Andrić i Evropski sud za ljudska prava

Pročitah ovih dana odluku Evropskog suda za ljudska prava, broj 36357/04 od 16. oktobra 2007. godine, donijetu u predmetu Dušan Berić, Dragan Kalinić i drugi protiv Bosne i Hercegovine. Prvo čega sam se sjetio poslije tog čitanja bila je misao našeg nobelovca Ive Andrića koji je, sada već davno, kazao: „Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svetom, umrli bi od straha“. Ova misao tako dobro pristaje uz navedenu odluku Evropskog suda za ljudska prava.

Nju je, kako piše u odluci, jednoglasno donijelo Četvrto odjeljenje tog suda, u sastavu: J. Kazadeval, predsjednik, te sudije G. Bonelo, K. Traja, S. Pavlovski, L. Garlicki, Lj. Mijović (Ljiljana Mijović tadašnji sudija iz BiH, inače profesor prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjaluci) i J. Šikuta.

Tužilac Dušan Berić i više ostalih fizičkih lica su u tom svojstvu podnijeli tužbu jer su prije toga bili smijenjeni sa javnih funkcija u BiH odlukama visokog predstavnika, koji im je tim odlukama istovremeno zabranio da obavljaju bilo kakve javne funkcije i da se kandiduju na izborima. Suština ovih odluka visokog predstavnika može se kratko izložiti kroz slučaj Dušana Berića, jer su i ostale odluke visokog predstavnika u slučaju drugih tužilaca u bitnom slične toj odluci. Dakle, u odluci broj 317/04 od 16.12.2004. godine o smjeni Dušana Berića sa funkcije zamjenika načelnika Operativne uprave u centrali Banja Luka Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH visoki predstavnik je naveo da je Berić „zbog svojih postupaka, odnosno propusta, sastavni dio sveopšteg plana unutar Republike Srpske da se održava kulutra ćutnje i prevare u kojoj su optuženi za ratne zločine zaštićeni od pravde“.

To je, dakle, 'obrazloženje' visokog predstavnika koje se, kako vidimo, svodi na gole, ničim dokazane tvrdnje. Međutim, ono što je za ovaj tekst važnije od toga jeste to da se, kada je ovaj predmet stigao u Evropski sud za ljudska prava, kao ključno postavilo pitanje da li visoki predstavnik uopšte ima pravo da u državi članici Ujedinjenih nacija (UN) nameće ovakve odluke i da nameće zakone i druge pravne akte.

Naime, njime je propisana zabrana da se nad državama članicama UN uspostavi starateljstvo u bilo kojoj njegovoj formi, jer se, kako je obrazložena ta zabrana upravo u članu 78. Povelje UN, odnosi među državama članicama UN zasnivaju na poštovanju načela suverene jednakosti.

U odluci koju je donio, Evropski sud je citirao ono šta je propisano Poveljom UN. Tako je citirao i član 2. tačka 1. Povelje UN, kojom je propisano da „Organizacija UN i njene članice u sprovođenju ciljeva navedenih u članu 1. Povelje postupaju u skladu sa principom suverene jednakosti svih svojih članica“. Zatim je Evropski sud citirao član 2. tačka 7. Povelje UN, kojim je propisano da „Ništa u ovoj Povelji ne daje ovlašćenje Ujedinjenim nacijama da se miješaju u pitanja koja u svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost svake države“. Najzad, od važnosti za ovaj tekst je i to da je Evropski sud citirao i član 24. stav 2. Povelje UN, kojim je propisano da u vršenju svojih zadataka održavanja svjetskog mira i bezbjednosti „Savjet bezbjednosti djeluje u skladu sa principima Ujedinjenih nacija“, a jedan od tih principa je, kako je pokazano, suverena jednakost svake države članice UN.

Jedino što Evropski sud nije naveo u svojoj odluci je član 78. Povelje UN. Zašto to nije učinio može se zaključiti kada se uzme u obzir šta je propisano tim članom. Naime, njime je propisana zabrana da se nad državama članicama UN uspostavi starateljstvo u bilo kojoj njegovoj formi, jer se, kako je obrazložena ta zabrana upravo u članu 78. Povelje UN, odnosi među državama članicama UN zasnivaju na poštovanju načela suverene jednakosti.

