Budućnost Republike Srpske u makazama SAD i EU

Bardoševe (hipo)teze[1]

Republika Srpska ne zauzima ni pola teritorije jedne male, nejake i nestabilne balkanske države, dok su SAD jedina globalna supersila, pa veza između njih, uspostavljena u naslovu ovog članka, djeluje isforsirano, gotovo kao komičan izraz lokalne megalomanije da se vlastitoj zemlji pridaje nerealan značaj u svjetskoj politici. Na nedavnom skupu u Banjaluci američki politikolog Gordon Bardoš pokušao je to upravo tako i da objasni. „Nasuprot ovdje rasprostranjenom uvjerenju, američka spoljna politika nema baš nikakve interese da se bavi Republikom Srpskom i BiH. Prvo, ovdje ne postoje bilo kakvi prirodni resursi, poput nafte ili gasa, za koje bi SAD bile zainteresovane, a Bosna nema vojnostrateški značaj, niti je veliko tržište. Drugo, Sjedinjene Američke Države, takođe, nemaju baš nikakav plan za Bosnu, i to se može vidjeti iz niza kontroverznih izjava američkih zvaničnika u već dužem periodu. I treće, SAD ne žele da se miješaju u lokalne probleme, jer se Bosna nalazi u ‘evropskom dvorištu’ i spada u zonu odgovornosti EU.”[2] Sve djeluje vrlo logično i podudara se sa oficijelnom prezentacijom američke nevinosti spram tragične prošlosti i neizvjesne budućnosti Bosne i Hercegovine. Državni sekretar za spoljne poslove SAD DŽejms Bejker, vrhovni komandant oružanih snaga Kolin Pauel i drugi vodeći funkcioneri administracije starijeg Buša smatrali su da je rat na Balkanu isključivo „evropski sukob u kome SAD nemaju šta da traže”. I američki teoretičari međunarodnih odnosa realističke škole tvrdili su da „na Balkanu nije ugrožen nijedan interes Sjedinjenih Američkih Država”. Napokon, ni većina Amerikanaca nije vjerovala da je uplitanje SAD u ratove u Bosni i na Kosovu motivisano „odbranom nacionalnih interesa.”[3] Zašto su onda oni već dvadeset godina ipak ovdje?      

Unipolarni svijet i sudbina malih država  

U savremenom globalizovanom svijetu postalo je već opšte mjesto da se, više nego ikad u prošlosti, politička sadašnjost i budućnost nacionalnih država tumači i predviđa prije svega u međunarodnom kontekstu. Ali ne treba se zavaravati, to nije svijet međunarodnog prava, bilateralnih i multilateralnih ugovora, međunarodnih organizacija i institucija, nego hobsovski svijet prije uspostavljanja „društvenog ugovora”. U nedostatku svjetske vlade, to jest središnje vlasti koja je iznad država i koja bi mogla da ih zaštiti jedne od drugih, međunarodni odnosi u krajnjoj konsekvenciji predstavljaju puki „odnos snaga” ili „rat svih protiv svakoga”, gdje je sudbina malih i nejakih država, kako bi rekao Hobs, „opasna, bijedna, neizvjesna i turobna”. Od kraja Drugog svjetskog rata, SAD su postale vodeća sila Zapada, tokom Hladnog rata bile su partner u globalnoj dominaciji, a poslije pada Berlinskog zida jedina supersila, koja je nakon 11. septembra 2001. čitav svijet počela da tretira kao potencijalno terorističko okruženje. Kao što je u spoljnoj politici nekadašnji „izolacionizam” zamijenjen “intervencionizmom”, tako su u američkoj teoriji međunarodnih odnosa idealizam i moralizam Vudroa Vilsona zamijenile različite varijante realizma (klasični, defanzivni, ofanzivni…) u verzijama Hansa Morgentaua, Keneta Volca, DŽona Miršajmera i drugih. Vilsonovski prosvjetiteljski optimizam, inspirisan Kantovom idejom vječnog mira, zadržan je samo za unutrašnju upotrebu, kao podrška liberalnoj ideologiji koja je duboko ukorijenjena u svijesti američke javnosti. Povremene patetične izjave američkih predsjednika u starom stilu u ušima inostrane publike odjekuju licemjerno i cinično. Ugledni hladnoratovski američki državni sekretar i teoretičar međunarodnih odnosa DŽordž Kenan definisao je imperativ: legalističko-normativistički pristup u spoljnoj politici SAD treba zamijeniti maksimizacijom nacionalne moći u međunarodnim odnosima, to jest obezbijediti maksimalan uticaj na druge aktere na svjetskoj sceni kako bi se ponašali u skladu sa američkim interesima. Bilo je to potpuno u skladu s klasičnom definicijom moći u političkoj teoriji.[4]

