| Savremeni svet | |||
Kako je Si Đinping „očerupao“ i Putina i Trampa - Peking je dobio šta je želeo od obojice, a zauzvrat nije obećao ništa suštinsko ni jednom ni drugom |
|
|
|
| nedelja, 24. maj 2026. | |
|
Ovaj članak je dekonstrukcija majske igre u pekinškom diplomatskom kazinu. Aron Lea, specijalista za pravne aspekte sajber bezbednosti i Boruh Taskin, nezavisni finansijski analitičar, u tekstu za The Moscow Times pokazujemo kako je DŽungnanhaj (pekinški toponim, pandan Kremlju) „očerupao“ svoje posetioce: demonstrirao izolacionizam SAD, vazalizaciju Rusije i organizovao kavkaski front iza baltičke zavese ruskih pretnji. Protokol kao presuda
Za samo jednu nedelju lideri dve nuklearne supersile videli su dve različite Kine. Američkog predsednika Donalda Trampa dočekao je potpredsednik NR Kine Han DŽeng – visoki, ali rutinski protokolarni izbor za nervoznog i nepoverljivog gosta. Tramp je odseo u hotelu Four Seasons. Državni list Čajna dejli je njegovu posetu objavio na trećoj strani, dok je naslovnicu prepustio izveštaju o poseti predsednika Tadžikistana.
Putina je dočekao ministar spoljnih poslova Vang Ji, faktički druga osoba Kine, što je signal posebnog strateškog partnerstva. Putin je smešten u zatvorenu državnu rezidenciju Djaojutaj, dostupnu samo dugoročnim partnerima. Njegov dolazak uživo su pratili milioni Kineza. Pred ukrcavanja na avion Air Force One američka delegacija bacila je zvanične kineske poklone pravo na pistu. U Pekingu je taj gest protumačen jednoznačno: Bela kuća ne razume kulturno-politički kod zemlje sa kojom pokušava da postigne dogovor. Putin je doputovao sa paketom od 40 bilateralnih dokumenata (polovina je potpisana lično od strane lidera, druga polovina na marginama samita) i potpisao Zajedničku deklaraciju od 47 stranica. Poništavanje aduta Trampova administracija donela je u Peking ono što je smatrala jakim kartama, ali je svaka od njih sistematski obesmišljena.
Američki državni sekretar Marko Rubio nalazi se pod važećim kineskim sankcijama. Peking je primenio proceduru jednokratnog diplomatskog izuzeća (ad hoc waiver) primoravši šefa američke diplomatije da prođe kroz ponižavajuću proceduru traženja dozvole za ulazak u zemlju. Sankcije mu pritom nisu ukinute, čime je Kina demonstrirala pravnu nadmoć bez ijedne javne izjave. Američki ministar odbrane Pit Hegset stigao je dva dana nakon što je blokirao prebacivanje četiri hiljade vojnika u Poljsku i najavio smanjenje američkog kontingenta u Nemačkoj. Za Peking je to bio jasan signal: Vašington je spreman na izolacionističko povlačenje iz Evrope kako bi zatvorio rupe na Bliskom istoku. Direktor kompanije Nvidia, DŽensen Huang (u Kini bi ga zvali Huang Žensjun), pridružio se delegaciji u Enkoridžu kao simbol američke nadmoći u veštačkoj inteligenciji, koju je Tramp planirao da koristi kao glavni adut: delimičan pristup čipovima u zamenu za kineske ustupke po pitanju iranske nafte.
Si je primio Huanga na večeri, ali nije promenio nijedno ograničenje izvoza niti ukinuo bilo koju restrikciju vezanu za retke metale. Tramp je pokušao da nametne Pekingu format kondominijuma broj dva – razmenu tehnologije za geopolitičke ustupke. Si je prihvatio ovaj prolaz na sledeći način: uzeo je status jednakog (zvanično priznanje Kine kao supersile), ali je glatko odbio globalne obaveze koje ovaj status nameće. Kina je decenijama izbegavala upravo takvu odgovornost. Tramp je stavio u džep ugovore za soju i avione Boing i otišao, i ne shvatajući da je izgubio u tuđem kazinu. Putin kao zavisni partner Dok je grlio Putina, Si nije ni pokušavao da sakrije hladni pragmatizam koji se graniči sa surovošću. Moskva Kini obezbeđuje 20 odsto uvoza nafte po cenama određenim isključivo za Peking; obračuni se vrše u juanima i rubljama preko regionalnih banaka, bez SWIFT-a. Ali na ključno pitanje za Kremlj – priznavanje gasovoda „Snaga Sibira 2“, kapaciteta 50 milijardi kubnih metara godišnje – Peking ni sada, kao ni prethodnih dvadeset godina, nije dao odgovor. Gradite o svom trošku, a Gasprom to već pokušava jer nema alternativu. Cena nije definisana.
Rat sa Iranom i blokada Ormuskog moreuza promenili su jednačinu i to ne u korist Moskve. Kini je sada potreban ruski kopneni gas kao osiguranje za mogući budući sukob sa SAD oko Tajvana. Činilo se da je ovo idealan trenutak za Putina. Međutim, Peking je iransku krizu iskoristio drugačije: upravo sada, kada je manevarski prostor Moskve maksimalno sužen, Kina iz Rusije izvlači minimalnu cenu. Uoči posete cena ruskog gasa pala je na šestogodišnji minimum – 223 dolara za hiljadu kubnih metara. Sada Peking traži cenu od 50 dolara, pozivajući se na subvencionisane domaće cene u samoj Rusiji.
A čemu uopšte govoriti o suverenim granicama, kada se partner de fakto posmatra kao sirovinska provincija? Nakon samita, Putin je bio prinuđen da izjavi da su „praktično sva ključna pitanja usaglašena“, ali kineski potpis i dalje izostaje. Rusija traži tehnologije dvojne namene: CNC mašine, mikroelektroniku, nitrocelulozu za vojnu industriju. Peking strogo dozira isporuke – održava Moskvu na površini, ali joj ne dozvoljava da dovoljno ojača i izađe iz kontrole. Nema razloga za žurbu kada je partner blokiran za stolom i nema kuda da ode, dok ostatke suvereniteta nastavlja da gubi na ruletu evropskog rata. Deklaracija nejednakih Komercijalna nepopustljivost komunističke Kine ne znači diplomatski ćorsokak – ona samo otkriva stvarnu cenu i prirodu pravnog oklopa koji gradi oko severnog suseda.
Suštinski rezultat postala je Zajednička deklaracija, gde ritualna kamuflaža preambule i prvog poglavlja služi kao fasada za pažljivo osmišljenu kinesku ekspanziju. Drugo i treće poglavlje detaljno opisuju infrastrukturu opstanka Moskve pod sankcijama i legalizuju juanske kanale zaobilaženja SWIFT-a, integraciju navigacionih sistema GLONAS i BeiDou, kao i formiranje digitalnog prostora zasnovanog na open-sourse platformama. Tu kineski komunisti takođe vezuju za svoje potrebe nuklearne projekte (nuklearne elektrane Tjenvan i Sujdapu), sibirske poljoprivredne zone i transportne koridore, uključujući strateški trojni izlaz na more preko reke Tuman. Četvrto poglavlje služi kao instrument strateške trampe: Peking Kremlju pruža egzistencijalnu cenu za ekonomsku pokornost u vidu ideološkog štita. Uključivanjem direktnog napada na američki projekat protivraketne odbrane „Zlatna kupola“ i zahteva za „apsolutnim ličnim imunitetom visokih zvaničnika“ od međunarodnih sudova, Si štiti najveće strahove ruske elite – naloge Međunarodnog krivičnog suda. Peto poglavlje pravno učvršćuje regionalnu preraspodelu: Moskva praktično predaje svoje geopolitičke pozicije u Azijsko-pacifičkom regionu, prihvatajući kineske formulacije protiv nezavisnosti Tajvana, u zamenu za diplomatski blanko ček, priznanje uloge ODKB-a i uključivanje Arktika u zonu zajedničkih interesa.
Sve to pretvara „partnerstvo bez granica“ iz deklarativnog blefa u strogo regulisanu zavisnost, koja rusku suverenu infrastrukturu pretvara u izolovanu kopnenu pozadinu Kine sve do Severnog pola. Postoji jedan detalj koji mediji usputno pominju Postoji jedan detalj koji mediji usputno pominju. Dana 4. februara 2022. Putin je doputovao u Peking na otvaranje Olimpijskih igara, potpisao deklaraciju o „partnerstvu bez granica“, a dvadeset dana kasnije počela je puna invazija na Ukrajinu.
Maj 2026. i opet Peking. U toku su nuklearne vežbe na Baltiku: 64 hiljade vojnika, totalno ometanje GPS-a i agresivno elektronsko ratovanje uz granice NATO-a. Ali analitičari gledaju tamo gde ih Kremlj tera da gledaju. Nuklearna ucena na severu je strateški blef. Pod njenim pokrićem otvara se drugi front agresije. Dana 7. juna 2026. u Jermeniji će biti održani parlamentarni izbori. Moskva godinama vrši sistemski pritisak na Jerevan: preko Bakua i ideje Zangezurskog koridora, preko prokremaljskog bloka „Jaka Jermenija“ i finansijskih instrumenata povezanih struktura, preko karanfila, ruža i konjaka. Cilj je brzo i jeftino rušenje prozapadnog kursa Nikole Pašinjana. U februaru 2022. ono što su nazivane vežbama pretvorilo se u veliki rat. Deluje da je Moskva ponovo dobila zeleno svetlo – ovog puta za „čišćenje“ Južnog Kavkaza i hibridnu agresiju na Baltiku. Savet bezbednosti u Kini Hongkonški list South China Morning Post konstatuje: od decembra 2025. do maja 2026. Peking je u državne posete primio lidere svih stalnih članica Saveta bezbednosti UN. To više nije diplomatija ravnoteže snaga, već rekonstrukcija globalne arhitekture pod kineskim krovom.
Si je rutinski upozorio na „unipolarne i hegemonističke tokove“ – prikriven, ali jasan udar na Vašington. Dok je Tramp u Pekingu tražio polugu protiv Teherana i slavio stvaranje nepostojeće „Dvojke“, Si je sa Putinom koordinisao parametre podrške Iranu i potpisivao multipolarni svet. Peking je dobio šta je želeo od obojice, a zauzvrat nije obećao ništa suštinsko ni jednom ni drugom. Učvrstio je svoju ulogu globalnog arbitra bez preuzimanja međunarodne odgovornosti. Američki rulet okreće se ka izolacionizmu. Ruski – ka dubokoj vazalizaciji. Kazino „Peking“ ostaje u geopolitičkom profitu. |