Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Pesimistički izveštaj izraelske Akademije o stanju nauke o holokaustu – i nasušnoj potrebi „istraživanja i drugih genocida koji su se desili u Drugom svetskom ratu“
Savremeni svet

Pesimistički izveštaj izraelske Akademije o stanju nauke o holokaustu – i nasušnoj potrebi „istraživanja i drugih genocida koji su se desili u Drugom svetskom ratu“

PDF Štampa El. pošta
Vladika Jovan (Ćulibrk)   
četvrtak, 24. decembar 2020.

Unatoč – ili baš COVID-a radi – ovogodišnja glavna tema unutar snažne i razuđene svjetske zajednice specijalista za holokaust nije postalo, kako bi se očekivalo, otvaranje arhiva Pija XII, nego izvještaj posebne komisije Izraelske nacionalne akademije nauka koja je imala za zadatak da istraži stanje proučavanja holokausta u Izraelu.

Komisiju za procjenu istraživanja holokausta u Izraelu (kako joj je bio zvaničan naziv) osnovao je 2017. godine Savjet Akademije, a izvještaj Komisije Savjet je prihvatio 10. decembra 2019, da bi ga na 64 stranice objavio samo na ivritu 15. juna 2020. godine, sa apstraktom na engleskom jeziku.

Članovi Komisije su bili viđeni naučnici sa ovog polja, od doajena nauke o holokaustu Jehude Bauera (Yehuda Bauer, emeritus Jevrejskog univerziteta u Jerusalimu), preko Izraela Bartala (Israel Bartal, sa istog univerziteta), Šlomo Avinerija (Shlomo Avineri, bivši generalni direktor Ministarstva inostranih poslova) Have Ben-Sason Drajfus (Hava Ben-Sasson Dreifuss, Centar za proučavanje holokausta u Poljskoj, Jad Vašem) do Šulamit Volkov (Shulamit Volkov, emeritus Univerziteta Tel Aviv) i Dine Porat, (Dina Porat) trenutno glavnog istoričara Jad Vašema.

„Izrael je u opasnosti da izgubi primat u istraživanju holokausta,“ izvjestilo je dramatično odmah sutradan nakon objavljivanja izvještaja Komisije glasilo lijevog centra, „Ha’arec“, navodeći potom poražavajući zaključak Komisije da „drugim riječima, ne postoji ni jedna jedina akademska institucija u Izraelu na kojoj je moguće steći temeljitu i dubinsku specijalizaciju u proučavanju holokausta.“

Dok ovaj zaključak laiku može zvučati apokaliptično, upućenima je ovo više odjek unutarnjih izraelskih polemika: naime, otkako je na Universita HaIvrit pokojnog Davida Bankira (David Bankier, 1947-2010) i Jehudu Bauera (r. 1926) naslijedio istoričar mlađe generacije Danijel Blatman (Daniel Blatman), prekinula se veza između Jad Vašemovog Međunarodnog instituta za proučavanje holokausta i katedre za istoriju holokausta na Hebrew University, koja je veza godinama bila glavna osovina istraživanja holokausta na svjetskom nivou; drugo, zaključak Komisije je izravna i gruba kritika MA programa proučavanja holokausta Univerziteta u Haifi koji postoji već osam godina ali unatoč sopstvenoj tvrdnji da je „jedini postdiplomski studij ovakve vrste na svijetu“, očito nije stekao ugled kod starijeg – i svjetski mnogo poznatijeg i uticajnijeg – pokoljenja stručnjaka koje se uglavnom našlo u Akademijinoj komisiji.

Osnovnu građu koju je proučavala Akademijina komisija činili su kursevi o holokaustu koje nude dodiplomske i postdiplomske studije na 19 od 22 postojeće izraelske visokoškolske institucije. Takvih kurseva je za vrijeme rada Komisije bilo 218, od kojih se 53 bavilo samim holokaustom, četrdeset njegovim istorijskim kontekstom, dok ih se 125 bavilo pitanjima sjećanja i predstavljanja. Trend „davanja prioriteta proučavanja predstavljanja istorijskih zbivanja nad ispitivanjem ’onoga što se stvarno zbilo’“ duboko je zabrinuo izvjestitelje, koji su bespoštedno zaključili da je baviti se predstavljanjem i tzv. kulturom sjećanja – jednostavno lakše i ugodnije, jer istraživanje realnih istorijskih zbivanja podrazumijeva „ovladavanje jezicima i proučavanje arhivskih dokumenata“.

To je svakako tačno kada je u pitanju proučavanje holokausta na području okupirane Jugoslavije, gde na jedan rad koji se bavi suštinskim pitanjima holokausta dolazi barem nekoliko onih koji se bave predstavljanjem ili kulturom sjećanja – od Mekdonaldove (David Bruce MacDonald) knjige Balkan Holocausts? preko spisa Bajforda (Jovan Byford), Davidove ili Hofmajsterove (Karen Hofmeister) do nedavne knjige Jelene Subotić, a o čemu je svojedobno izvrsno pisao Marko Živković. Da ne pominjemo da Izrael nema specijalistu za bivšu Jugoslaviju još od smrti Menahema Šelaha (Menachem Shelah) 1990. godine, čija se knjiga o holokaustu u Jugoslaviji smatra zastarjelom bar u velikom njenom dijelu (npr. njeno poglavlje o Jevrejima u pokretu otpora koje je pisao Josif Levinger, gde se hronologija Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji dijeli po sedam ofanziva), te se zato ona ne objavljuje u engleskom prevodu, što Jad Vašem inače radi sa svojom edicijom koja se bavi holokaustom u svakoj državi zasebno, a u saradnji s Nebraska University Press.

Nesklonost učenju jezika i bavljenju arhivima komisija Izraelske akademije pripisuje opštoj degradaciji humanističkih nauka na izraelskim univerzitetima, o čemu se na Hebrew University uvelike govorilo još prije petnaestak godina, a danas su IT studije prosto desetkovale humanističke katedre, kako na najuglednijem jerusalimskom univerzitetu, tako i na ostalim univerzitetima u zemlji. Kao jedan od aspekata ove degradacije izvještaj navodi i provincijalizaciju studenata, „kojima nedostaje da budu izloženi mnoštvu različitih uvida kao i familijarnost sa širim kontekstom zbivanja“.

Da se degradacija humanističkih nauka nije ograničila na Izrael, govori i činjenica da se u Hrvatskoj „u proteklih deset godina udvostručio broj mladih s diplomom tehničkih znanosti, a prepolovio broj onih s diplomom društvenih i humanističkih studija,“ kako je to objavio zagrebački Globus 4. novembra ove godine. Dok se 2010. godine na studij kroatistike zagrebačkog Filozofskog fakulteta prijavilo 1250 maturanata, ove godine je taj broj pao na 325; istoriju je izabralo pedesetak maturanata a filosofiju – njih dvadeset, kako to prenosi isti Globus.

Naročit problem izvjestitelji vide ne samo u tome što se „skoro uopšte ne proučavaju Balkan, sjevernoafričke ili savezničke zemlje“ nego nedostaje i veza između holokausta i Drugog svjetskog rata, čime se ni u svijetu nauka ne bavi baš mnogo, po mišljenju Komisije: „Postoji provalija između proučavanja i akademskog obrazovanja o Drugom svjetskom ratu i proučavanja holokausta,“ kako se kaže u njenom izvještaju.

Još 2004. godine pokojni je otac nauke o holokaustu, Raul Hilberg (Raul Hilberg), na međunarodnoj konferenciji Istoriografija holokausta u kontekstu: pojava, izazovi, polemike i postignuća u Jad Vašemu - skandalizovano i grubo, u svom maniru – upozorio na razdvajanje holokausta od svog istorijskog konteksta. Drugim riječima, naučnici ponekad znaju sve o Jevrejima, recimo, Minska – ali ne znaju skoro ništa o ulozi Minska u ratu i o tome kako su zbivanja na frontu uticala na sudbinu Jevreja Minska. Hilbergov iskaz vrijedi navesi u cjelini:

„Činjenica je da je istraživanje holokausta trenutno u nekoj vrsti ’geta’. To je gruba istina. Povezivanje holokausta s drugim svjedočanstvima, simultanim događajima, drugim pojavama, drugim uslovima, rijetko je. Istraživači u Jad Vašemu su toga svjesni jer su izabrali Gerharda Vajnberga (Gerhard Weinberg) kao glavnog izlagača na ovoj konferenciji, čovjeka koji je zatražio kontekst, u ovom slučaju aktuelni, očigledni kontekst Drugog svjetskog rata. Kako možemo da razdvojimo proučavanje holokausta od onog što se zbivalo na frontovima? Kako možemo da razdvojimo Einsatzgruppen od Operacije Barbarossa? Kako možemo da razdvojimo bilo koji aspekat holokausta od onog što se zbivalo na vojištu – na ovom ili onom frontu, ili samo s jednom zemljom koja je pokušavala da izađe iz rata, kao Mađarska (koja je bila okupirana marta 1944. godine), što je za rezultat imalo deportaciju Jevreja.“

Kako možemo da razdvojimo proučavanje holokausta od onog što se zbivalo na frontovima? Kako možemo da razdvojimo Einsatzgruppen od Operacije Barbarossa?

Srećom, koliko god to cinično zvučalo, proučavanje holokausta u Jugoslaviji i u zemljama nastalim nakon njenog raspada, bilo je s jedne strane toliko dugo van svjetskih tokova nauke o holokaustu da nije imalo iskušenja da se zatvori u ’geto’, a s druge strane kontekst Drugog svjetskog rata je u Jugoslaviji bio toliko preovlađujući da prosto nije mogao dozvoliti stvaranje separatne istoriografije, čak iako bi se ona pisala i objavljivala unutar jugoslovenske jevrejske zajednice. Kada je devedesetih godina došla generacija mainstream istoričara koja je naslijedila entuzijaste poput Jaše Romana, naučnici kao što su Milan Koljanin, Krinka Vidaković-Petrov, Milan Ristović ili Ivo Goldštajn (Ivo Goldstein), svi oni su imali vrlo izbalansiran odnos između konteksta Drugog svjetskog rata i holokausta, prepoznajući i iznoseći njegove čisto jevrejske značajke, ali ne gubeći iz vida ono što je Kanađanin Majkl Marus (Michael Marrus) pisao u svojoj seminalnoj studiji Holocaust in History, ali često i ponavljao: da je u središtu svega „Treći Rajh koji je planirao, pokrenuo i vodio agresivni rat; i da su taj agresivni rat, zločini protiv mira i zavjera da se počine zločini protiv mira u fokusu Nirnberškog procesa. Svi ostali zločini koji su učinjeni u toku rata smatrani su derivacijom središnjeg i osnovnog zločina.“

Danas, kad je naučna zajednica koja se bavi holokaustom na području okupirane Jugoslavije skoro potpuno međusobno prožeta, radilo se o Rori Jomansu (Rory Yeomans) ili o Sofiji Grandakovskoj, naučno nasljeđe u kome nema iskušenja samozatvaranja u istoriografski „geto“ jedan je od rijetkih aspekata u kome naše iskustvo u istraživanju holokausta može ozbiljnije da doprinese globalnoj naučnoj mreži.

Konačno, možda se najsnažniji uvid i najsnažnija frustracija Komisije nalaze u sljedećim riječima: „Godinama je izraelska nauka bila u avangardi istraživanja holokausta. No, doprinos izraelskih istraživača međunarodnom akademskom diskursu na ovom polju značajno je opao posljednjih godina.“ Posebnu ranu za izraelsku nauku predstavlja to što se „istraživači izvan Izraela danas više nego u prošlosti fokusiraju na proučavanje jevrejskog života za vrijeme holokausta,“ pa je „izraelska naučna zajednica izgubila vodeću ulogu čak i na ovom središnjem polju proučavanja istorije holokausta“.

