Početna strana > Prenosimo > Iz iksa u keca
Prenosimo

Iz iksa u keca

PDF Štampa El. pošta
Dragoljub Žarković   
ponedeljak, 27. jul 2009.
Bio sam na odmoru pa nisam stigao da blagovremeno i sam poturim neku granu u vatru na kojoj se peku predlagači izmena u zakonu o informisanju, mada ne verujem da bi taj moj doprinos bilo šta suštinski promenio.
Stvar je u tome da oni koji su nezadovoljni izmenama predloga nemaju podršku javnosti, odnosno da se ovaj mali „informativni rat” vodi u relativno uskom krugu profesionalaca, bili oni na strani novinara ili na strani političara.

Ne postoji šira, društvena svest o značaju ove teme, a reakcije „običnog sveta”, sudeći po onome što se može naći u komentarima na blogovima i forumima, svode se na poražavajuće ogoljenu predrasudu da su novinari nikakvi, a da su političari još gori, ili obrnuto.

U takvom, širem kontekstu normalno je da ljudima izgleda kao da se to dve od naroda odrođene sile takmiče u „obaranju ruku” i baš ih briga za ishod te utakmice. Ovde se, inače, teško prepoznaje kulturni i civilizacijski kontekst bilo koje politike, a kamoli medijske politike.

Zato i jesmo u situaciji da se oko široke teme vodi uska, gotovo ekskluzivna diskusija između ministra Bradića i njegovih službenika i, s druge strane, novinarskih udruženja i asocijacija.

Postavilo se prošle nedelje pitanje zašto ćuti nevladin sektor, ili pušta tek neke ritualne zvuke, a priziva se i takozvani međunarodni faktor toliko glasan u vreme Miloševićeve vladavine, posebno kada je ovaj zakonom o informisanju iz 1998. pokušavao da učvrsti dobro razdrmane i podlokane temelje vlasti.

Kao da ove dve moćne grupe uticaja na javno mnjenje i političke odluke dele narodno osećanje da se radi o nadgornjavanju dve moralno sumnjive grupe - novinara i političara, pa neće da se mešaju u taj mali, prljavi rat u kome je, ruku na srce, više krivih nego nevinih.

Ono što je loše, da ne kažem baš porazno, za profesiju kojom se bavim i od koje sve lošije živim, jeste nizak ugled na lestvici nekakvih društvenih vrednosti, čemu nisu doprineli samo kuriri u našim redovima, već i hronična moralna nepismenost onih koji pretenduju da žive od javne reči.

To još ne znači da smo zaslužili da nas kinji ko stigne, ali jesmo zaslužili ovu vrstu društvene ravnodušnosti prema onome što nama izgleda kao nepravda. Da se svi uhvatimo za ruke i polegamo po šinama u beogradskoj Nemanjinoj ulici, ispred zgrade Vlade Srbije, našao bi se neko da pusti tramvaj i našao bi se malo ko da nas ožali.

Nije za utehu što su i predrasude o drugim profesijama podjednako duboke i preterano anegdotske, pa čak i onima koje su bile cenjenije od novinarske profesije: svi lekari primaju mito, sve su sudije korumpirane, pa što ne bi i svi novinari bili lažovi.

Tako se u senci sedam predloga za promenu zakona, promenjenih već unapred sa šest amandmana, skriva jedna šira društvena tema od čijeg prisustva na javnoj sceni zavisi i ono što se najčešće pompezno, pa zato i šuplje, naziva tranzicijom i putem Srbije ka evropskim integracijama i vrednostima.

Naime, odsustvo glasa široke javnosti otvara neslućene mogućnosti za ostvarivanje arbitarnih volja dva osnovna kreatora javnog mnjenja - novinara i političara. Jednom pobede jedni, drugi put drugi... fali samo da se pojave na kladioničarskom tiketu. Iz iksa u keca...
 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner