Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Putin u Srbiji: Dobro požalovatь
Savremeni svet

Putin u Srbiji: Dobro požalovatь

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Milošević   
nedelja, 13. mart 2011.

Prisećam se događaja: Vladimir Putin, tada na funkciji predsednika Ruske Federacije, primao je krajem januara 2004. godine u Kremlju akreditivna pisma novonaimenovanih ambasadora stranih zemalja, među kojima i tadašnjeg ambasadora Srbije i Crne Gore Milana Roćena. I, kao što je to običaj, ruski predsednik je u prigodnom govoru izrazio želju za unapređenjem saradnje sa zemljama čiji su mu ambasadori uručili akreditive.

Putin je, uz čašicu šampanjca posluženog s nogu, kako to propisuje protokol, kratko porazgovarao pojedinačno sa ambasadorima. Iako sam bio udaljen samo nekoliko metara, na mestu određenom za novinare, ne čujem šta razgovaraju. Ali odmah po završetku ceremonije, iz najpouzdanijih izvora saznajem da je Putin izrazio našem ambasadoru spremnost Moskve da unapređuje privrednu i svaku drugu saradnju. Rekao je, pored ostalog: sve zavisi od vas. 

U toj konstataciji ,,sve zavisi od vas’’ leži, čini se, i sva filozofija odnosa dveju zemalja; sada Rusije i Srbije, jer je Crna Gora zatražila i našla svoj novi put na međunarodnoj sceni.

U toj konstataciji ,,sve zavisi od vas’’ leži, čini se, i sva filozofija odnosa dveju zemalja; sada Rusije i Srbije, jer je Crna Gora zatražila i našla svoj novi put na međunarodnoj sceni.

Tih nekoliko reči znače mnogo više nego što na prvi pogled može da izgleda. One upućuju na generalni zaključak da od nas, u velikoj, možda i najvećoj meri, zavisi kako će nas drugi (ne samo Rusi) primiti i shvatiti, kako će nas gledati; da li će nas prihvatiti ili ne, da li odajemo utisak ozbiljnog i sigurnog partnera, sa kojim vredi imati posla, ili ćemo se predstaviti kao ,,banana republika’’ koja ne zavređuje pažnju. Drugim rečima, sve dok budemo ,,ni na nebu ni na zemlji’’, dok se budemo između sebe svađali, pljuvali, blatili, delili na ,,evropejce’’ i ,,patriote’’, dok budemo gledali uske stranačke ili sopstvene interese – za nas baš i nema neke veće perspektive. I, naravno, dok ne sazri mišljenje da se svet ne vrti oko nas, da smo mali i nejaki, da su interesi osnovna poluga oko koje se vrti sve što se dešava u savremenom svetu. Srbija mora da nađe svoje mesto u takvom svetu štiteći pre svega svoje nacionalne interese, ali i pilagođavajući se realnostima vremena na koje u bitnijoj meri ne može da utiče i na način koji će biti za nju najmanje nepovoljan. I, pri svemu tome, oslanjajući se na prijatelje, na one koji poštuju međunarodne norme i zakone, među kojima je svakako i Rusija. Zato je ruski premijer i ovoga puta dobrodošao u Beograd.

Ali, detaljnije o tome, kao i o perspektivama saradnje sa Rusijom i značaju posete premijera Putina, nešto kasnije.

Iako su o najpopularnijem ruskom političaru napisane čitave knjige, iako je o njemu štampano hiljade članaka, komentara, intervjua i emitovano isto toliko TV storija- mislim da mi čitaoci neće zameriti ako ovom prilikom iznesem, u najkraćim crtama, neke faktografske činjenice o ruskom premijeru; o njegovom političkom profilu, orijentaciji, stavovima o unutrašnjem razvoju Rusije i njenoj međunarodnoj orijentaciji, kao i saradnji sa Srbijom. Mislim da uoči njegove posete (iako ne prve) Beogradu to nije suvišno.

