Početna strana > Prenosimo > Ubrzaj, Srbijo – odgovor Joži Mencingeru
Prenosimo

Ubrzaj, Srbijo – odgovor Joži Mencingeru

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Vučić   
utorak, 29. jul 2014.

(Politika)

Ubrzaj, Srbijo – odgovor Joži Mencingeru

Ne želi Mencinger da mi usporimo. Jedan deo Srbije to hoće, onaj kome je ovo do sada savršeno odgovaralo. Oni koji nisu živeli od znanja i rada nego od poznanstava, klanova i veza

Ničeg novog u istoriji. Kada god neko negde krene, sa svih strana se čuje, složno – Uspori malo.

Hoćeš da pokreneš učmalu zemlju – uspori malo.

Hoćeš što pre u EU – uspori malo.

Hoćeš ofanzivu na kriminal i korupciju – uspori malo.

Reforme – uspori, bar malo.

Drugim rečima – kuda si ti, uopšte, krenuo. Još si i arogantan jer, ako ništa, pokušavaš da ispuniš ono što si kao plan napravio i ne odustaješ od toga. A, nama je uvek bilo najbolje bez plana, da preživljavamo, da kunemo sve druge za naš, ne tako lagodan, ali ne baš ni tako loš život, život u kom smo uvek trošili više od onoga što smo zaradili. Mislim i na državu i na većinu nas.

Nama je, kao što rekoh, sasvim fino ovako. Ne radimo previše, a opet preživljavamo. Formirali smo čitavu novu klasu – socijalno korumpiranih, onih koji uvek nešto nekome dođu i njima uvek neko nešto dođe, zaposlenih preko veze, s tročasovnim radnim vremenom, ogrezlih u kombinacijama i povlasticama... Zemlja nam je propala, prezadužena je, privreda nam ne radi, infrastruktura uništena. Sve zajedno, gotovo da nam je super. I? Šta ćemo sada? Da se zaustavimo? Ništa da ne probamo? Nigde da ne stignemo?

Da ja, kao premijer, poslušam savet – Vučiću, uspori malo?

I to ne savet Jože Mencingera, koji i sam kaže da nije previše pratio šta se u Srbiji radi, nego savet koji su mi, na naslovnim stranama i u hedovima, uputili brojni dnevni listovi i televizijske stanice, kao i političari koji nemaju politiku i ne znaju kako bi bilo kakva politika mogla da izgleda, osim bezumnog kontriranja u svemu, u nadi da će srpska linija manjeg otpora brzo i neumitno da odnese pobedu nad svakim planom, redom, disciplinom i radom.

Jer, upravo je to suština. Ne želi Mencinger da mi usporimo. Jedan deo Srbije to hoće. Svi kojima je ovo do sada savršeno odgovaralo. Svi koji nisu živeli od svog kvaliteta, znanja i rada, nego od poznanstava, klanova, veza... Svi koji su neznanje i lenjost proglasili za kvalitet i za koje je svaki rad – neprijateljski. Oni bi da ne idemo nikud. Da večno ostanemo na istom mestu i u mestu, kako se ništa u njihovom kvazisistemu ne bi poremetilo. Da ne bi vredni i kvalitetni isplivali na površinu. Da ih niko, nikada, slučajno ne bi pitao šta stvarno znaju i šta su, stvarno, uradili.

Oni su problem.

Razmišljao sam da li da odgovorim na sve što je Jože Mencinger rekao u intervjuu Slobodnoj Evropi ili, bar, na onaj deo koji je prenela „Politika” i zaključio da nisam dorastao i da nemam ekonomsko znanje koje Mencinger nesumnjivo ima, te ću manje polemisati s njim, a više s alternativama plana i programa Vlade Srbije koji sam izneo u ekspozeu pred narodnim poslanicima u Skupštini Srbije. Uzgred, dozvoljavam sebi samo jednu primedbu na račun svega što je izneo Mencinger, a to je da nisam čuo, video ni pročitao ni jedan jedini predlog koji bi govorio kako, šta i na koji način bi trebalo da uradimo da sprovedemo ozdravljenje srpske privrede, uz najvišu moguću zaštitu radnika i njihovih prava, te kakva je to šok terapija koju smo mi primenili. Kritika je uvek dobrodošla, ali najbolja kritika je ona koja nudi rešenja, a ne kritika koja kaže da ste arogantni samo zato što želite, konačno, posle decenija velikih neuspeha, nešto da promenite.

Vlada Srbije formirana je 27. aprila i nije imala uobičajenih sto dana uigravanja. Suočili smo se, od samog starta, ne samo s ambicijom političkih protivnika da omalovaže svaku vrstu napora i potrebe da se stvari u Srbiji energičnije i brže menjaju, već i s prirodnim katastrofama koje su usporavale, otežavale predviđene reforme i oduzimale kapacitet Srbije da se snažnije suoči s gorućim ekonomskim problemima. Naravno, kao što sam u ekspozeu rekao, reforme neće doneti odmah bolji život svakom čoveku u Srbiji, ali posle dve ili tri godine disciplinovanog provođenja našeg temeljnog i ozbiljno osmišljenog plana pružiće se prilika svakom čoveku da svojim radom obezbedi sebi i svojoj porodici nešto bolji život. Cilj je da reformama stvorimo konkurenciju, takmičenje ili, jednostavnije, tržište ideja, ljudi i kapitala. Posle sprovedenih reformi, neće se čuti vapaji o tome kako nam postojeću situaciju štiti i čuva određeni zakon, već kako da svojom marljivošću, znanjem i energijom uradimo i zaradimo više. Da te naše želje i zahteve uvećavamo tako što ćemo svoju inicijativu da pojačamo, da ne čekamo da nam posao padne s neba ili da nam ga poštar donese na vrata, da shvatimo da je najbolji i najisplativiji posao u privatnom, a ne javnom sektoru. Da izvršavamo obaveze prema državi, da ne učestvujemo u izbegavanju plaćanja svih računa državi jer time sebi oduzimamo i uređene domove zdravlja i dobre škole, motivisane nastavnike i lekare, kao i moderne autoputeve.

Ne brinite o brzini, već o veličini talasa koji dolazi

Naše zadatke, zadatke za mandat ove vlade podelio bih u šest grupa:

Stvaranje neuporedivo boljeg poslovnog ambijenta

Krenuli smo da menjamo stvari. Ponosim se što smo doneli Zakon o radu, za razliku od mnogih koji su se sakrili u mišje rupe, da nekoga negde ne naljute. Taj zakon predstavlja ugaoni kamen, kamen-temeljac za sve promene koje u Srbiji hoćemo da ostvarimo. Pre svega, promenu sopstvene svesti i pristupa radnim obavezama.

Stvarna i žestoka borba protiv sive ekonomije

Doneli smo novi zakon o poreskom postupku i administraciji, angažovali 400 novih poreskih inspektora i krenuli u ostvarenje onih prihoda koji državi po zakonu pripadaju. Prvi put, imaćemo temeljnu kontrolu i sankcionisanje neprijavljivanja zaposlenih i u privatnom sektoru. Takođe, bezbednosna agencija postigla je prve, naglašavam prve, ozbiljnije rezultate u borbi protiv šverca cigareta i rezanog duvana.

Suštinska reforma javnih preduzeća

Po mom sudu, ovo će predstavljati najveću muku i problem za srpsku državu, iako tako ne izgleda. Naime, ne samo da su državna preduzeća doživljavana kao partijske prćije, već niko nije vodio računa o tome da smo u prethodnim godinama od tih kompanija, kojima smo dali monopolski položaj i obavezu da zarađuju u ime države, napravili privredne bogalje kojima država daje novac kako bi mogli da prežive i očuvaju visoke plate svojih zaposlenih. U tom smislu, nije ni čudo što je u Srbiji san svakog mladog čoveka bio posao u nekom od javnih preduzeća, a ne sopstveni, inventivni biznis u kojem bi mogao da zarađuje mnogo više. Lakše je kad ne moraš da se trudiš i boriš, kada nisi na tržištu, a svakog meseca kaplje dobra, veoma dobra plata. Takvim odnosom su oštećeni i svi dobri i vredni radnici tih preduzeća, jer kao i mi političari, svi su strpani u isti koš. Zato, kreću smene i novi konkursi za izbor rukovodilaca u javnim preduzećima. Merilo uspeha biće rezultati, tj. smanjenje gubitaka i povećanje profita. I ništa više. I, to nije nikakva predstava, već teška borba da stvari pokrenete. Promene će biti intenzivne i u više koraka. Neće biti direktora koji su se srodili sa foteljom i funkcijom, a nekako, uvek su bežali od rezultata, a i rezultati od njih. Te promene, kreću, koliko danas.  

Rešavanje problema tzv. preduzeća u restrukturiranju

Srbija za preduzeća u restrukturiranju, plus „Železara” i „Simpo”, koji samo formalno nemaju taj status, izdvaja više od 750 miliona evra godišnje. To je polovina fiskalnog deficita s kojim moramo da se izborimo u naredne tri godine. Upravo zato, na vladi smo izglasali i poslali u Skupštinu zakone o privatizaciji i stečaju, kako bismo konačno ušli u rešavanje problema koji su nam prethodnici ostavili ne trudeći se da te probleme sagledaju, a kamoli reše. Neko mora. Svuda gde je moguće da pronađemo strateškog partnera, svuda gde postoji bilo kakav biznis kejs, vlada će pomoći i subvencionisati opstanak preduzeća i zaposlenih u njemu. Tamo gde to nije moguće, radnicima ćemo platiti otpremnine, ali sistem u kojem se ne bavimo ekonomijom, već plaćamo socijalni mir bez ikakve, ili uz nedovoljnu privrednu aktivnost, vodi nas direktno u propast. I ta preduzeća, i te radnike i nas kao državu.

Uređenje javnih finansija i mere fiskalne konsolidacije

Politički najosetljivije pitanje. Ove mere, bilo da je reč o smanjenju plata u javnom sektoru, ili nečem drugom, imaju smisla samo u slučaju da sprovodimo sve ostale. U protivnom, te mere – neophodne zbog katastrofalne neodgovornosti prethodnih vlasti, koje su svoje probleme rešavale kupujući glasove parama naše dece, trošeći njihovu budućnost i obavezujući sve nas da uvećavamo dugove, kako bismo isplaćivali njihove političke promašaje – bile bi kontraproduktivne. Smanjile bi tražnju, a smanjenje fiskalnog deficita bilo bi samo kratkotrajno. Zato nam je potrebna odlučnost najvećeg dela društva da sprovede u delo plan reformi koji smo usvojili, jer u protivnom, suočićemo se samo sa još većim problemima i završiti kao neke od zemalja u našem okruženju. 

Reforma javne administracije

 U pripremi je zakon o planiranju i izgradnji koji bi trebalo da birokratske procedure svede na minimum i izdavanje građevinskih dozvola pretvori u brz, rutinski posao, ali to je samo jedna od stvari koje moramo da uradimo u promeni odnosa naše administracije prema građaninu. Mi u javnoj upravi dobro smo plaćeni od građana, i to moramo da vratimo većim trudom, zalaganjem, da budemo sluge narodu, a ne da narod doživljavamo kao one koji nama služe. Takođe, država sa tako slabim privatnim sektoromne može da izdrži ovako glomazan administrativni aparat i zato ćemo pokušati da, na pravičan način, oslobodimo upravu onih koji nedovoljno rade i onih koji su posao dobili zahvaljujući partijskoj pripadnosti, a ne zbog svoje stručnosti i znanja.

Uradili smo i druge stvari. Poslali smo u skupštinsku proceduru set medijskih zakona, preko banaka srpskoj privredi podelili, do sada, 700 miliona subvencionisanih kredita i time podržali likvidnost više od deset hiljada malih i srednjih preduzeća u Srbiji, doneli Zakon o obnovi zemlje i bez ijedne primedbe, zajedno sa partnerima iz Evrope i sveta, krenuli u obnovu energetskog sektora, putne infrastrukture, kuća koje su srušene, ili oštećene u majskim poplavama.

Put pred nama nije lak, i jedino napornim i posvećenim radom možemo da ispunimo naš san o stvaranju moderne srpske ekonomije, koja će stvoriti trajne uslove za istinski kvalitetan život čitavog društva.

I, na kraju, još jednom – ne radi ova vlada sve ovo, zbog neke imaginarne Evrope, zbog članstva u bilo kojoj organizaciji, niti zbog bilo kakvih snova o ujedinjenom svetu, ili nekom njegovom delu.

Mi, naravno i ja, imamo samo jedan san. Pristojnu, uređenu i zadovoljnu Srbiju.

I iste takve ljude u njoj.

Zato smo naučili, a naučićemo i druge, da najveći deo naše nesreće potiče iz sveopšte neostvarenosti. Iz činjenice da smo država u kojoj ljudi nisu zadovoljni sopstvenim životom, pa ni bilo čime drugim.

I da svi mi, cela ta grupa zaustavljenih, moramo jednom da se pokrenemo. Da iz lera prebacimo u brzinu.

I, kada se malo razmisli, samo smo to i uradili. Krenuli smo.

Zato, svim dušebrižnicima poručujem – ne brinite o brzini. Brinite o veličini talasa koji nailazi i koji je nezaustavljiv.

U njemu su svi oni koji hoće da rade, da se kreću, da idu napred i ka vrhovima. Oni, koji, posle toliko vremena, hoće, konačno, nešto da urade za sebe i svoj život. Tako će uraditi i nešto za Srbiju. Promeniće je.

Ubrzaj, Srbijo.

 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner