjačkim strankama kontrolisati Parlamentarnu skupštinu i Savet ministara na nivou BiH. Uostalom, ne radi se tu samo o realnom odnosu političkih snaga i funkcionalnoj hijerarhiji, nego o interesu Republike Srpske koji mora biti iznad ličnih rivaliteta i stranačkih animoziteta. Ohrabruje što Ivanić i Dodik ne propuštaju da kažu da ipak moraju sarađivati. A tome se može dodati i da su u više navrata u prošlosti već sarađivali. Štaviše, na kraju već pomenutog intervjua u NIN-u Ivanić nudi taktičko poboljšanje za strategiju osamostaljenja RS, zbog čega Dodika najviše napadaju: "RS treba da radi samo ono što je Slovenija radila u SFRJ. Koristili su zajedničku državu koliko su mogli, gledali svoja posla i - kada su se namestile međunarodne okolnosti - ostvarili svoje želje." Zvuči mudro i domišljato, ali van vremena i prostora. Danas i ovde, dok predstavnici opozicije potpisuju spisak želja Bakira Izetbegovića i SDA (dva ministarstva, vojna imovina, apelacioni sud) ne bi li ušli u većinu Parlamentarne skupštine i Savet ministara BiH, nije problem što nam se "međunarodne okolnosti nisu namestile". Problem je što su ugroženi unutrašnje političko jedinstvo i stabilnost Srpske, koji su je tokom poslednjih desetak godina branili od međunarodnih i komšijskih pritisaka. Iako poznat kao iskusan, staložen i odmeren političar, Ivanić se svojevremeno kao premijer RS i ministar inostranih poslova BiH neposredno uverio da je praktično nemoguće ugoditi bošnjačkom Sarajevu. Bilo da se distancira od tamo omrznutog Dodika, ili im preti slovenačkim primerom, isto mu se hvata. I za koji mesec već čujem njihove komentare: "Ivanić je još gori od Dodika. Onaj nam barem jasno i glasno u lice kaže šta misli o svemu, a ovaj isto misli, ali uvek nešto diplomatski palamudi". Sve u svemu, krajnje je vreme da se završi postizborna kampanja u RS i obustavi proizvodnja neizvesnosti pored sasvim izvesnog ishoda minulih izbora. A koliko će ko imati kabineta i u kojoj zgradi ipak je tehničko pitanje, koje izabrani treba interno da reše. Ako ne budu mogli to, kako li će tek mnogo važnija politička pitanja. |