Dakle, dosljedno Povelji UN ni Organizacija UN niti bilo koji njen organ, kao ni bilo koja država (sama ili udružena sa drugim državama) nema pravo da nad državom članicom UN uspostavi starateljstvo niti da u tom pravcu ovlasti bilo koga trećeg, uključujući i bilo kojeg pojedinca, da on upravlja državom i da joj svoju volju nameće kao zakon ili da smjenjuje njene službenike sa javnih ili bilo kakvih drugih funkcija

Dakle, dosljedno Povelji UN ni Organizacija UN niti bilo koji njen organ, kao ni bilo koja država (sama ili udružena sa drugim državama) nema pravo da nad državom članicom UN uspostavi starateljstvo niti da u tom pravcu ovlasti bilo koga trećeg, uključujući i bilo kojeg pojedinca, da on upravlja državom i da joj svoju volju nameće kao zakon ili da smjenjuje njene službenike sa javnih ili bilo kakvih drugih funkcija. Stoga takvo ovlašćenje pojedincu nema pravo dati bilo ko, uključujući i Savjet bezbjednosti UN, čak i kada taj savjet djeluje prema Poglavlju 7 Povelje UN radi očuvanja mira u svijetu, jer Povelja UN ni u tom svom poglavlju nijednom riječju ne propisuje ovlašćenje Savjetu bezbjednosti da svojim rezolucijama ili drugim odlukama može derogirati suverenost države članice UN time što bi nekog trećeg ovlastio da državi svoju volju nameće kao zakon umjesto njenih nadležnih institucija (parlamenta, šefa države i vlade). Zato u maloprije citiranom članu 24. stav 2. Povelje UN i jeste propisana obaveza Savjetu bezbjednosti da i kada vrši svoje zadatke održavanja svjetskog mira i bezbjednosti, to jest kada postupa prema Poglavlju 7 Povelje UN, „djeluje u skladu sa principima Ujedinjenih nacija“, a jedan od tih principa je suverenost svake države članice UN, njenih institucija i organa, a ne suverenost nekog spolja nametnutog pojedinca.

Sve je, kako vidimo, kristalno jasno i jednostavno što se tiče Povelje UN, a ona, na osnovu člana 103. Povelje UN, ima jaču pravnu snagu čak i u odnosu na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, mada, uzgred rečeno, ni Evropska konvencija ne dozvoljava ovakvu vladavinu nad državom članicom UN kakvu vrši OHR. Stoga ni navedeni predmet Berić protiv BiH nije bio težak za pravilno presuđivanje, u smislu da Evropski sud, imajući u vidu navedene odredbe Povelje UN, odluči da visoki predstavnik nema pravo da vlada nad BiH kao da je ona kolonija ili teritorija pod starateljstvom i da stoga nema ni pravo da smjenjuje javne ili bilo koje druge službenike u državi članici UN.

Međutim, Evropski sud je u ovom predmetu postavio sopstvenu pogrešnu premisu pa je onda iz takve premise izvodio svoje pogrešne i protivpravne zaključke.

Takođe je Evropski sud u potpunosti previdio da kada u stavu 27. svoje odluke kaže da je Savjet bezbjednosti navodno „imao pravo odobriti međunarodnu civilnu upravu u Bosni i Hercegovini“ to nije ništa drugo do uvođenje starateljstva nad državom članicom UN, što je najstrože zabranjeno već pomenutim članom 78. Povelje UN, a upravo taj član Evropski sud nije htio navesti u svojoj odluci.

Naime, Evropski sud je u odluci od 16. oktobra 2007. godine iznosio pravno neosnovane tvrdnje, kao što je tvrdnja u stavu 27. odluke, da je: „Savjet bezbjednosti identifikovao prijetnju međunarodnom miru i bezbjednosti i da je imao pravo odobriti međunarodnu civilnu upravu u Bosni i Hercegovini i sprovođenje te mjere povjeriti određenim državama članicama“. Iznoseći ovakvu tvrdnju Evropski sud potpuno previđa član 24. stav 2. Povelje UN, koji je samo malo prije toga citirao u svojoj odluci, a koji naređuje Savjetu bezbjednosti da, i kada postupa prema Poglavlju 7 Povelje UN, „djeluje u skladu sa principima Ujedinjenih nacija“, što znači da je i tada upravo Savjetu bezbjednosti zabranjeno da uspostavlja civilnu upravu i da omogući bilo kome da vlada nad državom članicom UN umjesto njenih institucija. Takođe je Evropski sud u potpunosti previdio da kada u stavu 27. svoje odluke kaže da je Savjet bezbjednosti navodno „imao pravo odobriti međunarodnu civilnu upravu u Bosni i Hercegovini“ to nije ništa drugo do uvođenje starateljstva nad državom članicom UN, što je najstrože zabranjeno već pomenutim članom 78. Povelje UN, a upravo taj član Evropski sud nije htio navesti u svojoj odluci.