Ruski premijer rođen je 7. oktobra 1952. godine u radničkoj porodici u Lenjingradu, gde je završio Pravni fakultet. Posle kraćeg angažovanja u gradskoj administraciji Lenjingrada, marta 1975. godine prešao je na rad u Službu državne bezbednosti (KGB). On nije prva ličnost iz krugova državne bezbednosti koja je napravila uspešnu karijeru na ruskom političkom vrhu. Pomenuću bivšeg predsednika vlade Sergeja Stepašina, pa partijskog lidera Jurija Andropova i u svetu dobro poznatog političara, Evgenija Primakova. Ali, oni su bili političari. A Putin je prvi profesionalni obaveštajac koji se uzdigao do predsedničkog položaja. U svetu, takvu karijeru napravili su izraelski premijer Jicak Šamir i predsednik SAD DŽordž Buš stariji, koji je bio na čelu CIA polovinom sedamdesetih godina prošlog veka.

Da li je to, bar što se tiče ruskog premijera, ,,plus’’ ili ,,minus’’? Po mnogim ocenama, to je pozitivna činjenica. ,,Bar mu ne mogu prodavati rog za sveću’’- kaže mi ruski kolega novinar.

Godine 1985. Putin je sa službom u KGB otišao da radi u Nemačku, gde je ostao do pada Berlinskog zida. Radio je u drezdenskoj grupi, jednoj od 14 koliko ih je bilo na tlu Nemačke DR. U Drezdenu se istovremeno nalazio štab sovjetskih tenkovskih jedinica.

Decembra 1989, u vreme velikih previranja, Putin se, kao i mnogi drugi sovjeti sa službom u Nemačkoj DR, našao u nevolji. Prema ličnom svedočenju, oko zgrade u kojoj su bile smeštene istočnonemačke i sovjetske službe bezbednosti, okupila se masa demonstranata. Putin je, na sopstvenu odgovornost (instrukcije iz Moskve nikako nisu stizale), izašao pred masu i zamolio ih da se raziđu.

- Kakva je ovo zgrada – upitali su demonstranti.

- Sovjetski vojni objekat – odgovorio je Putin.

-Zašto imate automobile sa nemačkim tablicama?

- Prema važećem dogovoru.

-A ko ste vi?

- Prevodilac.

- Prevodioci ne govore nemački tako dobro.

- Još jednom vam ponavljam da mi imamo međudržavni sporazum i molim vas da se ponašate pristojno. Mi imamo pravila ponašanja i u toj zgradi nema ničeg zajedničkog sa službama bezbednosti niti sa vojskom Istočne Nemačke. Ovo je sovjetski vojni objekat koji je eksteritorijalan.

Putin je leteo borbenim nadzvučnim avionom, plovio podmornicom, spuštao se na dno Bajkalskog jezera, vozio trkački automobil. Poznata je njegova ljubav i sklonost ka sportu. I dan-danas redovno pliva, skija i trenira džudo.

Demonstranti se još dugo nisu razilazili, ali nisu ni napali zgradu, što je u tom trenutku bilo najvažnije. Na brzinu je uništena sva dokumentacija.

Ovu epizodu navodim da bih ukazao na snalažljivost i odlučnost Putina u jednoj izuzetno delikatnoj situaciji i uzavreloj atmosferi kakva je tih dana i meseci vladala u Istočnoj Nemačkoj. Meni lično, takva atmosfera i događaji bili su vrlo dobro poznati, neki su me se i lično doticali, jer sam se u to vreme nalazio u Berlinu kao stalni dopisnik Tanjuga.

Uz odlučnost, snalažljivost i druge osobine ruskog premijera, pomenuo bih i njegovu hrabrost i svestranost. Putin je leteo borbenim nadzvučnim avionom, plovio podmornicom, spuštao se na dno Bajkalskog jezera, vozio trkački automobil. Poznata je njegova ljubav i sklonost ka sportu. I dan-danas redovno pliva, skija i trenira džudo.

Vladimir Vladimirovič Putin bio je u vreme Jeljcina malo poznata ličnost. O njemu se u Moskvi znalo samo u užim političkim krugovima, ali je u Sankt Peterburgu bio poznatiji. Priroda posla zahtevala je određenu anonimnost. Počeo je redovno da se pojavljuje pred televizijskim kamerama tek avgusta 1999. kada je došao na dužnost predsednika vlade, a zatim poslednjeg dana te godine, kada ga je Boris Jeljcin naznačio za vršioca dužnosti predsednika države.

Ta epizoda, u koju su bile uprte oči ne samo domaće nego i cele međunarodne javnosti, zaslužuje pažnju pa ću sasvim ukratko potsetiti na taj događaj koji se pokazao kao preloman u političkom životu Rusije.

Jeljcin je krajem decembra 1999. pozvao Putina u svoj kabinet i saopštio mu da je odlučio da podnese ostavku i da je upravo njega predvideo da preuzme dužnost predsednika. ,,Gledao me je pravo u oči i očekivao šta ću da kažem’’ – prisećao se Putin. Rekao sam da nisam siguran da sam spreman za tu funkciju. ,,Niste mi odgovorili: da ili ne’’ – insistirao je Jeljcin. ,, Nisam imao izbor. Odgovorio sam ,,da’’ – priseća se Putin, iako misli da to nije zvučalo mnogo uverljivo. Kaže, takođe, da ,,nije zadrhtao’’ izgovarajući ovu reč.

Ovo se odvijalo daleko od očiju javnosti. A ono što su zabaležile kamere i čemu su delom bili svedoci domaći novinari i strani dopisnici u Moskvi, ostavilo je veoma dubok utisak.

Dolazak Putina na čelo države (prvo kao vršilac dužnosti predsednika, a posle izbora u martu 2000. godine kao legitimni predsednik RF) označavalo je veću promenu nego što u uobičajenim prilikama znači odlazak jedne i dolazak druge ličnosti na tu funkciju. U ovom slučaju, odlazio je čovek čije su fizičke i druge mogućnosti da upravlja zemljom bile sužene. Čovek izmučen bolestima, borbom za vlast, teškoćama, burnim događajima, neprilikama koje su ga šibale gotovo čitavog života.

Jeljcin i Putin stajali su jedan pored drugog u Kremlju u predsedničkom kabinetu prilikom formalne primopredaje dužnosti a zatim zajedno posmatrali defile počasne jedinice na Sabornom trgu u Kremlju. Nalazio sam se dosta blizu, u prostoru određenom za novinare, i mogao sam da uočavam izraz lica i druge pojedinosti. Bile su to dve potpno različite ličnosti: jedna je po fizičkom izgledu i opštem utisku pripadala prošlosti, a druga budućnosti. Uostalom, Putin je više od dvadeset godina mlađi od Jeljcina. Njihove psihičke i fizičke mogućnosti se nisu mogle porediti.

Došavši na čelo države, Putin je nasledio ogromne teškoće. Rat u Čečeniji, koji se u jesen 1999. godine proširio i na Dagestan, nastavljen je svom žestinom. Kriminal i korupcija cvetaju na sve strane, plate i penzije se isplaćuju nešto redovnije nego ranije, ali većina građana tim novcem ne može da podmiri osnovne potrebe. Nezaposlenost je velika, haraju bolesti, energetska kriza u pojedinim regionima poprima dramatične razmere. Predstoji reforma pravosuđa, reforma armije i zemljišna reforma koja je centralno pitanje Rusije tokom njene hiljadugodišnje istorije i koje nije rešeno na zadovoljavajući način. Kapital se i dalje odliva iz zemlje a proizvodnja, iako nešto povećana, i dalje je daleko od domaćih potreba. Velika većina fabrika je zatvorena, opljačkana i zapuštena. Slična je sudbina i mnogih drugih državnih i društvenih institucija. Nekada prestižni kolektivi, tavorili su u nemaštini i rasulu. Skandalozna privatizacija je već uglavnom završena, a oligarsi i novopečeni bogataši su svoja bogatstva velikim delom prenela izvan granice. Dugovanja inostranstvu znatno prevazilaze 100 milijardi dolara. Kao posledica ekonomskih i socijalnih teškoća i političke nestabilnosti, ,,bela kuga’’, odnosno drastični pad nataliteta, nalazi se na vrhuncu. Svake godine nas je nekoliko stotina hiljada manje, kažu zvaničnici.

Dolazak Putina na čelo države označavalo je veću promenu nego što u uobičajenim prilikama znači odlazak jedne i dolazak druge ličnosti na tu funkciju. U ovom slučaju, odlazio je čovek čije su fizičke i druge mogućnosti da upravlja zemljom bile sužene. Čovek izmučen bolestima, borbom za vlast, teškoćama, burnim događajima, neprilikama koje su ga šibale gotovo čitavog života.

Putin odlično zna šta je nasledio. On to javno govori, ali nikada nije direktno okrivio Jeljcina. Nikada u tom kontekstu nije pomenuo njegovo ime. U prvo vreme ga je redovno posećivao i do poslednjeg dana poštovao obećanja koje mu je dao garantujući mu bezbednost i mnoge privilegije. I njemu i članovima porodice.

Pojedini analitičari su smatrali da će Jeljcin i dalje vladati iz senke. Međutim, Putin se ponašao potpuno samostalno. Govorkalo se kako se Jeljcin ,,užasava’’ pojedinih poteza svog naslednika. Jedan od najvećih nesporazuma izbio je oko državne himne. Putin je odbacio melodiju Glinke koja je neko vreme bila himna Rusije, a vratio poznatu melodiju Aleksandrova (sovjetske himne), s tim što je poeta Sergej Mihalkov uneo neke izmene u tekstu i prilagodio ga novoj stvarnosti. ,,To je naša istorija, sa tom himnom i melodijom živeli smo decenijama, odrastali generacije i postigli značajne rezultate’’ – govorio je Putin.

Da tome dodam i njegovu konstataciju da je razbijanje Sovjetskog Saveza predstavljalo najveću geopolitičku katastrofu 20. veka, ali da je obnavljanje te države sada nemoguće. Takav stav se, naravno, ne može protumačiti kao ,,žal za komunizmom’’, već se na njega može gledati u jednom istorijskom kontekstu i kroz prizmu dramatičnih događaja i na domaćoj i na međunarodnoj sceni koji su usledili posle raspada velike države.

Da se odmah razumemo: ni danas, punih jedanaest godina posle promene garniture u Kremlju, u Rusiji ne teku med i mleko. To ,,punih jedanaest’’ ne znači da je to dug vremenski period. Politički, ekonomski, socijalni, vojni i svaki drugi sunovrat krajem osamdesetih i tokom čitavih devedesetih godina prošlog veka, bili su tako duboki i sveobuhvatni, da će biti potrebno mnogo vremena za potpuni oporavak države. Taj oporavak je ipak vidljiv, čak veoma vidljiv, iako ima povremenih zastoja. Za jedanaest godina Rusija je ekonomski, socijalno, politički i vojno značajno ojačala, konsolidovala unutrašnji život, stabilizovala političku situaciju i povratila dostojanstvo i pozicije na međunarodnoj sceni. U pojedinim značajnim oblastima, međutim, ona još uvek ne može da konkuriše SAD i nekim drugim zapadnim zemljama. Mislim da u delu srpske javnosti ne postoji adekvatan uvid u današnju realnost Rusije.

Podnoseći godišnji izveštaj na zajedničkoj sednici oba doma parlamenta, aprila 2001. godine, Putin je rekao da ,,u Rusiji više neće biti ni revolucije ni kontarevolucije. Uplovili smo u mirnije vode, a naš cilj je bio i ostao jačanje države, očuvanje njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, regulisanje prilika u Čečeniji, zaštita građana, poboljšanje uslova života. Na međunarodnom planu, osnovni ciljevi i zadaci su odbrana nacionalnih interesa i pragmatizam. Odnosi sa NATO paktom zavisiće od toga do koje se mere alijansa pridržava ugovora sa Rusijom. ,,U doglednoj budućnosti Rusija će biti zemlja u kojoj će se konforno živeti. Mnogi će nam zavideti.Verujte mi na reč’’- rekao je u jednoj izjavi Putin.