Možda se najsnažniji uvid i najsnažnija frustracija Komisije nalaze u sljedećim riječima: „Godinama je izraelska nauka bila u avangardi istraživanja holokausta. No, doprinos izraelskih istraživača međunarodnom akademskom diskursu na ovom polju značajno je opao posljednjih godina.“

Kao preporuke za izlazak iz ovako dramatične situacije – možda i predramatično prikazane ali i to može biti put ka ozdravljenju – Komisija zahtijeva podršku u podizanju opšteg obrazovanja studenata koji se opredijele za proučavanje holokausta, uključujući učenje jezika; povezivanje između univerziteta koja se bave holokaustom i ustanovljavanje nacionalnog foruma za ovu disciplinu, koji Komisija vidi u izraelskoj nacionalnoj Akademiji; državnu podršku univerzitetima koja iz raznih razloga nemaju dovoljno visok nivo bavljenja holokaustom. I na kraju, traži se podrška Jad Vašemovom Međunarodnom institutu za proučavanje holokausta, kako bi se on čvršće povezao sa Akademijom, čuvajući svoju punu samostalnost, ali i kako bi „ugošćavao vodeće naučnike iz svijeta, s ciljem da izraelsku akademsku zajednicu izloži mnoštvu različitih uvida i najsavremenijim istraživačkim metodama.“

Doprinos Jehude Bauera uključivanju drugih grupa žrtava Drugog svjetskog rata u istraživanje holokausta je nesumnjivo nemjerljiv, jer se radi o čovjeku koji je decenijama upozoravao na to da je nemoralno, recimo, da se Izrael drži po strani kada je u pitanju genocid nad Jermenima od strane Turaka, samo zato da se tadašnje savezništvo Izraela i Turske ne bi dovelo u pitanje 

Imajući na umu kako je izvještaj komisije Izraelske nacionalne akademije nauka po prvi put u ozbiljnijem obliku u izraelskoj naučnoj zajednici podvukao i nasušnu potrebu istraživanja drugih „genocida koji su se desili u Drugom svjetskom ratu“, i „žrtava holokausta iz različitih grupa stanovništva“ (što je do sada bilo „potisnuto na margine“), očigledno je da se radi o dokumentu koji će s jedne strane imati velikih posljedica u izraelskoj akademskoj zajednici ali će uticati i na proučavanje holokausta u cijelosti. Doprinos Jehude Bauera uključivanju drugih grupa žrtava Drugog svjetskog rata u istraživanje holokausta je nesumnjivo nemjerljiv, jer se radi o čovjeku koji je decenijama upozoravao na to da je nemoralno, recimo, da se Izrael drži po strani kada je u pitanju genocid nad Jermenima od strane Turaka, samo zato da se tadašnje savezništvo Izraela i Turske ne bi dovelo u pitanje. 

Takođe, dokument komisije Izraelske akademije predstavlja rijetko hrabar i (i, rekosmo, ponekad i pretjerano) samokritičan dokument u svjetskim okvirima, sa obzirom na to da kritikuje polje nauke koje je do nedavno bilo izraelski nacionalni ponos, i koji će kao takav posve sigurno uticati i na nauku i obrazovanje uopšte, predstavljajući glas koji govori i o njihovom katastrofalnom stanju na globalnom nivou, ali i o mogućim načinima prevazilaženja tog stanja. U vremenu u kome se između ostalog i zbog sunovrata opšteg obrazovanja i opšte kulture sve više u život vrađa Berdjajevljeva sintagma „Novog srednjevjekovlja“, teško da se od jednog dokumenta može tražiti više.

(Autor je episkop Pakračko-slavonski)