Na toj bi se osnovi danas mogla napraviti svojevrsna kategorizacija zemalja po vertikali zavisnosti, na čijem vrhu stoji najjača država koja je, zapravo, i jedina suverena jer jedina raspolaže neprikosnovenim monopolom sile na svojoj teritoriji i moć da presudno utiče na sudbinu drugih zemalja. Slijede teritorijalno i populaciono velike, ekonomski i vojno moćne zemlje koje su prema gore „vazalne države”, a prema dole „zaštitničke države”. Ispod njih se nalaze, po istim kriterijumima slabije, „štićeničke države”, koje one prethodne drže pod zaštitom i pomažu im, ali naravno, ne bez odgovarajućeg, više ili manje transparentnog interesa. Na sljedećem nivou su zemlje prema kojima one sa viših etaža piramide imaju nezainteresovan stav jer nemaju interesa ni da ih štite ni da ih ugrožavaju. Najzad, postoji vrsta država koje su u nekoj vrsti fatalne nemilosti kod velikih i moćnih država i koje dobijaju etiketu „zločinačke”, „otpadničke”, „terorističke”, „genocidne”, „nestabilne”, „nesamoodržive” jer ne poštuju ljudska prava i demokratske standarde, ugrožavaju susjedne zemlje i narode, maltretiraju manjine i izazivaju masovna iseljavanja, predstavljaju baze za međunarodni kriminal i terorizam… Zato takve zemlje moraju biti objekat međunarodne intervencije, nadzora ili čak nametnute spoljne uprave. „Prosto je neverovatno s kakvim manijakalnim, gotovo animalnim žarom i surovošću pojedine razvijene zemlje, bolje reći njihovi elitni krugovi nasrću na te već dobrim delom iscrpljene i oslabljene države. Srbija je, nažalost, danas, usled nekih nesrećnih okolnosti, upala u taj krug država.”[5] To je napisao Vučina Vasović, a mi bismo Srbiji dodali i Republiku Srpsku, odnosno Bosnu i Hercegovinu. BiH je eminentan primjer takve zemlje, počev od njenog međunarodnog priznanja 1992. pa sve do danas. Kako tvrdi Fukujama, „upravo u Bosni, međunarodna zajednica prestala je da bude apstrakcija i postala djelatna vlada.”[6] A bivša tužiteljka Haškog tribunala Luiz Arbur ponosno je izjavila: „Prešli smo iz ere saradnje među državama u eru u kojoj države mogu da budu zauzdane.”   

Izazivanje rata i opstrukcija mira: Dejtonski bilans angažovanja SAD

Upravo američkom voljom (diplomatija, mediji, vojska) BiH je transformisana iz bivše federalne republike unutar socijalističke Jugoslavije u samostalnu državu. Istina, zvanična spoljna podrške raspadu SFRJ započela je kada je EU, nakon manevra njemačkog ministra Genšera u Mastrihtu, priznala Sloveniju i Hrvatsku, a kako piše Suzan Vudvord, „iznenađene Sjedinjene Američke Države nastojale su da preuzmu inicijativu priznavanjem ostalih republika, i tako otvorile Pandorinu kutiju u Bosni”. Kada je to u Bosni dovelo do međunacionalnih konfrontacija i do ivice građanskog rata, Brisel je reagovao Kutiljerovim sporazumom, koji je, doduše u posljednji čas, formulisao spasonosno rješenje: „Bosna cijela u tri dijela”. Bio je to zdrav kompromis između centrifugalnih (Srbi i Hrvati) i centripetalnih (Muslimani) sila u Bosni, koji je Holbruk tri i po godine kasnije bezmalo „falsifikovao” kao Dejtonski sporazum.

Vašington je trijumfovao u ratu koji je sam izazvao, tri i po godine ga usmjeravao i produžavao, te napokon simbolički okončao u američkoj vojnoj bazi „Rajt Peterson”, hiljadama milja daleko od mjesta događaja i, što je mnogo važnije, od Brisela. Pokazao je da su Evropljani nesposobni da sami riješe svoje probleme bez autoriteta SAD i angažovanja NATO-a. Prikazao je Amerikance kao spasitelje bosanskih muslimana, a indirektno i prijatelje muslimana u svijetu. Prebacio je teret vlastite krivice na leđa prije svega Srba i, donekle, Hrvata. Prodao je Kutiljerov predratni politički sporazum kao Holbrukov poratni mirovni sporazum. Predstavio je „Dejton” kao najveći spoljnopolitički uspjeh SAD u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Ukratko, u ratu u Bosni nisu pobijedili ni Muslimani, ni Srbi, ni Hrvati, nego Amerikanci. „Glavni ishod rata bio je transformisani NATO i obnova američkog liderstva u Evropi u stepenu koji nije viđen još od vremena Kenedija. Uspostavljena je konstelacija u kojoj Amerika želi da bude predvodnik i u kojoj je postala neophodna u procesu transformacije Evrope poslije 1989. godine,” tvrdi Srđa Trifković.

Kao što smo vidjeli, Bardoševa teza da „SAD nemaju nikakav konkretan interes da se bave Bosnom” jeste tačna, ali samo utoliko što BiH zaista nema ni strateške prirodne resurse, ni značajan geopolitički položaj, niti predstavlja veliko tržište. Istovremeno, ta mala, podijeljena, marginalna, neuspješna, propala država ipak je odlično poslužila kao poligon preko kojeg je američka spoljna politika ostvarila brojne i značajne ciljeve.

Bošnjaci, Srbi, Hrvati i OHR

U skladu s različitim doživljajem, ali i realnošću opisane poratne situacije, artikulisalo se i odgovarajuće političko ponašanje političkog vođstva tri nacionalna korpusa u BiH.

Bošnjaci su, predvođeni Harisom Silajdžićem, krenuli u diplomatsko-medijsku ofanzivu na rušenje Republike Srpske. Ovjenčan uspjesima svojih lobističkih misija po evropskim, američkim i islamskim metropolama tokom ratnih godina, ovaj relativno mlad političar, s međunarodnim iskustvom i svjetskim manirima, unio je novu energiju, samopouzdanje i agresivnost u bošnjačku politiku i nametnuo se kao nacionalni lider nakon već ostarjelog, iscrpljenog i oboljelog Alije Izetbegovića. Republika Srpska je u zemlji i inostranstvu svakodnevno i u svakoj prilici sistematski satanizovana kao ratna tvorevina nastala na spoljnoj agresiji, genocidu i etničkom čišćenju, a njeni lideri obeležavani su kao ratni zločinci i kriminalci.

Srpsko političko rukovodstvo, uvjereno da je status RS trajno međunarodno zaštićen Dejtonskim sporazumom, uglavnom je ostajalo suzdržano, a entitetski mediji rijetko su prenosili i još rjeđe reagovali na lavinu optužbi koje su permanentno liferovane iz Sarajeva kao nominalno zajedničke prijestonice BiH. Statistika je pokazivala da se hrvatski nacionalni korpus bezmalo prepolovio (sa 17, pao je na manje od 10 odsto), da Hrvati i dalje „cure” iz Federacije, da hrvatska intelektualna elita bježi iz Sarajeva u Zagreb, te su zato teritorijalno-etnički kompaktniji i radikalniji zapadni Hercegovci zazvonili na uzbunu i zatražili obnovu odnosno legalizaciju ratne Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

„Međunarodna zajednica”, što je i dalje bio pleonazam za katoličku Evropu pod vođstvom protestantskih SAD, ponovo je otvoreno stala na stranu muslimana u odnosu na dva hrišćanska susjeda. U ime obaveze poštovanja Dejtonskog sporazuma, surovo je ugušena ofanziva za hrvatsku autonomiju u zapadnoj Hercegovini. Oružanim upadom međunarodne policije u Hercegovačku banku u Mostaru oduzeta je njena finansijska osnova, a njen optuženi lider Ante Jelavić, pod prijetnjom krivičnog gonjenja, sklonio se u Hrvatsku. Istovremeno, u ime mogućnosti neobaveznog tumačenja tog istog sporazuma, počelo je sistematsko i kontinuirano razvlašćivanje Republike Srpske, i to prenošenjem entitetskih nadležnosti na centralne organe u Sarajevu. Da bi to bezakonje bilo međunarodno pokriveno, u Bonu je, na sastanku Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u BiH, visoki predstavnik dobio diktatorska ovlašćenja da Dejtonski sporazum tumači „prema duhu”, a ne „prema slovu” ustavnih zakona, te da mijenja, ukida i nameće njegove odredbe, kao i da smjenjuje demokratski izabrane funkcionere. Pritisci OHR-a bili su orkestrirani s kampanjama sarajevskih medija, prema kojima su bezmalo svi srpski funkcioneri bili osumnjičeni zbog ratne prošlosti ili poratnog kriminala.

Poslije prenošenja više od sedamdeset značajnih nadležnosti iz Banjaluke u Sarajevo, te poslije smjene desetak visokih srpskih političkih funkcionera koji su odlučno branili izvornu dejtonsku poziciju RS, postalo je očigledno da se radi o osmišljenom planu centralizacije i unitarizacije BiH.[7] Čijem planu? Visoki predstavnik uvijek je, po formaciji, bio Evropljanin, to jest iz neke od država EU, ali njegov zamjenik, koji je istovremeno bio i supervizor za Brčko, takođe obavezno, bio je Amerikanac. Vijeće za implementaciju mira u Bosni na nivou ministara spoljnih poslova zemalja potpisnica Dejtonskog sporazuma sastajalo se u dužim intervalima, ali njihovi ambasadori u BiH konsultovali su se mjesečno. Pošto znamo kako je tih godina izgledao proces odlučivanja u svim međunarodnim organizacijama i institucijama, nije bilo teško zaključiti da su zamjenik visokog predstavnika i američki ambasador na tim redovnim sarajevskim sijelima vodili glavnu riječ.[8] Na Ameriku je nedvosmisleno upućivao i kaubojski direktivan stil ponašanja „međunarodne zajednice” u Bosni. Republika Srpska i srpski političari nisu imali pravo efektivnog prigovora na odluke OHR ni kada su se one odnosile na ukidanje skupštinskih odluka i smjenu izabranih funkcionera. Pod vođstvom SAD, međunarodne žalbene instancije jednostavno su sebe proglašavale nenadležnim, sa argumentom da je visoki predstavnik, kao izaslanik Ujedinjenih nacija, formalno izuzet, a evropski nezavisni analitičari ponašanje Pedija Ešdauna u Bosni poredili su s ponašanjem vicekralja u kolonijalnoj Indiji. Kako piše Robert Kejgan, „Američki i evropski pogledi razilaze se u veoma važnom pitanju odnosa prema upotrebi sile – u pitanju njene delotvornosti, moralnosti i poželjnosti. Evropa napušta princip sile […]. Ona stupa u postistorijski raj mira i relativnog blagostanja, ostvarujući ‘večni mir’ Imanuela Kanta. SAD, međutim, ostaju zarobljene u istoriji i primenjuju silu u anarhičnom hobsovskom svetu (…).”[9] Takvo međunarodno ponašanje SAD bar djelimično potiče od njihovog već bezmalo stoljetnog statusa velesile i supersile. Međunarodno pravo za njih je poželjno samo u mjeri u kojoj odgovara njihovim interesima, a u suprotnom predstavlja prepreku koju treba odbaciti.[10]

Srpska u kontraofanzivi

Bio je to period koji je započeo kada su predsjednik Dragan Čavić, premijer Mladen Ivanić i vođa najmoćnije opozicione stranke Milorad Dodik, kao pregovarački tim RS, složno odbili zahtjeve Federacije i OHR da se i policija (javna bezbjednost), do tada podijeljena po entitetima, objedini na nivou BiH. „Zavrtanjem ruku” najvišim funkcionerima RS od strane visokih predstavnika, godinama su, u serijama, entitetu oduzimane vitalne dejtonske nadležnosti, a onda je OHR naišao na jedinstven i odlučan otpor i koalicionih partnera na vlasti i opozicije. Sredinom posljednje predizborne godine, odlukom parlamenta, kojim je dominirao SDS, mandat je povjeren opozicionom lideru SNSD i bivšem premijeru Dodiku, a šest mjeseci kasnije i ovjeren izbornom pobjedom njegove stranke.

U medijskom prostoru BiH više se nije govorilo samo o RS kao genocidnoj tvorevini, o srpskim političarima kao ratnim zločincima i o secesionističkoj politici Banjaluke, nego i o bošnjačkoj političkoj krivici za početak rata 1992, o zvjerstvima mudžahedina koji su djelovali u okviru regularnih formacija tzv. Armije BiH, o neskrivenim pretenzijama Sarajeva na cijelu BiH kao nacionalno-vjersku državu većinskog i „temeljnog naroda”. I više od toga, Dodik je počeo da govori ono što narod misli i osjeća, a što je do tada, zbog „političke korektnosti”, javno prećutkivano, da BiH nije želja nego dejtonska obaveza srpskog naroda, da bi RS radije bila samostalna ili ujedinjena sa Srbijom, da je Banjaluci emotivno bliži Beograd nego Sarajevo, da i sam navija za sportske klubove iz „matice” i za reprezentaciju Srbije kada igraju protiv bosanskih timova i reprezentacije BiH.

Ali Dodik nije štedio ni predstavnike međunarodne zajednice. Javno ih je optuživao da su godinama sistematski kršili Dejtonski sporazum na štetu RS, da su diskriminisali, ucjenjivali i prijetili njenim demokratski izabranim predstavnicima, te da njegova vlada to više neće dopustiti. Da nije ostao samo na riječima, pokazalo se pri narednim pokušajima OHR i Sarajeva da na račun integriteta RS reintegrišu BiH. „Organizacijsko-administrativne prednosti koje je Dejton dao RS pokazale su vidne efekte i u ekonomsko-socijalnoj sferi. Pokazala se potpuno pogrešnom teza nekih međunarodnih i sarajevskih krugova da će djelovanjem socijalno-ekonomskih mehanizama ‘ukinuti’ Republiku Srpsku tako što će je učiniti nemoćnom i neodrživom. Dogodilo se suprotno: ako je danas u BiH neki njen dio krajnje nefunkcionalan i teško održiv, onda je to Federacija.“[11]

Povratak Klintonovih u Bosnu

U postizbornom kambeku demokratske administracije, bošnjačka diplomatija je još prije izbora u SAD prepoznala šansu da ponovo preuzme inicijativu u BiH. Republikanci su se bili zaglavili u Iraku, a kampanja demokrata pozivala se na Klintonove spoljnopolitičke uspjehe na Balkanu. Nesuđena predsjednica Hilari, u zanosu predizborne bitke, lažno se pozivala na izmišljene kuršume koji su joj letjeli oko glave na aerodromu u Tuzli. Silajdžićevi kongresni lobisti iz ratnih vremena, brojna i umrežena bošnjačka emigracija u Sjevernoj Americi, podrška razuđenih islamskih organizacija po svijetu, globalno brendiran „genocid u Srebrenici” i slično bili su dobra ulaznica u Stejt Department, u koji se uselila Hilari Klinton, s grupom eksperata za Bosnu – povratnika iz vremena Madlen Olbrajt. Ričard Holbruk, Vilijam Koen, Danijel Server, Morton Abramovič, Majkl Hejcel predstavljaju samonajpoznatija imena s vrha ledenog brijega, ispod kojeg se širila mreža nižerangiranih činovnika i anonimnih organizacija koje su radile na reaktiviranju Obamine administracije u Bosni.

Medijska priprema počela je zajedničkim autorskim člankom Ričarda Holbruka i Pedija Ešdauna u londonskom Tajmu, a zatim je Hilari Klinton počela da govori o „nezavršenom poslu u Bosni”, da bi Server i Abramovič, serijom intervjua po balkanskim medijima, nastavili da šire globalnu političku klimu pogroma nad Republikom Srpskom i njenim liderom. Nakon toga na scenu stupaju poznate, spolja sponzorisane NVO u Beogradu sa autošovinističkim tiradama o tome da „Amerikanci i Evropljani bolje znaju šta je dobro za Srbe nego oni sami”. I kako to već biva, američki kongres i evropski parlament donijeli su odgovarajuća neformalna i neobavezujuća akta kao neku vrstu normativnog okvira za djelovanje izvršne vlasti na balkanskom terenu. U kongresu SAD, 2. aprila 2009. godine, održan je hearing, a prije toga donijeta rezolucija „o duhu razmišljanja u Kongresu”. 

U skladu s Bardoševom tezom da žele Evropljanima da prepuste evropske poslove, ali i svojom željom da iznova potvrde vođstvo u Evropi, SAD su morale da optuže EU za neefikasnost u odbrani američkog diplomatskog remek-djela u BiH od srpskih secesionista u RS. Smanjenom pažnjom Vašingtona i popustljivošću Brisela, Dodik je, navodno, politički izrastao u remetilačkog džina, koji će destabilizovati region i izazvati novi lanac ratova na Balkanu. Kao formalan povod za neuvjerljivu priču poslužio je zakon o referendumu koji je donijela skupština RS. Srpski funkcioneri uvijek su naglašavali da im je taj eminentno demokratski mehanizam neophodan kao posljednja linija odbrane od unutrašnjih pritisaka ka centralizaciji i unitarizaciji, te spoljnih odnosno međunarodnih pritisaka da „bolji entitet” sarajevskom centru prepusti svoje izvorne nadležnosti i aktivno doprinese reviziji Dejtonskog sporazuma. Ali nikad se nisu pozivali na referendum kao oruđe za secesiju iz čista mira ili kao svoj strateški cilj, nego samo kao rezervni instrument reagovanja u krajnjoj nuždi. Zakon o referendumu sam po sebi nije mogao biti sporan i evropski parlamentarci su, naprotiv, preporučivali svojim članicama da ga što više koriste. Ono što jeste moglo da izazove sumnje bile su, zapravo, secesije Crne Gore, a onda i Kosova od susjedne i sunarodničke Srbije, koje su, paradoksalno, realizovane uz direktnu i presudnu podršku upravo SAD, a naknadno i EU. Analogija se objektivno nametala, i to tako napadno da nisu mogli da je prećute ni zapadnjački mediji i diplomate. „Kako to da Crnogorci i Albanci mogu da se otcijepe od Srbije, a Srbi ne mogu od Bosne?” pisao je Čarls Kroford. Dvostruki standardi boli su oči i vrijeđali zdrav razum, ali vrhunac američkog cinizma bile su optužbe na račun Milorada Dodika da bi on htio da rasturi BiH, a upravo su mu SAD i EU, rasparčavanjem Srbije, nudile međunarodni legitimitet za takvo ponašanje. Ali neograničena globalna moć jedine supersile nije se osvrtala na logičke i etičke mane svoje politike. Kao što je „Sadamovo skriveno hemijsko oružje za masovno uništavanje” trebalo da opravda američku agresiju na Irak i uspostavljanje slabe i kontrolisane vlasti u Bagdadu, a suđenje Miloševiću za ratne zločine u Hagu da abolira američko razaranje i komadanje Treće Jugoslavije, tako je i navodni secesionizam Srpske postao opravdanje za disciplinovanje neposlušnih Srba, razvlašćivanje manjeg entiteta i nametanje tutorstva Evropi na Balkanu.                  

Kontraproduktivno uključivanje Turske

Uz uporne tvrdnje o neophodnosti ustavnih promjena, o „Dejtonu 2”, o funkcionalnijoj državi, o potrebi da BiH govori u jedan glas, iz Vašingtona i iz Brisela stizale su složne poruke da ništane može biti nametnuto spolja i da mora biti rezultat ravnopravnih dogovoralokalnih aktera. Ali niko u toj situaciji nije očekivao Tursku. Neki analitičari u tome su prepoznali neoosmanski povratak turske spoljne politike na Balkan, koji je zacrtan u programskom djelu Strateška dubina njihovog ministra Davutoglua; analitičari su u tome prepoznali i prste Stejt Departmenta.    

Turska je članica NATO-a i glavni američki saveznik u regionu, tako da njen pohod u predvorje EU nije bio moguć bez izričitog podsticaja ili bar aktivne podrške SAD. Sve je postalo potpuno očigledno kada se Davutoglu pojavio u Sarajevu i na javnoj tribini zaključio kako je otomanska okupacija Bosne „bila uspješna priča koju treba ponoviti”, a nedugo poslije toga reis Cerić izjavio da je Turska „matica bošnjačkog naroda”. Političke ciljeve islamističke vlade Taipa Erdogana u ekonomski sve ekspanzivnijoj i regionalno uticajnijoj Turskoj, koja decenijama kuca na vrata EU, nije bilo potrebno nagađati. Američki ciljevi guranja Turske prema Evropi, i to preko bosanskog osinjaka, mnogo su kompleksniji i manje transparentni. Pored ostalog, to su pojačavanje pritiska na EU da konačno prihvati Tursku, okretanje jednog relativno umjerenog islamskog režima prema Zapadu, jačanje glavnog saveznika u regionu u odnosu na Iran kao glavnog regionalnog neprijatelja, pariranje povratku ruske politike na Balkan, neutralisanje sve većeg uticaja vahabitskog i selafijskog radikalizma na bosanske muslimane, te jačanje bošnjačke pozicije u bosanskom nacionalnom trouglu.   

Realizacija ovog posljednjeg cilja već se u začetku spotakla o iznenađujuće agresivan i nezgrapan nastup Davutoglua, ali i Gula i Erdogana u Sarajevu. Ne samo da su potcijenili izrazito negativnu kulturu sjećanja bosanskih i hercegovačkih hrišćana na otomansku vladavinu, nego su precijenili i raspoloženje Bošnjaka da je prigrle u formi koja bi bila prilagođena modernom ruhu i duhu. Nasuprot zvaničnoj dobrodošlici u Srbiji, Turci su u Srpskoj naišli na otvoreno negativan prijem. Kod Hercegbosanaca su, kao i u Hrvatskoj, dočekani hladno i nezainteresovano, u skladu s politikom vodećih evropskih saveznika. Naročito je indikativno to što je glavni promotor zbližavanja Ankare i Sarajeva Haris Silajdžić neočekivano poražen na izborima, netom pošto je Gul bio doputovao da podrži njegovu kampanju. Početni neuspjesi sigurno neće ni obeshrabriti ni odvratiti tursku spoljnu politiku od misije u BiH, ali je već sada sasvim izvjesno da njihovo prisustvo ne može donijeti ravnotežu snaga i pacifikaciju odnosa između lokalnih Bošnjaka, Srba i Hrvata. Bošnjačka politika je u očima druga dva naroda još manje prihvatljiva kao „produžena ruka Istanbula”, a Bošnjaci u BiH se ipak osjećaju mnogo sigurnije pod zaštitom aktuelne imperije nego pod zaštitom bivše, pa makar bivša bila kulturno bliža i djelovala u ime aktuelne. Takođe, bili su svjesni činjenice da ih veza sa Ankarom udaljava od EU. Iako su i Brisel i Moskva vrlo suzdržano propratili uključivanje Turske kao američkog piona na Balkanu, jedino Beograd, beznadežno očekujući investicije koje će umiriti radikalnog muftiju Zukorlića u Sandžaku, i dalje forsira prisustvo Gula na redovnim susretima Zagreb-Sarajevo-Beograd na najvišem nivou. Simetrija u kojoj hrvatsku stranu u regionu predstavljaju Josipović i Komšić, srpsku Tadić i Radmanović, a Bošnjačku Gul i Izetbegović, ne odgovara nijednoj strani. Izetbegović je na sastanku u Karađorđevu izjavio: „Mogli bismo se ovako sastajati i bez Turske”. A Josipović Gula nije ni pozvao na Brione.[12] Ispostavilo se daregionalni pristup na kojem insistira Vašington, a po kome bi pritisak Beograda, Zagreba, pa eto i Ankare bio presudan za bolju saradnju aktera u BiH, naprosto ne funkcioniše. Naprotiv!U najboljem slučaju, moglo bi se reći da američka podrška vraćanju Turske na Balkan, ako nije odmogla, nije ni pomogla rasplitanju bosanskog čvora, kao ni pacifikaciji Sandžaka.

Da li EU preuzima evropske poslove?

Suočena s bošnjačkom drskošću, podržanom američkim simpatijama i ohrabrenom evropskom pasivnošću, RS je u marginalizaciji Hrvata u Federaciji prepoznala tek prvu fazu akcije za nasilnu reintegraciju BiH. Da bi predupredio drugu fazu proširenja akcije i na preostali dio BiH, predsjednik RS Milorad Dodik inicirao je skupštinsku proceduru za raspisivanje referenduma. Direktna podrška naroda bila mu je potrebna da bi suspendovao brojne odluke koje su godinama nametali visoki predstavnici, a posebno one koje se tiču centralizovanog pravosuđa. „Treća grana vlasti” koja je, suprotno izvornom Dejtonu, preseljena u Sarajevo, postala je moćan instrument bošnjačkog pravnog nasilja. Srbi osumnjičeni za ratne zločine serijski su, bez valjanih dokaza, osuđivani na drakonske kazne, dok su neposredni krivci i ljudi komandno odgovorni za zločine u Dobrovoljačkoj ulici, u Tuzlanskoj koloni, u Bratuncu, u Čelebićima, na Kaznima itd. i poslije petnaest godina ostali nepoznati.

Najavljeni referendum visoki predstavnik i zapadni ambasadori u Sarajevu ocijenili su kao pokušaj da se „ponište svi uspjesi koje je međunarodna zajednica postigla u Bosni poslije Dejtonskog sporazuma”,[13] a bošnjački mediji kao „uvod u secesiju RS i novi rat u BiH.”[14] Iako su iza zakonite inicijative za neposredno demokratsko izjašnjavanje naroda složno i javno stali i skupština, i vlada, i svi najviši inokosni predstavnici „manjeg entiteta”, i stranci i Bošnjaci svu odgovornost za ovu „diverziju” tendenciozno su fokusirali isključivo na Dodika lično. Predsjednik RS, međutim, nije reagovao na pritiske i ultimatume da hitno zaustavi proceduru zakazivanja referenduma.

Valentin Incko direktno mu je zaprijetio aktiviranjem Bonskih ovlašćenja, ali za upotrebu ovog već uveliko kompromitovanog mehanizma ipak nije bila dovoljna samo podrška ambasadora SAD u Sarajevu. Visoki predstavnik zato je zatražio i dobio vanredno zasijedanje Savjeta bezbjednosti UN. I kada su već svi predviđali da će, na inicijativu američkog predstavnika, uz podršku evropskih država i uzdržan stav Rusije i Kine, Incko dobiti zeleno svjetlo da politički likvidira Dodika, dogodilo se iznenađenje. Ne samo što su ambasadori Rusije i Kine prema tome zauzeli negativan stav, nego je, uz pomoć trećeg učesnika, na sjednicu neformalno dospio i Dodikov odgovor na Inckove optužbe. Ali Incko je takvim ishodom konsultativne sjednice SB UN bio samo obeshrabren, ali ne i onemogućen da realizuje najavljenu smjenu predsjednika RS, tim više što je dobio podršku Amerikanaca i Evropljana i što takva sankcija ne bi bila presedan.[15]

Desilo se, međutim, još jedno, ne manje iznenađenje, kada je u iščekivanju šta će učiniti Incko u dogovoru sa Amerikancima, u Banjaluci osvanula baronesa Ketrin Ešton. Komesarka EU za spoljne poslove i bezbjednost u razgovoru s predsjednikom Dodikom brzo je došla do kompromisa. EU će odmah započeti pregovore o reformi pravosuđa direktno s Banjalukom, a RS će do daljeg odložiti referendum. Nevjerne Tome u Srpskoj već su posumnjale da je sve to igra toplo-hladno Vašingtona i Brisela, u koju je Dodik uhvaćen da bi odustao od referenduma. Ali indikativno je da Incko nije uključen ni u dogovor u predsjedničkom kabinetu, niti u kasnije konkretne razgovore o reformi pravosuđa. Da li je uvrijeđen zato što nije bio pozvan u pratnju K. Ešton, ili što su ga zaobišli jer u Ujedinjene nacije nije išao preko EU? Da li je ispao žrtva privremenog kuršlusa između Vašingtona i Brisela, ili je on u tom procjepu stao na jednu – američku stranu?[16] Da li je sve to dokaz da je OHR poslije nekoliko produžetaka mandata prevaziđen, ili je konačno sazrela situacija da ga u Sarajevu zamijeni već dugo najavljivani predstavnik EU, s bitno redukovanim i izmijenjenim mandatom?[17] 

Reagovanje Stejt Departmenta

Daje li to, istovremeno, dovoljno osnova za mnogo krupniji i značajniji zaključak da su SAD, napokon, iskreno odlučile da evropsko dvorište prepuste EU? Naprotiv, već prve reakcije s druge strane Atlantika pokazale su da Amerikanci ne odustaju od uhodane sheme, prema kojoj neprestano tvrde da žele da izađu bosanskog blata i prozivaju Brisel da preuzme svoju odgovornost za BiH, a potom sve evropske inicijative ili potajno opstruišu ili otvoreno osporavaju. Već svega nekoliko nedjelja kasnije, na skupu „Zapadni Balkan: napredak, stagnacija ili regresija” u Sarajevu, pomoćnik Hilari Klinton za evropske i evroazijske poslove Gordon Braun izjavio je da „SAD neće dozvoliti demontiranje OHR dok se ne sprovedu dogovorene reforme”. A Majkl Hejcel, s potpisom „bivši savjetnik Roberta Bajdena”, u već pomenutom članku za „Dane”, pokazao je da nije opterećen diplomatskim obzirima prema saveznicima: “Stejt Department bio je veoma nezadovoljan iznenadnom posjetom Eštonove i njenom naivnom diplomatijom u Banjaluci.” Na drugom mjestu u tekstu, američki autor tvrdi da u Briselu „nisu sposobni da shvate problem”; u članku se napada „samoponižavajuća politika EU”, kritikuje se Lajčak „što je participacijom u spasavanju Dodika preduhitrio Inckovu intervenciju” i Karl Bilt zato što je „hvalio taj tobožnji diplomatski uspjeh”, dok Danijel Server čak poziva Evropljane da se „opamete.” Bilo je to sve u stilu dobro prepoznatljive retorike Madlen Olbrajt – „prvog državnog sekretara u istoriji Amerike čiju je užu diplomatsku specijalnost predstavljalo držanje lekcija inostranim vladama, upotreba prijetećih riječi i neukusno razmetanje moćima i vrlinama njene zemlje”.[18]

Da li sve navedeno predstavlja uvod u novu ofanzivu opasnog američkog uplitanja u BiH, pred kojim će se evropski saveznici prije ili kasnije opet povući? Ili je EU napokon odlučna da preuzme punu nadležnost za svoje pripravnike na zapadnom Balkanu, jer globalni autoritet SAD u drugoj deceniji ovog vijeka nije ravan onom s kraja prošlog? Relativno opadanje moći jedine supersile i transformaciju unipolarnog svijeta u multipolarni odavno su predviđali i američki stručnjaci, ali oporavak Rusije i uspon Kine dogodili su se brže nego što se očekivalo. Zalazak velikih imperija dug je i postepen istorijski proces i nijedna od njih ishod ne čeka skrštenih ruku. Američki geopolitičari ozbiljno razrađuju projekat pod nazivom „Još jedan američki vijek”,anjihovi lideri mogli bi još zadugo ubjedljivo da reaguju superiornom vojnom silom.Kakve bi posljedice to moglo da ima po RS i BiH na (ne)izvjesnom putu u EU?

Motivi intervencija u BiH

BiH sigurno ne spada među strateške tačke produžavanja vijeka globalne imperije, kao što je i u periodu kada je globalno liderstvo SAD bilo u zenitu u njoj bilo teško pronaći bilo kakav konkretan američki interes. Ali Vašington će, kako onda tako i sada i u bliskoj budućnosti, iz mnogo razloga nastojati da presuđuje u evropskim poslovima na Zapadnom Balkanu.

1. Etnički sukobi u BiH, navodno nerješivi diplomatskim putem, poslužili su kao ključni argument za opstanak NATO-a i američko vođstvo u Evropi poslije pada Berlinskog zida. Svoju istorijski prvu vojnu akciju NATO je izveo još u ljeto 1995, bombardujući srpske položaje u Bosni. Ali NATO za SAD nije bio samo sredstvo za ostvarenje nekog konkretnog vojno-političkog cilja, ni kasnije na Kosovu ni prije toga tokom Hladnog rata, nego cilj sam po sebi.[19] „Nijedna zasebna meta, ni skup meta, nisu bili važniji od jedinstva u NATO-u”,[20] piše general Vesli Klark, propuštajući, naravno, da doda sintagmu „pod komandom SAD”. Taj motiv ostao je trajnije aktuelan i stoga je „bosanska visoka peć za taljenje naroda” – sada na „hladnom režimu” – Amerikancima i dalje potrebna. Zamrznuti konflikt na rubu EU uvijek se, podgrijavanjem bosanskih tenzija, može podići na željenu temperaturu i eto argumenta za novu transatlantsku intervenciju. 

2. Kako piše ugledni teoretičar i uticajni strateg Zbignjev Bžežinski, „Bosna predstavlja potencijalno geopolitičko poprište pretenzija za nadmoć u Evropi”. BiH, danas, čak i više nego početkom 90-ih, predstavlja paradigmatičan primjer za Hantingtonovu tezu o eksplozivnim tenzijama na razmeđu civilizacija. Obnovljena Putinova Rusija sada pruža mnogo značajniju političku i ekonomsku podršku srpsko- pravoslavnoj braći u RS nego što je to mogla ona Jeljcinova, koja je krajem prošlog vijeka bila u kolapsu. U istom intervalu od dvije decenije Turska je spektakularno ojačala i otvoreno promoviše bošnjačko-muslimanske interese u BiH. Vatikan, Njemačka, Austrija i druge zemlje katoličkog dijela EU, kao i minulih decenija, ne kriju frustracije zbog marginalizacije Hrvata od strane Bošnjaka.[21]Svoju globalnu supremaciju Amerikanci potvrđuju autoritarnim posredovanjem, arbitražom i sankcijama, a pri tome se prestavljaju kao nepristrasna strana koja je van sukoba.

3. Element nacionalne autopercepcije Amerikanaca predstavlja mnogo važniji aspekt spoljnje politike SAD nego što to inostrani analitičari uzimaju u obzir. Ubijeđeni da žive u državi najboljoj od svih mogućih, oni „američke vrijednosti” i „američki način života” shvataju kao univerzalno superiorne, i kao moralnu obavezu uzimaju to da ih, milom ili silom, šire po svijetu kako bi usrećili čitavo čovječanstvo. Jedan od takvih izvoznih artikala predstavlja i tzv. kreolski multikulturalizam, za koji Balkan i posebno Bosna nikada nisu bili plodno tlo, a odnedavno ga se otvoreno odriču i vodeće zemlje EU (Njemačka, Francuska, Holandija, Belgija pa čak i Britanija). Međutim, „Amerikanci vole ugao posmatranja iz koga njihova zemlja izgleda kao dobroćudna sila u svjetskoj politici, a svi njeni stvarni ili potencijalni rivali zabludeli, zlonamerni i problematični. (…) Iza zatvorenih vrata, međutim, elite koje vode politiku nacionalne bezbednosti govore uglavnom jezikom moći, a ne principa … Pametnom posmatraču očigledno je da SAD jedno govore, a drugo rade”.[22]

4. Poslije napada na dvije kule Svjetskog trgovinskog centra i jedno krilo Pentagona, spoljna politika SAD se bar deklarativno fokusirala na globalni antiterorizam. Pošto terorizam kao neprijatelj predstavlja kamufliranu i difuznu metu, bez imena i adrese, te vreba uvijek i na svakom mjestu, antiteroristička bitka za nacionalnu bezbjednost može u krajnjoj konsekvenciji da se dobije isključivo globalnom i totalnom dominacijom. Sjedinjene Američke Države su u ime bezbjednosti žrtvovale mnoge temeljne slobode i u svojoj kući, pa se još manje ustručavaju da je ograniče u okolini koja se za njih u globalizovanom svijetu proteže od Sjevernog do Južnog pola. Iako BiH u tom pogledu može da djeluje kao marginalna, činjenice da tu živi najveća evropska koncentracija muslimana i da savremeni međunarodni terorizam nosi prefiks „islamski”, čini ovu zemlju bezbjednosno interesantnom. Zatim, radi se o bivšem ratnom području, na kojem su vojevali muslimanski interbrigadisti, a obavještajni podaci pokazali su da je BiH i kasnije bila tranzitna baza mnogih teroristički grupa na putu za Zapad. Konačno, radi se o podijeljenom društvu i nestabilnoj državi, koji su, po definiciji, pogodan teren za ilegalne aktivnosti.

5. Sklonost upotrebi sile u međunarodnim odnosima neki transatlantski saveznici vezuju za istoriju. Podsjećaju da su SAD država u kojoj postoji smrtna kazna, a građani hodaju naoružani i legalno puškom brane privatni posjed. Čak i njihovo pionirsko dostignuće u razvoju predstavničke demokratije lord Palmestron nazvao je „demokratija modernih robovlasnika”. Zaključak je da apsolutna moć ne kvari samo ljude, kako je govorio lord Akton, nego i narode i države. Te teorijske relativizacije ipak ništa ne mijenjaju u našem savremenom iskustvu da je i Srpsku i Srbiju u posljednjih petnaest godina bombardovao NATO, na inicijativu i pod komandom SAD, i da i danas Srbe, nasuprot činjenicama, bespogovorno tretiraju kao isključive krivce za građanske ratove na ruševinama Jugoslavije.

Ohrabrujuće promjene

RS u okviru BiH dogodine treba da proslavi dvadeseti rođendan, a od prvog dana funkcioniše u opisanom nepovoljnom međunarodnom kontekstu kompleksnih i protivrječnih evropsko-američkih odnosa. Iz empirijske perspektive, najčešće je bilo teško razaznati da li i koliko Evropa i Amerika imaju zajedničke ciljeve u BiH, a i da li su i koliko u svojim različitostima dosljedne. Evropski pristup je za Republiku Srpsku gotovo konstantno bio relativno povoljniji. Brisel je uvijek pokazivao više sluha od Vašingtona za istorijsku, kulturnu, etničku podijeljenost tri naroda u BiH i njihove napete odnose, dok je Vašington neka krajnje specifična doseljenička iskustva i multikulturne modele iz Novog svijeta arogantno nametao na Balkanu, gdje im nije mjesto. EU je svoju politiku u BiH mahom promovisala političkim sredstvima, diplomatskim pregovorima, izgradnjom normi i institucija, pa i uslovljavanjima, dok su SAD uglavnom nastupale osiono, prijeteći, ucjenama i napokon oružanom silom. Ukratko, na jednoj strani to je bila više „meka moć” sa šargarepom u džepu, a na drugoj „tvrda moć” s visoko podignutom batinom. Napokon, RS i BiH su geografski dio Starog kontinenta i EU im je gotovo neizbježna perspektiva. Nepovoljno je što je politika Evropske unije nedovoljno konkretna i bliska stvarnosti, ali je još mnogo gore što je EU, bar do sada, u Bosni i Hercegovini više slijedila SAD nego samu sebe. Ono što ohrabruje može da bude izvjesna promjena odnosa snaga, više zahvaljujući američkom opadanju nego evropskom usponu, ali i rađanje multipolarnog svijeta gdje će balansom spoljnih uticaja lokalne snage dobiti više manevarskog prostora. Kada se Bošnjaci, Srbi i Hrvati konačno nađu u (ne)prilici da se ravnopravno dogovore, pokazaće se da alternativa izvornoj dejtonskoj BiH nije centralizovana unitarna država, nego njihov rastanak, a njen nestanak.

Literatura:

Bisset, James. „A New Bosnian Crisis?”, u: Saving Peace in Bosnia, The Lord Byron Foundation for Balkan Studies, Chicago, 2010. 

Clark, Wesley K, Waging Modern War, New York, 2001.

Fukuyama, Frencis, Izgradnja država, Izvori, Zagreb, 2005.

Kejgan, Robert, Amerika i Evropa u Novom svetskom poretku, Čarobna knjiga, Beograd, 2003.

Kejgan, Robert, O ratu i moći, Čarobna knjiga, Beograd, 2003.

Kecmanović, Nenad, Politika država i moć, Čigoja, Beograd. 2009.

Lippman, Thomas W, Madeleine Albright and the New American Diplomacy, Boulder, 2000

Lovrenović I, Jergović M, BiH – budućnost nezavršenog rata, Novi Liber, Zagreb, 2010.

Miršajmer, DŽ, Tragedija politike velikih sila, Udruženje za studije SAD u Srbiji, Beograd, 2009.

Vasović, Vučina, „Globalizacija država i demokratija”, u: Država i demokratija, Službeni Glasnik, Beograd, 2010.