Putin odlično zna šta je nasledio. On to javno govori, ali nikada nije direktno okrivio Jeljcina. Nikada u tom kontekstu nije pomenuo njegovo ime.

Što se tiče Rusije, ništa ne treba tražiti, sve je već pronađeno – kaže Putin. To je put demokratskog razvoja. Naravno, Rusija je raznolika zemlja, ali mi smo deo zapadnoevropske kulture i civilizacije. I u tome je naša vrednost.

U jednoj izjavi, Putin otkriva životni moto kojim se rukovodi, neka vlastita pravila, kako sam kaže. ,,Jedno od njih je da nikada i ni zbog čega ne žalim. Postepeno sam stigao do zaključka da je to ispravno. Čim počneš da žališ, vraćaš se nazad, počinješ da omekšavaš.Treba uvek misliti o budućnosti, gledati uvek napred. Treba analizirati, naravno, jer negde u prošlosti moglo je biti grešaka. Ali analizirati treba samo da bi se korigovao kurs kojim ideš u životu’’.

Ruski premijer oštro kritikuje krugove na zapadu koji pokušavaju da ,,demokratizuju’’ i ,,civilizuju’’ rusko društvo. Samo nas vi nemojte učiti demokratiji, kulturi i civilizaciji – kaže ruski premijer. Mi nismo nikakvi invalidi da bi nas neko podučavao. Takođe, energično se protivi mešanju u unutrašnje poslove. Što se tiče demokratije, slobode i nekih drugih civilizacijskih vrednosti, i kod vas nije baš sve potaman, ali se mi u to ne mešamo. Ne mešajte se ni vi u naše poslove – kaže Putin.

On je tolerantan prema opoziciji, ali nema dlake na jeziku kada je kritikuje. Opozicione lidere- Borisa Njemcova, Vladimira Rižkova, Vladimira Milova, Mihaila Kasjanova i neke druge opozicione prvake prosto je nagrdio. Rekao je da ako oni dođu na vlast, napuniće svoje džepove i rasprodati celu Rusiju. U svoje vreme oni su žarili i palili i zajedno sa Berezovskim napljačkali su milione. Pošto su nemilice trošili, sada hoće da popune svoje džepove.

Poznat je Putinov odnos prema novopečenim bogatašima koji su svoje bogatstvo steklu uglavnom raznim ,,Mućkama’’. Imao je smelosti da uhapsi u to vreme najbogatijeg čoveka Rusije- Mihaila Hodorkovskog. Na primedbe Vašingtona da Hodorkovski leži u zatvoru ,,ni kriv ni dužan’’, Putin kaže: da je to, za šta je ovde osuđen, uradio kod vas, dobio bi 50 godina zatvora.

Jedan truli bogataš ipak ima ,,popust’’. To je Boris Abramovič, poznat kao vlasnik britanskog fudbalskog kuluba ,,Čelzi’’. Abramovič ima pristup i u Kremlj. Duže vreme bio je čak gubernator Čukotke, surovog dela zemlje na krajnjem severoistoku. Ali, Abramovič je ,,odrešio kesu’’ pa dobre sume ulaže u tu oblast.

Moskovske novine pišu da ga na Čukotki obožavaju jer im je izgradio puteve i mnoge druge objetke. Ruski zvaničnici pozivaju i druge bogataše da delić onoga što su stekli ulože u sopstgvenoj zemlji.

Analitičari primećuju da prava, organizovana, ideološki usmerena i programski osposobljena opozicija u stvari ne postoji. Na opozicione skupove obično dođe više policajaca nego učesnika protesta.

