Prenosimo | |||
U ime dva oca |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 24. decembar 2008. | |
Srpska pravoslavna crkva (SPC) je neprikosnoveni duhovni otac Srbije. Po definiciji, kršćanska crkva sa pravoslavnim naslovom i izrazito svetosavskim tekstom u kome je malo ostalo od pravoslavlja, a skoro ništa od kršćanstva. Najuticajnija institucija u Srbiji i po zvaničnim istraživanjima javnog mnjenja. SPC je ulogu stožera srpskog identiteta zaslužila još u doba osmanske vladavine kao jedina institucija koja je okupljala srpski živalj. Nedostatak drugih srpskih nacionalnih institucija doveo je Crkvu do pozicije da igra i svjetovnu ulogu, zašta nema uporišta u kršćanskom i pravoslavnom učenju. Zato je svetosavska ideologija bila jedini izlaz. Drugi razlog lošeg snalaženja Crkve u svjetovnom životu je kanonsko pravilo da najviše crkvene funkcije (patrijarh i episkopi) mogu zauzimati isključivo monasi. Malo je onih, što veći dio života svog duhovnog i mentalnog formiranja provedu u manastiru, koji se mogu uspješno nositi sa izazovima javnog života. Višegodišnji boravak među zidovima manastira u šumskom ambijentu vjerovatno može probuditi brojne senzibilitete, ali i dovesti do gubljenja osjećaja za potrebe i probleme običnih ljudi. Princip celibata (odricanje od braka i porodice) takođe umanjuje osjećaj vrijednosti djece i porodice. Zato je veoma opasno kada ljudi sa takvim posebnostima dođu u poziciju donositi važne svjetovne odluke. Istorija je puna genocida sa crkvenim blagoslovom, od istrage poturica do Srebrenice. Dok su egzekutori zamisli SPC-a i SANU-a bili Milošević, Šešelj i Koštunica, to nimalo nije čudilo. Ali Tadić, to je definitivno razočarenje svih onih koji su vjerovali u drugačiju budućnost Srbije. U budućnost koja se neće graditi na mržnji i nezasitoj žeđi za osvetom prema Turcima. A pošto će „drumovi poželjeti Turaka, a Turaka više biti neće“, tu su muslimani da svojim glavama i džamijama, s vremena na vrijeme, utole tu žeđ. Zato ne čudi kada cijeli svijet televizijski prati kako gore džamije u Beogradu (najvećoj metropoli u Jugoistočnoj Evropi) i Nišu, kao osveta za to što su toga dana Albanci činili na Kosovu. Ne treba da čudi ni to što su ovoga Bajrama srpski ekstremisti spalili džamiju u Gacku u Bosni i Hercegovini, a beogradski mediji propratili naslovom „DŽamija izgorjela u požaru“. Treba li čuditi i izjava Milorada Dodika, predsjednika srpskog entiteta u BiH, usput budi rečeno, bliskog prijatelja Borisa Tadića: „Neće nam muslimani suditi“, ističući svoj fašisoidni stav da u entitetu pod njegovom vlašću muslimani ne mogu raditi kao sudije. E, kako da se poslije svega osjećaju muslimani u Srbiji ako za njih ni Ustav, ni državni grb, ni himna nisu ostavili mjesta. (www.islamskazajednica.org, 20.12.2008.) |