I onda, kada je sve ovo tako naopako posložio, Evropski sud cijeli slučaj Berić protiv BiH upoređuje sa nečim sa čim je apsolutno neuporediv, to jest sa dva svoja ranija slučaja, Behrami i Saramati. Slučaj Behrami odnosi se na događaj od 11. marta 2000. godine, koji se zbio na području opštine Kosovska Mitrovica. U tom predmetu nekoliko dječaka se igralo bombama pa je u eksploziji bombe jedan od njih, Gadaf Behrami, smrtno stradao, dok je drugi dječak, Bekim Behrami, teško povrijeđen. Nakon toga slučaj je dospio do Evropskog suda za ljudska prava po tužbi (za naknadu štete) roditelja djece, upravljenoj protiv misije UNMIK na Kosovu i Metohiji, tj. protiv Francuske. U slučaju Ruždija Saramatija radilo se o njegovom lišenju slobode 24.4.2001. godine od strane UNMIK policije, pa je u tom slučaju podnesena tužba protiv UNMIK, tj. protiv Francuske, Njemačke i Norveške. U oba slučaja Evropski sud je tužbe proglasio nedopuštenim, uz obrazloženje (stav 151. odluke od 28.9.2000. i 28.9.2001. godine) da je „UNMIK pomoćni organ UN formiran u skladu sa Poglavljem 7 Povelje UN i KFOR je vršio ovlašćenja zakonito delegirana u skladu sa Poglavljem 7 Povelje od strane Savjeta bezbjednosti UN“.

Dakle, na ovu odluku iz navedenih slučajeva se Evropski sud za ljudska prava poziva u svojoj odluci u predmetu Berić protiv BiH. Čini to tako što je u navedenom pogledu najprije doslovno citira (na dvije stranice) u stavu 29 svoje odluke u predmetu Berić protiv BiH, a zatim lakonski u stavu 30. samo kaže: „Sud smatra da se dato obrazloženje može primijeniti i na prihvatanje međunarodne civilne uprave na svojoj teritoriji od strane tužene države (misli se na BiH – moja opaska)“, nakon čega i sve tužbe u predmetu Berić i drugi protiv BiH proglašava nedopuštenim.

Nažalost, sve to je promaklo Evropskom sudu za ljudska prava koji je primjerom iz slučaja Berić protiv BiH dokazao koliko (ni)malo pameti upravlja svijetom. 

Time Evropski sud pravi dvije kardinalne greške kojima naprosto gazi međunarodno pravo. Naime, rekavši kako smatra da se obrazloženje koje je dao u svojoj odluci iz predmeta Behrami i Saramati može primijeniti i na slučaj BiH, Evropski sud na pravno nedopustiv način smatra identičnim BiH, na jednoj, i Kosovo i Metohiju na drugoj strani, zaboravljajući da Kosovo i Metohija nije država članica UN, već je prema Rezoluciji 1244 sastavni dio države Srbije, dok je BiH država članica UN. Stoga ono što Povelja UN propisuje kao pravo svake države članice UN (pravo na suverenost koje je apsolutnog karaktera) može da vrijedi samo u odnosu na BiH, a nikako u odnosu na Kosovo i Metohiju, pa se zbog toga pitanje iz predmeta Berić protiv BiH nikako ne može upoređivati sa slučajevima Behrami i Saramati, niti je dopušteno da se u BiH kao državi članici UN može uvesti međunarodna civilna uprava od strane bilo koga, jer je to negiranje jedne države i njeno pretvaranje u nesamoupravnu teritoriju, što je najstrožije zabranjeno Poveljom UN.

Nažalost, sve to je promaklo Evropskom sudu za ljudska prava koji je primjerom iz slučaja Berić protiv BiH dokazao koliko (ni)malo pameti upravlja svijetom.