Sasvim slučajno, do ruku mi je došla jedna nedavna izjava beloruskog predsednika Aleksandra Lukašenka s kojim sam u jednoj prilici čitav sat razgovarao u njegovom kabinetu u Minsku i o kome je moje mišljenje mnogo pozitivnije od onog koje se lansira na zapadu, pa i u nekim srpskim krugovima. Lukašenko kaže da se Putin ne dopada Amerikancima zato što je čvrst čovek sa dubokim unutrašnjim osećanjima, koji će u svakoj situaciji da štiti interese Rusije. Savetujem vam (Vašingtonu) da ne demonizirate Putina. To je veoma odgovoran čovek. Ono što obeća, to i izvrši. Zato pokušajte sa njim da se dogovorite i da od njega iznudite neko obećanje. Ako on kaže ,,da, to ću uraditi’’ to će obavezno i ispuniti, za razliku od Amerike ili Evrope.

Stav Rusije prema Kosovu i Metohiji je dobro poznat i zasniva se na Povelji UN i međunarodnom pravu.

Da smo bili uključeni u rešavanju jugoslovenskog problema – izjavio je u jednoj prilici Putin – ne bi došlo do bombardovanja Srbije. Mi ni u kom slučaju ne bismo pristali na mešanje tog tipa u unutrašnje poslove druge zemlje. Ono se ne može opravdati nikakvim razlozima, između ostalog ni takozvanom humanitarnom intervencijom. Smatram da je cela operacija bila velika greška u oblasti međunarodnih odnosa, kršenja temeljnih principa međunarodnog prava.

Mi ne pristajemo ni na kakve varijante kosovskog tipa. Ničega što bi bilo analogno jugoslovenskim događajima nema i ne može biti. Utoliko pre što je sve što su postigli zapadni saveznici u praksi ispalo potpuno suprotno sa ciljevima koje je postavio NATO.

Moskva, inače, pozdravlja početak razgovora Beograda i Prištine u Briselu i smatra da je to jedina alternativa jednostranim koracima koji su u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Rešenje kosovskog problema moguće je jedino putem pregovora i u skladu sa Rezolucijom 1244 – ocenjuje zvanična Moskva. Ona takođe zahteva detaljnu istragu oko prodaje ljudskih organa na Kosovu pod kontrolom Saveta bezbednosti UN i poziva na zaštitu svedoka. Time bi se izbegle ozbiljne teškoće koje su svojevremeno bile ispoljene u Međunarodnom sudu u Hagu tokom istrage zločina na Kosovu – ističu zvaničnici u Moskvi.

Ne mogu a da ne pomenem još jednu konstataciju koja se povremeno može čuti od pojedinih ličnosti u vezi rešavanja situacije na Kosovu i Metohiji: Rusi ne mogu biti veći Srbi od samih Srba.

Putin veoma oštro istupa protiv ekstremizma i terorizma, pa je u tom kontekstu upoređivao situaciju na Kosovu i Metohiji i na Severnom Kavkazu. Upozoravao je da se ,,islamski ekstremizam širi od Filipina do Kosova’’. Kada je reč o terorizmu, znao je u ljutini da upotrebi nestandardne izraze kao što su ,,udaviti u WC šolji’’ ili ,,uškopiti’’ (Putin za ovu operaciju upotrebljava jedan drugi, narodski izraz).

Putin veoma oštro istupa protiv ekstremizma i terorizma, pa je u tom kontekstu upoređivao situaciju na Kosovu i Metohiji i na Severnom Kavkazu. Upozoravao je da se ,,islamski ekstremizam širi od Filipina do Kosova’’.

Zbog takve oštrine i neposrednosti, a pre svega zbog odlučnosti u zaštiti interesa Rusije, komentatori na zapadu kažu da se Putin ne može nazvati ,,dobrim dečkom’’. ,,On je agresivan, ima strog izgled i ne bira reči. Govori ono što misli i nimalo ga se ne tiče kakav će to imati odjek u javnosti…. Njegova pozicija ne izaziva nikakvu sumnju. On je lider. Vi možete da ga ne volite, ali morate da ga uvažavate’’ – kaže američki analitičar Endrju Tomas. Da napomenem da su ga nedavno u jednoj anketi na zapadu svrstali među četiri najuticajnije ličnosti današnjice.

