Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Dan nezavisnosti - Od koga i čega?
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Dan nezavisnosti - Od koga i čega?

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
četvrtak, 10. mart 2011.

(Pres za RS, 8. 3. 2011)

Prije nedelju dana u Sarajevu i kantonima sa bošnjačkom većinom svečano je obilježen Dan nezavisnosti BiH. U RS i u kantonima sa hrvatskom većinom 1. mart ni formalno ni neformalno nije ni primijećen kao praznik. Bila je to još jedna prilika da se domaća i međunarodna javnost osvjedoči da u istoriji BiH nema nijednog velikog događaja koji sva tri naroda doživljavaju na jednak način, bilo kao datum zajedničkog trijumfa i ponosa, bilo zajedničke patnje i stradanja, nego ih, baš svaki, po nacionalnom ključu, razdvajao na pobjednike i poražene, heroje i mučenike, patriote i izdajnike, te da je na takvoj kulturi sjećanja teško i neizvjesno graditi zajedničku budućnost, a kamoli sadašnjost.

Iako su i sami dali značajan doprinos referendumu, ni „beiha“ Hrvati ne gaje pozitivnu memoriju na 1. mart 1992. Njihova podrška nezavisnoj BiH bila je više posljedica instrukcije koja je „dan uoči“ stigla iz stranačke centrale HDZ-a iz Zagreba i Zagrebačke nadbiskupije, nego izvornog kolektivnog uvjerenja Hrvata u zapadnoj Hercegovini.

Bošnjački mediji su, u skladu s tim, i ove godine protestovali zbog nepatriotskog i antipatriotskog ponašanja komšija, jer očigledno ne shvataju da je po makar kakav opstanak BiH čak i dobro što se ovdašnji Srbi i Hrvati ne prisjećaju šta se dogodilo 1. marta 1992. Kada bi svake godine evocirali uspomene na taj nesumnjivo istorijski datum, Srbi, sasvim sigurno, ne bi slavili nego bi tugovali. Sa crnim florom u zapučku izlazili bi na ulice i osvježavali sjećanje na taj dan kada su ih prve komšije, uz podršku dalekog inostranstva, silom odvojili od braće Srba u matici Srbiji, sa kojima su u zajedničkoj državi živjeli prethodnih 70 godina. I više od toga, bio je to datum besprimjerne uvrede, poniženja i razočaranja za srpski narod, koji je zemlju oslobađao od turskih, austrougarskih i njemačkih okupatora, a muslimane od stigme vjerske konverzije i Hrvate od stigme endehazijske kolaboracije. Da ne govorimo da je tom prilikom ignorisan rezultat prethodno održanog plebiscita srpskog naroda u BiH o ostanku u zajedničkoj državi sa Srbijom i drugim republikama i narodima koji to žele. Zatim, da je parlamentarna odluka o raspisivanju referenduma donesena 25. januara 1992. bez učešća srpskih poslanika i da je tom prilikom zaobiđeno ustavno skupštinsko tijelo za nacionalnu ravnopravnost. Konačno, da 64,31 odsto, koliko se na referendumu, prema zvaničnim rezultatima, izjasnilo za nezavisnost, nije bilo dovoljno za potrebnu dvotrećinsku većinu od 66,6 odsto, te da se BiH zapravo nelegalno i nelegitimno odvojila od Srbije i Crne Gore.

Iako su i sami dali značajan doprinos referendumu, ni „beiha“ Hrvati ne gaje pozitivnu memoriju na 1. mart 1992. Njihova podrška nezavisnoj BiH bila je više posljedica instrukcije koja je „dan uoči“ stigla iz stranačke centrale HDZ-a iz Zagreba i Zagrebačke nadbiskupije, nego izvornog kolektivnog uvjerenja Hrvata u zapadnoj Hercegovini. Ali, ubrzo nakon toga Boban je, uz Tuđmanov blagoslov, stvorio hrvatsku republiku Herceg-Bosnu, a u jesen 1993. otvoren je muslimansko-hrvatski front. Pa je onda opet „lijepoj njihovoj“ zatrebalo da prihvate Klinton–Genšerov Vašingtonski sporazum i ovdašnji Hrvati su se, ponovo „dobrovoljno“ našli u zajedničkom entitetu sa Muslimanima. Njihov strah od majorizacije daleko mnogobrojnijih Muslimana bio je kompenzovan lažnim obećanjem da će Federacija ući u konfederaciju sa Hrvatskom. Vašingtonski sporazum je bez te odredbe inkorporiran u Dejtonski sporazum, tako da se Hrvati čitav poslijeratni period, sa više ili manje odlučnosti, bore za legalizaciju Herceg-Bosne.

Kulminaciju predstavlja nacionalni referendum održan krajem 2000, te proglašenje Hrvatske samouprave u BiH i napuštanje Federacije, ali je na to oštro reagovao OHR a proeuropski Zagreb preduzeo pacifikaciju hercegovačke dijaspore. Zato je povodom aktuelne hercegbosanske inicijative za formiranje Zajednice kantona sa hrvatskom većinom (koordinirane sa Hrvatskom, Njemačkom i Vatikanom), i Valentin Incko umjesno primijetio da su se Hrvati više puta odrekli mogućnosti da formiraju svoj entitet. Referendum od 1. marta 92. bio je prva i najbolja propuštena prilika za kojom sada najviše žale i zato ih Dan nezavisnosti BiH baš ni najmanje ne inspiriše da se pridruže Bošnjacima u patriotskom slavlju.

Kulminaciju predstavlja nacionalni referendum održan krajem 2000, te proglašenje Hrvatske samouprave u BiH i napuštanje Federacije, ali je na to oštro reagovao OHR a proeuropski Zagreb preduzeo pacifikaciju hercegovačke dijaspore.

Ima rijetkih, ali opravdanih izuzetaka koji iskreno slave. Slavi, recimo, Hrvat Željko Komšić, koga su bošnjački birači po drugi put izabrali za hrvatskog predstavnika u vrh BiH. Kao otjelovljenje bošnjačke majorizacije i živi argument za treći entitet, on je ovom prigodom izjavio kako „BiH nije postala država ni 1992. ni 1995, već je znatno prije bila ozbiljna država“. BiH možda jeste bila ozbiljnija u okviru Jugoslavije, ali nije bila država, nego federalna jedinica. A prije toga je, valjda je i Željko išao u osnovnu školu i učio istoriju, bila okupirana te ritorija pod Trećim rajhom, Crno-žutom monarhijom, Osmanskom imperijom, sve tamo do unazad pet vijekova.

BiH ni danas nije država u pravom smislu riječi, jer ima vanjsko, ali ne unutrašnje priznanje, o čemu svjedoči i apstinencija Srba i Hrvata u proslavi Dana nezavisnos ti. Za razliku od ovog tipično „esdepeovskog“ konstrukta koji bi htio da predstavlja dva pa možda i tri naroda, a ne predstavlja nijedan, Bakir Izetbegović je istim povodom dao realnu ocjenu „da u BiH u dogledno vrijeme neće biti približeni stavovi u vezi sa 1. martom sve dok, eventualno, neki drugi datum ne bude istorijski i emotivno utemeljen“. Na to se zaista nema šta načelno prigovoriti, ali teško je, bar iz sadašnje perspektive, zamisliti važan politički događaj koji bi u doglednoj budućnosti mogao emocionalno, moralno i psihološki da integriše tri naroda u BiH.

BiH ni danas nije država u pravom smislu riječi, jer ima vanjsko, ali ne unutrašnje priznanje, o čemu svjedoči i apstinencija Srba i Hrvata u proslavi Dana nezavisnos ti.

Izetbegović jr. se mudro nije ni upuštao u takva nagađanja, ali je u nastavku iznio nevjerovatne podatke. Veli da „55 odsto Srba u BiH izražava patriotska osjećanja, 80 odsto Hrvata i skoro svi Bošnjaci“. Što se bošnjačke populacije tiče, ne sumnjam i bez ovog „skoro“. Kod hrvatskog pučanstva ne vjerujem da bh. patritozam osjeća više od 20 odsto, uključujući Željka Komšića. Kod Srba sam pak siguran da takve sentimente nema čak ni aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH. Ako g. Bakir zaista vjeruje u naveden podatke, neka inicira trojni referendum, pa ili da se raziđemo ili da zajedno slavimo 1. mart.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner