Prenosimo | |||
Kako je Agim postao Henri |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 27. jun 2009. | |
(Politika, 27.06.2009)
„Tabu” upotreba sile na terenu prava u međunarodnoj politici ne postoji. Alternativa između „nasilnog svetskog poretka” i pravnog svetskog poretka bez sredstava moći je lažna. Deo imperijalne strategije na kraju 20. i u prvim godinama 21. veka jeste rušenje međunarodnih institucija i ukidanje zakona i konvencija koje su regulisale međunarodnu politiku. Ispostavlja se da su pravila i zakoni potrebni samo slabima. Onaj ko je jači rešava probleme na drugi način. Tako je u svim domenima. Agresija NATO-a na Jugoslaviju 1999. godine bila je temelj za jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova. Okružni sud Tirgarten u Berlinu oslobodio je u maju 2000. godine krivične odgovornosti osobe koje su 1999. pozivala vojnike Bundesvera da dezertiraju u ratu protiv Jugoslavije i po toj presudi krivično delo odbijanja poslušnosti i dezerterstva nije postojalo, jer je rat protiv SR Jugoslavije bio protivpravan. Znači, u tom protivpravnom ratu i pobuni protiv SR Jugoslavije učestvovao je i gospodin Čeku. Osumnjičen je za komandnu odgovornost za počinjene ratne zločine. U međuvremenu je protivpravno proglašena i nezavisnost Kosova. U međuvremenu je Srbija sasvim pravno stavila gospodina Čekua na poternicu Interpola. Pa su ga onda komšije Bugari sasvim pravno uhapsili. Pa su ga onda, po njima, sasvim pravno i pustili. Uostalom, kao i drugi pre Bugara. Na politički pritisak „glavnih“. Srbima ostaje da se okrenu Kantu koji postulira postojanje Boga i besmrtnost duše. Preciznije, ideja da je razlika između dobra i zla zamagljena sve dok užasan zločin vapi za odmazdom, daje, dakle, ljudima pravo da sude umesto Boga. Ali prema hrišćanskom učenju, moralni zakon predstavlja razlikovanje dobra i zla, a ne traži ovo razlikovanje kao meru koja oživljava konjunkturu morala. Zato će možda posle ove farse sa Čekuom skočiti i evroskeptici u Srbiji sa pitanjem: „Gde počinje i gde prestaje ova Evropa, EU koja ne poštuje poternice Interpola?” Ti evroskeptici mogu da postave i zlobno pitanje na čemu počiva EU – na regulativi sile ili na regulativi prava? Da li međunarodna jurisdikcija nad zločinima ima svoje granice i unutar EU? Jesu li međusobno mešanje u tradicionalne unutrašnje poslove i međusobno nadgledanje, bezbednost zasnovana na javnosti, međusobnoj otvorenosti, međuzavisnosti i zajedničkoj ranjivosti, zapravo, jednosmernog karaktera? Važe samo za jedne i u odnosu na te jedne, ali ne i za druge? Traži li se to od Srbije da se navikne na ideju i praksu dvostrukih aršina? Ili se Srbija i dalje tretira kao stari tip države, zemlja izvan postmodernog kontinenta Evrope, država za koju su rezervisane samo grube metode iz prethodnog doba: sankcija, vize, sila, prevara... Bivši američki državni sekretar Henri Kisindžer godinama ne sme da se pojavi u Čileu, Španiji i u Francuskoj. Naime, tamošnji sudovi ga traže zbog izjave u vezi sa operacijom „Kondor”, odnosno rušenjem Salvadora Aljendea i dolaskom na vlast generala Pinočea u Čile. Kisindžera pozivaju samo u svojstvu svedoka, ali Vašington ni to ne dozvoljava. Međutim, ono što je učinjeno ne može se izbaciti iz istorije. Nastojeći da nametnu konačne odgovore u vezi sa pitanjem Kosova pokrovitelji gospodina Čekua priznaju nedostatak pravnih argumenata. I strah od istine. A siroti Interpol? Šta je to? |