Da se opet vratim na zapažanje Vladimira Putina izrečeno ambasadoru Roćenu: ,,Sve zavisi od vas’’. Čini se da je takva ocena aktuelna i sada, uoči posete ruskog premijera Beogradu.

U kratkom saopštenju ruske vlade o radnoj poseti Srbiji 23. marta, kaže se da će Putin razgovarati sa predsednikom Tadićem i premijerom Cvetkovićem. Teme razgovora biće dalji razvoj trgovinsko-ekonomske saradnje, uključujući i onu iz oblasti energetike. Misli se verovatno i na projekat izgradnje Južnog toka gasovoda. Biće potpisan i niz dokumenata.

Iz ovog šturog saopštenje ne može se zaključiti koje će sve teme biti na dnevnom redu niti koja će dokumenta biti potpisana, ali se može naslutiti da će dijalog biti sveobuhvatan i da će doprineti intenziviranju saradnje. Da li će se ruski premijer u Beogradu susresti još sa nekim ličnostima, da li će prisustvovati njegovom proglašenju za počasnog doktora Beogradskog univerziteta i posetiti sportski klub ,,Crvena zvezda’’ kako se to u pojedinim beogradskim medijima nagoveštavalo, nije poznato.              

U vreme kada srpska privreda grca u teškoćama, unapređenje saradnje sa takvom zemljom kao što je Rusija od izuzetnog je značaja, tim pre što ne postoje barijere niti uslovljavanja kojih ima u saradnji sa zemljama Evropske unije. Štaviše, Srbija ima određene povlastice koje mnoge druge zemlje nemaju. Lista roba koju Srbija bez carine može da izvozi u Rusiju (a takođe u Belorusiju i Kazahstan) dosta je velika, ali je pitanje koliko tu beneficiju, zbog stanja domaće privrede i proizvodnje, može da koristi. Nagoveštava se da će ta lista biti uskoro proširena.

Vrednost trgovinske raznema dve zemlje iznosi oko 2,7 milijardi dolara što je značajno povećanje u odnosu na prethodne godine, ali daleko ispod mogućnosti i želja. Za srpsku stranu je negativna okolnost što ima veliki deficit u toj saradnji.

Iz nekih ruskih privrednih izvora u Moskvi mogu se čuti primedbe da ne postoji dovoljna organizovanost srpske privrede za nastup na ruskom tržištu. Kao primer, navodi se plasman sezonskog voća iz Srbije koji je uglavnom prepušten većim individualnim proizvođačima. Samo Moskva i Podmoskovlje mogli bi da ,,progutaju’’ čitavu voćarsku proizvodnju Srbije – kažu ruski trgovci. Tim pre što je voće iz Srbije, zbog kvaliteta, veoma tražena roba na ruskom tržištu.

Razume se da samo voće i poljoprivredni proizvodi nisu niti mogu biti jedini, pa ni najveći srpski izvozani artikl i faktor ekonomske saradnje. Tu su pre svega energetika, pa ulaganja koja su još uvek mala s obzirom na želju i mogućnosti. Ali, za sve su potrebni ne samo deklarativna spremnost i želje, već i konkretni koraci. Da li će i do koje mere obostrana spremnost biti konkretizovana tokom posete premijera Putina – ostaje da se vidi.

I još jedna značajna komponenta: to je saradnja na međunarodnom planu. Ne treba gubiti iz vida činjenicu da je Rusija zemlja sa velikim mogućnostima na međunarodnoj areni, da je stalna članica Saveta bezbednosti sa pravom veta. Utisak je da su iskusni šef ruske diplomatije Sergej Lavrov i uspešni srpski ministar inostranih poslova Vuk Jeremić uspostavili dobre lične kontakte i odnose, pa se i u saradnji na međunarodnoj sceni može očekivati dalji napredak. Za Srbiju, podrška zemalja kao što su Rusija i Kina, u njenim legitimnim zahtevima za očuvanje teritorijalnog integriteta i ostvarivanje nekih drugih prava je od velikog značaja.

Uz sve to želim da navedem jednu činjenicu koja se gubi iz vida i koju pojedini krugovi iz različitih interesa mogu zlupotrebiti. Rusija ne krije da joj je Srbija najznačajniji strateški partner na Balkanu i da ima svoje interese na tom prostoru. To, međutim, ne znači da Moskva želi da nameće Srbiji pravila ponašanja na unutrašnjem i međunarodnom planu niti da od nje pravi nekakvu svoju ,,guberniju’’ kako se to u pojedinim krugovima može čuti. To su spekulacije u funkciji dnevne ili dugoročnije politike sa određenim, ne baš dobronamernim ciljevima i interesima. Rusija nema ništa protiv Evropske unije, sa zemljama članicama i sama veoma uspešno sarađuje. Takođe sarađuje sa članicama NATO, ali postavlja pitanje zašto alijansa želi da se primiče ruskim granicama i da je sa svih strana, gde je to moguće, okružuje. Na takvo pitanje zapad nema pravi odgovor, pa je sasvim razumljivo podozrenje Moskve prema daljem širenju alijanse. Zato se u Moskvi pravi razlika, i to velika, između članstva u Evropskoj uniji i NATO paktu. Uostalom, karakter ovih organizacija je prilično različit.

Nagoveštava se da će predsednik Srbije Boris Tadić ovog leta posetiti Moskvu da bi sa ruskim partnerima potpisao dokument o strateškom partnerstvu dve zemlje. Neka vrsta strateškog partnerstva postoji i sada. Na kraju krajeva, za to nije neophodan nikakav papir. Potrebni su politička želja, potreba i interesi obe strane. A oni u ovom slučaju očigledno postoje.

Poznati ruski istoričar Roj Medvedev napisao je: Mogu da uverim moje čitaoce u Srbiji u to da se odnos Rusije prema Srbiji ne određuje samo geografijom, politikom i ekonomijom, već i srodstvom naših naroda, naših kultura, naših religija. Ja se slažem sa ovom konstatacijom ali bih, uz sve poštovanje poznatog istoričara, njegov zaključak donekle preformulisaso. Rekao bih da Rusiju i Srbiju ne zbližavaju samo zajedničko poreklo, srodnost jezika i kulture, ista vera, duga tradicija i borba protiv zajedičkog neprijatelja tokom vekova, već i geografija, ekonomija i – zajednički interesi. Značajna uzajamna naklonost svakako postoji, ali to nije dovoljno i to nije sve. U današnjem svetu se ništa ne postiže na lepe oči, zbog sličnosti jezika, kulture, tradicije ili iste vere, kao ni na osnovu platonske ljubavi. Takva ljubav u međunarodnim odnosima ne postoji. A ti zajednički interesi su mnogobrojni, počev od potrebe čvršćeg, obostrano korisnog ekonomskog povezivanja, saradnje u oblasti kulture i nauke i drugim domenima, do saradnje na međunarodnoj sceni. I sve to zajedno ne na štetu neke treće strane, ne kao ograničavajući faktor ili uslov za podizanje barijere prema nekom trećem. Koliko znam, u Moskvi nikome ne pada na pamet da ograničava ekonomsku i drugu saradnju Srbije sa bilo kojom zemljom ili da joj zamera zbog takve saradnje. Naprotiv, ocenjuje se da od unapređenja saradnje Srbije sa zemljama Evropske unije i Rusija može imati koristi.

Postoji dovoljno razloga i signala za verovanje da će razgovori Putina u Beogradu biti otvoreni i konstruktivni, da će proteći u dobroj, prijateljskoj atmosferi, da će doprineti razvoju ekonomske i druge saradnje i jačanju strateškog partnerstva. To će, u izvesnom smislu, biti nastavak rusko-srpskog dijaloga vođenog tokom boravka predsednika Dmitrija Medvedeva Beogradu oktobra 2009. godine i uvod za novi susret na najvišem nivou ovogt leta, kada predsednik Boris Tadić treba da poseti Moskvu.

Sve su to razlozi da bi se ruskom premijeru reklo: dobrodošao u Beograd.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner